Povežite se sa nama

INTERVJU

DR DUŠKO RADOSAVLJEVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA UNION I DOPISNI ČLAN VANU: Vojvođanska opcija ne postoji u političkom životu Srbije

Objavljeno prije

1 godina

na

Loša politika koja se sprovodi u državi, ogleda se još više u Vojvodini- koja postaje zaparloženo tlo promašene srpske politike

 

MONITOR: Mnogo je kritika na račun izjava izvjestioca EP za Srbiju, Vladimira Bilčika. On je pozivao na prihvatanje izbornih rezultata i tražio i kao član Evropske narodne partije u EP da se sačeka izvještaj ODIHR-a. Spekuliše se i da vlast u Srbiji lobira za ublažavanje sadržaja tog izvještaja.  O čemu se tu, u stvari, radi?

RADOSAVLJEVIĆ: Ovo je klasično vađenje lopova uhvaćenog u krađi! Zato se režim služi svim mogućim aktivnostima ne bi li kupio vreme, saveznike i saučesnike u svojim mutnim radnjama. Predstavnici međunarodne zajednice dobro znaju karakter režima u Srbiji, pa bi, kada ne bi bilo cinično, poželeli njima ovako dobre izbore, kao što su bili naši. Bilo bi bolje, kada bi energiju, kojom nas ponekad ubeđuju da je sve bilo dobro, utrošili da poboljšaju uslove i eliminišu negativne aspekte predizbornog, izbornog i posleizbornog procesa u Srbiji. Lopovluk sigurno nije evropska vrednost koju nam žele usaditi. Bolje je da se što pre počnu voditi razgovori-pregovori, o modalitetima organizovanja izbora, kako bi se tenzije u društvu smanjile i krenulo putem demokratskih rešenja za ovu krizu. Predstavnici međunarodne zajednice bi morali da u ove aktivnosti implementiraju odgovornost, budu dobri medijatori, pa čak i arbitri, imajući u vidu veliko nepoverenje koje učesnici u procesu imaju jedni prema drugima.

MONITOR: Na sjednici EP koja je ipak održana, čule su se teške optužbe na račun regularnosti izbora u Srbiji. Bilo i „neutralnijih“ tonova i podrške zvaničnom Beogradu kao od poslanika francuskog Nacionalnog okupljanja. Kako ocjenjujete „odnos snaga“ u EU institucijama povodom ove teme?

RADOSAVLJEVIĆ: Bitnije od odnosa snaga u Evropskom parlamentu, ovde jeste činjenica da se u ovom visokom domu raspravlja o fenomenu krađe u zemlji kandidatu za EU! Formalno iskazivati želju da se bude član evropske porodice naroda, a sa druge strane krasti izbore, nije samo licemerje, nego i specifična pokazna igra tipa-niko mi ništa ne može! Prilično sam siguran da to u Evropskom parlamentu neće proći, a da će ovo biti znak svim autoritarcima u Evropi, da se takve rabote neće tolerisati, a da će protagonisti istih biti kažnjeni.

MONITOR: Akademik Vladica Cvetković, smatra da u Srbiji još nije došlo vrijeme za „pravu demokratiju“. Član Nadzorne komisije za praćenje izborne kampanje, Slobodan Prvanović, u otvorenom pismu je zamolio Patrijarha Porfirija da bude neka vrsta posrednika u razrješenju postizborne krize. Da li je ili nije Srbija spremna da podrži „pravu demokratiju“, vladavinu institucija?

RADOSAVLJEVIĆ: Razni su putevi kojima se režim služi da o(p)stane na vlasti! I, to je sve normalno, sa njihovog stanovništa, jer, mnogima se među njima nagoveštava da će položiti račune za svoja nedela. Počevši od policije, pravosuđa, mnogih ministara, pravosudnih organa, i mnogo drugih aktera. Zbunjuje  traženje kompromisa sa režimom, kada se vidi njegova priroda, olako posezanje za silom protiv demonstranata, diskriminacija i diskvalifikacija političkih protivnika, eliminacija dijaloga u javnom životu, nemogućnost da se bilo šta smisleno kaže o efektima politike ličnog režima Aleksandra Vučića. Posredovanje nekog domaćeg aktera ne bi imalo efekta, jer domaći akteri su već odabrali strane u sukobu. SPC je odavno potporni stub ovog, ali i drugih autoritarnih režima u Srbiji u njenoj skorijoj istoriji. U proteklih nekoliko decenija, srpski su režimi dozvolili SPC da se toliko obogati, pa i razbahati, tako da je to verovatno najbogatija organizacija u državi. Očekivati od nje da doprinese demokratizaciji Srbije, posebno razvlašćivanju autoritarnog režima, jeste iluzija. Pomenuta sveštena osoba je za veoma kratko vreme prešla put od modernog sveštenika do ultimativnog branioca srpskog režima i njegovih učinaka. Crkva se nije iskazala kao branitelj bilo koje institucije u Srbiji, tako da ne verujemo u njene usluge dobre volje.

MONITOR: Glasalo se i za Skupštinu Vojvodine, gdje je SNS osvojila nekoliko procenata više nego na izborima za republički parlament. Koalicija Vojvođani kao miltietnička i „autonomaška“ nije uspjela da pređe cenzus. Šta se to događa sa „vojvođanskom opcijom“?

RADOSAVLJEVIĆ: Vojvođanska opcija ne postoji u političkom životu Srbije! Uostalom, u Srbiji se ne raspravlja o političkim pitanjima, ne priča se o ekonomiji, poljoprivredi, zdravstvu, školstvu, masovnom begu više stotina građana Srbije iz države, o kvalitetu i standardu života, tako da se ne priča ni o lokalnoj, niti o regionalnoj samoupravi. Znači, cela politička borba se svela na referendum Za i Protiv Vučića, tako da stvarno ne znamo šta jeste politika opozicije u vezi sa Vojvodinom, ali, još gore, ne znamo ni šta je politika za Vojvodinu režima, osim besomučne pljačke pokrajine, i smeštanje svojih drugo i trećerazrednih kadrova u Skupštinu i Vladu Vojvodine.

Vojvođansko pitanje će dobijati na važnosti kada se Srbija počne oslobađati od autoritarizma, te kada partije u njoj počnu da se formiraju i počnu zastupati ineterese društvenih slojeva, lokalnih zajednica i regiona. Dokle god izbori budu pitanje života ili smrti, dokle god osnovni motiv bude da se ostankom na vlasti izbegne utamničenje, neće biti mesta za politička pitanja u državi i društvu. A, pitanje autonomije Vojvodine (u Srbiji) jeste prvorazredno političko pitanje. Trenutno nema ko da pokrene temu Vojvodine i postavi suštinska pitanja za njen razvoj.

MONITOR: Prema rečima Predsjednika Srbije, država će uložiti stotine miliona eura u dodatno naoružavanje. On podržava i prijedloge da se ponovo uvede obavezni vojni rok. Naoružavanje obrazlaže navodnom opasnošću od naoružavanja Kosova. Ko će ovdje i od koga da se brani ili da napada?

RADOSAVLJEVIĆ: Jako se pribojavam da se ta naoružana sila i tehnika ne upotrebe u domaćim političkim sukobima! U današnjoj situaciji, najveća neposredna opasnost po građane Srbije su njene vlasti, lični režim Aleksandra Vučića, glavnog pokretača nestabilnosti na prostorima bivše Jugoslavije. Za očekivati je da on ipak zna koliki su mu dometi, do koje tačke sme da ide, i koju liniju ne sme da pređe. Nadamo se.

MONITOR: Pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, vodi se postupak protiv Izraela, po tužbi JAR za zločin genocida. Petnaest stalnih sudija MSP su iz različitih država. Može li se očekivati da bude usvojena privremena mjera za Izrael jer će čitav postupak, vjerovatno, trajati više godina?

RADOSAVLJEVIĆ: Nisam (pre)veliki optimista. Nužno je da se sukob što pre prekine! Nema te pravde koja uključuje ubistva, razaranja, silovanja, pljačku, odmazdu, i slične bestijalnosti!

MONITOR: U ovoj 2024-oj godini, očekuju se važni izbori na Zapadu koji bi mogli izmijeniti i neke strateške okvire politika SAD i EU. Koliko bi rezultati ovih izbora mogli biti „ istorijski“?

RADOSAVLJEVIĆ: Mislim da se izbori, posebno u SAD, ne smeju zanemarivati, ali da im se ne sme pridavati prevelika pažnja. Situacija u Srbiji i zemljama bivše Jugoslavije će više zavisiti od političke volje ovdašnjih aktera; ne verujem da će na nju toliko uticati predsednik SAD ili Francuske, na primer. Da se nešto može promeniti unutar EU, može, ali i tu smo svi mi (iz regiona) manje-više do sada propustili sijaset dobrih prilika da utvrdimo bolju poziciju, ako smo je uopšte iskreno i priželjkivali. Naravno, mi odavno nismo mezimci velikih sila, samo to nam očigledno nije jasno, pa se još uvek ponašamo po sistemu „baš me briga“, i propuštamo šanse za bolji položaj. Pa ko izdrži…. Ne mogu stranci biti krivi za sve naše probleme.

 

Kralo se na svim nivoima, svi izbori moraju biti ponovljeni

MONITOR: Još se ne zna kada će se i kako formirati predstavničke institucije posle izbora u Srbiji. U dijelu opozicije pominje se i vraćanje poslaničkih i odborničkih mandata ukoliko se ne ispune njeni zahtjevi. Kako  gledate na dosadašnje aktivnosti i moguće izlazne strategije opozicije u postizbornoj krizi?

RADOSAVLJEVIĆ: Jasno je da su izbori pokradeni! Naravno da opozicija, studenti, aktivni građani i celokupna demokratska javnost ne mogu pristati da se na osnovu takvih rezultata formiraju organi vlasti na lokalnom, pokrajinskom i državnom nivou. Nedopustiva bi bila i trgovina tipa „vi nama Beograd, mi vama Srbiju (i Vojvodinu“! Kralo se na svim nivoima, svi izbori moraju biti ponovljeni, sa jasno promenjenim pravilima, i ne mogu se svi održati u istome terminu! Bili bi sa striktnim nadgledanjem predstavnika međunarodne zajednice, koja se sada, više nego ikada ranije, uverila sa kakvim prevarantima ima posla. Stoga i ona snosi veliki deo odgovornosti za krizu, i dužna je da učestvuje u njenom razrešavanju. Nepoštovanje ovoga stava bi bilo porazno za ionako krhke osnove za obnovu/uspostavu demokratskih procesa u Srbiji. Treba da se povežu razne strukture društva u Srbiji, opozicija, nevladin sektor – organizacije, nezavisni instelektualci, sindikati, predstavnici potcenjenih i potlačenih profesija, i da se, posebno građanskim protestima i neposlušnošću, dođe do osnova za stvarno demokratske izbore, koji bi bili osnova za demokratsku transformaciju društva.

 

Vojvodinu između dva popisa napustilo više desetina hiljada Mađara

MONITOR: Viktor Orban je, gotovo, partner vlasti u Srbiji i RS. Spekuliše se da je član njegove najuže porodice pokupovao neke od najvrjednijih poslovnih zgrada u Beogradu. Orban često koketira sa kartom „istorijske Mađarske“. To ne smeta SNS-u. Kako na to gledaju građani i građanke Vojvodine?

RADOSAVLJEVIĆ: Politički život u Vojvodini je bleda slika života u Srbiji – nema ga, niti ima političkih tema koje bi bile bitne samo za Vojvodinu. Letargija se prelila u pokrajinu i čeka se rađanje neke politički kredibilne opcije, koja bi obnovila interes za vojvođansko pitanje. Da ni velika ljubav dva lidera ne može učiniti ništa dobro, svedoči da je Vojvodinu između dva popisa, u „vreme najboljih odnosa Srba i Mađara u istoriji“, napustilo više desetina hiljada Mađara! Šta je uzrok kada je sve dobro? Jednostavno, loša politika koja se sprovodi u državi, ogleda se još više u Vojvodini koja postaje zaparloženo tlo promašene srpske politike. Srbi i Mađari su okrenuti svojim maticama, verovatno nikada udaljeniji jedni od drugih, prepušteni ćudima loših politika, sa neizvesnim prognozama za budućnost. Ono što je sigurno, i jedni i drugi se rapidno iseljavaju iz Srbije/Vojvodine, i pored samoproklamovanih „najboljih ekonomskih rezultata“ koje imamo. Očigledno, dok javno glasaju za svoje neupitne lidere, i Srbi i Mađari se u privatnom životu odlučuju za siguricu – emigraciju u zemlje zapadne Evrope.

 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo