U januaru 1989. američkom predsjedniku Ronaldu Reganu istekao je drugi mandat, naslijedio ga je Džordž Buš stariji. Potom je predsjednik SAD-a u dva mandata bio Bil Klinton, zatim Džordž Buš mlađi, sada teče drugi mandat Baraka Obame. U Sovjetskom Savezu, kasnije Rusiji smjenjivali su se Mihail Gorbačov, Boris Jeljcin, Vladimir Putin i Dmitrij Medvedev. Na davna vremena asociraju imena Fransoa Miterana, Helmuta Kola ili Butrosa Galija. Iako je njihova zaostavština živa i zdrava, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman odavno su na drugom svijetu, u Srbiji i Hrvatskoj smjenjivale su se razne vlade. Isti slučaj sa BIH i Makedonijom. Prije četvrt vijeka Crna Gora je ustoličila Mila Đukanovića i drugove. I ni makac.
Prosječna starost građana u Crnoj Gori je 37 godina: prosječan, dakle, stanovnik Crne Gore ne pamti drugu vlast do vlasti Demokratske partije socijalista. Onima koji su odživjeli prosječan vijek od 74 i po godine, pod vlašću DPS-a prošla je trećina života.
Proveli su nas kroz tri države, nekoliko ratova po komšiluku, više ratnih zločina i permanentnu prvobitnu akumulaciju kapitala. Hranili su nas korijenjem i objašnjavali nam, kad su zgrnuli ogromno bogatstvo, da je to tako u životu – neko se snađe, neko ne.
Došli su bučno. SFRJ je počela da se raspada, srpski vođa Slobodan Milošević učvršćivao je svoju vlast, trebali su mu predstavnici Crne Gore koji će bespogovorno slušati. Narod je u Crnoj Gori počeo da se događa 1988. U oktobru te godine pokušaj rušenja vlasti nije uspio, popravni koji je počeo 10. a završio se 11. januara 1989. ,,Narod je pobijedio, jer je morao da pobijedi”, objavio je sa stepenica Skupštine Crne Gore, jedan od članova organizacionog odbora mitinga Momir Bulatović.
O AB revoluciji odavno je sve zabilježeno – i kako je iskorišteno socijalno nezadovoljstvo i kako su pletene udbaške mreže iz Srbije. Grijeh bi bio predstaviti AB revoluciju kao uvozni proizvod. Samo je trebalo zaliti stare nacionalne duhove i pustiti ih da bujaju. Pored onih kojima je kao pokretač za mitingovanje bila parola ,,Život damo, Kosovo ne damo”, bili su i oni koji su računali da je došlo vrijeme za promjene u društvu i oni koji su patili zbog siromaštva radničke klase. Neke od njih je režim u međuvremenu progutao, neke ispljunuo.
Dvanaestog januara 1989. Skupština Republike Crne Gore je prihvatila ostavke Predsjednika, Skupštine, Predsjednika predsjedništva SRCG i svih ĉlanova Predsjedništva i usvojila ostavku Veselina Đuranovića člana Predsjedništva SFRJ iz Crne Gore. Partiju je u prelaznom periodu, nećete vjerovati, vodio Veselin Vukotić. Krajem aprila održan je 10. vanredni kongres CK SK Crne Gore. Centralni komitet je izabrao predsjedništvo, a predsjedništvo je izabralo Momira Bulatovića za predsjednika i Mila Đukanovića za sekretara. Mladi Đukanović je objasnio kako je crnogorsko rukovodstvo ,,platilo cijenu nemorala i batinjanja”.
Ostalo je zabilježeno kako se Drago Šofranac, generalni
direktor industrije mašina i opreme Radoje Dakić, žalio na probleme u firmi čiji su radnici bili stožer događanja naroda. ,,Proizvodnja za devet mjeseci je veća za devet odsto nego u istom periodu prošle godine, ali nijesmo ni izbliza na potrebnom nivou iskorišćenosti kapaciteta. Drugi naš ključni problem je plasman proizvodnje. Na
domaćem tržištu možemo da prodamo oko 350 građevinskih mašina, a na stranom do 100…”. Četvrt vijeka kasnije, proizvodnja bilo kakve mašine u Crnoj Gori jednako je zamisliva kao i proizvodnja svemirskih brodova u nekadašnjem Dakiću.
Prošloga ljeta šačica bivših radnika Radoja Dakića obilježila je pred Vladom i Skupštinom 25 godina od održavanja prvog protestnog mitinga AB revolucije. Sjetili su se kako su tražili povećanje plata, zimnicu, rasterećivanje privrede i rješavanje stambenog pitanja. Raznim vrstama protesta od 2009. godine bivši dakićevci pokušavaju da dođu do 37 miliona eura koje im, prema pravosnažnoj sudskoj presudi, duguje država. Ni eura, ni pravne države koja će im pomoći, ni njihove snage da se za svoja prava izbore, nema ni u naznakama. Tranzicioni gubitnici čekaju da se neko od tranzicionih dobitnika smiluje i kupi zemljište na kojem su oni nekada radili. Onda će, možda, dobiti svoje pare. Od oko 1600 radnika koji polažu pravo na imovinu nekadašnje fabrike, dosad je umrlo preko tri stotine.
Diljem Crne Gore slične su slike. Rasprodaja pod firmom tranzicije hiljade ljudi ostavila je bez posla, oni koji rade negdje su između najamnika i robova.
Dvadeset pet godina vladavine DPS-a, iz godine u godinu donosi nam sve dublji jaz između bogatih i siromašnih. Nedavno su objavljeni podaci da se ispod linije siromaštva trenutno nalazi 70 hiljada građana Crne Gore što je skoro duplo više nego 2010.
Na prste se mogu prebrojati nove škole ili bolnice. Tu se i tamo ponešto okreči. Crna Gora je jedina od bivših jugoslovenskih republika koja nema ni metar auto-puta. Vozimo se putevima koje nam je ostavio Tito. Sve što blista, tajkunsko je.
Sijaju, doduše, i biografije nekadašnjih AB revolucionara, prije svih Mila Đukanovića. Sva moć partijski kontrolisane propagande usmjerena je već godinama na to pranje. U zvaničnim verzijama događaja Đukanović je sa drugovima došao na vlast na talasu reformskih procesa u nekadašnjem istočnom bloku. Ne fali puno da se neko dosjeti i najmlađeg premijera u Evropi upiše u direktno zaslužne za pad Berlinskog zida. Zvanična verzija istorije napad na Dubrovnik predstavlja kao djelo Jugoslovenske narodne armije koju je kontrolisao Milošević, sa kojim, dakako ,,mladi, lijepi i pametni”, nijesu imali ništa. U najgorem slučaju, bili su izmanipulisani. Dužnost je svakog patriote po mjeri vlasti da zaboravi žar sa kojim je propagiran i sprovođen rat za mir i Đukanovićeve probleme sa šahom i šahovnicom. Deportacije, Štrpce, Morinj, Bukovicu, Kaluđerski laz – takođe.
Ako je išta pokazala vlast u Crnoj Gori, pokazala je kako zna da se prilagodi. U DPS-u su se 1997. posvađali, struja Mila Đukanovića pobijedila je pristalice Momira Bulatovića. Uslijedilo je udaljavanje od politike Slobodana Miloševića.
Puževim korakom stiglo se i do referenduma o crnogorskoj nezavisnosti. Od prvog dana nakon referenduma 21. maja 2006, na kom je Crna Gora postala samostalna država, DPS je zauzeo poziciju: država to smo mi. Svako slovo kritike zbog kriminala, korupcije i zastrašujuće kontrole partije predstavlja se kao napad na državu.
Prošlo proljeće počelo je da donosi odgovor na magično pitanje – kako opstaje vlast koja tokom 25 godina donosi bijedu, nepravdu, kriminal, korupciju i potpunu pravnu nesigurnost. Činjenice zabilježene u aferi Snimak kazuju: zloupotreba državnih para i ostaloga u partijske svrhe, partijska zapošljavanja, selektivna dioba socijalnih i sličnih državnih davanja, najobičnije podmićivanje uz predano angažovanje policijskih službi – formula su uspjeha i dugovječnosti vlasti Mila Đukanovića. Naravno, ne treba zaboraviti ni, na drugom nivou, podsticanje crnogorskih podjela i manipulacije identitetskim pitanjima.
Uprkos fantastičnim uspjesima koji se postižu metodama iz Snimka, DPS-u povremeno zatrebaju partneri. Mora se priznati da umije da ih izabere. U početku, dok su se slušale srpske trube, bila je tu Narodna stranka, po potrebi i radikali. Kasnije je sluge, učtivo nazivane koalicionim partnerima, Đukanovićeva partija nalazila u SDP-u i partijama koje zastupaju manjinske narode.
Najnoviji projekat predviđa da se u vlast, ne bi li i ovoga puta opstala, ugura i neka vrsta Srba. Nesebičnu podršku za taj posao Milo Đukanović dobija od vlasti u Srbiji i mitropolita Amfilohija.
Potraga za podobnim Srbima izaziva naglo kočenje u SDP-u koji se naročito tokom 2012. počesto vrpoljio pokazujući znake života. Đukanovićeva poruka da niko nije nezamjenjiv, pa ni šesnaest godina i u foteljama i u upravnim odborima vjeran partner, dala je rezultate. ,,SDP će izaći iz koalicije onda kada procijenimo da bi taj potez bio u funkciji kako stabilnosti, tako i daljeg ekonomskog napretka i demokratizacije Crne Gore. Nećemo izlaziti iz koalicije iz prkosa ili da bismo zadovoljili želje nekih drugih krugova i političkih grupa… Posebno ne onih koji se do sada nijesu pokazali prijateljima Crne Gore”, objasnio je ovih dana Vujica Lazović, potpredsjednik vlade za ekonomsku politiku i finansijski sistem i potpredsjednik Socijaldemokratske partije.
Manje atraktivna, ali, reklo bi se, znakovitija bila je poruka šefa medijskog pula SDP-a Mirka Stanića kojom su sve mane DPS-a pale na leđa podgoričkog gradonačelnika dr Miomira Mugoše. ,,Ostavljamo da lokalni DPS konačno shvati da je trogodišnja era vladavine sa srpskim partijama greška i smijeni njenog tvorca Mugošu i pošalje ga u zasluženu partijsku penziju. A nakon toga sve po zakonu. Kakvu DPS snagu ima u Podgorici pod vođstvom Mugoše najbolje su pokazali rezultati predsjedničkih izbora”, objasnio je Stanić.
Ponekoga u SDP-u u međuvremenu je obradovala vijest da će, možebiti, DPS vrh liste na izborima u Podgorici ukrasiti sadašnjim ministrom prosvjete Slavoljubom Migom Stijepovićem. Polupismeni i poslušni, uz bezobzirne i bahate, mjera su Crne Gore kakvu je tokom 25 godina stvorio DPS. A i generalno tranzicija je očigledna. Počeli su bombardovanjem Dubrovnika, sada bombarduju nekontolisane medije. Što bi pjesma rekla, da sve pokriju snjegovi, ruzmarin i šaš.
Miloš BAKIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
HORIZONTI3 sedmice