Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, FILOZOF I SOCIOLOG IZ SARAJEVA: Društvo u kome su Religije izdale Vjeru

Objavljeno prije

na

Tamo gdje je laž jedina važeća istina, s njom, i pod njenom dominacijom, pokopana je svaka perspektiva i ljudska budućnost jednog društva

 

MONITOR: Kako izgleda aktuelna politička situacija u BiH?

BAJTAL: Izgleda difuzno već skoro tri decenije. Sve je u rasulu. Od privrede, ekonomije, do politike i morala posebno. Interesne igre vladajućih etno-struktura odvijaju se u ime naroda, a u suštini protiv njega. Kriminal ne jenjava čak ni u jeku korona virusa. Da apsurd bude kompletan, kriminal je sve veći i sve jači. Zahvaljujući stranačkim uplivima i otvorenoj podršci u slučaju da bude otkriven i procesuiran. Nižu se afere i prevare i sve naočigled prestrašenih građana, antiustavnim odlukama vlastodržaca stjeranih među hladne zidine svojih straćara i stanova. Cijene rastu, plaće se smanjuju, otkazi pljušte, nezaposlenost raste. Podobnost, a ne sposobnosti, ima stvarnu cijenu i prolaznost u društvu. Isto važi i za lažne diplome. Neriješena ubistva na kojima se ne radi ili se zataškavaju. Policija, istražiteljstvo, sudstvo – sve je stranački kontrolisano. Istina relativizirana, a pravda mrtva i nedostižna.

MONITOR: Jedan od aktuelnih događaja je ostavka Fahrudina Radončića, ministra bezbjednosti BIH.

BAJTAL: Da, i to je samo po sebi vrlo simptomatično. U činu Radončićeve ostavke vidim prešutno priznanje ministra bezbjednosti da je organizovani i dobro koordinirani haos, poprimio takve razmjere da čak ni bezbjednosne službe nisu u stanju da se s tim nose.

MONITOR: On je za to naveo tri razloga. Jesu li to zaista pravi razlozi?

BAJTAL: Vjerovatno jesu, ali je još vjerovatnije da nisu jedini. Vrijeme će pokazati šta je sve bilo u igri. Ali, ako je logički suditi i čitajući stenogram razgovora Radončića sa članovima Predsjedništva (Oslobođenje, 2. 6. 2020), ostaje utisak da je pored afere „Respirator“ i davanja neprihvatljive SDA podrške osumnjičenom premijeru Novaliću, ključni problem migrantska kriza. Posebno problem pakistanskih izbjeglica. I ne baš diplomatski odnos pakistanskog ambasadora prema cijeloj problematici, pa i samom Radončiću.

Naravno, najbolje je o tome razgovarati sa, sada već ex-ministrom Radončićem. Lično, u principu, i uslovno govoreći, utisak je da je njegov otkaz racionalan i opravdan. Da li, osim rečenog, u pozadini same ostavke ima i nečeg drugog, pokazaće vrijeme. Konačno, i neovisno o svemu rečenom, ova zemlja vapi za ostavkama koje su ovdje, uprkos trodecenijskoj teškoj krizi, potpuno nepoznat profesionalni ili moralni gest. Ništa ne štima, a niko se ne osjeća ni krivim ni odgovornim.

MONITOR:  Afera „Respirator” uzdrmala je BiH. Uhapšeni premijer Fadil Novalić ipak je pušten da se brani sa slobode.

BAJTAL: Ne samo on. Zajedno s njim puštena su i druga dva sudionika te afere. Da li je to samo uvod u konačno razvodnjavanje i zaborav tog problema ili nešto drugo – vidjećemo. Tek, zvanične rekacije, u svom navijačkom šarenilu, ne stišavaju se. Dok sami građani, očito razočarani, i već naviknuti na takve stvari od ranije, rezignirano i apatično odmahuju rukom. Naravno, SDA-ovska saga o Novalićevoj nedužnosti, koja rezolutno tvrdi da on nije kriv, ne kaže nam ko jeste – kriv. Jer, bilo bi logično da onaj ko zna ko nije kriv, također mora znati i ko to jeste. Nama, građanima je sasvim svejedno da li je krivac X ili Y. Ali, nije nam svejedno da li će još jedno krimi-zamešateljstvo teško deset i po milona maraka, ostati bez krivca i sudskog epiloga.

MONITOR: Glavna tužiteljica Gordana Tadić, koja je tražila za Novalića jednomjesečni pritvor, dobila je prijetnje. Je li to politički pritisak na pravosudne institucije?

BAJTAL: Pa logika svake prijetnje je jasna i paradoksalna. Jer, sama po sebi, prijetnja zapravo negira upravo ono zbog čega se javlja. Odnosno, ako osumnjičeni zaista nije kriv, i ako tužilaštvo i sudstvo rade sve po zakonu – a među donosiocima zakona su i oni koji pritišću i prijete – onda je prijetnja sasvim suvišna i nepotrebna. Tačnije – nelogična. Jer, ako odlučuje zakon, a ne neko i nešto iza zakona, onda su prijetnje i pritisci potpuno nepotrebni. Ukratko, nema potrebe dizati prašinu oko nečega što će zakon prepoznati kao odsutstvo krivice. Onaj ko je čist nema potrebe da se boji zakona i pravde. Još manje da ga neko prijetnjama brani.

MONITOR:  Šta bi mogla značiti Novalićeva izjava da mu, ako  bi se dokazala njegova krivica, ne bi trebao sud nego bi sam sebi presudio?

BAJTAL: To treba pitati njega. Ali, psihološki gledano, to je stara pseudomoralizatorska fraza, namijenjena javnosti s potrebom njenog obmanjivanja i pridobijanja za sebe. A može se razumjeti i kao gest kontraoptužbe na račun legislativnih institucija zaduženih za istragu i procesuiranje osumnjičenih. Zapravo, sokratovski moralan i pošten čovjek, na Novalićevom mjestu, ponašao bi se sasvim suprotno. Evo, rekao bi, ostajem u pritvoru, jer sam siguran da će istraga pokazati da nisam kriv. Naime, kad je Sokratu, već osuđenom na smrt, ponuđeno da pobjegne i tako spasi glavu, on je to odbio, govoreći da bi svojim bijegom samo priznao lažnu optužbu i dao joj za pravo.

MONITOR:  Nedavno ste izjavili da etno-demokratija dozvoljava ispade svake vrste uključujući i služenje elementarnim neistinama. Šta pod tim podrazumijevate?

BAJTAL: Pa o tome sam već ponešto rekao u odgovoru na neko od gornjih pitanja. Dakle, tamo gdje je laž jedina važeća istina, s njom, i pod njenom dominacijom, pokopana je svaka perspektiva i ljudska budućnost jednog društva. Ovo je društvo u kome se ne priznaju i ne provode sudske odluke. Ni domaćih ni međunarodnih sudova. Društvo u kome se javno zagovaraju zločini tipa „Nož, žica, Srebrenica“. Društvo u kome se žrtve pljuju, a njihovi zločinci slave. Čak se organizuju i mise za spas zločinačkih duša. U tom smislu, ovo je društvo religioznih nevjernika. Društvo u kome su Religije izdale Vjeru. Društvo duhovne i akademske prostitucije. Ukratko i taksativno govoreći: Vjera je skliznula u Religiju. Religija u Politiku. Politika u Politikantstvo. Politikantstvo u Nemoral. Nemoral u Kriminal. I zato nam je ovako kako nam je. Nikako! I konačno, društvo enormne materijalne bijede i siromaštva, sa najmanjom kupovnom moći u Evropi. I prvi na indeksu mita i korupcije na svijetu, kako je to prije par godina pokazalo neko međunarodno istraživanje. I društvo stotinjak etno-multimilionera teških oko destak milijardi dolara. Naravno, kao društvo tobožnje (etno)demokratije ne znamo ni ko su oni, ni kako se zovu, ni kako su stekli to silno bogatstvo, dok građani stenju u bijedi i neimaštini. Upravo zbog njih, već godinama, predlog Zakona o ispitivanju porijekla imovine, „narodni poslanici“ (!?), odbijaju da stave na dnevni red državnog parlamenta. Baš kao što se uporno sprečava elektronska kontrola glasanja i time osigurava nesmetana praksa izbornog inžinjeringa uz pomoć koga se nacionalisti održavaju na vlasti. Priča o nacionalnom interesu svela se u praksi na interesni nacionalizam. Isplati se biti nacionalista.

 

Tridesetogodišni rezultat SDA je porazan

MONITOR: Ovih dana obilježena je 30. godišnjica SDA. Kakav je njen dosadašnji rezultat?

BAJTAL: Najkraće, i iskustveno govoreći – porazan. Po privredu i ekonomiju. Po zdravstvo i školstvo. Po život, moral i dostojanstvo građana. Uostalom, potpuno je nebitno kako i šta ja mislim o svemu tome. Nepotizam, stranačka podobnost; kriminalizirana politika, politizirani kriminal; brojne afere i njihovo zataškavanje, falsifikovanje i namještanje rezultata unutar stranačkih izbora i sve učestalije disidentstvo, životna su slika pravog odgovora na Vaše pitanje. Uprkos svemu tome, nema sankcija, nema odgovornosti, ni makar formalnog izvinjenja zgroženoj javnosti. Kao da je sve u najboljem radu. A gladni i poniženi građani sve to šutke gledaju i trpe. A jedan dio ih čak mazohističko-podanički podržava. Dakle, čisti teatar apsurda! Umjesto čuđenja, pada mi na pamet Jovan Keser i ona njegova predratna pozorišna predstava – „Da li je moguće drugovi da smo svi mi volovi“.

 

Srbe je zatočio Dodik

MONITOR: Kako komentarišete izjavu srpskog člana Predsjedništva BIH Milorada Dodika da nije mjesto RS u BIH i da su Srbi zatočeni u BiH.

BAJTAL: Ništa novo, sem jedne male ispravke. Naime, nisu Srbi zatočeni od BiH, nego od srpskog člana Predsjedništva koji ih tom manipulatorskom izjavom sasvim planski ciljano obmanjuje skrećući njihovu pažnju sa gladi i bijede u koju ih je bacio svojom vladavinom. Odnosno, okruživši se podaničkim strukturama koje njega i njegovu sumnjivo stečenu imovinu štite od zakona, zatočio je on samog sebe, jer ga upravo te strukture drže pod svojom šapom. Toga su svjesni i on i oni. On bi, naravno, najrađe pobjegao iz tog zatočeništva. Ali gdje? Da pobjegne u nedođiju koju on smatra i javno naziva svojom zemljom i maticom, slabo bi se proveo. Jer, tamo ga čekaju upravo njemu slični, bahati i bezakonju skloni krimi tipovi. Vrlo brzo i efikasno oni bi ga pokupili i bacili tamo gdje mu je mjesto. A njega, strpavši njegovo sumnjivo stečeno bogatstvo u svoje džepove, sasvim bi lijepo i bezbolno raskućili.

Uostalom, govoreći jezikom činjenica, tobožnje zatočeništvo Srba u BiH, potpisano je u Daytonu. A taj Dayton, član srpski Predsjedništva tako zdušno brani. Jer, samo Daytonu zahvaljujući on može da radi ovo šta radi u Bosni. Nije teško zamisliti kako bi s takvim ponašanjem, opstrukcijama i sumnjivim bogaćenjem prošao u Srbiji ili Rusiji, koje javno podanički svojata.

 

Samozvani čuvari nacionalnog interesa

MONITOR:  Ko su u BiH glavni kreatori i čuvari vitalnog nacionalnog interesa?

BAJTAL: A o tome govorim već godinama. Ali, ponoviću, jer u „čuvarima“ leži suština svih naših problema. Prije svega, to su samozvani čuvari vitalnog nacionalnog interesa. Kao društvo ispalo iz ideologije, umjesto idejnim borbama, ovdje smo podložni nekim drugim, etno-interesnim borbama. Vode ih upravo čuvari vitalnog nacionalnog interesa.Tačnije, interesne krimi etno-grupe koje se javnosti lažno predstavljaju kao političke stranke i partije. Upravo zato BiH je u stalnoj krizi i to nije nikakva novost. Krizu njeguju opet oni: čuvari vitalnog nacionalnog interesa koji se iza nje kriju. Proizvode je masovno. U svoj njenoj prljavštini i nemoralu, istovremeno se ponašajući kao da kriza pada s neba, a da su oni potpuno čisti. Čisti kao suza.

                                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo