Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ESAD BAJTAL, AKADEMIK IZ SARAJEVA: Ubica se vraća na mjesto zločina

Objavljeno prije

9 mjeseci

na

U cijeloj priči oko Rezolucije o Srebrenici nepobitno je  jasno da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Krv Aušvica, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima

 

 

 

MONITOR: Imate li uvida, da li je Rezolucija o Srebrenici počela da se primjenjuje jer se odnosi na 11. jul koji je proglašen Međunarodnim danom promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici?

BAJTAL: Nemam uvida da li je Rezolucija počela da se primjenjuje, ali da iritira  počinioce genocida, to je sasvim očigledno. Pokušaj da se priglupim matematičkim akrobacijama rezultata glasanja, njeno usvajanje minimizira i „pobednički“ interpretira, pokazuje velikosrpske ideologe smiješnim  i politički pregrijanim akterima. Ali, u cijeloj priči oko Rezolucije je nepobitno jasno, da se istina konačno i formalno – vratila u Srebrenicu. Sada je tu, kod kuće. I nezaustavljivo kreće na put oko Svijeta. U škole i udžbenike širom planete. Ukratko i ljudski govoreći, krv Auschwitza, Jasenovca i Srebrenice ne da se saprati nikakvim ideologemima, naručenim quasi-akademskim konferencijama i debelo plaćenim piskaranjima.

MONITOR: Nekoliko dana pred 11. jul, održan je u Prijedoru defile kadeta i vojnih predstavnika Vojske Srbije koji je izazvao burna reagovanja i neslaganja. Zašto se Prijedor bira, dvije godine za redom, za mjesto gdje će se demonstrirati „srpsko jedinstvo“ ako se dobro zna za oko tri hiljade ubijenih Bošnjaka iz Prijedora?

BAJTAL: Upravo zato. Ubica se vraća na mjesto zločina. Prijedor je simbolički važno mjesto te genocidne politike, s koga nam, upravo tim vojnim paradiranjem, njeni nosioci prešutno, ali jasno poručuju: Učinili smo strašni zločin. Pa, šta? Na to morate da se naviknete, ili da se kupite odavde. Konačno, i tome dosljedno, nekažnjeni stadionski transparenti „Nož, žica, Srebrenica“; i horska javna pjevanja: „Oj, Pazaru novi Vukovaru, a Sjenice nova Srebrenice“, nedvosmisleno poručuju da Oni od ideje „Srbija do Tokija“, ne odustaju. Ta dotokijska Srbija, je suština klero-militarističke nakane koja eufemistički progovara iz doktrine o „srpskom svetu“.

MONITOR: U vladi BiH je došlo do konfuzije u vezi sa dozvolom za dolazak kadeta iz Srbije. Željko Komšić je to nazvao agresijom, Pokret majki enklava Srebrenice i Žepe provokacijom…Kako je moguće da je, na kraju, stvar sa dozvolom bila jasna kada je Avaz objavio informaciju iz Ministarstva spoljnih poslova Srbije?

BAJTAL: S „informacijom“ i bez nje – ništa ni novo ni slučajno. Našao se način da se još jednom podigne režimski spasonosna prašina za srbijanskog izvođača i njegove manje-entitetske podizvođače, koji su politiku srozali na etno-sluganski imperativ sistematskog sluđivanja i uznemiravanja bosanske javnosti. Na tome već decenijama vješto i istrajno rade. Samo to ih, uprkos golemom nezadovoljstvu gladnih i poniženih masa, održava u vlastodržačkim foteljama.

MONITOR:  Dodik najavljuje „razdruživanje“ o kojem je sačinjen i dokument. Kao povod prvo je naveo usvajanje Rezolucije, a sada više pažnje ponovo obraća na mogućnost da međunarodna zajednica utiče da se pitanje imovine BiH konačno riješi i to, kako on tvrdi, na štetu RS. Da li je „imovina“ ključna riječ za Dodika?

BAJTAL: Iskustvo postojanja države Bosne i Hercegovine, ne poznaje nikakvo „združivanje“, pa je i priča o „razdruživanju“ nelogična i besmislena. Povijesno, prije i poslije Dejtona, postoji samo BiH. I ništa više. Šta je tu združeno? Ništa! Pa kako onda „razdružiti“ nezdruženo?

Da, „imovina“ je Dodikov ključni problem. Da budem precizan i jasan – ne državna – nego njegova privatna imovina čiju vrijenost strane agencije i entitetska opozicija procjenjuju na milijarde eura, optužujući ga za njeno sumnjivo sticanje. U isto vrijeme, građani manjeg bh. entiteta bijedno tavore.  U tom sumornom košmaru, kaže službena statistika, nasilje, broj ubistava i samubistava, u manjem entitetu, u stalnom su porastu. Taj očigledni  životni problem, pokušava se maskirati nametanjem etno-tema i fabrikovanjem lažnih  problema; maštarijama o entitetu kao državi; o njenoj samostalnosti, o „razdruživanju“; medijski orkestriranom kuknjavom o „državnoj imovini“; halabukom o Rezoluciji, i čemu sve ne.

MONITOR: Dodik najavljuje i da će ponovo biti stavljen na glasanje krajnje kontroverzni prijedlog Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija koji je, zbog pritiska spolja, bio povučen. Tvrdi se da je u tom Prijedlogu jasan uticaj zakonodavstva Rusije u toj oblasti. Već je zakonskim inicijativama pogoršano stanje u medijima i ljudskim pravima u RS. Ima li rješenja?

BAJTAL: Nema rješenja. Bar za sada.  Sve to  spada u opus pomenutog fabrikovanja lažnih i maskiranja stvarnih životnih problema građana tog entiteta. Besmisao je poprimio mitske razmjere tako da još samo laž može da ga održava. Otuda tobožnji neprijatelji na sve strane: neprofitne ganizacije, opozicija, ustaše, katolici, muslimani, Amerikanci, Zapad, Teheran, šiptari … Sve nesrpsko je  – antisrpsko, i samorazumljivi neprijatelj srpstva.  Jedino rješenje je odlazak tog blefera s vlasti i konačna demokratizacija javne i političke sfere djelovanja. Povijesno gledano, nikad ni jedna diktatura nije bila sposobna da riješi nijedan životni problem koji je sama stvorila. Samo ih je usložnjavala i gomilala, a krivnju kukavički nemoralno prebacivala na oponente i kritičare režima.

MONITOR: U Skupštini Srbije bi uskoro trebalo da se glasa o ratifikaciji Deklaracije o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda, donijetoj kao prateći dokument Svesrpskog sabora održanog u Beogradu. Da li su ovakvi dokumenti tek „mahanje papirima“ ili i oni doprinose padu međuetničkog povjerenja u BiH?

BAJTAL: Rušenje tog povjerenja i razbijanje bilo kog oblika ljudskog zajedništva, je primarna programska zadaća tih i njima sličnih dokumenata. Ne zaboravite da SANU Momorandum, Vol. 2. imperativno nalaže: “Koristiti sve mehanizme da se oba doma parlamenta BiH maksimalno onemoguće u radu, obezvrede i obesmisle na sve moguće načine. Sprečavati donošenje zakona koji se ne smatraju bitnim i ne predstavljaju nikakvu pretnju RS-u. Ovo je jedno od značajnijih sredstava za dokazivanje teze o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija. Generalno, uvek i na svakom mestu insistirati na tome da su ‘državna’ vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, nemoguće, skupe i antisrpske… Ni po koju cenu ne sme se dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja ili asocijacija na nivou BiH. Dakle, ni po koju cenu se ne sme dozvoliti čak ni formiranje udruženja pčelara na nivou BiH, a o drugim važnijim asocijacijama se ne sme ni razmišljati. (…) Vrlo je značajno da političari u RS-u jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju kao jedinstvenu državu, već kao zajednicu dve teritorije koje trenutno čine celinu. A tu celinu treba što češće nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom…“  U tome je jedini smisao i suština te besmislene Deklaracije.

MONITOR: Kako  ocjenjujete rezultate izbora za EU parlament, očekivanu pobjedu Laburista u UKi neočekivano loš rezultat ultradesnog Nacionalnog okupljanja na izborima u Francuskoj? Da li će oni ostaviti  dugoročnije posljedice na sve teže odluke koje EU i Evropa očekuju?

BAJTAL: Ja iskustveno, i u principu, ne vjerujem ni jednoj i ničijoj politici. O svakoj sudim samo na osnovu njenog praktičnog djelovanja i životnih rezultata, a nipošto po njenom egoističkom samoreklamerstvu. Treba sačekati da vidimo „šta se iza brda valja“.

 

Počinioci genocida bi da,  preimenovanjem Srebrenice, pokušaju izbrisati  mjesto genocida

MONITOR: Kako vidite skorašnju izjavu Predsjednika RS, Milorada Dodika, da u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek i najnoviju-u nizu ranijih sličnih inicijativa o Srebrenici, da opština Srebrenica promjeni ime?

BAJTAL: Izuzetno neinteligentna i cinična izjava istovremeno. Ni prva ni posljednja. A koja  iz ugla vremenske retrospektive sistematskog lažiranja stvarnosti, precizno govori kako je takva glupost samo karika u dugom lancu planski osmišljenog negiranja i relativiziranja genocida. Najprije je to bio „strašan i nepotreban zločin“, pa onda, „veliki zločin“, poslije samo „zločin“, da bi se došlo do zadivljujuće maštovite lagarije kako „u Srebrenici nije ubijen nijedan čovjek“. Ništa novo. Svojevremeno, njegov idol Milošević, izjavi u Hagu da je „o Bosni i Hercegovini sve čista laž“, a Karadžić, na istom sudu, i ne trepnuvši, lupi kako „Sarajevo nije bilo u opsadi“, i da „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“. Očito, Bosanci su sami sebe granatirali na Markalama (Sarajevo)  i Kapiji (Tuzla), itd.itd. Sami sebe ubijali, sami sebe silovali, sami sebe raseljavali. I tako iz decenije u deceniju; iz mjeseca u mjesec; iz dana u dan; iz sata u sat, ređaju se cinično prozirne i bezobrazno očigledne – laži. Bez kraja i smisla.

Ostalo je još samo da se preimenovanjem Srebrenice, shodno njegovoj postrezolucijskoj neporecivosti, pokuša izbrisati i samo mjesto genocida. O tome se radi. I sad, oni se čude kako to da su od svijeta prokuženi. Jer vjeruju da su genijalni lažovi, kako ih je to, svojom doktrinom laži kao „srpskog državnog interesa“, sistematski vaspitavao „otac nacije“ Dobrica Ćosić. Otuda, logikom te pedagogije laži, svjedočimo čitavom serijalu psihijatrijski simptomatičnih nebuloza, izmišljotina i besmislica najgore vrste. One jasno govore o ideološkim projektima i djelatnim aksiomima velikosrpske politike, koju logički možemo sažeti u dva neizrečena stava njegovane mašinerije laži: „Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo“. Odnosno, „Uradićemo sve što smo naumili, negiraćemo sve što uradimo“. I decenijama čine upravo to. Na taj način Gospođa Laž je postala gebelsovski samorazumljiv princip velikosrpske politike. Čak iskustveno dokazana konstanta. Jedina po kojoj je čitav svijet prepoznaje i pamti.

 

Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne

MONITOR: Dodikov saveznik, Viktor Orban je u velikoj i nenajavljenoj „mirovnoj“ turneji-Kijev, Moskva, Peking… Turneju je započeo po početku predsjedavanja Mađarske Savjetom EU. BiH još nije dobila datum za otpočinjanje pregovora. Može li mađarsko polugodišnje predsjedavanje EU, u tome pomoći BiH?

BAJTAL: Sve što bude u njegovoj moći, kršćanski ostrašćeni Orban će učiniti da uspori i ospori evropski put Bosne, koji je poguban za njegovog psovački-nekultivisanog, vjerovatno ucijenjenog i antievropski instruisanog krimi-partnera. Veže ih sluganska, blefersko-interesna antibosanska i anticivilizacijska naci(onali)stička logika firerovski zadojene mržnje i netrpeljivosti spram svega univerzalnog i ljudskog. Žulja ih bosansko, civilizacijsko, kulturno-religijsko i ljudsko šarenilo Bosne. Ne uklapa se u pljačkaški-profitabilnu jednostranost njihove klero-etničke isključivosti i omraze.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo