Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ĐORĐE PAVIĆEVIĆ, PROFESOR FPN I NARODNI POSLANIK U SKUPŠTINI SRBIJE: Najgore je za Srbiju ostaviti prazan prostor u kome se vlast dobro snalazi

Objavljeno prije

12 mjeseci

na

foto: medija centar

Ideja velikog okupljanja i ujedinjavanja opozicije se često može čuti. No važnije je da opozicione partije sarađuju i da se koordinišu u naporima da se smijeni vlast i Srbija demokratizuje. Sve drugo je pitanje izborne matematike. Ideja o nekom dubljem ujedinjenju često parališe takvu saradnju

 

 

MONITOR: Poslije postavljenja Vučevića za premijera spekuliše se i da će naredni važan „strateško-kadrovski“ Vučićev potez biti da izabere svog nasljednika na mjestu predsjednika Srbije. Da li to izgleda vjerovatno?

PAVIĆEVIĆ: Sve izgleda kao da se taj put utire za Anu Brnabić, ali mislim da su predsednički izbori daleko i da će se graditi više potencijalnih kandidata ali i držati otvorenom opcija promene ustava. Politička dinamika je pod uticajem vladajuće stranke i medija koje ona kontroliše tako da opozicione partije nisu u poziciji da grade kandidata ili kandidatkinju tokom dužeg perioda-što bi bilo normalno, zbog toplog zeca kroz koga takvi ljudi prolaze u provladinim medijima. Mnogo će vode proteći do tada i dolazi politički uzbudljiv period, siguran sam da će vlast učiniti sve da zaštiti svoje pozicije i dosadašnje investicije, da legalizuje pljačku koja se dogodila u prethodnom periodu.

MONITOR: Opozicija je dobila više mjesta u Skupštini Srbije. Da li bi pobjeda u Beogradu bila prekretnica za jaču podršku opozicionim kandidatima i na drugim lokalnim izborima ,ali i na sljedećim predsjedničkim?

PAVIĆEVIĆ: Svaka pobeda je put ka smeni vlasti, a posebno tako važna kao pobeda u Beogradu. Pobeda ili poraz u Beogradu će uticati na rezultate lokalnih izbora i na to vlast računa. Zbog toga i zbog vere da izbornim inženjeringom može obezbediti pobedu, insistira na razdvajanju izbora u Beogradu i ostalih opštinskih i gradskih izbora. Ipak, nisam pristalica ideje o jednoj velikoj prekretnici, to nam pokazuju i primeri osvajanja velikih gradova od strane opozicije u Budimpešti i velikim turskim gradovima. Strategije borbe u nedemokratskom režimu, kakav postoji u Srbiji, moraju krenuti od razvlašćivanja režima na svim nivoima. Vlast ulaže velike napore da kontroliše sve segmente društva, škole, udruženja, institucije, preduzeća. Zato je ova borba toliko teška i vodi se u različitim arenama i na različitim mestima. Sve su to male prekretnice koje vode u osnaživanje opozicionih partija i organizacija. Naravno, sve to mora da se potvrditi na izborima. Stoga opozicione partije moraju iskoristiti svaku priliku da ojačaju i prema tome birati najbolje izborne strategije.

MONITOR: Dragan Đilas je mišljenja da bi pored koalicije Nada i pokreta ProGlas, trebalo prihvatiti i saradnju koalicije Srbija protiv nasilja i sa SDS Borisa Tadića i Dverima Boška Obradovića. Kako Vam  izgleda ovaj prijedlog za ukrupnjavanje opozicije?

PAVIĆEVIĆ: To je ideja velikog okupljanja i ujedinjavanja koja se često može čuti. No važnije je da opozicione partije sarađuju i da se koordinišu u naporima da se smeni vlast i Srbija demokratizuje. Sve drugo je pitanje izborne matematike. Ideja o nekom dubljem ujedinjenju često parališe takvu saradnju. Nije dobro za politički život u Srbiji da se govori o opoziciji u jednini, to je ono što vlast čini i hoće, tako sve može staviti pod istu kapu i lakše se obračunavati sa protivnicima.

Pitanje izbornih uslova je važno, vlast je preterala i u izbornom inženjeringu i u naporima da ga normalizuje kao sastavni deo izbornog procesa i stvara okruženje izbora bez izbora. Borba za izborne uslove je važan činilac koji povezuje ideološki različite partije. Očigledno je da vlast ne želi da organizuje demokratske izbore i pristane na poštenu političku borbu. O tome svedoči i manipulacija izveštajem i preporukama ODIHR-a. Oni žele da skrenu pažnju sa brutalnih izbornih manipulacija i inženjerskog prekrajanja rezultata, da ne promene značajno izborne uslove, a da se rezultati takvih izbora smatraju legitimnim. Ideja bojkota ili neučešća na izborima je zahtevnija od ideje izlaska na izbore, podrazumeva i kampanju, ali i jasan plan šta posle i kako će se rezultati bojkota prevesti u političku pobedu. Treba biti oprezan sa tim i dobro proceniti resurse i mogućnosti, a građanima i građankama predstaviti i kako doći do promena i kakve promene da očekuju. Najgori ishod jeste da se ostavi prazan prostor u kome se vlast dobro snalazi. Potrebno je dobro promisliti odluku o neučešću na izborima, ali  i odluku o učešću na izborima pod neravnopravnim uslovima.

MONITOR: Politički komitet PS Savjeta Evrope je predložio Parlamentarnoj skupštini da prihvati prijedlog za članstvo Kosova. Kurti najavljuje tužbu za genocid protiv Srbije. Koliko je pitanje Kosova važno u aktuelnoj globalnoj političkoj i bezbjednosnoj situaciji?

PAVIĆEVIĆ: Pitanje Kosova je složeno pitanje po sebi, a postaje još složenije kada se artikuliše i politizuje na način na koji to čine akteri sa svih strana. To nas udaljava od rešenja i što je još važnije obe zajednice drži zarobljene u takvoj političkoj igri. Umesto približavanja pozicija, situacija se svakim danom radikalizuje, tako da će ovo pitanje i dalje biti izvor kriza i drama. Problem sa tim jeste što ne znamo kada kriza može da eskalira a kada je deo političke igre. Najvažnije pitanje u ovom trenutku je kako stvoriti uslove da lokalno stanovništvo, pre svega srpska zajednica na severu i u enklavama, ne plaća visoku cenu i kako im obezbediti uslove za normalan život. Ovako kako je sada, kosovsko pitanje je bezbednosni rizik.

MONITOR: Svjedočimo progonu novinara i profesora Dinka Gruhonjića i predsjednice NDVD Ane Lalić Hegediš. Vuk Drašković je mladiće koji su blokirali fakultet nazvao „Legijinom novom gardom“.  Vučić je progonjenima garantovao bezbjednost, ali je rekao i da nema nikog ko od njega gore misli o „svakom stavu“ Gruhonjića. Da li je to, poruka – kakva i kome?

PAVIĆEVIĆ: To je klasičan manevar Aleksandra Vučića, od komarca da stvori magarca, a onda se on pojavljuje kao neprikosnoveni autoritet koji rešava probleme, ali tako da jedna strana ostane trajno oštećena, a nepočinstva druge se legitimizuju uz prekore za preigravanje. U kojoj kuhinji je režirana ova drama nije poznato, ali svakako su akteri dolazili iz vrha vlasti i medija bliskih vlasti. Njegove poruke su u ovakvim slučajevima uvek višeznačne i upućene različitim auditorijima, jedan deo poruke je uvek korektan i odriče bilo kakvu odgovornost, drugi umiruje svoje radikalske pristalice, treći delegimizuje protivnika, četvrti upućuje pretnju šta će se dogoditi onima koji se drznu. Ovakav manir je opasan, ali je na liniji onoga što je vlast najavljivala na skupštinskoj sednici, a to je da oni „jedva sprečavaju“ svojih 700 000 članova da krenu i da se obračunaju sa pristalicama opozicije. Ovakve tvrdnje su uvod u građanski rat i vlast ne bi smela da se igra sa tim. Pokazna vežba na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu je upozorenje.

MONITOR: BiH je dobila zeleno svjetlo da otpočne pregovore sa EU.  Koliko je EU u ovom momentu  u prilici da se bavi proširenjem  koje joj se posle agresije Rusije na Ukrajinu, prikazalo kao imperativ?

PAVIĆEVIĆ: EU je u procesu redefinisanja politike proširenja, a geopolitička situacija, pre svega rat u Ukrajini je ubrzala taj proces. Oni ne žele još jedno krizno žarište na Balkanu, ali su i ograničeni unutrašnjom situacijom, ekonomskim i bezbednosnim izveštajima, ali i predstojećim izborima za EP i u pojedinim državama. Ranija praksa u EU, je bila da se Unija u kriznim situacijama širila. Situacija u Ukrajini je značajno promenila međunarodne odnose, države redefinišu svoju politiku i dolazi do političkog prestrojavanja u kome se mnoge države ne snalaze. Još gore je kada se u sliku uključi i izraelsko-palestinski sukob i situacija u Gazi gde su ugrožene mnoge norme dosadašnjeg međunarodnog poretka i mnogi civilizacijski standardi.

MONITOR: Oružani sukobi u Ukrajini i na Bliskom istoku kao da nemaju kraj. SAD, EU i UN ne uspijevaju da daju odlučujući doprinos razrješenju sukoba. Da li je Kina-bar kad je u pitanju ponašanje Rusije, mogući posrednik?

PAVIĆEVIĆ: To je pitanje od milion dolara. Rivalstvo SAD i Kine na svim  nivoima veoma komplikuje situaciju. Za svet bi bilo dobro kad bi ove dve moćne države preuzele ulogu mirotvoraca, ali teško je očekivati da će se to u ovom trenutku dogoditi. Na žalost, neki drugi interesi i borba za dominaciju imaju prioritet.

 

Nije dobro da se opozicija bori samo vaninstitucionalno

MONITOR: Aleksandar Vučić je povjerio mandat za sastav vlade Srbije Milošu Vučeviću. Vučević je bio „rival“ za taj položaj Ani Brnabić 2022-e, kada je Vučić rekao da će Brnabić na mjestu premijerke biti samo dvije godine. Tako je i bilo. Da li i pozicija i opozicija, zapravo, igraju po Vučićevom scenariju?

PAVIĆEVIĆ: Ne verujem da postoji jedan scenario, postoje različiti, možete izvući ovaj primer kao potvrdu neke najave, ali možete pronaći mnoge najave koje se nisu ostvarile. Tačno je da Aleksandar Vučić vodi računa o ravnoteži i odnosima u partiji, ali tako da on uvek kontroliše situaciju i ima konačnu reč. Potpuno je nesporno da se on o svemu pita. Što se tiče opozicije, stvar je drugačija, jer ona u ovoj konstelaciji teško može da nameće agendu, kao i to kada će se i koji izbori raspisivati. Pred njom je izbor da učestvuje ili ne učestvuje i povede potpuno vaninstitucionalnu borbu. Opozicija nema luksuz, a nije ni dobro, da se bori samo vaninstitucionalno.

 

Sa Trampom u paketu ide i gomila ideoloških i kulturnih ratnika

MONITOR: Tramp će, gotovo sigurno, biti protivkandidat Džozefu Bajdenu na izborima u novembru. Šta bi njegov povratak u Bijelu kuću, značio za SAD i svijet?

PAVIĆEVIĆ: Povratak Trampa bi produbio krizu demokratskih institucija i otkrio sve manjkavosti sadašnjih demokratskih režima svuda u svetu. Još jednom se ponavlja paradoks da autokratski lideri pobeđuju na „demokratskim“ izborima i učvšćuju vlast kroz demokratske institucije. Slična situacija je bila pre Drugog svetskog rata. Pobeda na američkim izborima bi svakako pogoršala situaciju, kao što pobeda Bajdena ne bi mnogo popravila. Sa Trampom u paketu ide i gomila ideoloških i kulturnih ratnika koji žele da šire svoj uticaj u svetskoj borbi protiv “ liberalne hegemonije i ljudsko-pravaških izmišljotina“ poput prava žena i rodne ravnopravnosti, abortusa, LGBT ideologije i sličnih „perverzija“.

Odjeci njegovog prošlog mandata stigli su i do nas i neposrednog okruženja. Mađarski premijer Orban je pristalica takve politike, a sve više se probija i u Srbiji, ne samo među desničarskim organizacijama nego i u institucijama. Uz to, uvode se neke nove hijerarhije zasnovane na selektivnim tradicijama i „prirodnim odnosima“ muškarca i žene, snažnijih i slabijih isl. Neke partije i organizacije naprosto kopiraju ovu politiku. Druga važna stvar za međunarodnu politiku i za nas jeste Trampovo zalaganje za neortodoksna i nekonvencionalna rešenja problema, koja voli i naš predsednik. Sve u svemu, ako Tramp pobedi čekaju nas politički uzbudljive promene i borbe za koje smo mislili da su odavno izvojevane.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo