Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ENVER KAZAZ, PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UNIVERZITETA U SARAJEVU I PUBLICISTA: Dodikovo okretanje Putinu i Orbanu prijeti potpunoj izolaciji RS-a

Objavljeno prije

na

Dobro je da se sudi Dodiku, kako bi se pokazalo da nije nedodirljiv.. Biće to višegodišnji mučan proces…Ne mogu prognozirati ishod tog procesa- naprosto je rano za to, ali Dodiku nikad nije bilo teže… Njegovo okretanje prema Putinu je nužnost, jer je otvorio sukob sa kompletnim institucijama moći Zapada. Jednostavno rečeno, Dodik u svojoj iracionalnosti sve dublje tone vukući RS sa sobom

 

MONITOR: Dvije od tri stranke BH bloka čije ste formiranje nazvali najpozitivnijim na političkoj scijeni od kraja rata, sada su dio Trojke koja je u vladama na državnom i nivou Federacije BiH sa HDZ BiH i SNSD. Kako ocjenjujete ovaj aranžman dvije građanske stranke koje su u okviru BH bloka 2019-e odlučile da budu opozicija da ne bi ulazile u koalicije sa nacionalnim partijama?

KAZAZ: SDP BiH i Naša stranka na koje mislite, u svom pitanju su konačno shvatile političku realnost u BiH, a ona, obilježena ludačkom košuljom Dejtonskog sporazuma, forsira pobjede nacionalnih stranaka. To znači da su ove dvije građanske stranke morale, ako su željele mijenjati stanje u zemlji, a jesu i učinile su to u značajanoj mjeri, pogotovo u Kantonu Sarajevo – bile prinuđene ući u vlast sa nacionalnim strankama. Nije to  izdaja građanskog principa, nego borba za njega u surovim uslovima vlasti. Ona se u BiH sklapa, od pobjednika u dva entiteta i na etničkoj osnovi, pa su SDP i Naša stranka, umjesto da tavore u vječitoj opoziciji preuzele odgovornost i pokrenule bitne reformske procese. Zahvaljajući njima konačno je profunkcionisala dvodomna Skupština i Vijeće ministara BiH. Naravno, tu ne treba isključiti i Narod i pravdu kao dio Trojke. No, nemamo razloga za prevelik optimizam, jer Dodikov SNSD koči reformske procese, a vjerujem da će oko pitanja promjena izbornog zakona to uskoro činiti i Čovićev HDZ.

MONITOR: Dodik, koji je u neprekidnoj ofanzivi protiv BiH institucija, plodotvorno sarađuje sa Draganom Čovićem (sa kojim se  slagao i u vezi sa pravima Hrvata na svoj entitet). Ali sarađuje i sa Trojkom koja je za cjelovitu, građansku BiH. O kakvoj vrsti političkog pragmatizma kod „separatiste“ Dodika se tu radi?

KAZAZ: Dodik je bio kooperativan sve do nedavno, a onda je, kad se došlo do teških pitanja, kao što su zakoni o državnoj imovini i Ustavnom sudu BiH, zakočio, vraćajući se tvrdoj nacionalističkoj i separatističkoj retorici. Radilo se, kako to obično biva u politici, o novcu. Dodiku je on potreban, jer Republika Srpska teško servisira svoje velike dugove. Kada je otvorio sukob sa visokim predstavnikom Kristijanom Šmitom i ambasadorom SAD-a Majklom Marfijem, došao je pod udar finansijkih institucija Evropske unije, koja ne želi finansirati projekte u RS-u. Dodikov pragmatizam je nestao, a njegovo okretanje Putinu i Orbanu prijete potpunoj međunarodnoj izolaciji RS-a. Ta politika ideoloških secesionističkih fantazmi najviše košta građane i urušava RS iznutra. To je, dugoročno gledano, uvod u Dodikov politički poraz. Kada će se on dogoditi, ostaje da se vidi.

MONITOR: Od početka najnovijeg sukoba na Bliskom istoku, u BiH postoji razlika u podršci Izraelu odnosno Gazi i Palestincima. Ipak u Generalnoj skupštini BiH je glasala za rezoluciju o sukobu kojom se traži prekid vatre i zaštita civila. Iz nekih ranijih slučajeva vidjelo se nejedinstvo BiH diplomatije.  Koliko to šteti spoljnopolitičkoj poziciji BiH?

KAZAZ:  BiH nema jedinstvenu vanjsku, nego tri etničke spoljne politike. Glasanje za rezoluciju o Palestini ili za onu o osuđivanju rata u Ukrajini rezultat je rada ambasadora BiH pri UN-u. Ranije Svena Alkalaja, danas Zlatka Lagumdžije. Ono malo zajedničke spoljne politike jeste saglasnost oko članstva u EU. Ali, i to je nategnuto, sporo i teško, pa je pitanje da li će ikada BiH postati članica ove organizacije.

MONITOR: Početak glavnog pretresa protiv Predsjednika RS, Milorada Dodika, zakazan je za 22. novembar. Kako ocjenjujete Dodikovu „pravosudnu bitku“ koja za posljedicu može imati i višegodišnju zatvorsku kaznu?

KAZAZ: Dobro je da se sudi Dodiku, kako bi se pokazalo da nije nedodirljiv. Ali, iza njega stoji Narodna Skupština RS-a, čije odluke on samo potvrđuje. Bit će to višegodišnji mučan proces u kojemu će Dodik osporavati BiH, a sud pokušati dokazati njegovu krivicu. Ne mogu prognozirati ishod tog procesa- naprosto je rano za to, ali Dodiku nikad nije bilo teže. S jedne strane, ekonomska nestabilnost RS-a, s druge-sankcije njemu, negovoj porodici i bliskim saradnicima, s treće-sudski proces, s četvrte-promjene geopolitičke situacije u svijetu koja je, zbog rata u Ukrajini, definitivno uvukla BiH u sferu ineteresa NATO-a, SAD-a i EU. Sve to stoji protiv Dodika, koji je morao odgovarati za znatno krupnija djela od onih za koja je optužen pred sudom.

MONITOR: Pored Kristijana Šmita, Dodik se jednakim intenzitetom usmjerio na američkog ambasadora Majkla Marfija. Da li je Dodik „naivan“ divi li se on iskreno Putinu i ima li povjerenje u njega, ili su u pitanju neki drugi manje „romantični“ razlozi?

KAZAZ: Kada se iz bilo kojeg racionalnog ugla analizira, Dodikova politika djeluje suludo i samoubilački. No, svaki nacionalizam je iracionalan, pa i Dodikov. Njegovo okretanje prema Putinu je nužnost, jer je otvorio sukob sa kompletnim institucijama moći Zapada. Jednostavno rečeno, Dodik u svojoj iracionalnosti sve dublje tone vukući RS sa sobom. Zna li to opozicija u tom entitetu – nisam siguran. A to saznanje bilo bi joj od velike koristi u borbi da se RS sačuva od zla koje joj čini njen predsjednik.

MONITOR: Dodik je nedavno u intervjuu Sputnjiku rekao da bi srpski narod do kraja ovog vijeka trebalo da osnuje svoju jedinstvenu državu u kojoj bi -pored RS i Srbije, bili i Kosovo i Metohija i Crna Gora. Koliko je ovakva politika opasna ne samo za BiH već i za region?

KAZAZ: Od priča o srpskom svetu, preslojavanju svijeta itd. živi srpski nacionalizam, kako Dodikov i Vulinov, tako i Vučićev i čitavog niza političara. Od svega toga tačno je samo to da se svijet preslaguje. Umjesto unipolarnog dobijamo višepolarni svijet sa promjenom lica kapitalizma. On od konzervativnog i liberalnog, pred našim očima, postaje militaristički kaptalizam. Svijet se, da upotrijebim taj pojam koji  stereotipizira Balkan kao nezreo i divljački, balkanizirao. Sve utopije dvadesetog vijeka: internacionalizam, kosmopolitizam, država socijalne pravde, antimilitarizam, progres, prosvjetiteljstvo i emancipatorstvo itd. su se raspale, a na scenu je stupila obnova autoritarizma, krajnje radikalnog konzervativizma, čak rasizma. Dvadeset i prvi vijek je počeo kao vijek kriza, nakon krvavog raspada Jugoslavije, da bi postao vijekom ratova. Sve ono za šta smo u humanističkim nakanama vjerovali da je nemoguće – dogodilo se. U takvom kontekstu Dodik lupeta kao nebitan provincijalac. Naravno, zazivanje srpskog sveta, ma šta to značilo, jest izravna prijetnja stabilnosti i miru na našim prostorima. On je nemoguć bez rata, a teško da bi ga u svojoj zoni interesa dozvolio NATO pakt. Zato, zasad, ne uzimam ozbiljno  Dodikove ili Vulinove mantre-koji je na zahtjev SAD-a morao da odstupi s čela srbijanske obavještajne službe (toliko o snazi takvih politika).

 

Bakir Izetbegović  onemogućuje reformisanje SDA

MONITOR: Posljedica formiranja vlasti posle posljednjih izbora u BiH je i gubitak koalicionog kapaciteta nekad nezaobilazne SDA.. Šta se dogodilo i da li je ovaj gubitak izvršne vlasti SDA znak njene postepene marginalizacije?

KAZAZ: SDA je pod vođstvom Bakira Izetbegovića svojom korupcijom, nepotizmom i kriminalom, nimalo manjim od onih SNSD-a i HDZ-a, pustošila BiH i gubila koalicioni kapacitet. Taj proces sam najavio još prije desetak godina i bio pod žestokim udarom bošnjačkih nacionalista. Ali raspadanje SDA je dugo i neminovno, jer Bakir Izetbegović svojim dinastičkim i autoritarnim vođenjem stranke onemogućuje njeno reformisanje. Ta je stranka na vlasti u svega četiri od trinaest kantona u Federaciji BiH. Naravno, to jest njena marginalizacija, ali BiH nakon kratkog uspona u reformama čeka zastoj i nova velika politička kriza. Ne bi me iznenadilo da se SDA opet vrati na vlast na  sljedećim izborima. A to bi, naravno, iznova unazadilo BiH, jer za zadnjih osam godina vlasti SDA skupa sa HDZ-om i SNSD-om nije sprovela niti jednu reformu na putu ka članstvu u EU.

 

Budućnost BiH zavisi od poteza u narednih četiri mjeseca

MONITOR:  Predsjednica EK, Ursula fon der Lajen, izjavila da od zahtjevanih reformi zavisi da li će BiH dobiti svoj dio od šest milijardi eura namijenjenih ubrzanom rastu zemalja Zapadnog Balkana. BiH je, u najnovijem prijedogu o proširenju, data samo uslovna šansa za otpočinjanje pregovora, za razliku od Ukrajine i Moldavije. Hoće li i kako BiH izaći iz prijeteće situacije dublje ekonomske krize?

KAZAZ: Put BiH ka EU blokira Dodik. Tu činjenicu mora znati nesposobna evropska birokratija. Novac o kojem govorite prijeko je potreban svakoj zemlji u regiji, a najviše BiH, a još više njenom entitetu RS. Federacija BiH dobro funkcionira, nije prezadužena, čak svojim novcem finansira RS zbog loše raspodjele poreza. I dok se Federacija sporo razvija, RS tone. A budućnost nam zavisi od političkih poteza u naredna četiri mjeseca. Ako do marta naredne godine ne usvoji bitne reforme, BiH može ostati izolirana zemlja u Evropi. To iracionalni Dodik u stvari i priželjkuje. Ali, šta ako se u RS-u dogodi socijalni lom? U takvim lomovima obično se bijes iskali na glavnom krivcu. Iz svega što sam rekao jasno je ko je to.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo