Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, FILOZOF IZ SARAJEVA: U tamnici osiljenih etno-demokrata

Objavljeno prije

12 godina

na

bajtal

Dr Esad Bajtal, filozof, sociolog, psiholog iz Sarajeva, jedan je od najuticajnijih intelektualaca u regionu. Poznat je po bespoštednom kritičkom analiziranju situacije u BiH. Neposredan povod za ovaj razgovor su nedavni masovni protesti u Sarajevu, na kojima je učestvovao i profesor Bajtal. Demonstracije održane ispred zgrade zajedničkih institucija BiH bile su bunt ne samo protiv neusvajanja Zakona o jedinstvenom matičnom broju građana, nego i ukupnih prilika u zemlji.

BAJTAL: Protesti još nisu završeni i nastavljaju se do prvog jula. Do isteka ultimatuma koji su građani dali parlamentarcima da donesu zakon JMBG na nivou BiH, kako to nalažu sigurnosni evropski i drugi dokumenti te vrste. Zamislite da svaka etnička skupina u Crnoj Gori donese neki svoj JMBG, kao što je to smišljeno urađeno u manjem entitetu BiH. Odatle sav nesporazum oko JMBG. Međutim, JMBG je bio samo okidač koji je pokrenuo val nagomilanog nezadovoljstva izvaranih, gladnih i poniženih građana.

MONITOR: Šta su pokazali protesti?
BAJTAL: Pokazali su da ,,nužda uči misliti” (E. Bloch). I to se ovdje dogodilo. Pljačka, nered, nerad, prevare, kriminal, glad, siromaštvo, ogromna nezaposlenost kulminirali su valom protesta za promjene i normalizaciju života. Građani ustaju u odbranu prava na dostojanstven život. Traži se izlaz iz bijede i poniženja koje je direktni rezultat nerada i pljačkaškog mentaliteta kriminaliziranih etno-struktura od države i entiteta do kantona i opština.

Život građana valja se u blatu vlastodržačkog kriminala etno-demokrata. Sada ti isti “demokrati” smišljenim optužbama da ih ugrožavaju, uskraćuju građanima osnovno demokratsko pravo – pravo na pobunu, protest i izražavanje nezadovoljstva. Cinično, ali kad su etno-nacionalisti 90-tih izvodili narod na ulicu, pozivali su se na demokratiju. Danas, kad gladni narod krene u osvajanje svog prava na život i obećanu demokratiju, to se naziva nasiljem i huliganstvom. Očito, na sceni je licemjerni etno-cinizam bez mjere i ukusa.

MONITOR: U Banjoj Luci su protestovali studenti, koji su ispred zgrade Vlade uzvikivali Lopovi, lopovi, ukazivali na kriminal, korupciju, nepotizam…
BAJTAL: Tim povicima, studenti su, nazivajući stvari pravim imenom, samo opisali stvarnost u kojoj žive. Međutim, nezadovoljstvo je ne samo studentsko, nego opštenarodno. I odgovor je na opštestranačku prevaru. Pozicija i opozicija, po principu ,,sjaši Kurta da uzjaši Murta”, smjenjuju se na vlasti već dvadeset godina. Čine to uz burne predizborne svađe i optužbe, a jedini rezultat toga je pljačka i golemo siromaštvo građana. Ukratko, samozvani čuvari naroda drže narod u tamnici gladi, bijede, poniženja i međusobnog zavađanja. Uprkos tome, krivi su narod i narodna djeca. Studente i pobunjene građane, optužuje se za plaćeništvo i izmanipuliranost. Glad, nered i kriminalizirana vlast kao da ne postoje. Očito, sve je u redu, izuzev što nadmenim ,,narodnim vođama”, osim drugih naroda, sada ne valja ni njihov vlastiti: optužuju ga da je potkupljiv, naivan, izmanipulisan. Osiljeni Dodik, proglasivši njihov bunt ispolitiziranim, inkvizicijski licemjerno ocrnjuje i optužuje siromaštvom ponižene studente.

MONITOR: Protestovalo se i u Mostaru. Na protest su pozvani svi ljudi iz BiH željni ,,promjena, sankcioniranja kriminalnih političara i odgovornih za teško stanje u državi”.
BAJTAL: Mostar, Sarajevo, Banjaluka, samo su slučajevi u nizu. Rekoh, nezadovoljstvo je opšte baš kao što su opšti glad i siromaštvo, kao posljedica opšteg kriminala vlasti. Svojim neradom i nepoštenjem narcisoidni etno-vlastodršci doveli su građane u bezizlaz koji je doveo do pobune. Vlasnici naroda sada nastoje da tu pobunu građana protiv vlasti kanališu u pravcu novih etničkih sukoba. U tome svojim cinično-patološkim izjavama prednjače Mladen Bosić (SDS) i parlamentarci tipa Aleksandre Pandurević (također, SDS), Dušanke Majkić i njima slični. Oni ponovo, sofisticirano ili direktno, kako ko, potežu teoriju “nacionalne ugroženosti”, koja nas je devedesetih dovela do dirigovano pljačkaškog i teritorijalno-osvajačkog krvoprolića i genocida.

MONITOR: Koji su to ključni problemi sa kojima se suočava država BIH i njeni građani?
BAJTAL: Ključni problem BiH su osiljene nedemokratske etno-vlasti. Sve ostalo je posljedica: ogromna nezaposlenost, politički kriminal, kriminalizirana politika, korumpirana policija, dirigovano sudstvo, ozakonjena, legalna pljačka (tranzicija), masovna glad, enormno siromaštvo, sveopšte ljudsko poniženje građana, političko etno-totalitarno ublehaštvo, medijsko-stranačka pristrasnost. Konačno tu su zaošijane, nedodirljive i od zakona odmetnute, pedofilski-kriminalizirane religiozne zajednice…

Ukratko, ništa ne štima. Sve je ogrezlo u laži, neradu, kriminalu i nepotizmu brutalne, burazersko-ortačke akumulacije kapitala. Jedino Država nema problema. Blokirana stranačkim nadmudrivanjima i sistematskim opstrukcijama iz manjeg entiteta – ona praktično i ne funkcionira. Izručeni samovolji neodgovornih entitetskih vlasti nezaštićeni građani (jer nema države da ih zaštiti), našli su se u grdnim ezgistencijalnim problemima.

MONITOR: Dojučerašnji politički partneri su postali ljuti neprijatelji, ni na jednom nivou vlasti ne mogu da se postignu dogovori. Je li BiH zaista zapala u duboku političku krizu?
BAJTAL: Nema nikakve političke krize. To je samo izgovor za nerad i organizovani etno-entitetski kriminal. Postoji jedna kriza: kriza čojstva i morala; kriza svijesti i savjesti. I, kao posljedica tog nečojstva i nemorala, indukovana je, ne politička, nego – ekonomska kriza. Zapravo, etno-politike odlično funkcionišu. A funkcionišu na principu dogovorenih nesporazuma. Pod geslom ,,zaštite vitalnog nacionalnog interesa” (da se vlasi ne dosjete), etno-vođe se enormno bogate. U isto vrijeme ,,nacije” od silne “nacionalne zaštite” doslovno gladuju. I to je sve. Ni mudrosti ni pameti – čista i dobro osmišljena prevara etno-demokrata.

MONITOR: Iz međunarodne zajednice upozoravaju da BiH sve dublje tone u izolaciju, dok se njeni susjedi približavaju EU.
BAJTAL: Međunarodna zajednica nije ništa bolja od bh. vlasti. Kao tvorac Daytonskog sporazuma i njegov garant, MZ uporno šuti na njegovo otvoreno kršenje i neprovođenje, uporno pozivajući domaće političare da se dogovore. Da su mogli i htjeli da se dogovore, ovdašnjim liderima međunarodna zajednica ne bi ni trebala. Cinizam, sljepilo ili nerad međunarodne zajednice?

Pođimo od kućne svakodnevice: ako posvađana djeca ne mogu da se dogovore, tada Tata i Mama uzimaju stvar u svoje ruke. I presuđuju. Samo loš Tata i loša Mama ostavljaju djecu da se beskrajno dugo glože i svađaju oko nevažnih stvari. Međunarodna zajednica je, dakle, loš roditelj. Ili, pedagoški govoreći – nevaspitani vaspitač. Marks nas podsjeća na to da – ,,sam odgajatelj mora biti odgajan”. Međunarodna zajednica to nije. Otuda logičko pitanje: kakva to mogu biti djeca koja, već dvadeset godina, žive pod patronatom nevaspitanog vaspitača? I kratak odgovor – nikakva! O tome se u Bosni i Hercegovini danas radi!

MONITOR: Kakav će biti epilog ovog što se sada kuva u „bosanskom loncu”?
BAJTAL: Ma šta građani činili ništa se bitno ne može dogoditi preko noći. Njihove etno-vođe su isuviše premazani i licemjerni tipovi da bi se tek tako dali svrgnuti s unosnog trona vlasti. Međutim, ma koliko se vlastodršci trudili da izbjegnu nužne promjene, poslije ovog vala protesta, ništa ne bi trebalo ostati isto. Predstoji nam duga građanska, mirnodopska i civilizirana borba za svoja ljudska prava. Prava koja su nacionalisti na prevaru uzurpirali. Debelo zloupotrijebivši vlast, i skupo naplaćujući svoje hirove, nerad i neznanje, oni već dvadeset godina profitiraju na sveopštoj narodnoj bijedi i nevolji.

Dodikovo rušilaštvo

MONITOR: Milorad Dodik se optužuje da predano radi na razbijanju BiH. Kakav je Vaš komentar?
BAJTAL: On ne samo da radi na razbijanju Bosne, nego i ne krije da to radi. Zapravo, svojim javnim, napadno i degutantno antibosanskim nastupima, namiguje Beogradu,polažući strateški račun svojim tamošnjim velikodržavnim mentorima. Istovremno, također napadno i javno, Dodik, drugim okom, braneći tobože Dayton, namiguje međunarodnoj zajednici. Na taj način on se indirektno izvinjava za svoje antibosansko rušilaštvo i javnom servilnošću smekšava međunarodnu zajednicu da ga ne sankcionira.

Tako se, psihološki govoreći, Dodik pokazuje kao dvostruka, neautentična i nezrela ličnost, sklona, poput javne ženske, podati se svima onima koji mu mogu pomoći da se održi na vlasti. Politički netalentovan, on figurira još samo kao čovjek bez svoga “Ja”, i ponizni sluga mizerno dvolične igre i konformističke koketerije, čiju cijenu plaćaju građani BiH. Ali, to je jedini način da, negiranjem države i sijanjem međunacionalne mržnje, nezaposlenim i gladnim masama manjeg entiteta skrene pažnju sa ogromnog bogatstva kojeg se domogao na, najblaže govoreći, nezakonit i sumnjiv način.

O svemu tome neka se, na izborima 2014. izjasne ubogi kmetovi unitarnog klero-entitetskog feuda kojim Dodik, uz nesebično bratski-toplu pomoć, donedavno nedodirljivog, a sada već raščinjenog, gej-vladike Vasilija Kačavende, dugo i suvereno vlada.

Ogledalo vlastodržaca

MONITOR: Ministri sigurnosti i vanjskih poslova Fahrudin Radončić i Zlatko Lagumdžija nazivaju člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića „šefom mafije”. Mnogi se pitaju da li je takvo etiketiranje moguće bilo gdje u svijetu?
BAJTAL: Ma koliko čudna, ta retorika i nije tako tako loša. Javnost upravo iz te vrste uzajamnih optužbi saznaje sve ono što se inače vješto skriva. Po svemu sudeći, sve ono što kažu jedni o drugima nije daleko od istine. Vlastodršci su samo ogledalo jedni drugima, tako da u tim uzajamnim optužbama, vjerovatno nema velikih promašaja. Odnosno, uprkos svoj prizemnosti i oporosti uličnog jezika kojim se koriste, oni, još uvijek, ne opisuju jedni druge na način koji do kraja otkriva njihove dobro koordinarane stranačko-privatne rabote. Isto važi i na kolektivnom planu: “Sve nacije se izruguju jedna drugoj. I sve su u pravu” (A. Šopenhauer). Time se nacionalne svađe pokazuju kao jalov i uzaludan posao – presipanje iz šupljeg u prazno.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

54 minute

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

54 minute

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

7 Marta, 2025

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo