Kada se u medijima ovih dana oglasio Momir Bulatović, na interent blogovima pojavila su se i pitanja – ko je ovaj? Postavljaju ih, očigledno, mlađi posjetioci koji su imali sreću da ne budu savremenici jedne od najburnijih epizoda višestranačja u Crnoj Gori. Šta bi tek rekli za neke druge stranačke lidere kojima se davno zametnuo svaki politički trag. Iako su u Crnoj Gori prvi parlamentarni izbori održani daleke 1906, za početak razvoja višepartizma uzima se 1990. godina – kada su, poslije rušenja jednopartijske komunističke vlasti, održani prvi višestranački parlamentarni izbori.

Početkom devedesetih bile su registrovane 74 partije, ali najveći broj ezgistirao je na papiru. U međuvremenu stranke su nestajale i nastajale, cijepale se i ujedinjavale, mijenjali su se partijski lideri…

Prvih nekoliko godina višestranačja dominirali su Demokratska partija socijalista, Liberalni savez i Narodna stranka.

Današnji čelnik DPS-a Milo Đukanović došao je na vlast nakon puča 11. januara 1989. godine, kojim je svrgnuto tadašnje crnogorsko rukovodstvo. Triling “mladih i lijepih” – Momir Bulatović, Svetozar Marović i Milo Đukanović, imao je jaku logistiku ne samo od domaće moćne tajne policije, nego i iz Beograda.

Tajna policija je, prema svjedočenju Novaka Kilibarde, formirala i Narodnu stranku – “kućnu pomoćnicu” nove vlasti.

Novu crnogorsku političku scenu obilježili su, pored međustranačkih, i unutarstranački sukobi.

Sukob u DPS-u 1996. godine zasjenio je sve ostale iz tog vremena. Puklo je između Momira i Mila. Jedno krilo DPS-a, koje od tada pa evo do danas predvodi pobjednik iz tog raskola Milo Đukanović, odlučilo je da se distancira od srpskog vožda, a druga strana nije mogla da podnese takvu žrtvu. Ta druga grupacija osniva Socijalističku narodnu stranku na čelu sa Momirom Bulatovićem. Danas se može lakše ustanoviti: Bulatovića i Đukanovića je donio Miloševićev velikosrpski talas, a razdvojio biznis.

Socijalističku narodnu partiju na početku je i politički i finansijski podržavao Miloševićev režim. Devedesetih imala je jak uticaj u Crnoj Gori. Njen predsjednički kandidat Momir Bulatović zamalo nije osvojio novi mandat predsjednika Crne Gore na izborima 1997. godine. Pobijedio ga je Đukanović.

Onda je Momir Bulatović poražen i u SNP-u. Morao je kormilo partije da prepusti prezimenjaku Predragu. Kasnije je Momir Bulatović osnivanjem Narodne socijalističke stranke bezuspješno pokušao da se vrati na političku scenu Crne Gore. Godinama živi u Beogradu.

Poslije referenduma 2006. godine SNP Predraga Bulatovića na parlamentarnim izborima imao je katastrofalan rezultat i Bulatović lidersko mjesto prepušta Srđanu Miliću. Bulatović je sada poslanik SNP-a u Skupštini Crne Gore.

Narodna stranka, kao reprezent “eltinog srpstva” u Crnoj Gori, doživjela je brojna cijepanja i iznjedrila masu partija sa srpskim predznakom. Počelo je sa Narodnom demokratskom strankom, a nastavljeno sa Srpskom sabornom strankom, Srpskom narodnom strankom, iz koje je nastala Demokratska srpska stranka.

Prvi predsjednik Narodne stranke bio je Novak Kilibarda. Poznat kao Miloševićev vatreni pristalica, pregalac za rušenje Njegoševog mauzoleja, planirao je da stvori srpsku republiku Dubrovnik… Ostao je zapamćen i po tome što je u skoro jednom danu izgubio dvije funkcije i dobio novu državnu. Početkom 2000. imenovan je za šefa Trgovinsko-informativne misije Crne Gore u Sarajevu. Potom je podnio ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade u kabinetu Filipa Vujanovića i povukao se sa funkcije predsjednika Narodne stranke. Bilo je to vrijeme nesuglasica izmedu Kilibarde i njegovih najbližih saradnika – potpredsjednika stranke Predraga Drecuna, Dragana Šoća i Predraga Popovića.

Bilo je i ranije sukoba između narodnjaka, ali Kilibarda ih je preživio. Najjači udar desio se 1996. godine u doba stvaranje Narodne sloge, koalicije sa Liberalnim savezom. Tada je Kilibardu napustio i potpredsjednik stranke dr Božidar Bojović. Kilibarda je u politički vrh stranke lansirao Drecuna, Šoća i Popovića. Kada je poslije sukoba unutar DPS-a bezrezervno stao uz Đukanovića – pobunili su se mladi lavovi Šoć, Drecun i Popović. Kilibarda je ostao u apsolutnoj manjini unutar Glavnog odbora i završio karijeru u toj stranci.

Sada je uzorni Crnogorac, piše jotovanim crnogorskim jezikom, voze ga državna kola, često se hvali kako je ”evoluirao u svojim nekada srpskim stavovima”.

Danas vanparlamentarnu Narodnu stranku predvodi Predrag Popović. Jedno vrijeme predsjednik joj je bio Dragan Šoć.

Dr Božidar Bojović osnovao je krajem 2003. Srpsku narodnu stranku, a nakon unutarstranačkih previranja zamijenio ga je 2005. dr Ranko Kadić. Bojović se onda povukao sa političke scene i odavno ga nema u javnosti. Marginalizovan je i Kadić.

Po unutrašnjim sukobima poznat je i Liberalni savez. Na devetoj konferenciji, održanoj na Cetinju 24. marta 2005. godine, stranka je zamrznula svoj rad. Stranka je prekinula političko djelovanje iako u njenom statutu stoji da “u bilo kojim okolnostima, poštujući demokratske principe, ova stranka nikada neće prestati sa radom”. Dugogodišnji politički lider Slavko Perović to je nazvao najvažnijom odlukom stranke u njenom petnaestogodišnjem postojanju.

Posljednji potresi u stranci nastali su zbog afere Grbalj 2004. i sukoba Slavka Perovića sa tadašnjim liderom Miodragom Živkovićem.

Osipanje LSCG počelo je još 1990. Mnogi koji su, pogotovu nakon sukoba u vrhu DPS –a napuštali LSCG, postali su bliski Đukanovićevom režimu, a neki su se rezignirano povukli sa javne scene.

Iz stranke su 2001. isključeni zaslužni predsjednik dr Radoslav Rotković i predsjednik mladih Krsto Pavićević, koji su bili protiv formiranja vlade sa prosrpskim strankama.

Iz LSCG su nastale Liberalno demokratska partija, Građanska partija i Liberalna partija.

Bivši liberali osnovali su početkom 2002. Građansku partiju. Za predsjednika je izabran Radoslav Rotković, jedan od osnivača Liberalnog saveza. Na redovnom kongresu Građanske partije, 14. februara 2004. godine za novog predsjednika izabran je Krsto Pavićević. Poslije neuspjeha njegove partije na parlamentarnim izborima 2006. Pavićević se povukao iz političkog života.

U Podgorici, 31. oktobra 2004. godine osnovana je Liberalna partija Crne Gore. Za predsjednika je izabran Miodrag Živković. On, pet godina kasnije, podnosi ostavku nakon što Liberalna partija na vanrednim parlamentarnim izborima nije uspjela da uđe u parlament.

Živkovića je naslijedio Andrija Popović. I Živković se povukao iz poltičkog života.

Bivši liberali osnovali su i Liberalno-demokratsku partiju Crne Gore. Predsjednik joj je bio novinar Slobodan Racković. Stranka je “plesala” samo ljeto i za nju se više nikad ništa nije čulo. Racković je kasnije imenovan za generalnog konzula državne zajednice Srbije i Crne Gore u Štutgartu. Nakon isteka mandata odlazi sa javne scene.

Prva albanska patija u Crnoj Gori bio je Demokratski savez, kojeg je predvodio i sada predvodi Mehmet Bardhi. U međuvremenu je i iz te partije nastalo njih nekoliko. Prva je otcjepljenjem fromirana DUA, koju dugo vodi Ferhat Dinoša.

I dijeljene, i obnavljane, i sa raznim liderima – opozcione stranke nisu uspjele da ugroze neprikosnovenu vlast DPS-a, koji je nakon raskola posvojio SDP.

Prije nekoliko dana, obraćajući se “stanovnicima i stanovnicama Crne Gore”, bivši politički lider LSCG Slavko Perović poručio je iz Praga, gdje živi, da nikad i ni pod kojim uslovima neće preuzeti vlast u Crnoj Gori.

Vladajuća koalicija DPSDP svakoga dana poručuje da ima ozbiljnu namjeru da Crnom Gorom vlada duže nego – Tito. Grešnici podsjećaju na moguću razliku: Tito je prije dolaska na vlast bio u zatvoru, današnjim gospodarima Crne Gore moglo bi se to desiti kad odu s vlasti. Kad tad.

Ni traga, ni glasa

Osnivaču prve opozicione partije – Demokratske partije dr Slobodanu Vujoševiću izgubio se svaki politički trag.Posljednju značajnu političku ulogu odigrao je januara 1997. kada je kao član rukovodstva Srpske narodne stranke učestvovao u protestima pristalica Momira Bulatovića, gubitnika na predsjedničkim izborima. Vujošević je počeo kao demokrata, a završio kao srpski nacionalista.

Na crnogorskom političkom nebu odavno nema ni Haruna Hadžića, nekadašnjeg prvog lidera Stranke demokratske akcije, koja je doživjela sudbinu mnogih političkih partija – pocijepala se i marginalizovala. Krajem 1993. uhapšeno je cijelo rukovodstvo SDA. Nakon završetka ratova stvorena je jedinstvena politička partija sa bošnjačkim nacionalnim predznakom – Bošnjačka stranka.

Za koalicioni nastup na aprilskim izborima 2001. odlučile su se SDA CG (Rasim Šahman), Internacionalna demokratska unija (Harun Hadžić) i Stranka nacionalne ravnopravnosti (Alija Matović), sve iz Rožaja. Nastupile su pod nazivom Bošnjačko-muslimanska demokratska koalicija. Dogovor o formiranju te koalicije doveo je do raskola u SDA. Potpredsjednik te stranke Rifat Vesković napustio je stranku i osnovao Demokratsku zajednicu Muslimana-Bošnjaka u Crnoj Gori.

Uoči parlamentarnih izbora u aprilu 2001. godine bilo je registrovano više od 60 stranaka. Među njima su bile i ove koje su otišle u zaborav: Stranka srpskog jedinstva za Crnu Goru, Srpska radikalna stranka dr Vojislav Šešelj, Srpska narodna radikalna stranka, Otadžbinska stranka, Internacionalna demokratska unija, Liberalno demokratska partija CG, Stranka prirodnog zakona, Savez komunista Jugoslavije – komunisti Crne Gore, Jugoslovenski komunisti Crne Gore, Jugoslovenska levica u CG, Radnička stranka Jugoslavije, Radnička partija Crne Gore, Stranka deviznih štediša…

Mnogih se više ne sjećaju ni politički analitičari. A možda ni njihovi osnivači i vođe.

Veseljko KOPRIVICA