Povežite se sa nama

FELJTON

DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (IV): Vatrogasac Miodrag Đukanović protiv Službe zaštite Glavnog grada

Objavljeno prije

na

Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima

 

U slučaju tužioca M.Đ. (Miodrag Đukanović) protiv Glavnog grada Podgorica – Službe zaštite Glavnog grada presudom Osnovnog suda u Podgorici je presuđen mobing u junu 2020. godine. Ovaj radni spor pred prvostepenim sudom trajao je skoro 4 godine i pravosnažno je okončan u septembru 2020.

Protiv istog tuženog i istog odgovornog lica u svojstvu izvršioca mobinga pred Osnovnim sudom u Podgorici, pokrenut je 2017. godine još jedan sudski postupak za mobing od strane tužiteljice S.S. (Snežana Spajić), koji je u međuvremenu takođe pravosnažno okončan utvrđenjem mobinga nad tužiteljicom od strane komandira Službe zaštite glavnog grada A.Č. (Andrija Čađenović), kao izvršioca mobinga.

A.Č, označen kao izvršilac mobinga u oba postupka, u predmetnom periodu član je je Glavnog odbora vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS), te potpredsjednik Odbora DPS Glavnog grada Podgorica. Dvostruki pravosnažno potvrđen izvršilac mobinga nastavlja s radom kod tuženog. Nakon pet godina na prethodnoj rukovodećoj poziciji komandira Službe zaštite Glavnog grada, od sredine juna 2019. godine unaprijeđen je na poziciju izvršnog direktora jednog od javnih preduzeća Glavnog grada Podgorica.

Tužilac M.Đ. živi i radi u Podgorici. U radnom odnosu kod tuženog je od januara 2006. Radni odnos na neodređeno vrijeme kao vatrogasac u Službi zaštite Glavnog grada Podgorica zasnovao je 2009. godine, gdje je radio sve do oktobra 2016, kada mu je uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa.

Tokom desetogodišnjeg perioda na radu kod tuženog tužilac M.Đ. je više puta nagrađivan, proglašavan jednim od četiri najbolja službenika u 2011. Visoko stručan, pohađao je brojne kurseve i obuke za vatrogasno-spasilačke poslove, spasioca iz seizmičkih hazarda, kurs za vođu tima u akcijama spašavanja iz ruševina, napredni nivo spašavanja na brzim vodama, te kurseve pružanja prve pomoći. Takođe je kao spasilac učestvovao u međunarodnoj vježbi NATO 2010, dok je 2014. bio komandni oficir na međunarodnoj vježbi kojoj je Crna Gora bila domaćin. Rukovodio je na pet lokacija, koordinirao devet nacionalnih timova na vježbi u kojoj je učestvovalo ukupno 250 spasilaca iz zemalja okruženja, te uspješno učestvovao na više međunarodnih radionica. Tokom svog radnog angažmana tužilac nije imao nijedan propust u radu, niti je bilo primjedbi na njegov rad, disciplinu, posvećenost i predanost poslu.

Tužilac M.Đ. je 2011. unaprijeđen u vođu grupe od strane tuženog.

Nakon lokalnih izbora 2014. na mjesto komandira Službe zaštite Glavnog grada Podgorica imenovan je A.Č, nakon čega, prema navodima tužioca, počinje učestalo sistematsko zlostavljanje na poslu, bazirano na diskriminaciji oličenoj u neposrednom pravljenju razlike i nejednakom postupanju, kao i propuštanju postupanja prema tužiocu u odnosu na druga lica, isključivanju, ograničavanju i davanju prvenstva ostalim u odnosu na tužioca, na koji način je stavljen u nejednak položaj i to zbog drugačijeg političkog opredjeljenja.

Jedna od izdvojenih radnji je selektivno pozivanje službenika na svečanost povodom Dana zaštite, u martu 2016, u KIC-u, kojom prilikom tužilac M.Đ. nije pozvan od strane starješine A.Č. da prisustvuje događaju, kojom prilikom je prikazan film o aktivnostima i rezultatima Službe, gdje je učešće uzeo i tužilac.

Prema tužilačkim navodima, nadređeni A.Č. sprovodio je otvoreni progon u odnosu na tužioca, javno u okviru službenih prostorija saopštavao da „zna kako će sa M.Đ, da ga ne prepoznaje kao čovjeka koji bi trebalo da bude u njegovom timu, da će mu pokazati posao”. Tužiocu je neposredni rukovodilac saopštio da je komandir A.Č. naredio hitan preraspored tužioca na punkt koji se nalazi u krugu fabrike „Radoje Dakić”, a ovo je bilo jedino premještanje u službi koja broji oko 100 zaposlenih. Tužilac je prethodno cijenio kao omalovažavajuću represivnu mjeru poslodavca.

Jedan od načina zlostavljanja tužioca je predstavljalo i tajenje informacija od žrtve mobinga s obzirom da tužilac nije bio u saznanju da postoji naredba o korišćenju nove radio veze sa kojih razloga je tužilac u avgustu 2015. morao pisati prvi put u svojoj karijeri i pisanu izjavu o postupanju.

U decembru 2015. tužilac po instrukciji A.Č. biva u kratkom roku prebačen u treće odjeljenje kod jedinog od svih kolega sa kojim tužilac nije imao dobru komunikaciju, koji je bio u prijateljskim odnosima sa komandirom A.Č. Već prvog dana u prostorijama Službe u novom odjeljenju kolega je verbalno napao tužioca uz fizičko nasrtanje, nakon čega je tužilac zatražio zaštitu i pokretanje postupka utvrđivanja disciplinske odgovornosti kolege bliskog A.Č.

Komandir A.Č. je u martu 2016. donio novo rješenje o rasporedu tužioca, kojim je preraspoređen na mjesto vatrogasac-spasilac bez navođenja razloga, nakon čega je drugostepeni organ predmetno rješenje poništio. Ni pored upornog obraćanja tužioca komandiru da ga uputi na poslove koje treba da obavlja nakon poništavanja rješenja, on nije dobio nijedan odgovor niti instrukciju, te bio bez radnih zadataka. Jedino tužiocu nisu refundirani troškovi za polaganje stručnog ispita. U maju 2016. donijeto je novo rješenje o obračunu zarade tužiocu koje rješenje mu nije uručeno, ali mu se po istom zarada obračunavala za niže radno mjesto koje nije pokrivao, nakon čega je prilikom redovne aktivnosti godišnjeg ocjenjivanja službenika i namještenika učinjeno niz štetnih radnji na ime tužioca, a koje su rezultirale podnošenjem krivične prijave od strane tužioca nadležnom tužilaštvu.

Nakon brojnih zdravstvenih smetnji, tužiocu je određeno bolovanje u maju 2016. Zahtjevom za zaštitu od mobinga M.Đ. se 20.07.2016. godine obratio imenovanom posredniku, nakon čega je u odnosu na tužioca uslijedilo još intenzivnije protivzakonito djelovanje, tako što je samo sedam dana nakon podnošenja ovog zahtjeva tužiocu otkazan radni odnos. Navedeno rješenje donijeto je za vrijeme dok je tužilac bio na bolovanju. Pred nadležnim Upravnim sudom pokrenut je spor i tužilac vraćen na posao, a mobing nastavljen novim fizičkim nasrtajima na tužioca od grupe za podršku moberu. Tužena je donijela dva nezakonita rješenja o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme.

Tužiocu M.Đ. je od strane tuženog bilo zabranjeno da obavlja poslove koji su mu propisani aktom o sistematizaciji. Uprkos rasporednom rješenju na radno mjesto vođe grupe, bio je primoran da obavlja niže poslove, izopšten je iz svakog oblika usavršavanja u zemlji i inostranstvu, bilo mu je zabranjeno da učestvuje u obukama u službi, te je kao izolovan slučaj bio upućivan na poslove sređivanja prostorija, cijepanje i pripremanje ogrijevnog drveta, dok su ostali spasioci radili razne obuke i usavršavali se.

Predloženo je da sud usvoji tužbeni zahtjev na način da se utvrdi da je M.Đ. trpio zlostavljanje na radu – mobing, u periodu od 16.03.2016. do 26.11.2018, da se zabrani tuženom ponavljanje ponašanja prema tužiocu koje predstavlja zlostavljanje a naročito: stavljanje u nejednak položaj u odnosu na ostale zaposlene sa istim radnim referencama raspoređenih na istim radnim mjestima – degradiranje i davanje radnih zadataka koji nijesu u skladu sa njegovom školskom spremom i radnim mjestom vođe grupe, kontinuirano pogoršavanje uslova rada, neopravdana fizička izolacija iz radne okoline i omogućavanje zlostavljanja na radnom mjestu od strane zaposlenog S.Đ. bez zakonite i blagovremene zaštite na radnom mjestu, omogućavanje omalovažavanja tužioca na način da isti bude ocjenjivan od strane, po sistemazaciji, sebi podređenih, neopravdano onemogućavanje pohađanja redovnih obuka, seminara i ostalih aktivnosti koje su u potpunosti dostupne svim zaposlenim, te ostalim postupanjem usmjerenim na omalovažavanje i izolaciju tužioca kako pismenim tako i usmenim putem, kojim se tužilac stavlja u potpuno nejednak položaj u odnosu na ostale zaposlene, potom da se obaveže tuženi da tužiocu isplati na osnovu naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova i patnji zbog povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta iznos od 6.000 eura, pretrpljenog straha iznos od 3.000 eura; uz zahtjev da se obaveže tuženi da o sopstvenom trošku objavi presudu u dnevnim listovima Vijesti i Dan.

Postupanje crnogorskog pravosuđa: Tužilac je tužbu nadležnom sudu podnio u januaru 2017. godine.

Osnovni sud u Podgorici, kao prvostepeni je u decembru 2018. godine izrekao presudu na štetu tužioca.

Rješenjem Višeg suda u Podgorici iz aprila 2019. godine ukinuta je prvostepena presuda, kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužioca i predmet vraćen na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku u pravnoj stvari tužioca M.Đ. protiv Glavnog grada Podgorica – Službe zaštite Glavnog grada, Osnovni sud u Podgorici u junu 2020. godine donio je presudu u korist tužioca. Istom je odlučeno da se: „1) djelimično usvaja tužbeni zahtjev, utvrđuje da je tužilac trpio mobing – zlostavljanje na radu kod tuženog u periodu od 16.03.2016. do 26.11.2018, te obavezuje tuženi da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta isplati iznos od 3.000 eura, te iznos od 1.000 eura za pretrpljeni strah, kao i da integralno objavi presudu u dnevnim listovima Vijesti i Dan.  2) Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se obaveže tuženi da tužiocu mimo dosuđenog na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta isplati iznos od još 3.000 eura, te na ime pretrpljenog straha iznos od još 2.000 eura, kao neosnovan. 3) Obavezuje se tuženi da tužiocu M.Đ. na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 1.894 eura.”

Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, odlučujući po žalbama parničnih stranaka odbacio je iste i septembra 2020. potvrdio prvostepenu presudu.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVII): Austrougarska pohara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Drug lija Srzentić tvrdi da je u opštinskoj arhivi postojao jedan značajan dokumenat iz turskog perioda, god. 1871. a to je bila presuda skadarskog valije po komunskom sporu između građana Ulcinja i Malisora, naseljenih u Štoju. Ovim dokumentom poništava se ranija presuda kajmakana, tako da je veći dio štojskog komuna prešao u komunsko pravo ulcinjskih građana. Pomenuti dokumenat Srzentić je predao hodži Karađuzoviću da ga prevede na srpski jezik, a zatim ga ostavio Oblasnom sudu u Baru god. 1905. koji je osnažio presudu skadarskog valije i samim tim veći dio Štojskog komuna konačno postaje svojinom Ulcinja. Oba dokumenta čuvana su u opštinskoj kasi i takođe uništena sa ostalim arhivom.

Ilustracije radi prilažem jedan akt opštinskog arhiva koji je služio za omotavanje namirnica… Naročito podvlačim da je u toku okupacije vierovatno za vrijeme albanske uprave – nestao iz grada jedan dragocjen istorijski dokumenat – grobna ploča sa natpisom i grob iz doba Đurđa Stracimirovića Balšića, čija prijestonica je bila u Ulcinju i Skadru.

I ostala stara urbana jezgra u Crnoj Gori nijesu lišena učestalih devastacija (i u savremeno doba), nedopuštenih dogradnji i nerijetko nedomaćinskog odnosa prema nepokretnom i pokretnom spomeničkom fondu. Posebna priča su pojedini nezaštićeni, skoro zaboravljeni arheološki lokaliteti kao i pojedini sakralni ili profani objekti koji predstavijaju dragocjenu kulturnu baštinu.

Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 2018. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond našeg kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugh poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore ,,neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava”. U istom tekstu dalje piše: ,,nije poštedio, naravno ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poredani ispred Cetinjskog manastira”. Isti autor u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti ,,takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijnili u toku Balkanskog rata a posebno navodi da su bili topovi koje su Cmogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912”.

Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije ,,veći broj dragocjenosti istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi”.

Dušan Vuksan piše… ,,okupatori austougarski po svom dolasku na Cetinje, nijesu u ovim institucijama (misli na Muzej i Biblioteku) ostavili ni jedan komad,  ni jedne jedine knjige, sve je raspljačkano, ostali su goli zidovi Zetskog doma”.

Slične podatke donosi i Pero Šoć. Između ostalog on piše: ,,Okupacione

vlasti opljačkale su muzej i arhive. Uništavale sa ratne trofeje, a zvona sa

crkava skidale i prelivale u oružje… Austrougarska okupaciona vlast odnosila je iz Crne Gore razne objekte”. Kao prilog svojoj tvrdnji Šoć navodi ,,Poziv za sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore” koji je objavljen u ,,Cetinjskim novinama”, 27. septembra 1917. godine.

Nema sumnje da su austrougarske okupacione vlasti otuđile ili oštetile dobar dio kulturno – istrijskog fonda Crne Gore. Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrijskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: ,,POZIV NA SAKUPLJANJE ETNOGRAFSKIH PREDMETA IZ CRNE GORE”.

Ravnateljstvo ,,C. Kr. muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču” koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. I k. čete. Stoga bi ravnateljstvu c. kr. muzeja cara Karla veoma dobro dosli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno  ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci). Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske snimke tipičnih zgrada, soba, nošnji, plesova i prizora iz narodnog života.

Ravnateljstvo umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakove predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20 K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti, da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20 K nije nužno, da se ravnateljstvo pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.

Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakovih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c. kr. muzeju cara Karla.

…Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da padupre ovaj važni domovinski zavod… Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.

No i s drugog javnog stanovišta zaslužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružiti svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.

I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznati će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.

Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26 septembar 1917.)

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Mali muzej

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

Na Cetinju je 23. oktobra 1911. godine svečano otvoren Nikolajevski kraljevski kadetski korpus, koji je ,,smješten u onom dijelu Biljarde, gdje je ranije bilo Ministarstvo vojno… korpus stoji pod upravom g. Vladimira Nikolajeviča Jegorijeva, koji je u korpusu komandant… Već sljedeće godine, 4. aprila Jegorijev podnosi zahtjev Ministarstvu vojnom kraljevine Crne Gore o osnivanju ,,malog istorijskog muzeja”.

Prema tome zahtjevu trebalo je prikupiti razne vrste starinskog oružja i oruđa iz vojnih skladišta. Naglašeno je da bi toj zbirci obavezno trebalo dodati ondašnju sablju i pušku moskovku sa priborom, kojom je tada bila naoružana crnogorska vojska. Po uzoru na druge zemije, razlog za osnivanje muzeja ovakvog tipa, bio je da ,,kadeti korpusa bolje proniknu u izdržljivost njihovih djedova i očeva, koji su uspjeli da sačuvaju nezavisnost Crne Gore protiv vazda veće i bolje naoružane turske vojske”. Ubrzo je predlog usvojen (7. april t. g), a artiljerijsko inženjerski odsjek je izdao nalog vojnom slagalištu na Cetinju da izda ,,po jedan egzemplar svih vrsta oružja počinjući od kremenjača i njihove municije”. Slični zahtjevi su upućeni i vojnim slagalištima u Niksiću, Podgorici, Lesendri i Starom Baru. Između ostalog, od vojnog muzeja odnosno slagališta na Cetinju je traženo da dostavi po jednu pušku Verdlovu, Berdanku i Moskovku ,,s priborom i prinadležnosti i sa 6 fiseka, vojnički nož, sablju sa metalnim nožnicama, sablju sa metalnim nožnicama i žutim balčakom, sablju podoficirsku (Rusku), sablju oficirsku (Rusku) i vojničku trubu s kitama”

Iz podgoričkog vojnog skladišta se tražilo ,,po jedna od ponajboljih pušaka Šnajderove, Venclove i Krnke sa po 10 fišeka”. Nikšićko slagalište oružja bilo je u obavezi da pošalje ,,jednu od najboljih starih kubura, a Lesendra jednu Špagaricu i 20 fišeka od Kremenjače”

Najviše materijala se očekivalo iz Starog Bara odnosno njegovog vojnog skladišta (između ostalog komplet starinskog oklopa, po jedna od svih vrsta starih sabalja i noževa…). Vojno slagalište iz Bara je uputilo svo traženo oružje, čak i više od toga – čitavu zbirku. Sve je spakovano u pet paketa, vrlo vrijednih primjeraka koji čine čitavu kolekciju od devetnaest primjeraka, među kojima je, izvjesno bilo i takvih koji su zasluživali epitet muzejskih eksponata.

U popunjavanju ,,malog istorijskog muzeja” učestvovala su i privatna lica, što se vidi iz prestavke dr lličkovića, koju je uputio 20. decembra 1912. godine Ministarstvu prosvjete i crkvenijeh djela, kako mu Oblasna uprava u Kolašinu ne dozvoljava da bez carine pošalje ,,predmete koje je sakupio za vojni muzej”. Što je sve od ovog oružja (nekoliko primjeraka trofejnog) sačuvano, ne može se utvrditi. Na pitanje jednog građanina šta je sa muzejskim eksponatima ,,malog muzeja”, tadašnji predsjednik cetinjske opštine Tomo Milošević odgovorio je da su ,,mobilje i sve stvari iz Korpusa opljačkane ulaskom austrougarskih trupa u Cetinje, 1916. g.” Izgleda da poodavno vlada ubjeđenje da je za vrijeme okupacije Crne Gore austrougarska vojska ,,odnijela i uništila sve do čega je stigla”. ?. Daleko od pomisli da okupator nije mnogo opljačkao i uništio za vrijeme okupacije i rata, ali isto tako ne možemo prihvatiti neka mišljenja ,,da domaća ruka nije ništa takla ni odnijela”.

O nebrizi i krajnjoj neodgovornosti najpozvanijih za naša stara urbana jezgra i njihov pokretni i nepokretni spomenički fond koji se nemilosrdno devastirano i pljačkao, ilustrativno govori i ,,referat” koji je sa službenog puta u Ulcinj podnio Milutin Plamenac, tadašnji činovnik Narodnog muzeja. Zbog aktuelnosti teme o kojoj govorimo tekst donosimo integralno:

,,1. Provjerio sam i utvrdio činjenicu da je prestanak Jadranske linijske plovidbe u Ulcinju ustupio kamen sa grada građevinskom preduzeéu iz Splita, radi nasipa pristaništa u izgradnji. Ovaj kamen korišćen je sa dvije kuće u starom ulcinjskom gradu, od kojih je jedna svojina bivše Zetske plovidbe. Ne može se tvrditi da su kuće bile sklone padu, a najmanje za zgradu bivše Zetske plovidbe, koja se nalazi u najjužnijem dijelu grada. Za rušenje njenih djelova upotrijebljen je eksploziv-dinamit, što jasno dokazuje da je bila jake konstrukcije, kao i njeni preostali zidovi, a što se na licu mjesta da nesporno utvrditi.

Ova zgrada za vrijeme Turaka bila je državno nadleštvo jer je po svojoj monumentalnosti i po svom građevinskom sklopu spadala među najljepše i najimpozantnije objekte starog grada.

Nemoguće je prećutati žalosnu činjenicu da je ulcinjski grad od 1880. godine, pa do naših dana, postao tako reći neka vrsta kamenog majdana, sa čijeg je sjevernog bedema, po naređenju vojvode Sima Popovića, krajem prošlog vijeka dignut gornji sloj izjednačenog kamena za podizanje crkve i ograde. To je bio prvi podsticaj. Veliki broj susjednih kuća koristio se obilno bogatim majdanom staroga grada i pojedinci su decenijama raznosili mermerne pragove vrata i prozora, ploče sa natpisima, grbovima i ornamentskim motivima. Mnogi razni amblemi i natpisi, kojima je obilovao ulcinjski grad. takođe su nošeni u naučne sure, i konačno otuđivani. Tako je, po riječima bivšeg predsjednika ulcinjske opštine llije Srzentića, istoričar Marko Dragović odnio dvije ploče sa natpisima, a vojvoda Simo Popović dva druga objekta, kao i mnogi drugi amateri. Na takav je način jedna od najljepših i najživopisnijih silueta naših gradova na Jadranu grubo skrnavljena.

2.Prilikom čišćenja terena, radi postavljanja temeljskih naslaga za pristaniše, koji je služio Turcima za odbranu grada, Građevinska sekcija iz Splita naišla je na top, potopljen prije predaje Ulcinja Cmoj Gori. Na žalost, ovaj objekat nije sačuvan, već je ukopan u skelu sa betonom i ostalim građevinskim materijalom.

3.Što se tiče arhiva bivše ulcinjske opštine činjenica postoji da je sav arhiv počev od 1880. pa do narodnog oslobođenja uništen krajem 1944. i početkom 1945. godine. On je djelimično zapaljen, a djelimično raznesen i upotrebljavan za pakovanje i omotavane raznih namirnica. Uništeni arhiv obuhvatao je crnogorski period od 1880. godine, zatim jugoslovensku upravu, najzad doba ulcinjske prefekture ili nasilnog prisajedinjenja Albaniji. Preko 60.000 akata sadržavao je arhiv u toku višegodišnje funkcije bivšeg predsjednika Ilije Srzentića.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XV): Slike vandalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

 

 

Poslije Berlinskog kongresa (1878.) u novooslobođenim krajevima Crne Gore bilo je raznih sugestija i predloga kako da se posveti pažnja očuvanju starih gradova i njihovog spomeničkog fonda (Onogošt, Stari Bar, Ulcinj, Duklja…). U interesu očuvanja a i ,,prikazivanja našega kulturnoga blaga”, predlaže se osnivanje muzeja koji bi ,,ne samo bili spasioci od daljnjeg propadanja mnogih umjetnina s naših prostora nego bi ih svim zainteresovanim i prikazivali”.

Oblasni upravitelj u Baru, Niko Tatar, obraća se dopisom od 29. marta 1910. godine Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju i predlaže osnivanje muzeja u Starom Baru. On oštro kritikuje neodgovornost nadležnih za očuvanje Starog Bara, jer su ,,po zauzeću Bara, na gradske zidine Starog Bara, na opštu žalost, najprije navalili oni koji su bili pozvani da red održavaju, odmah su počeli za svoje lične potrebe skidati vratnike, pragove i sve ostalo i ljepse kamenje sa starinskih kuća i crkava, te graditi svoje kuće i fabrike”. Nastavilo se, kako kaže Tatar, sa ,,bršćenjem”, a sve vrednije je odnešeno ili polomljeno. Nijesu pošteđene ,,ni razne ploče sa natpisima, starinskim izrezani u kamenu, izvezeno u fino kamenje iz najstarijih vremena”. Bolje nijesu prošli ni ostali pokretni spomenici, kao što su ,,nađeni oklopi, štitovi i gvozdene kape”. . Pun gnjeva i razočarenja što se sve ovo dešava u državi ,,koja je zahtjevna za uzorima evropskih dvorova, a sve ovo ostavlja ružan utisak, tako da gradske ruševine na česte strane i domaće posjetioce prestavljaju sliku vandalizma”.

Dio ovih starina bio je ,,pokupljen od izvjesnog broja inteligentnih ljudi i kapetana Vuka Pejovića, koji su te djelove pred sadašnjom čitaonicom uzidali, komad po komad …. u klak”. Ove preventivne mjere poremetio je zemijotres 1905. godine a ,,to je bilo srušeno a po gradu su se tada, po mnogim kućama (zidinama) vidjele još po neke ploče sa natpisima većinom rimskim, slomljene i zdrave”. Autor ovoga dopisa smatra da bi se brižljivim ispitivanjima i traženjem našla još koja značajna starina i kao da takvih ima i kod pojedinaca u Baru i okolini. On ne isključuje mogućnost da kod tih ,,ljubitelja starina postoje privatni ‘muzejčići’, koje bi vlasnici ustupili za jeftine pare ili poklonili kad bi im se ime urezalo da su oni darodavci.”

Da bi se očuvale starine u Baru, Niko Tatar predlaže ,,da se nađe jedna zidina u gradu, jedna bivša crkva (a takva bi se našla) i da se pokrije i uredi”. Tu bi se prikupile ,,lijepo razmjestile i inventarisale sve starine koje se trenutno tu nalaze”, a svoj predlog Tatar zasniva na činjenici da postoji dosta eksponata, a ,,tu bi se sakupile i one koje bi kao priloge pojedinci donosili, a takvih bi bilo, kad bi se imena priložnika na istom pribilježavala”. Za otvaranje ovog muzeja u Baru, koji bi bio samo početak, mogle bi se, po mišljenju Tatara, prikupljati iz Ulcinja i drugih krajeva razne starine, dok bi se u Ulcinju i drugim mjestima slične kuće uradile. Autor ovoga dopisa predlaže kako da se održava budući muzej da ,,opština učini zajam za uređenje rečene kuće, koja bi se naknadno dodavanjem prava da rasprodaje voće i travu za pašu u gradskim zidinama, koja bi godišnje mogla uzimati od 100-150 kruna”. A ako se nastavi sa ovakvim divljanjem, kaže Tatar ,,i neodgovornošću prema starinama da ih raznosi ko oće i kad oće, nećemo imati razloga da muzeje otvaramo.” Nažalost, ovaj predlog nije ni uziman na razmatranje, nego je odbijen kao mnogi drugi.

Peru Vučkoviću, tadašnjem ministru prosvjete i crkvenijeh poslova Crne Gore, vrlo interesantna je bila stara Duklja kao ,,jedno ogromno mrtvo kulturno blago”, koje bi trebalo iznijeti na svjetlost dana od ,,čega bi Crna Gora imala, kako moralnu, tako i materijalnu korist”. Zato i predlaže osnivanje Narodnog muzeja, koji bi, po njegovom mišljenju, mogao biti samo na Cetinju ili u Podgorici. Istovremeno bi se sačuvalo to blago od svakodnevnog raznošenja i uništavanja. Olaksavajuću okolnost za istraživanje ,,starog groblja” i raskopavanje stare Duklje, Vučković vidi u činjenici ,,jer se raspolagalo sa jeftinom radnom snagom u vidu mnogih pribjeglica, a koristi od ovog rada, pored kulturno moralnih, bile bi velike i sa materijalne strane”. On pretpostavlja da bi Narodni muzej sa rijetkim starinama i rekonstruisana Duklja, postali privlačni centri za mnogobrojne turiste i druga lica, ,,koja u naučnoj svrsi često posjećuju Crnu Goru”. Još jednu pogodnost za svoje predloge ministar vidi, da bi se uz povećanje saobraćaja ,,povećao i opticaj stranog novca, što bi uticalo na blagostanje naroda”

Kao ozbiljnu poteškoću za realizaciju ovog predloga vidi u tome što je ,,Kralj Nikola bio zavještao starine Duklje svojoj kćeri knjeginji Zorki”, Vučković smatra da bi se taj problem riješio obavezom Ministarstva prosvjete i crkvenijeh poslova da se ,,svaki duplikat koji bi pri iskopavanju bio pronađen imao smatrati svojinom supruga pok. Zorke, Kralja Srbije, Petra I”.

Predlozi za osnivanje muzeja u Baru kao i ovaj na Cetinju, odnosno Podgorici su odbijeni, zbog, navodno, suviše velikih troškova, izričitom zabranom kralja Nikole.

Da je Duklja bila privlačna za razne domaće i strane istraživače i ,,istraživače”, svjedoči i dopis MUD-a kojim se opominju nadležni da povedu više računa o ,,svakodnevnoj šteti koje nanose neki jabanci, među kojima ima i domaćih jabanaca, koji nemilosrdno raznose sve što se nađe na Duklji od raznijeh novčića do skupocjenijeh stvarčica…”. Ako se tome doda,kako piše u istom raspisu i ,,nevješto i nasilno raskopavanje raznih grobova, potrebito je posvetiti strogo računa o takvim divljanjima”…

Duklja je bila majdan ne samo za odnošenje arhitektonske plastike i ostalog pokretnog i nepokretnog inventara, nego i neka vrsta marche aux puces. Da je to tačno, potvrđuju i danas vlasnici privatnih zbirki, bilo numizmatičke ili drugih ,,specijalnosti” koji i sada ukrašavaju svoje privatne ,,muzejčiće” ili su odavno našli drugog vlasnika, na teritoriji bivše Jugoslavije ili dalje. Nedavno je jedan ,,kolekcionar”, koji je želio da ostane anoniman, izjavio autoru ovoga teksta, kako je prije par godina jednom strancu prodao ,,za lijepe pare nekoliko unikatnih novčića i još nekoliko skupocjenih eksponata nađenih ‘poodavno na Duklji”. Koliko su ,,unikatni i skupocjeni” bili prodani eksponati, u to ne ulazimo, ali je izvjesno da nije zanemarljiv broj vlasnika ovakvih i sličnih predmeta.

(Nastaviće se)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo