FELJTON
DR IRENA RADOVIĆ: MOBING U CRNOJ GORI (III): Milislav Dragojević protiv Željezničkog prevoza

Objavljeno prije
3 godinena
Objavio:
Monitor online
Monitor prenosi slučajeve mobinga u Crnoj Gori, priče o žrtvama, o nasilnicima i njihovim moćnim zaštitnicima
U slučaju tužioca D.M. (Milisav Dragojević) protiv javnog preduzeća Željeznički prevoz Crne Gore AD presudom Osnovnog suda u Podgorici je presuđeno u korist žrtve mobinga u maju 2019. godine. Ovaj radni spor pred crnogorskim pravosuđem trajao je duže od 3 godine i pravosnažno je okončan u septembru 2019.
Protiv istog tuženog Željezničkog prevoza Crne Gore AD i odgovornih lica kod tuženog, izvršnog direktora Z.M. (Milojica Zindović) i predsjednika Odbora direktora D.R, pokrenuto je više radnih sporova kod redovnih sudova u predmetnom periodu, među kojima još jedna tužba za mobing od strane portparolke izvršnog direktora Z.M. tokom 2013. godine.
U predmetnom periodu Z.M, označen kao izvršilac mobinga u pravosnažno okončanom sudskom postupku kojim je utvrđen mobing, u medijskim natpisima figurirao je kao aktivista i donator vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS).
Z.M. je penzionisan po sili zakona u novembru 2016. godine. Prema javno dostupnim podacima danas je na počasnoj poziciji u jednoj od najistaknutijih crnogorskih javnih ustanova. Tužilac D.M. je u međuvremenu penzionisan u maju 2018. godine, godinu prije ishoda trogodišnjeg prvostepenog postupka.
Tužilac D.M. iz Danilovgrada, Spuž, zaposlen je u Željezničkom prevozu Crne Gore AD. Bio je u radnom odnosu preko 40 godina, tj. do maja 2018, kada je penzionisan.
D.M. je raspoređen na radno mjesto pomoćnika izvršnog direktora za vuču vozova od februara 2011. do marta 2011. godine, kada je rješenjem tuženog poništena Odluka o njegovom imenovanju na to radno mjesto. Postupajući po naknadnom nalogu Inspekcije rada, tuženi je sa tužiocem zaključio ugovor o radu na neodređeno radno vrijeme, na radnom mjestu pomoćnik izvršnog direktora za vuču vozova, od februara 2011, da bi potom zaključili Aneks tog ugovora u junu 2011. godine kojim se tužilac raspoređuje na radno mjesto šefa jedinice vuče vozova Bar. Na radnom mjestu u Baru, tužilac je radio do septembra 2011. godine, kada je na njegovo mjesto postavljeno lice sa nižom školskom spremom, dok je D.M. raspoređen na radno mjesto stručni saradnik za organizaciju vuče sa značajno nižim koeficijentom. D.M. je ukazivao na nezakonitosti u radu nakon čega je udaljen sa posla i protiv njega pokrenut disciplinski postupak. Nastavio je da ukazuje na nezakonitosti u obraćanju nadležnima i javnosti. Uslijedile su prijetnje otkazom, nedavanje radnih zadataka, izbjegavanje od strane kolega i svakodnevno dovođenje tužioca u nejednak položaj u odnosu na ostale zaposlene, što je za posljedicu imalo narušavanje njegovog zdravstvenog stanja.
U januaru 2013. godine, na sastanku proširenog kolegijuma, izvršni direktor Z.M. saopštava tužiocu da njime „treba da se bave nadležne državne službe”, da „remeti međuljudske odnose”. U aprilu 2013. godine, nakon nabavke tri nova voza iz Španije, tužilac upoznaje odgovorne kod tuženog, a potom i javnost posredstvom medija, da mašinovođe nijesu pravilno obučene. U julu 2013. godine, direktor sektora za međunarodni prevoz tuženom formalno daje nalog D.M. da napusti dotadašnju kancelariju i smješta ga u neuslovnu kancelariju, te onemogućava pristup evidencijama na osnovu kojih je dotad izvršavao svoje radne zadatke. Tokom istog mjeseca uslijedila je suspenzija tužioca sa posla, uz javne prijetnje izvršnog direktora Z.M. i izjave medijima da je D.M. „udaljen sa posla do okončanja disciplinskog postupka, kojim će dobiti što je zaslužio”.
Sa ciljem da bude natjeran da sam da otkaz tokom 2014. godine tužilac nastavlja da radi u neuslovnoj prostoriji, bez sredstava za rad, bez pristupa evidenciji na osnovu koje izvršava svoje radne zadatke prema Ugovoru o radu, isključen iz rada svih stručnih komisija, iako je sudski proces bio u toku.
Nakon medijskog nastupa tužioca u septembru 2014, menadžment tuženog u demantiju iznosi kvalifikacije „da se radi o nedostatku intelekta”, „taj čovjek priča nekakve gluposti koje su notorne izmišljotine”, „sa završenim petim stepenom stručne spreme mašinskog smjera, krajnje je nekvalifikovan da komentariše”, te „sramno kleveće”. U toku 2015. godine javnim nastupima tužilac nastavlja da upozorava javnost i nadležne institucije o nezakonitostima u radu tuženog i mogućim zloupotrebama, nakon čega menadžment tuženog nastavlja sa javnim omalovažavanjem ličnog integriteta i stručnih sposobnosti tužioca u saopštenjima za javnost iz marta 2015. U istom periodu nadređeni Z.M. izjavljuje da su „navodi D.M, nekompetentnog lica, netačni i zlonamjerni”, dok u maju 2016. godine navodi da D.M. „laže kao pas, a radi to iz revolta, jer sam ga smijenio sa mjesta pomoćnika direktora”.
U julu 2016. tužilac je izložen provokacijama na radnom mjestu, o čemu formalno obavještava tuženog. Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) u avgustu 2016. godine donosi Mišljenje shodno kojem „je podnosilac zahtjeva za zaštitu zviždača imao već kod podnošenja prijave opravdane razloge da sumnja u ugrožavanje javnog interesa, koji upućuje na postojanje korupcije”. ASK utvrđuje da „podnosilac zahtjeva D.M. ispunjava zakonske uslove za dobijanje statusa i zaštitu zviždača”.
Izvršni direktor tuženog ignoriše preporuke ASK-a, tužilac se dopisom u septembru 2016. godine obraća izvršnom direktoru da mu obezbijedi uslove i sredstva za rad.
Nakon odbijanja posrednika S.A. da sprovede po zahtjevu tužioca postupak posredovanja za internu zaštitu od mobinga 13 .09 .2016. godine, tužilac D.M. se obraća zahtjevom drugom posredniku sa liste, V.L, dana 06. 10. 2016. godine, koji 20. 10. 2016. godine obavještava tužioca da posredovanje nije uspjelo.
U oktobru 2016. godine tužilac dopisom ponovo traži izvršnom direktoru Z.M. obezbjeđenje uslova rada i sredstava za rad u skladu sa Ugovorom o radu i Mišljenjem ASK-a. U medijima iz marta 2017. godine pod naslovom „Maliciozne izjave D.M. remete imidž firme” predsjednik Odbora direktora tuženog D.R. navodi da je „nekorektno da D.M. proziva bilo koga, a da ostale kolege ćute na to, a oni su ti koji mogu da prozovu njega zbog teških stvari koje su se desile u istoriji crnogorske željeznice”. Ovaj poziv ohrabruje rukovodioca Službe za organizaciju saobraćaja u sektoru za lokalni prevoz putnika I.L, koji nasrće na tužioca u martu 2017. godine prijeteći mu i vrijeđajući ga, zbog čega se tužilac obraća policiji podnošenjem prijave, uz obaviještavanje ASK-a.
Tužilac D.M. u zakonskom roku podnosi tužbu nadležnom sudu. Kao akte zlostavljanja na radu navodi: nedavanje radnih zadataka shodno njegovom ugovoru o radu u spornom periodu, smještanje u kancelariju sa lošim uslovima rada, bez adekvatnih sredstava za rad, bez dovoljno svjetlosti, a nakon povratka sa suspenzije, prijetnje i zastrašivanje od strane odgovornog lica – izvršnog direktora, vrijeđanje ličnog i profesionalnog integriteta i navođenje drugih zaposlenih na zlostavljačko ponašanje, što je imalo za cilj izazivanje straha, zdravstvenih problema, stvaranje neprijateljskog okruženja, izolovanje tužioca, pogoršanje uslova rada i navođenje tužioca da na svoju inicijativu otkaže ugovor o radu.
Postupanje crnogorskog pravosuđa: Tužilac je tužbu nadležnom sudu podnio u novembru 2016. godine. Osnovni sud u Podgorici je u maju 2019. godine izrekao presudu u korist tužioca.
Prvostepenom presudom odlučeno je da se: „1) djelimično usvaja tužbeni zahtjev, utvrđuje da je tužilac pretrpio zlostavljanje na radu od strane tuženog kao poslodavca i njegovog odgovornog lica – izvršnog direktora i to u kontinuitetu, aktivnim progonom, šikaniranjem, vrijeđanjem ličnog i profesionalnog integriteta, ponižavanjem, stvaranjem neprijateljskog okruženja, pogoršanjem uslova rada, te navođenjem drugih zaposlenih na navedeno ponašanje i dovođenjem do toga da se zaposleni izoluje, sa ciljem izazivanja straha, navođenjem da na sopstvenu inicijativu otkaže ugovor o radu; 2) obavezuje tuženi da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti isplati iznos od 3.000 eura; 3) obavezuje tuženi da o svom trošku objavi pravosnažnu presudu u dnevnom štampanom mediju Vijesti; 4) odbija tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je tužilac pretrpio zlostavljanje na radu od strane tuženog na način što je nezakonito raspoređivan, smjenjivan sa funkcija, nezakonito disciplinski kažnjavan, nezakonito mu nuđeni ugovori o radu i aneksi istih kao neosnovan; 5) odbija tužbeni zahtjev da na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti, mimo iznosa dosuđenog u stavu III izreke ove presude, tuženi isplati iznos od još 27.000 eura, kao neosnovan; 6) obavezuje tuženi da tužiocu na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 2.146,50 eura”.
Viši sud u Podgorici, kao drugostepeni, odlučujući po žalbama parničnih stranaka odbacio je iste i u septembru 2019. potvrdio prvostepenu presudu.
(Nastaviće se)
Komentari
IZDVOJENO
-
LOKALNI IZBORI U ZEMLJI V.D. STANJA: Stari znanci ili otvaranje puteva za nove snage
-
PODIGNUTA OPTUŽNICA PROTIV VESNE MEDENICE: Ćutanje i prljave biografije
-
PARTIJE SVE DALJE OD DOGOVORA OKO UTEMELJENJA INSTITUCIJA: Izbori bez Ustavnog suda?
-
FEĐA PAVLOVIĆ, POLITIČKI TEORETIČAR: Ako dovoljno dugo gledaš u DPS, i DPS će početi da gleda u tebe
-
INVESTICIONI UGOVORI MORSKOG DOBRA: Nema saglasnosti za projekte novih kupališta
-
TRANSFORMACIJA CENTRA SAVREMENE UMJETNOSTI: Igre sa nasljeđem
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XX): Zlato i srebro u 36 kufera

Objavljeno prije
4 danana
18 Aprila, 2025Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Vujović smatra da je najveći dio upravnikovih predloga prihvaćen, kao i da je neke od tih predmeta Muzej preuzeo.
Izvjesno je da pomenute stvari nijesu pripadale onim vrijednostima koje su čuvane u onih 25 kufera, odnosno 36, kako ćemo kasnije vidjeti. Prema mišljenju Rista Dragićevića. ,,Vuksanov predlog nije usvojen i sve do rata 1941. godine ovo zlatno i srebrno posuđe bilo je u trezorima Ministarstva finansija u Beogradu u oko 25 kufera… Prije rata uprava muzeja nije mogla ništa uraditi da se ono povrati Muzeju, a poslije oslobođenja, naravno, nije se moglo o njemu ništa saznati”.
Naknadnim istraživanjem Dimo Vujović je utvrdio da se radilo o 36 kufera i da je to bilo posude ,,koje je bilo pohranjeno od Zemaljske vlade u Zagrebu, a za koje se mislilo da mu se trag izgubio. Drugo, Vujović piše, ,,da nijesu sve do rata ostali u trezorima Ministarstva finansija, nego su već ranije bili otuđeni.”
Uprava Vojnog muzeja u Beogradu zahtijevala je da im se te vrijednosti ustupe, navodno ,,je imala namjeru da ih izloži u crnogorskom odjeljenju muzeja” (13. septembra 1937.). I Državni muzej na Cetinju je, aktom od 15. decembra 1937. tražio, pozivajući se na Pravilnik muzeja, ,,da se prikupe i u muzej smjesti sve ono što se odnosi na Crnu Goru.” U Državnom muzeju na Cetinju čuva se prepis pisma Nika Đuraškovića upućenog Upravi Muzeja (15. decembra 1955), koje donosimo u cjelini: ,,Upravi Drž. muzeja
Cetinje
Na molbu direktora Muzeja gosp. Rista Dragićevića, profesora, po pitanju dvorskog srebrnog posuđa i ćilima koje sam bio odnio radi prodaje u Zagrebu 1919. g. po naređenju Izvršnog Narodnog Odbora, mogu izjaviti sledeće:
U odnesenim stvarima bili su: srebrno posuđe, ćilimi, jedan model crkve s grobom Hristovim kao i jedan krstić sa bijelim voskom u kome je bilo utisnuto drvce sa krsta Hristova.
Ćilime sam prodao jednoj Zagrebačkoj radnji, srebrne predmete (posuđe, model crkve i krstić) predao sam, po naređenju Ministarstva unutrašnjih djela u Beogradu br. 2414 od 11. aprila 1919. g. i pismenom nalogu člana Izvršnog Narodnog Odbora Marka Dakovića od 12, aprila iste godine, čiju kopiju – prepis prilažem, Pokrajinskoj vladi, odnosno činovniku od iste određenom za prijem pomenutih stari. Za sve gore navedene predmete stvari, koje su bile zavedene u specijalnoj svesci, dobio sam potvrdu u samoj svesci za prijem određenog lica, Prilikom predaje dužnosti predao sam tu svesku zajedno sa cjelokupnom arhivom novopostavljenom upravniku Državnih dobara poč. Stevanu Raičkoviću.
O svemu navedenom referisao sam Izvršnom Narodnom Odboru kao što je navedeno u aktu Uprave Drž. dobara od 18. maja 1919. god. Pov.br. 68, čiji se prepis nalazi u arhivi tog Muzeja.
Niko Đurašković, s. I. penzioner
Da je prepis vjeran svome originalu – tvrdi
Direktor, Risto Dragićević”
Zbog aktuelnog, za našu temu, dopisa, donosimo i ovaj PREPIS koji se čuva u Arhivi Državnog muzeja na Cetinju:
Gospod. Niku Đuraškoviću
Upravniku Narodnih Dobara u C-Gori
u mjestu
Sve stvari koje se sada nalaze pod Vašom Upravom u Zagrebu, a koje ste prema naređenju Izvršnog Nar. Odbora onamo bili uputili 2. febr. t. g. radi prodaje, izvolite iste predati činovniku određenom za to od Pokrajinske Vlade u Zagrebu a prema rešenju Min. Un. Djela br. 2414 od 11-IV-19. god.
12-IV-19. g. u Beogradu
Izvršni narodni odbor, u Beogradu
Član, M. Daković, s. r.
Iz navedenih dopisa može se zaključiti da su ,,dvorske dragocjenosti” preseljene iz Zagreba u Beograd. Isto tako, prema istraživanjima D. Vujovića a zahtjevi oba muzeja (Vojnog muzeja u Beogradu i Državnog muzeja na Cetinju) da im se dodijele pomenute vrijednosti, odbijeni su. Utvrđeno je da su sve dragocjenosti spakovane u 36 kufera ustupljene italijanskoj kraljici, kćerki kralja Nikole.
Kako je do toga došlo, kojim putem i povodom, šta je tome prethodilo, doznajemo zahvaljujući istraživanjima Dimitrija Dima Vujovića. Takođe smo u mogućnosti da damo tabelarni prikaz svih predmeta koji su ustupljeni kraljici Jeleni.
Pošto je ministar Dvora detaljno upoznao kneza Namjesnika Pavla o blagu iz cetinjskog dvora, ovaj je, najvjerovatnije, iz političkih razloga odlučio da se o svemu obavijesti italijanska kraljica Jelena a da se do tada na sigurnom mjestu pohrane sve dragocjenosti. Krajem decembra Dvor je preko Poslanstva u Rimu obavijestio kraljicu Jelenu koja je izrazila želju da se iz pomenutih stvari odabere jedan predmet umjetničke vrijednosti (neki srebrni tanjir ili nesto drugo) i da joj se isti pošalje preko Poslanstva. Ovaj predmet je bila namijenila svojoj kćeri princezi Mariji kao poklon prilikom udaje koji bi istovremeno bila uspomena na njenog djeda i babu. Istovremeno, kraljica Jelena je izjavila da bi željela da se ,,predmet” što prije pošalje kako bi stigao blagovremeno, budući da joj se kćer udaje već početkom januara 1939. godine. Takođe je izrazila želju da joj se pošalje inventar svih pomenutih stvari.
Dopisom je takođe zahtijevano da se italijanska kraljica pita da li prihvata da primi kompletan inventar i da ga ona eventualno podijeli njenim kćerkama. Kraljica je na dopis zahvalila i prihvatila predlog da pomenute stvari podijeli svojoj djeci. Kao uslov kraljica je zahtijevala ,,da zna da li su ostali članovi crogorske dinastije primili od jugoslovenske vlade kakvu novčanu nadoknadu.” U međuvremenu kraljica je odustala od namjere da se posebno poklanja neki umjetnički predmet princezi Mariji, jer ,,nije željela da ima neprijatnosti sa kojima od eventualnih pretendenata na te dragocjenosti.” Finansijskim zakonom iz 1927/28. godine (čl. 316) bilo je omogućeno da se izvrši obeštećenje članovima crnogorske dinastije za njihovu imovinu u Crnoj Gori. Prema tom zakonu, a u sporazumu sa članovima bivše dinastije Petrovića, a po odobrenju Ministarskog savjeta ,,može se isplatiti bivšem prestolonasledniku Danilu, deci bivšeg kneza Mirka, bivšem knezu Petru i bivšim knjeginjama Kseniji i Veri, delom u gotovu, a delom u obrocima i doživotnoj rati ukupno svima iznos od 42.000.000 dinara.” Mada je, kako se navodi u prepisci, kraljica Jelena nudila da otkupi sve preostale dragocjenosti, knez Pavle je donio odluku da se one sve ustupe kraljici bez ikakve nadoknade. Komisija koju je imenovao početkom juna -1939. godine upravnik Dvora, general Jovan Leko, preuzela je od Ministarstva finansija 36 kufera sa posuđem i drugim dragocjenostima. Postoji spisak stvari nađenih u kuferima, koji su kao ostava čuvani u trezorima Ministarstva finansija.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XIX): Polomljeni i istruli eksponati

Objavljeno prije
2 sedmicena
11 Aprila, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Krajem 1915. godine kralj Nikola je naredio evakuaciju ,,probrane crnogorske arhive”, počevši od povelja iz epohe Nemanjića, koja je inače bila u kraljevom dvoru i pod njegovim ličnim nadzorom, kao i najvažnijih istorijskih i crkvenih dragocjenosti muzejskog karaktera iz ranije pominjane riznice. O pokušaju prebacivanja arhiva preko Skadarskog jezera u Skadar zabilježio je tadašnji ađutant kralja Nikole, pukovnik Risto J. Ljumović: ,,Kraljica Milena sa knjeginjicama Ksenijom i Vjerom i svitom (Lazar Mijušković, predsjednik vlade, general Anto Gozdenović, srbijanski pukovnik na službi kod kralja Nikole Živojin Babić, komandant Milutin Tomanović) bila je otputovala iz Skadra za Medovu tog dana 6. januara (1916) izjutra. (Kralj je stigao u Skadar tog dana uveče oko 10 sati). Na putu za Medovu bili su izloženi bombardovanju austrijskih aeroplana. Da bi lađica imala manji teret te da bi s većom brzinom stigla u Medovu, jedan iz svite je otkačio mahunu sa dvorskim stvarima koja je bila uz lađu prikačena. (Na mahuni su bile ne samo dvorske stvari, već stara, velika i dragocjena arhiva.)
Sanduke sa arhivom i ostalim dragocjenostima vojvoda Božo Petrović je vratio iz Skadra za Kruševac gdje su ostali kod knjaza Mirka kojih ih je, prije odlaska u inostranstvo, poslao na Cetinje ,,te su ga povjerljivi ljudi zakopali u dvorištu kraljevskog dvora, a jedan od ranijih službenika uprave dvora, Pero Ž. Stojanović, čuvao je u svojoj kući kraljeve ordene i razne dragocjenosti”. Da li je potpuno sačuvana dvorska arhiva, bila je dilema koja dijelom i danas postoji. Pojedini listovi, npr. ,,Crna Gora” u brojevima od 7. aprila i 5. oktobra (1923.) postavlja pitanje ,,Šta je sa pronađenom arhivom?” i konstatuje da je veoma važno da li je arhiva inventarisana neposredno pošto je pronađena. Na ova pitanja štampa daje negativne odgovore, što nije potkrijepljeno činjenicama. Međutim, činjenica je da je Komisija (u sastavu Milovan Daković, Aleksa Stojšić, Stevo Gregović i dr. Nikola Škerović) počela inventarisanje arhivske građe baš tih dana a rad je završila tek 20. februara 1925. godine.
Analizirajući tekst Tihomira Đorđevića (Cetinjski muzej – Srpski književni glasnik, od 1. avgusta 1926, 504) Risto Dragicević konstatuje sljedeće: ,,Primjedba saradnika ‘Crne Gore’ o prenošenju vijesti da pronađena arhiva nije odmah inventarisana i Đorđićeva konstatacija da su članovi svoj posao izvršili na ‘sasvim poverljiv način’ verovatno su imali nekoga osnova, jer se doista pričalo da članovi komisije probiraju iz arhive sve ono što se odnosilo na Karađorđeviće i što bi moglo biti nepovoljno za tu dinastiju, te su to predali lično kralju Aleksandru. Pričalo se i to, da su mu članovi komisie odnijeli ‘na poklon’ i jedan mali originalni Karađorđev portret, koji je prije rata bio u dvoru kralja Nikole, a to bi onda sigurno bila ona Karađorđeva slika, koju je Njegoš stalno držao u svojoj sobi…” U svakom slučaju i dalje ostaje otvoreno pitanje: da li je dio arhive otuđen.
Neposredno poslije odlaska austrougarskih trupa iz Crne Gore, odnosno tzv. Oslobođenja, dio dragocjenosti koji se nalazio u Dvoru počeo se otuđivati (Tek 1923. godine otkopane su dragocjenosti koje su bile u dvorištu Dvora – arhiva i začajni dokumenti – kao i oni predmeti koji su bili pohranjeni na drugim mjestima).
Izvršni narodni odbor koji je izabrala Podgorička skupština donio je odluku vec 4. decembra 1918. godine da se popiše cjelokupna pokretna i nepokretna imovina kralja Nikole i negovih nasljednika. Isključivi cilj je bio da se rasproda imovina i dođe do finansijskih sredstava. Popis su počeli 9. decembra Lazar Stamatović, Mićo Barovié i pisar Načelštva Lazar Radunović. Po svoj prilici, smatra R. Dragićević, glavno ,,Inventarisanje” bilo je već obavljeno, jer kako piše u prvom zapisniku ,,da su vrata skoro svih odjeljenja (u Dvoru) otvorena, i to neka forsirana” kao i da je ,,najveći nered u odjeljenjima đe su se nalazile dragocjenosti…”
U januaru 1919. godine Izvršni odbor ovlašćuje Nika Đuraškovića, upravnika državnih dobara, da može punopravno rukovati svim državnim dobrima i ,,da ih pored administriranja može zaduživati, prodavati…”
Tekst glasi:
Gospodinu Niku Đuraškoviću
Upravniku Drž. dobara
Cetinje
Ovim se ovlašćujete da u ime Izvr. Nar. Odbora punopravno rukujete svim državnim dobrima, kao Upravnik istih da ih pored administriranja možete zaduživati, prodavati i da za vaše upravijanje i rad na istome jedino imate odgovarati Izvršnom Narodnom Odboru, kao najvišoj vlasti u Crnoj Gori. Radi zaduženja i prodaje državnih dobara, Izvršni Nar. Odbor dodjeljuje vam i opunomoćije za taj cilj g. Veljka Matanovića, šefa Glav. Drž. Računovodstva da u zajednici zadužite ili rasprodate državna dobra i o vašem radu da podnosite izvještaj Izvr. Nar. Odboru.
Svima vlastima se najtoplije preporučuje i u ime naroda naređuje da g. Upravniku Đuraškoviću, kao g. Matanoviću budu u svakoj prilici u svemu na usluzi.
Izvrini Nar. Odbor
S.Vukotić
M.Daković
L.Damjanović
Ovlašćenje br. 259, datira od 12. januara 1919. godine. Direktor novootvorenog muzeja na Cetinju (otvoren septembra 1926) Dušan Vuksan, poslao je zahtjev Ministarstvu finansija (9. marta 1927) kojim traži od Uprave Dvora u Beogradu da se posuđe povrati na Cetinje. Ne samo što nije udovoljeno Vuksanovom zahtjevu, nego je, ne mnogo poslije toga, doneseno rješenje da se ,,neki predmeti koji su se u muzeju već nalazili otuđe”.
U septembru 1929. godine Ministarstvo finansija i Ministar Dvora donijeli su rješenje da izvjesna Paulina Lahijer ,,među stvarima bivše Dinastije Petrovića potraži izjesne stvari, koje su bila lična svojina pok. kraljice Milene, princeze Ksenije i princeze Vjere i da iste izdvoji i sačini spisak stvari sporazumno sa Upravom muzeja i poreskom upravom. Na osnovu toga će Min. finansija donijeti odluku o njihovom otuđenju.
Vec krajem septembra ministar finansija je izdao rješenje ,,da se stvari navedene u inventaru izdadu princezama Kseniji i Vjeri, odnosno licu, koje one urednim punomoćijem ovlaste za prijem stvari”. Dimitrije Dimo Vujović nije mogao zaključiti, kako sam kaže, ,,kada su i da li su te stvari preuzete…”
Tek 1931. godine, tadašnji upravnik muzeja na Cetinju Dušan Vuksan je primio jedan dio pokretne imovine dinastije Petrović. Indikativno je, da se radi o predmetima koji su otkopani 1923. godine, a tada nijesu predati Muzeju, već Ministarstvu finansija na ,,čuvanje”. I poslije odobrenja Ministarstva prosvjete (1929) moralo se čekati pune dvije godine da se konačno ustupe Muzeju. Međutim, upravnik muzeja je izjavio da među stvarima koje je primio malo ima za muzejske eksponate ,,bilo da po svojoj prirodi tamo ne spadaju, ili su polomijene ili istrule”.
S obzirom na takvo stanje tog inventara, upravnik Muzeja je predložio da se stvari, koje imaju bilo kakve vrijednosti (nacionalna odijela, posuđe, slike i dr.) prenesu u Muzej. Prema podacima koje nudi i Dimo Vujović, navodimo što je sve ponuđeno Muzeju, a kako je reagovao upravnik:
Za sve ostale stvari, koje su mahom bez vrijednosti ili barem bez vrijednosti za muzej da se sastavi komisija, koja će trule stvari (a njih je veoma mnogo) odabrati i spaliti.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVII): Austrougarska pohara

Objavljeno prije
4 sedmicena
28 Marta, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Drug lija Srzentić tvrdi da je u opštinskoj arhivi postojao jedan značajan dokumenat iz turskog perioda, god. 1871. a to je bila presuda skadarskog valije po komunskom sporu između građana Ulcinja i Malisora, naseljenih u Štoju. Ovim dokumentom poništava se ranija presuda kajmakana, tako da je veći dio štojskog komuna prešao u komunsko pravo ulcinjskih građana. Pomenuti dokumenat Srzentić je predao hodži Karađuzoviću da ga prevede na srpski jezik, a zatim ga ostavio Oblasnom sudu u Baru god. 1905. koji je osnažio presudu skadarskog valije i samim tim veći dio Štojskog komuna konačno postaje svojinom Ulcinja. Oba dokumenta čuvana su u opštinskoj kasi i takođe uništena sa ostalim arhivom.
Ilustracije radi prilažem jedan akt opštinskog arhiva koji je služio za omotavanje namirnica… Naročito podvlačim da je u toku okupacije vierovatno za vrijeme albanske uprave – nestao iz grada jedan dragocjen istorijski dokumenat – grobna ploča sa natpisom i grob iz doba Đurđa Stracimirovića Balšića, čija prijestonica je bila u Ulcinju i Skadru.
I ostala stara urbana jezgra u Crnoj Gori nijesu lišena učestalih devastacija (i u savremeno doba), nedopuštenih dogradnji i nerijetko nedomaćinskog odnosa prema nepokretnom i pokretnom spomeničkom fondu. Posebna priča su pojedini nezaštićeni, skoro zaboravljeni arheološki lokaliteti kao i pojedini sakralni ili profani objekti koji predstavijaju dragocjenu kulturnu baštinu.
Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 2018. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond našeg kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugh poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore ,,neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava”. U istom tekstu dalje piše: ,,nije poštedio, naravno ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poredani ispred Cetinjskog manastira”. Isti autor u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti ,,takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijnili u toku Balkanskog rata a posebno navodi da su bili topovi koje su Cmogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912”.
Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije ,,veći broj dragocjenosti istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi”.
Dušan Vuksan piše… ,,okupatori austougarski po svom dolasku na Cetinje, nijesu u ovim institucijama (misli na Muzej i Biblioteku) ostavili ni jedan komad, ni jedne jedine knjige, sve je raspljačkano, ostali su goli zidovi Zetskog doma”.
Slične podatke donosi i Pero Šoć. Između ostalog on piše: ,,Okupacione
vlasti opljačkale su muzej i arhive. Uništavale sa ratne trofeje, a zvona sa
crkava skidale i prelivale u oružje… Austrougarska okupaciona vlast odnosila je iz Crne Gore razne objekte”. Kao prilog svojoj tvrdnji Šoć navodi ,,Poziv za sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore” koji je objavljen u ,,Cetinjskim novinama”, 27. septembra 1917. godine.
Nema sumnje da su austrougarske okupacione vlasti otuđile ili oštetile dobar dio kulturno – istrijskog fonda Crne Gore. Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrijskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: ,,POZIV NA SAKUPLJANJE ETNOGRAFSKIH PREDMETA IZ CRNE GORE”.
Ravnateljstvo ,,C. Kr. muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču” koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. I k. čete. Stoga bi ravnateljstvu c. kr. muzeja cara Karla veoma dobro dosli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci). Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske snimke tipičnih zgrada, soba, nošnji, plesova i prizora iz narodnog života.
Ravnateljstvo umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakove predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20 K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti, da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20 K nije nužno, da se ravnateljstvo pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.
Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakovih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c. kr. muzeju cara Karla.
…Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da padupre ovaj važni domovinski zavod… Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.
No i s drugog javnog stanovišta zaslužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružiti svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.
I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznati će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.
Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26 septembar 1917.)
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne

Novi broj


O Filipu Davidu, prosvjetitelju

IN MEMORIAM – MARIO VARGAS LJOSA: Božanski talentovani pripovjedač

SAFET SIJARIĆ “LJUBAV NA MILJACKI”: Roman o ljubavi koja prkosi smrti i pamćenju koje pobjeđuje zaborav
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
NOVA HAPŠENJA ZBOG ŠVERCA CIGARETA: Pao i drugi vlasnik Tehnomaxa
-
IN ENGLISH1 sedmica
Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope
-
IN ENGLISH1 sedmica
TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku
-
DRUŠTVO3 sedmice
MUKE TRETMANA OTPADNIH VODA: Projekti koje prate predrasude i loša iskustva
-
SVIJET3 sedmice
SLUČAJ MARIN LE PEN: Za desnije sjutra
-
FOKUS3 sedmice
ZARADE U PRAVOSUĐU: Vrh i preko četiri hiljade, ostali duplo manje
-
INTERVJU4 sedmice
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje