„Mi, poslanici Skupštine Republike Crne Gore, svjesni smo da je, zbog ugrožavanja prirode, zaštita identiteta prostora na kome živimo i djelujemo postala naš neodložan i pravovremeni posao”, piše u Deklaraciji o proglašenju Crne Gore ekološkom državom. Bilo je to prije dvadeset godina. Na Žabljaku. ,,Neodložan i pravovremeni posao”, ali su ga poslanici čim su promijenili nadmorsku visinu, ophrvani važnijim stvarima, zaboravili. A problemi, u vidu zagađenja i smeća, tužno se nagomilavali u protekle dvije decenije. Ideju entuzijasta, istinskih zaljubljenika u prirodu o Crnoj Gori kao ekološkoj državi, političari su pretvorili u frazu iza koje ne stoji ništa osim gomile laži i promašaja. Ugušena je i velika šansa Crne Gore da se ekonomski razvija upravo zahvaljujući bogatstvu i ljepoti prirode koju imamo. Umjesto toga, vlast se odlučila da prigrli investitore koji su kupovali posrnule firme, potpisujući s njima sumnjive privatizacione ugovore i nemilice trošeći naše resurse. Privatizacionim partnerima je dopušteno da bez ikakvih posljedica, nadoknade štete ili sanacije prostora rade šta hoće, trujući životnu sredinu. EKOLOGIJE NI ZA VRPCU: Za to vrijeme, o životnoj sredini se nije ni razmišljalo na mjestima gdje se donose odluke. Ekološki projekti nijesu pokretani čak ni kao dio predizborne kampanje. Pragmatična je vlast. Uvijek je politički isplativije pred izbore presjeći crvenu vrpcu na nekom makar i nedovršenom objektu ili po treći put udariti temelj istom zdanju, nego se pohvaliti sistemom otpadnih voda. Niko ne vidi kolike se količine otpadnih voda svakoga dana sjure u naše rijeke i more. Ali, na tome se ne mogu, procijenjeno je na vrhu, steći jeftini politički poeni. ,,Nedopustivo malo urađeno je za prethodne dvije decenije i to se može sagledati kada vidimo kako smo devastirali u tom periodu naš prostor, nagomilali probleme s otpadom i otpadnim vodama, poražavajuće podatke o primjeni ili neprimjeni kaznene politike, rijetkoj implementaciji zakona iz ove oblasti, slabim institucijama sistema i generalno, čini se, pogrešnom politikom zaštite životne sredine koja je rezultirala svim navedenim nakon dvije decenije od proglašenja ekološke države”, kaže Darko Pajović, direktor NVO Green Home. On tvrdi da čitava situacija nikome ne može služiti na čast, jer se radi ,,o ideji i projektu koji je imao i još uvijek ima perspektivu, istina sa znatno smanjenim dometima i mogućnostima od onih koje smo mogli imati prije dvije decenije”.
KARIJERA, PRIJE SVEGA: No, za razliku od projekta ekološke države, koji je ostao da visi kao atraktivan privezak na ključu koji ne otključava ništa, karijere onih koji su se brinuli o ekologiji procvjetale su. Oni koji su prethodne dvije decenije od poreskih obveznika dobijali platu da se bave životnom sredinom munjevitom su se brzinom penjali na društvenoj ljestvici i dolazili do novih, boljih, radnih mjesta. Lijepe riječi, obećanja i govore izvježbali su na uvijek inspirativnim ekološkim temama, pa su bezbrižno prešli na viši nivo djelovanja. Računica je jasna. Nebriga o životnoj sredini nije puki slučaj niti samo nemar. Industrijalci, građevinari, mala i velika privreda – svi oni u razvijenim zemljama itekako plaćaju za remećenje prirodnog sklada. Ali, trebalo je pustiti prijatelje koji su privatizovali firme da rade šta im je volja. Ipak, ekologija i ekonomija itekako se pametno mogu povezati i donijeti državi zaradu.
LIČNI INTERESI: ,,Crna Gora, na žalost, nema viziju svog ekonomskog razvoja, bez obzira na usvojena dokumenta iz ove oblasti, već se on uglavnom bazira na ispunjavanju privatnih interesa”, objašnjava Darko Pajović. On navodi primjer hidroelektrana na Morači, gdje se kršenjem procedura, uz snažan lične interese, bez podataka, evidentno veliku štetu po prirodu i s planovima starim skoro pola vijeka, krenulo s tehničkim rješenjima koje je Evropa uveliko odbacila.
,,S aspekta zaštite životne sredine i očuvanja prirode, poželjnije su investicije koje manje narušavaju prirodni sklad. No, moguće je imati velike investicije ukoliko imate viziju šta, gdje i kako želite, ali i standarde koje ste usvojili zbog želje da ih poštujete. Tada možete minimalizovati štetu koju nanosite prirodi velikim projektima. Na žalost, mi često maksimalizujemo štetu po prirodu ali i privatni interes, dok minimalizujemo očuvanje prirode i korist za državu i društvo”, kaže Pajović. Očuvana priroda je nepresušni izvor novca, koji država nije htjela ili nije umjela da iskoristi.
Marijana BOJANIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice