Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

MONITOR:  Da se vratimo u sadašnje vrijeme, u kom je, kažete, urušen moral. Kako onda dalje?

GRAHOVAC: U intervjuu vašem listu prije četiri mjeseca iznio sam ocjenu da Crnom Gorom upravljaju šalabajzeri, egocentrici i srpski kleronacionalisti. Čitaoci su detektovali da se radi o Spajiću, Milatoviću i Mandiću. Pošto su svoj trojici ovo (siguran sam) posljednje državne funkcije u životu preporučujem im da podnesu ostavke na sadašnje funkcije kako bi sa malo preostalog moralnog kredibiliteta mogli živjeti u Crnoj Gori. Kako fatalistički ne bi pravili još veće štete, sugerišem da redosljed ostavki bude sljedeći: Prvo, da Spajić podnese ostavku odmah; Drugo, da Milatović podnese ostavku nakon provedenih vanrednih parlamentarnih izbora; i treće, nakon vanrednih parlamentarnih izbora Mandić neće imati potrebu za ostavkom pošto građani Crne Gore znaju šta znači crna četnička ideologija koja je u službi klerofašističke i kleronacionalističke doktrine „srpski svet“ a koja je u funkciji ruske imperijalne i srpske hegemonističke politike.

MONITOR: Ovim prijedlozima može da se obraduje samo DPS?

GRAHOVAC: Novo rukovodstvo DPS ništa nije naučilo posljednje četiri godine. Nisu se zapitali zašto od njih svi bježe kao od kuge. Imam sugestiju i za njih – neka što prije iz partije isključe Mila Đukanovića i Milana Roćena. Građani Crne Gore baš njih dvojicu prepoznaju kao vlasnike DPS. I za njih će biti lakša partijska kazna nego eventualno neka druga. Ukoliko DPS ovo ne uradi od nje će svi politički subjekti bježati kao od kuge. Nereformisani DPS će biti šteta za državu Crnu Goru jer je ta stranka (bar po javno proklamovanoj politici) i građanska i antifašistička i multietnička i proevropska i evroatlantska. A  sve to je potrebno za budućnost Crne Gore. Do sada su oni uglavnom  radili suprotno.

MONITOR: Kako komentarišete to što će Đukanović postati počasni predsjednik DPS?

GRAHOVAC: To bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. I to je jedan od pokazatelja da u Crnoj Gori egzistira politička prostitucija.

MONITOR: Zašto se Đukanović vraća ako je uopšte i odlazio?

GRAHOVAC: Tri su moguća razloga. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta.

MONITOR: Nakon dva mjeseca blokade zbog takozvane „ustavne krize“Mandić je izrekao kazne poslanicima opozicije čime je blokiran rad Skupštine. Da li je na pomolu rješenje ili produbljavanje krize?

GRAHOVAC: Na pomolu je  rješenje krize,  iz tri razloga. Prvo, vrijeme je pokazalo da građani Crne Gore imaju političku svijest što se dokazuje time – kada se u Crnoj Gori pojavi nov politički subjekt (LS, Grupa za promjene, PzP, Pozitivna, GP URA, Demokrate, PES) građani im na izborima daju šansu; drugo, građani pokazuju da imaju građansku hrabrost jer na izborima smjenjuju one koji nisu opravdali njihovo povjerenje; i treće, u Crnoj Gori je veoma aktivan medijski prostor i aktivizam nevladinog sektora. Zbog svega toga, siguran sam, da građani prepoznaju crne ideologije onu četničku i onu ustašku, prepoznaju korupciju i organizovani kriminal te prepoznaju nepravdu i politički nemoral. Zato, politička kazna slijedi na svim budućim izborima. Iskonsko crnogorsko čojstvo i junaštvo će se rehabilitovati brže nego što mnogi misle.

MONITOR: A evropski put?

GRAHOVAC: Evropski put Crne Gore je siguran jer će društveni subjekti i kod nas i u EU prepoznati crnogorsko čojstvo i junaštvo modernog vremena. Politički nemoral mladi ljudi već prepoznaju. Geopolitički interesi EU pogoduju Crnoj Gori kao nikada do sada pa će EU iz tih razloga prigrliti Crnu Goru.

MONITOR: Kako vidite studentske proteste i reakciju na njihov bunt?

GRAHOVAC: Na mladima svijet ostaje nije fraza već filozofska istina. Mladi prvi prepoznaju društvene i političke devijantnosti. Kada jednom podignu glas protiv tih devijantnosti umiriti ih niko neće moći demagogijom. Moj savjet studentima je da probleme ne razvodnjavaju širokim eleboracijama nego da traže konkretne smjene po imenu i prezimenu. Društvo se najlakše oslobađa političke malograđanštine smjenom sa funkcija onih kod kojih se ta devijantnost uočava. A uočava se kroz oskudnost rezultata na važnim državnim dužnostima.Vlastima neće biti isplativo da se inate sa mladalačkim buntom.

MONITOR: Kako vidite proteste u Srbiji i njihove posljedice na region?

GRAHOVAC: Od 1978. do 1980. godine sa porodicom sam živio u Beogradu. Obišao sam veći dio Srbije i oduševljavao sam se druželjubivošću i evropskom emancipacijom njenih građana. Deceniju ranije, jednu godinu sam živio u Puli i mislio sam da je Pula najinternacionalniji grad na svijetu. Beograd je bio više od toga.

Ono po čemu se cijeni današnje društveno stanje Srbije i stanje duha građana je mržnja. Ko mrzi? Usudio bih se reći da polovina građana Srbije mrzi. Koga mrze? Patološki mrze političke neistomišljenike, mrze Albance i Kosovo, mrze Crnu Goru i Crnogorce, mrze Hrvatsku i Hrvate, mrze Federaciju u BiH i Bošnjake i mrze sve one koji se usuđuju iskazati bilo koju zamjerku njihovom vođi Aleksandru Vučiću. Šta se promijenilo kod Srba i u Srbiju posljednje četiri decenije? Promijenila se samo vlast.

Slobodan Milošević i SPS, JUL a danas Vulinov Pokret socijalista, Šešeljeva SRS i njen klon SNS sa Vučićem su neprekidno proizvodili neprijatelje Srbije kada ih i nije bilo, te SPC koja je zajedno sa politikom zločina permanentno trovala  sunarodnike, onda se može zaključiti da je dobro što je od normalne Srbije ostalo bilo što.

Permanentno se vrši klerofašizacija Srbije pa sam u javnim istupima u posljednjih dvanaest godina više puta kazao da će se neminovno u Srbiji desiti antifašistički ustanak naroda. Sada ga imamo.

Ostala je bar polovina Srbije koja ne mrzi. Koja je u Aleksandru Vučiću prepoznala lidera Srbije koja mrzi.

Ratnim partijama na ex Yu prostoru koje su još na vlasti (izuzev Slovenije) ovakva Srbija potpuno odgovara. Imaju alibi za svoje političko trajanje. Bez udaljavanja ratnih partija sa vlasti region će i dalje patiti. Studenti Srbije će uskoro razriješiti regionalni problem. Udaljiti će od državnih institucija Srbe koji mrze. Pa i Vučića! Počinju lančane promjene na bolje, region će odahnuti.

MONITOR: Kako komentarišete Trampovu Ameriku i dešavanje u EU?

GRAHOVAC:  Tramp je  sklon raznim revolucijama. Nadam se da neće prenagliti kao što je prenaglio sa idejom prinudnog raseljavanja Palestinaca iz Gaze. Prinudno raseljavanje stanovništva (po međunarodnom pravu) je ratni zločin, a njegova zamišljena turistička rivijera u Gazi neće demotivisati Palestince da se, radi osvete zbog prinudnog raseljavanja, počnu baviti terorizmom na čitavoj planeti. Politika Trampa će povoljno uticati na EU koja će se konačno početi baviti sobom i neće više biti privjesak ili Istoka ili Zapada. EU  će konačno početi da rješava svoj akutni problem, a taj problem je sopstvena birokratija koja izjeda sopstveno društveno tkivo.

EU okrenuta sebi okrenuće se i na Zapadni Balkan. Dolazi vrijeme smanjenja napetosti, globalno i u našem regionu. Dolaze bolji dani!

Milena PEROVIĆ

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

MONITOR: Obilježili ste 100 dana građanske akcije „Most ostaje“. Stari savski most bi trebalo da je dio Memorijalnog kompleksa Staro sajmište, prvog sajamskog kompleksa u Jugoslaviji, ali i logora za Jevreje 1941-42. Kako objašnjavate višedecenijski nemar prema tom Memorijalu, a sada i odluku da se most kao dio Memorijala ukloni?

ATANACKOVIĆ: Ovo je zapušteno društvo. Zapuštenost seže decenijama unazad u sve prethodne sisteme, ne samo kad je Sajmište u pitanju. Naravno, ovo što se sada dešava je državni kriminal, ali upravo je ta višedecenijska zapuštenost omogućila i olakšala da se koruptivni poslovi danas odvijaju nesmetano, da se pronađu ili stvore rupe u zakonu, i da oni za zaštitu zaduženi postanu primarni instrument za rušenje Beograda. Gradski Zavod za zaštitu spomenika je tokom poslednje decenije omogućio rušenje više beogradskih zdanja od nacističkog i savezničkog bombardovanja zajedno. I sada kad formalno postoji Memorijalni centar Staro sajmište, to  znači samo to da je oformljena još jedna “institucija” koja se bavi istorijskim revizionizmom, pod kojom su i dan danas paviljoni koji su nekad služili kao mrtvačnice ili mesta za egzekucije, restorani i teretane. Jedini paviljon, centralna kula, “rekonstruisan” je tako što je kula srušena pa na njenom mestu podignuta nova, lepša i starija. Nemački paviljon proizvoljno je proglašen za zdanje koje se nalazilo van logora, pa je zato srušen, a spomen park kraj Save uništen je za potrebe gradilišta nepoznate namene, divljački su preorane dokumentovane masovne grobnice žrtava Holokausta. Stari savski most nije deo memorijalnog kompleksa (ako se to što sad postoji uopšte moze zvati memorijalnim kompleksom) niti je zaštićeni objekat, iako je 120 hiljada građana podnelo zahtev za njegovo proglašenje za spomenik kulture još 2019. Namera da se Stari savski most ukloni tiče se isključivo namere širenja Beograda na vodi i koruptivnog posla kojim se Srbija zadužuje za više od 200 miliona evra, što kod inostranih što domaćih banaka, a što se sliva u privatne režimske džepove.

MONITOR: Sadašnja vlast  je prvobitne kampanje vodila na narativu o vraćanju važnim simbolima, i ličnostima istorije Srbije…Da li su zato simboli predratne i posljeratne Jugoslavije prvi na udaru?

ATANACKOVIĆ: Teško da se može govoriti o “vraćanju na istoriju Srbije”, ipak je to režim većinom sazdan od pojedinaca koji su morali da kupuju diplome, koji zabranjuju bibliotekama otkup knjiga štampanih na latinici, jednom od dva pisma kojim se srpski jezik piše. Mislim da je prvobitni poriv udara režima na jugoslovenske simbole naprosto kriminalne prirode – da se nešto time ukrade – a odmah za njim ide i poriv osvete. Osveta nad jugoslovenskim simbolima pre svega je povezana s time što je unutar granica te države bilo mnostvo vrlo raznovrsnih gradova, raznovrsnih istorija, podneblja, kultura i jezika. Ovo ovde je režim istih onih koji u svom provincijalizmu, ne geografskom već kulturnom, nikada nisu razumeli grad, pa su zato pokušali da mnoge gradove ubiju. Devedesetih su ubijali Vukovar, Dubrovnik, Sarajevo… Sada kad su sve te ratove srećom izgubili, ostrvili su se na gradove kojima su ponovo nametnuli svoju prostačku vlast. Podmladak radikalskog, espeesovskog i julovskog šljama koji su radili na ostvarenju krvave ratne politike devedesetih, oko sebe je okupio pohlepne i frustrirane-sebi nalik, koji čim vide grad odmah požele da nešto u njemu sruše, ukradu i upropaste. Tako su upropastili mnoge beogradske trgove, ulice, čitave kvartove, oteli su jedan veliki deo grada i pretvorili ga u glup konglomerat zgradurina koje su proglasili elitnim naseljem. To su nazvali Beograd na vodi, i to mu ime odgovara samo zato što se iz poplavljenih podruma tih solitera svakodnevno ispumpava mulj.

MONITOR: Smatrate da se akademski i stučni svijet nije dovoljno angažovao da zaštiti spomeničku baštinu. Ovih dana je vaš kamp posjetila delegacija Evrope Nostre…Ne koga se još oslanjate van Srbije?

ATANACKOVIĆ: Ako razum i građansko dostojanstvo još stanuju u Srbiji, to bi moralo da bude dovoljno. Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa. Svako ko postavlja pitanje da li se nešto što je ugroženo moze sačuvati, mora to pitanje da postavi u prvom licu. Šta ja mogu da uradim. Poseta Evrope Nostre bila je važna jer smo upoznali stručnjake za kulturno nasledje sa slučajem gde se jedan lokalitet od građana i grada otima policijskom silom, radi ostvarenja projekta organizovanog kriminala. I to se sve na licu mesta vidi i razume. Aleksandra Zantaki je u svojstvu izvestitelja UN, rekla da se na Starom savskom mostu krše ljudska prava. Jer pravo na sećanje, pravo na grad-je ljudsko pravo. Građani Beograda to moraju da shvate.

Režim je uzdrman

MONITOR: Vi ste sa grupom javnih ličnosti nedavno poslali otvoreno pismo zvaničnom Briselu u vezi sa događajima u Srbiji. Dobili ste odgovor komesarke za proširenje EU, Marte Kos. Ona je tu naglasila značaj inkluzivnosti i dijaloga, u dosta birokratskom tonu. Pozvali ste Kos da dođe u Srbiju i oda poštu žrtvama Nadstrešnice i pomenuli da se saznalo da je iz vrha EK ipak ovdje stigla konkretnija reakcija na apel ?

ATANACKOVIĆ: Verujem da je odnos prema Srbiji u velikoj meri odgovor na nepostojanje kredibilnog sagovornika. Opozicija u Srbiji za sve ove godine nije uspela da se nametne kao relevantan faktor koji nudi racionalna rešenja: prema Kosovu, sankcijama Rusiji, zločinima devedesetih… A i oni koji zastupaju nešto normalno gotovo uvek ostanu na političkoj margini. Evropa je, naravno, na pokvaren i eksploatatorski nacin- onda rekla: pa dobro, imamo ovog psihopatu za sagovornika koji će makar da isporuči što mu tražimo, a opozicione partije sem što su većinom politički nepouzdane, nisu u stanju da se konsoliduju ni oko čega. Pritom, nije bilo samo jedne prilike da neko veliko građansko nezadovoljstvo nisu uspeli da pretvore u poraz. Mislim da je važno sve to imati u vidu kada se govori o odnosu Evrope prema Srbiji. To jeste jedan podmukao odnos, ali u velikoj meri smo mi sami za to odgovorni. Sada, kad se na političkoj sceni Srbije pojavila jedna nova snaga, studenti, stvari se naravno drastično menjaju. Jasno je da je režim uzdrman, jasno je i da je odgovor režima nešto što ne može da se uskladi sa evropskim vrednostima, ali i to da su evropske vrednosti možda više no bilo gde u Evropi upravo u Srbiji sad na delu, kroz studentsku pobunu. Jasno je i da je odgovor komesarke za proširenje EU na naše pismo, skup stereotipnih birokratskih fraza i verujem da je i gospođa Kos toga svesna dok gleda sopstvene sugrađane koji ustaju protiv gradonačelnika Ljubljane čije firme-odnosno firme bliske njegovoj personi (kako čujem), učestvuju u Vučićevoj pljački veka – zvanoj Ekspo 2027.

 Studenti da  ponude rješenja za prelazni period tokom kojeg će se država dovesti u red

MONITOR: U autorskom tekstu za N. magazin iznijeli  ste -kako ste rekli, revolucionarnu i „utopističku“ ideju: da studenti u blokadama-na plenumima svojih fakulteta, predlože i izglasaju one koje smatraju najstručnijim za pojedine resore. To ste nazvali „ jednim, konačno, valjanim i autentičnim događajem srpske istorije“. Koliko će se čekati?

ATANACKOVIĆ: Svakako tu ima dosta neizvesnosti, ali ostajem pri stavu da u ovom času nema boljeg puta za Srbiju sem da se u redovima studenata koji nose ovu sveopštu pobunu ponude rešenja za prelazni period tokom kojeg će se drzava dovesti u red. Nije važno jesu li studenti sami u tome, važna je slika koja se šalje javnosti, slika jedne političke snage bez lidera-što je samo po sebi revolucionarno za ovo podneblje. Jasno je da se studentskim zahtevima ruši vlast da je sama-naizgled banalna floskula, da institucije moraju da rade svoj posao, za Vučića i njegovu bandu put ka dugogodišnjoj robiji. Niko dosad-za sve godine trajanja režima, nije Srbiju doveo bliže slobodi. To jeste jedna utopijska slika-da studenti u jednoj državi preuzmu vlast.  I ja bih tu utopiju podržao, makar samo zbog lepote i jedinstvenosti takve ideje. Neka bude država studenata. Naravno uz to idu I mnogi rizici, pitanja o funkcionalnosti demokratskih procesa… Revolucija može da znači i privremeno ograničavanje demokratije-što je svakako rizik, ali isto tako pitanje je i mogu li se ovde stvari okončati drugačije sem revolucijom? Ne znam postoji li pravna formula za smenu režima koji je ubio toliko ljudi, uništio toliko gradova i nakrao se tolikih para? Kako se smenjuje režim kojem se odmah po padu mora smesta-radi spasa i obnove društva, onemogućiti političko preživljavanje? Ipak, ono što me najviše zanima je: u kojoj meri su studenti-od kojih dolaze ponekad protivrečne poruke, spremni da se suoče s takvom temeljnom obnovom društva, pa i s revolucijom koju-neki od nas, posmatrajući kako se događaji odvijaju, sad naslućuju..

Nastasja RADOVIĆ

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ