Povežite se sa nama

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, DOCENTKINJA NA FPN-U I NARODNA POSLANICA U SKUPŠTINI SRBIJE: Afere u Srbiji  teško da mogu biti okidač radikalnih promjena

Objavljeno prije

2 godine

na

Afera Jovanjica je sigurno već uticala na promjene odnosa moći unutar SNS, u kartel partiji gdje se stalno dešavaju borbe za moć koje javnost samo nazire a nema prilike da transparentno isprati

 

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, kaže da još nije donijeta odluka vladajuće većine o raspisivanju izbora. Koalicioni partner vladajuće SNS, SPS i Ivica Dačić, smatraju da ne bi trebalo ići na one izbore koji bi bili vanredni. Dačić je bio skeptičan i u vezi ulaska SPS u najavljivani Pokret za državu. Da li je koalicija sa Naprednjacima postala rizična za „večiti“ SPS i lično Dačića?

ĐORĐEVIĆ: Koalicija sa naprednjacima sve vreme umanjuje podršku SPS, jer im SNS preotima biračko telo, i bilo je jasno da je na prošlim izborima SPS činjenicu da nije imao svog predsedničkog kandidata naplatio proruskom strategijom za parlamentarne izbore koja je razbesnela Vučića. Narodni pokret za državu je najavljen ubrzo nakon konstituisanja parlamenta sa namerom da u sebe usisa SPS kao i da sve one koji ostanu po strani proglasi levim ili desnim ekstremistima. Međutim, ta Vučićeva inicijativa je za sada doživela fijasko jer pokret nije napravljen i to verovatno baš zbog nećkanja SPS-a. Pitanje je da li je Vučić od ove ideje odustao jer ovog pokreta za izbore nema, pa bi ta činjenica možda i bila znak da ih neće uskoro ni biti. Međutim, on je fleksibilan i ima više spremnih strategija što mu pozicija onoga koji je privatizovao medijski prostor i javne resurse omogućava.

MONITOR: Zdravko Ponoš, predsjednik stranke Srbija centar, tvrdi da se Vučić boji izbora, ali socijalne mere koje je nedavno Vučić predstavio-oročene su na decembar kada je i posljednji mogući datum održavanja izbora ove godine. Šta Vučić „šteluje“ prije nego što će donijeti odluku?

ĐORĐEVIĆ: Vučić s vremena na vreme pokušava da osigura svoje biračko telo, kako one najsiromašnije čiji egzistencijalni strah namiruje jeftinijim parizerom, tako i srednju klasu zamrzavanjem kamata na stambene kredite u narednih 15 meseci. No, podsetila bih i da je doneta odluka o davanju 10 000 dinara majkama dece do 16 godina neposredno nakon dva masakra u školi Ribnikar i selima Malom Orašju i Duboni, kada su verovatno fokus grupe Vučiću pokazale da se majke ne osećaju bezbedno da pošalju svoju decu u školu, te je ovo pokušaj da se i njihov strah amortizuje novcem. Ovo je svakako priprema za izbore ali održavanje na vlasti je i jedina politika ove vlasti već više od decenije. No, kod Vučića se uvek radi i o držanju svojih partijskih aktivista poslušnim odnosno u pripravnosti kako se ne bi opustili i osećali sigurnim u svojim pozicijama.

MONITOR: U opoziciji se stalno govori o ujedinjavanju. Dolazi, međutim, do dinamike usitnjavanja-ukrupljavanja. Ostaju i pozivi za jednu kolonu opozicije, kao i oni da bi učesnici protesta Srbija protiv nasilja trebalo da formiraju čvrst proevropski blok. Da li je i mogućnost vraćanja cenzusa na pet procenata podstakla predloge za približavanje?

ĐORĐEVIĆ: Nije prijatna ta dinamika usitnjavanja-ukrupljavanja jer stvara nepoverenje kod građana koje se preliva čak i na nas u Zeleno-levom frontu koji u toj dinamici direktno ne učestvujemo, već strpljivo gradimo svoju političku organizaciju i stalno rastemo. Naš predlog iz dokumenta Put do pobede bio je formiranje izbornih platformi i predizbornih saveza zasnovanih na programsko-ideološkoj bliskosti i/ili potencijalnom sinergijskom efektu saradnje različitih organizacija opozicije. To je dovoljno širok princip da može da prihvati više kolona ukoliko se ne može postići smisleni dogovor ili sinergijski efekat po birače, jer je besmisleno ujedinjavanje koje odbija građane. Ako postoji podozrivost između političkih organizacija o tome da li uopšte jedna drugu doživljavaju kao opozicione, ne mogu biti na istoj listi. Usaglašavanje oko sporazuma o tome kako smeniti režim i držanjem reči o postignutim principima može biti dokaz koliko je ko spreman da radi ka postizanju tog cilja.

Vraćanja cenzusa na 5 posto  zahteva koaliranje, ali je impuls za ukrupnjavanjem ovoga puta više diktiran saradnjom proevropskih partija u parlamentu i pri organizaciji protesta Srbija protiv nasilja.

MONITOR: Nerealno je bilo očekivati da će vlast pristati na ispunjavanje uslova protesta protiv nasilja. Ipak protesti se nisu ugasili, a opozicija je počela sa opstrukcijom rada Skupštine Srbije što ju je dovelo u situaciju da ne može da raspravlja o prijedlogu Zakona o rebalansu budžeta. Onemogućavanje rada Anketnog odbora o okolnostima pod kojima su se desila dva masovna ubistva čini se da je opoziciji najviše naškodio. Djeluje da se nekako olako pristalo na to?

ĐORĐEVIĆ: Rad Anketnog odbora je ciljano onemogućen jer je predstavnicima režima bilo jasno da što se duže priča o masakrima i propustima sistema pre i posle tragičnih događaja, to rasplamsava proteste i slabi njihovu poziciju. Roditelji su brutalno zloupotrebljeni obmanama o tome kakvu bi štetu mogao da napravi Anketni odbor. Nije bilo prilike da se ikome objasni šta Anketni odbor ne može biti, no i pored toga bilo je apsolutno moguće angažovati stručnjake koji bi vodili računa da Anketni odbor ne zadire u pitanja kojima se bave tužilaštvo i sudstvo. Ne bih rekla da je opozicija olako pristala na to, ali je uhvaćena u zamci odnosno faktički je ucenjena da ne pokušava alternativno održavanje sednica Anketnog odbora bez kvoruma kako to ne bi izgledalo kao udar na roditelje. Takođe, takav Anketni odbor ne bi imao službenu podršku i ne bi mogao da izradi sadržajni izveštaj od pomoći za davanje preporuka kako da kao društvo odgovorimo na činjenicu da je sistem zakazao. Režim je sve nas sa predumišljajem sprečio da zajedničkim naporima popravimo taj sistem koji je zakazao.

MONITOR: Srbiju potresa afera „Jovanjica“ koja ovih dana stiže do kulminacije izjavom inspektora Slobodana Milenkovića da mu preti fizička likvidacija. Ovome je prethodila smena njega i inspektora Dušana Mitića sa visokih funkcija u MUP-u. Može li ova afera uticati na radikalne promjene odnosa moći u Srbiji?

ĐORĐEVIĆ: Afera Jovanjica postoji već gotovo četiri godine i sa svakim novim otkrićem raspetljavamo kriminalno-političku hobotnicu i razmere osionosti svih na vlasti koji su umešani u ovaj slučaj. Ona je sigurno već uticala na promene odnosa moći unutar SNS, u kartel partiji gde se stalno dešavaju borbe za moć koje javnost samo nazire, a nema prilike da transparentno isprati dok joj se mažu oči nekim drugim skretanjima sa aktuelnih afera. Afera već ima toliko da su zasigurno do sada morale imati efekte mobilizacije ljudi za promene ali, nažalost,  mnogi građani Srbije nemaju prilike da uopšte išta čuju o tim aferama i dok je tako, čini mi se da će one same po sebi teško biti okidač radikalnih promena. Ono što građani znaju je kako žive i pre će se pobuniti zbog pitanja šta ova vlast radi da bi oni živeli bolje, odnosno da li možda baš zbog ove vlasti oni žive gore nego što bi mogli. Tu mislim na siromaštvo, nejednakost i egzistencijalnu brigu zbog inflacije koja je treća u Evropi, ali i osećaj nebezbednosti u školama i sveopšteg nasilja u javnom prostoru koji je ophrvao sve roditelje u zemlji.

MONITOR: Predsjednik Evropskog savjeta, Šarl Mišel, kazao je da bi zemlje Zapadnog Balkana trebalo primiti u EU do 2030-e. Sa time se  nije složila Evropska komisija. Po Vašim saznanjima, šta Evropski zeleni misle o tome?

ĐORĐEVIĆ: Postoji institucionalni rivalitet Evropskog saveta i Evropske komisije pa se čini da je ovo mišljenje Šarla Mišela jedna pokazna vežba kako to može da izgleda kada se ne komunicira institucionalnim kanalima u skladu sa dogovorenim strategijama, zbog čega su Evropski zeleni za sada ostali uzdržani. Očekujemo uskoro raspravu oko novog izveštaja o proširenju ,kao vidu jedne opšte strategije o proširenju kada će, verujem, Evropski zeleni biti vrlo jasni. Do sada su oni bili zagovornici proširenja i to kao širenja prostora demokratije i slobode – dakle, uz insistiranje na fundamentalnim standardima poštovanja ljudskih prava i vladavine prava za zemlje kandidate, a ne puko geopolitičko prestrojavanje po cenu negovanja autoritaraca na vlasti kakvog imamo mi u Srbiji.

 

Pobjeda u Beogradu bi bila izuzetno značajna

MONITOR: Najneizvjesnije je da li će biti vanrednih izbora za Beograd. Koliko bi pobjeda opozicije u Beogradu bila motor za dalje promjene i uticala na promjene u drugim gradovima i opštinama?

ĐORĐEVIĆ: Mi u Zeleno-levom frontu verujemo da pobeda dolazi odozdo. Zbog toga bi pobeda opozicije u Beogradu bila od izuzetnog značaja, i to ne zato što su Beograđani bitniji od ostatka zemlje, kako neki nepošteno komentarišu insistiranje na beogradskim izborima, već zato što je ta pobeda izvesna i zato što bi bila ohrabrenje za one čija je borba na lokalu van Beograda mnogo teža. To bi ohrabrenje izazvalo lavinu pobeda i u nizu drugih lokalnih samouprava, a nova gradska vlast u Beogradu bi im bila važan saveznik. Tačno je da se mnoge ključne stvari ne mogu rešiti na lokalu jer je Srbija izuzetno centralizovana, ali je to korak ka oslobađanju ljudi i decentralizaciji moći. Što više ljudi širom Srbije mora da bude deo te promene i učestvuje u lokalnoj vlasti da bi se dala potpora borbi na republičkom nivou.

 

Zapadni lideri ne znaju kako da spriječe preigravanje Vučića i Kurtija

MONITOR: Nastavlja se tzv. dijalog Kosova i Srbije. Kosovo je već pod nekim vidom sankcija EU, a uticajni krugovi u parlamentima Ujedinjenog kraljevstva i EU traže i pooštravanje odnosa prema Srbij. Da li su sujeta i strpljenje zapadnih lidera previše pogođeni kosovsko-srpskim političkim preigravanjem?

ĐORĐEVIĆ: Umesto da se rešavaju brojni životni problemi ljudi koji na Kosovu žive, stvaraju se novi problemi poput izbora održanih u četiri opštine na severu Kosova i sada pregovaranja oko toga kako da do novih izbora dođe ,odnosno da se Srbi vrate u institucije. U međuvremenu, Srbi se iseljavaju sve više, a i inače retkim povratnicima na Kosovu se spaljuju kuće dok se Kurti hvali kosovskom demokratijom. Bojim se da zapadni lideri ni sami ne znaju šta kredibilno mogu da ponude kao štap i šargarepu kako bi sprečili to preigravanje, kako Vučića tako sada možda još i više Kurtija, u situaciji u kojoj pitanje Kosova nije jedino pa ni najvažnije za njih. Sporovi o tome koji akter treba da bude sankcionisan, presecaju i same spoljnopolitičke odbore ovih zemalja i govore o jednom previranju oko toga kako zadržati Srbiju u svojoj geopolitičkoj orbiti.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo