Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Poslužićemo se nekim izvorima koji su samo dio onoga što govori o istrazivačkim akcijama na terenu Duklje i oko nje. Da je bilo krađe, i to organizovane, sa dukljanskog lokaliteta potvrduju i sljedeći arhivski podaci.

Istragu protiv bezočne družine koji su odnijeli dragocjenosti sa Duklje, pokrenuo je u julu 1882. godine Mašo Vrbica, tadašnji ministar unutrašnjih djela. Podgorički kapetan Luka Nenezić podnio je prijavu protiv Vukala Nikova, Pava Popova, Jovana Šutanova i Jova Lopičića da su odnijeli razne dragocjenosti sa Duklje. Prema arhivskom materijalu, kapetan Nenezić je za krađu doznao od Bega Vučurova iz Rogama, koji je prijavio pomenute zato što su došli na Duklju i ,,ispod jedne velike ploče kopali i našli starie zaklada i novaca”.

Kako piše u prijavi, Vukale i Pavo su pošli u Skadar i ponijeli pun bavun nađenih stvari, a Jovan i Jovo su ostali u Podgorici. U depeši od 13. jula naglašava se da je Begu Vučurovu ,,bilo stavijeno u dužnost od starie vlasti da pazi na ovo mjesto”. Po svoj prilici ove mjere predostrožnosti čuvanja dukljanskih svetinja nijesu slučajno uvedene. Na račun već oprobanih rabota vlasti su imale puno razloga da ovo urade.

Tokom istrage koja je trajala od 15. a završila se 20. jula, svakodnevno je održavana veza izmedu vojvode Vrbice i kapetana Nenezića, a samo 17. jula kapetan Nenezić je pet puta slao depeše vojvodi Mašu o pojedinostima za koje je doznao u toku vođenja istrage. Drugog dana istrage (16. jul) Vojvoda depešira kapetanu, sa naznakom prešno, o tome da je javio Riza-begu, koji se nalazio u Skadru, da Vukala i Pava uputi u Rijeku i preda crnogorskim vlastima i da se za ovo javi Vukalovoj družini, kako bi oni kazali za sve što su Vukale i Pavo odnijeli u Skadar, inače će oni dva kao državni lupeži biti bijeni.

Vojvoda naglašava izričito da ih dobro čuva ,,dok se od nji o istini izvijesti”. Iz tekstova depeša vidi se da je Vojvoda, koliko naljućen ovim neljudskim činom pomenute družine, toliko uporan da se dođe do istine. Stoga zahtijeva od kapetana da im pročita depešu i oni ,,pošteno da sve kažu ili da sramotno plate”.

Napokon su Jovan i Jovo priznali da su nađene ,,dvije male bakarne pare i dva mala komatića od bakra i jedan komatić od teneće a za više obavezuju se da ništa nijesu nahodili i ništa da nijesu šiljali po Pavu u Skadar, a pri tome govore de nije bio s njima Vukale nego je bio Mioš Ulić, ondašnji fabrikan, i on kaže ka više rečene dvojica”.

Kako iz nađenog arhivskog materijala zaključuje Đ. Pejović i kasnije, na sljedećim isljeđenjima, dali su oboje – zajedno sa Milošem i iz Skadra vraćenim Vukalom i Pavom – iskaze kao ranije, i da su nađene samo ranije pomenute stvari i da u Skadar nije nošeno ništa od toga.

Pavo je ostao u zatvoru a na Cetinje su došli da se Vojvodi jave Miloš, Jovan  i Jovo. Tada se i doznalo da čuvar Duklje Bego Vučurov nije vidio pomenutu družinu kako su kopali ispod velike ploče i odnijeli dragocjenosti, već mu je to kazao Anto Dragov, čoban ,,koji ih je gleda sa Trijepča”. Utvrđeno je da ,,ploča koju je Bego nadgledao zaista je bila prevrnuta i pod njom su se nalazile ljudske kosti, ali su optuženi izjavljivali na mjestu, da su pomenute stvari našli dalje od te ploče”.

Iz prispjele depeše (20. jul 1882.) vidi se da se sa cetinjskom družinom vratio i Miloš Ulić i da mu je vojvoda Mašo kazao da će on, Miloš, kao ,,državni činovnik odgovarati za sve njih ako se dokaže da je išta više nađeno od onoga što je ranije pobrojano, na što je Miloš dao pismeno jemstvo”. Šta je bilo sa punim bavunom i sadržajem u njemu, nije poznato.

Bez obzira što ovi “istraživaõi” nijesu bili vični da procijene vrijednost pojedinih stvarčica koje su sobom odnijeli u Skadar, ipak je malo vjerovatno da su bili u pitanju samo dvije male bakarne pare, dva mala komatića od bakra i jedan komatić od teneće”. Istim ili sličnim putem je u Skadar doputovala i podgorička čaša. Ko su bili njeni povremeni vlasnici, najvjerovatnije nikada se neće ni saznati. Ostaje samo da nagađamo. Jedno je izvjesno: ovakvih i sličnih izleta u Skadar je bilo, a Duklja je bila neka vrsta ,,buvlje pjace dragocjenosti”

Ruševine ovoga antičkog grada su privlačile ,,ne samo jabance no i domaću čeljad željnu da vide što krije dukjanska zemlja… a pored velikijeh i gospockijeh građevina, imalo se jošte mnogo toga viđeti.” Bez pretenzija da opravdavamo okolno stanovništvo a i druge domaće i strane goste, zbog upada u Duklju i raznošenja svega što im do ruku dođe, moramo konstatovati da, kako je bilo čuvara poput Bega Vučurova, tako nezaštićena i svakom u svako doba dostupna Duklja, neminovno je morala stradati. I danas nezaštićena antička Duklja strpljivo čeka, kao ranjenik na izdisaju.

O otuđivanju dragocjenosti sa Duklje i ostalih naših arheoloških lokaliteta pisano je u ondašnjim novinama, časopisima i stručnoj literaturi. Idući tim tragovima zabilježili smo nekoliko zanimljivih informacija.

Kako je doživijavao Duklju i njeno svakodnevno pustošenje, piše Novicki: …U staroj varoši Podgorice i sada se vide vrata i tesani kameni sa slikama i rimskim natpisima, što je odneseno sa Duklje… Pošto je Rovinski vršio raskopavanja, stanovništvo je odnelo mnoge stubove na crnogorsko groblje, koje se nalazi istočno od Duklje, na rastojanju od dva kilometra. Mnogo je stubova, ploča i tavana, nadgrobnih spomenika i dr. odneseno na Kruševic… U avliji sv. Đorđa ima ploča sa Duklje. Od spomenika sa natpisima koje je Rovinski namestio blizu mesta na potoku, napravljene su stepenice za novu osnovnu školu u Duklji. Istim načinom se ruše bedemi i kule na obali Širalije. Baš na uglu gde se sastaju Morača Zeta na Duklji, leži mermeri spomenik Jupiterov, poklon od Vaspazijanovog rođaka, a preko reke Morače leži žrtvenik Dijanin. Mislim da i ova dva žrtvenika čeka ista sudbina kao i sve što je do sada na Duklji uništeno. Često puta seljaci za vreme oranja nalaze starinska groblja pokrivena kamenim pločama ili ciglom, napravljene od tesanih ploča. Odavde se vade nadgrobne ploče s natpisima, truli kosturi sa nakitima, gvozdene i bakarne stvari, lonci sa pepelom počivšeg, tzv. urne, tanjiri od zemlje, različiti stakleni sudovi, longiči, čaše i amfore. Često puta i novčići – bakreni i srebri. Na Duklji i u blizini nje često puta se nalaze osim bakarnog novca i zlatne stvari – skupocjene kameje za prstenove i za ogrlice. U kućama sela Rogami mi vidimo uzidane ploče sa natpisima i slikama bogova…

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Posebnu pažnju ćemo posvetiti tzv. podgoričkoj čaši i pokušati da pođemo tragom njenog itinerarija od Duklje do Lenjingrada, odnosno Peterburga. Interesantne podatke o čuvenom dukljanskom staklu nalazimo u prikazu koji je objavljen 1878. godine u Bulletino di archeologia dalmata, pod naslovom Značajni stakleni tanjir iz Podgorice, danas u muzeju Vasiljevski u Parizu, koji u prevodu (Milutin Plamenac) glasi:

“Riječ je o jednom figuralnom hrišćanskom staklu koje je nađeno prije 1874. godine u Podgorici, gradu koji nije udaljen više od 4 km. od ruševina Duklje, starog dalmatinskog grada, koji danas pripada Crnoj Gori. Prvo obavještenje i skica bile su dostavljene g. de Rosiju od strane direktora francuske škole u Atini g. Dimona, koji je vidio original u Skadru, u muzeju g. Peroa italijanskog konzula, nedavno ubijenog u Bosni. Na ovom staklu su uobličene iste biblijske scene koje se vide na nadgrobnim figuralnim spomenicima rimskog predgrađa… Jedna je od ovih scena u natpisu objašnjena opširnije od drugih i služi kao naročiti argumenat u članku koji je objavijen u drugoj tromjesečnoj svesci god. 1877”.

O ovome značajnom staklu dao je kratak osvrt de Rossi u Bull. di archeol. crist. god. 1874, ali je želio da svojim očima vidi original, ili barem njegov otisak. No, pošto je vlasnik stakla iz Duklje bio premješten u Sarajevo, to na pisma koja su mu upućivana nije odgovarao, jer mu vjerovatno nijesu bila dostavljana. Međutim, dok je g. Rossi bio u posjeti u Parizu, g. A. Vasiljevski pozvao ga je da vidi stakleni tanjir iz Duklje. Od njega je saznao kako je, pročitavši Bulletino iz 1874. god, gorio od želje da dođe u posjed ovog dukljanskog stakla; štaviše išao je lično u Bosnu da ga potraži i nije imao mira sve dok nije uspio da do njega dođe… ,,Najvažnija i dosta komplikovana kompozicija u kurzivu počinje: Petrus virga.., i koja zahtijeva pažlivu reviziju, čitava je, dok je na putu tanjir pretrpio neke lakše povrede”.

Za dukljansko staklo, između ostalog, Plamenac kaže da je jedinstven primjer figuralne kompozicije na staklu i dosta rijedak egzemplar u svom

žanru i konstatuje da bi traganja za ovim dukljanskim tanjirom možda  pasionirala mnoge arheologe i istoričare umjetnosti.

U istom prikazu (Plamenac, o. c.) autor kaže: ,,Mada nema nekih vidnih tragova o postojanju peći za livenje stakla, naše je duboko uvjerenje da je u Duklji cvjetala ova industrija, koja je svojim izuzetnim kvalitetom privlačila (i izradom) pažnju dobrih poznavalaca i arheologa u prošlosti. Naše gledište potkrepljuje i činjenica što okolina Duklje obiluje glavnim sirovinama za izradu stakla, kao i to da je ovakvih nalaza bilo u većem broju i da su arheolozi i muzeolozi rado kupovali dukljansko staklo. I danas se prepričava kako su još za vrijeme Turaka naučnici iz inostranstva otkupljivali ovo staklo bez obzira na njegovu cijenu.”

Ovom temom se dosta dugo bavio E. L. Blanc, a precizne podatke je objavio i H. Lecireq. Posebnu raspravu o dukljanskom tanjiru ima P. Levi, koji je potencirao neke ikonografske probleme njene dekoracije. O staklenoj dukljanskoj časi (tanjiru) u našoj literaturi najpreglednije i najpreciznije je pisala Mirjana Ljubinković – Ćorović. Stoga ćemo se držati njenih zaključaka i zapažanja.

Časa, otvora 24 cm, u prečniku, u obliku nevelike posude koja se širi od dna prema obodu, načinjena je od prozračnog bezbojnog stakla. Unutrašnjost posude ugravirana je crtežima kompozicija i slovima latinskih natpisa koji tumače kompozicije. (Žrtva Avramova je u medaljonu, na dnu čase predstavijena u kamenitom pejzažu, dok čitavom scenom dominira frontalna Avramova figura a desno od nje predstavljen je Isak u pokretu. Ruka Božija i žrtveni ovan predstavljeni su lijevo od Avrama). Obodom čase predstavljene su scene iz Starog i Novog zavjeta, od kojih je naročito interesantna: Petar, a ne Mojsije, stvara izvor i to dodirom drveta a ne dodirom stijene – Petrus virga perquouset fontes ciperunt quorere.

Analizirajući čašu, Ljubinković konstatuje: ,,…Izbor tema pripada poznatom ranohrišćanskom repertoaru, koji se koristi već od početka IV vijeka po katakombama, na sarkofazima, na predmetima tzv. primijenjene umjetnosti uopšte, i što nas specijalno interesuje: na staklenim čašama tipa podgoričke čaše… gotovi svi ranohrišćanski objekti na kojima se ove scene nalaze vezani su direktno za kult mrtvih…”

Ljubinković – Ćorović zaključuje da se i stilska obrada dukljanske čaše razlikuje od ostalih sličnih čaša. Takođe konstatuje da su na njoj karakteristična dva potpuno različita stila u obradi figura i navodi: ,,Sve figure su obučene u karakteristično odijelo načinjeno od tkanina sa trakastim vertikalnim ornamentima, što nije slučaj sa drugim vrstama ranohrišćanskih spomenika IV vijeka.” S obzirom da kompozicije dukljanske čaše imaju razvijenije ikonografske obrasce (Petar stvara izvor u drvetu) ,,izgleda sigurno da se ona nalazi na kraju razvojne linije ovih čaša, te da nikako nije mogla nastati u IV, već najpre ili u V veku, ili čak prvih godina VI veka.” (o. c.)

Što se tiče majstora koji je izradio ,,podgoričku čašu” i mjesta izrade, autor je mišljenja da se ne uklapa u proizvode ni rajnskih majstora ni u proizvode ranih italijanskih slikara. Vjerovatno je majstor ove posude pred sobom imao dva potpuno različita uzora. Ipak, ostaje neriješeno pitanje i mjesta njenog nastanka, s obzirom da su na dukljanskim nekropolama relativno česti nalazi fragmenata staklenih čaša i posuda sa ugraviranim predstavama, i ostali autori, a i Ljubinković, smatraju da je pronađena na prostoru zapadne dukljanske nekropole.

Postavija se pitanje, s puno razloga, nije li putevima podgoričke čaše (Duklja – Skadar – Sarajevo – Pariz – Peterburg) ili nekim drugim, doputovala još neka takva ili slična čaša? Prema dosadašnjim saznanjima o otuđivanju i degradiranju dukljanskih pokretnih i nepokretnih spomenika kulture, za našu sumnju ima dovoljno razloga.

Za razliku od vlasnika ove čaše (Srednjovjekovno odjeljenje u Ermitažu u Lenjingradu, pod signaturom 73), čije je ime i prezime poznato, ne znamo koliko je anonimnih kolekcionara ostalo van naših saznanja i bilo kakvih pouzdanijin informacija. Možda je prilikom prodaje i preprodaje ovakvih i sličnih eksponata mnogo njih uništeno ili dospjelo u pogrešne ruke. Razloga za našu sumnju ima dovoljno.

Mada je ova čaša pobudila veliko interesovanje kod naučne javnosti i dala podsticaj za istraživanja na Duklji, istovremeno je poslužila i kao povod za radoznalost i istraživačku aktivnost raznih domaćih i stranih stručnjaka. Tako ovaj lokalitet postaje primamljiv i zanimljiv za mnoge ..koji biše da ućare ove dragocjenosti u druge svrhe a sve tobože rad ljubavi spram starina” (Arhiv Crne Gore, MUD, septembar 1899).

(Nastaviće se)

Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine

Poslijeratna „izgradnja i obnova” uzela je veliki obol ostacima Docleje. Izgradnjom željezničke pruge Titograd – Nikšić 1947/8. godine izvršena je najteža povreda lokaliteta. Tada je, nažalost, dio pruge u dužini od oko 500 metara trasiran preko sredine lokaliteta. Uništavajući otkrivene ostatke arhitekture, ugrađivani su elementi dekorativne plastike u nasip pruge. Tako je ovaj varvarski čin, za koji možda neki i danas imaju opravdanje, (!) prigušio jedan dio građevina i progutao dosta konstruktivnih – anatomskih djelova stare Duklje.

Ovakve i slične nadgradnje koštaju veoma skupo našu kulturnu baštinu, degradirajući, usput, i vrijednosti pejzaža. Ovakvi ataci nijesu poštedjeli ni naše Primorje, gdje su zbog betonskog utilitarizma i malograđanskog primitivizma, podizani objekti, mahom arhitektonska nedonoščad a služe vlasnicima, ne samo za stanovanje nego i za profit i sticanje društvenog prestiža, u stvari njihovo glavno oružje u malograđanskom nadmetanju. Postoje privatne zbirke, ne samo na Primorju nego i u unutrašnjosti, kojima se diče mnoge ovovremene mecene. Oni se teško odvajaju od svojih omiljenih eksponata.

Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, odmah poslije osnivanja, donio je rješenje (28. jula 1949. godine) br. 496 kojim se čitav arheološki lokalitet Duklja stavlja pod zaštitu zakona. Izvršena je preregistracija (1961.), a shodno obavezama iz novog Zakona o zaštiti spomenika kulture u Crnoj Gori, koji je stupio na snagu 1991. godine, izvršena je ponovna preregistracija. Tada je, prema kriterijumima iz istog Zakona, Duklja proglašena spomenikom kulture I kategorije, odnosno spomenikom od izuzetnog značaja.

Koliko je stavljanje pod zaštitu Zakona moglo Duklju (i ne samo nju) spasiti od daljih divljanja i devastacija od raznih savremenih pirata i učenih neimara, pokazuju sljedeći primjeri. Stara praksa je nastavljena. Bez obzira što je Zavod blagovremeno djelovao, povrede lokaliteta su se i dalje dešavale. Postavljanjem telefonske i električne linije preko Duklje (iako duž periferije) kopanjem rupa za stubove na više mjesta prekopani su i za nauku uništeni kulturni slojevi.

Polovinom 1957. , opet bez dozvole Zavoda, vodna zajednica iz Titograda, preko ljubljanskog preduzeća Gradis počela je sa montiranjem baraka i drugih konstrukcija za betonske prefabrikate potrebne za izvođenje melioracionih radova u Bjelopavlićkoj ravnici. Kopanjem temelja za formiranje betonske osnove za montažne barake i druge konstrukcije izvršena je povreda znatnog prostora na jugozapadnom dijelu Duklje. Na intervenciju tadašnjeg Izvršnog vijeća NRCG prekinuti su radovi, barake i konstrukcije su dislocirani, ali je niz betonskih osnova ostao.

Da se ne bi prekinula tradicija degradiranja Duklje postarala se 1960. godine Uprava za puteve iz Titograda, a po nalogu NOO Titograd da, bez saglasnosti Zavoda, gradi kolski put preko Duklje. Novi put je trasiran po pravcu starog, čija širina je bila nepuna dva metra, s tim što je novi proširen na pet metara, tako zadirući u neistraženi dio terena. Tom prilikom je proširenjem postojećeg puta formirana nova podloga od tucanika u koju su ugrađivani i djelovi građevina sa Duklje, a kopanjem je povrijeđena i jedna obližnja građevina sa mozaikom. Na ovaj način, pored direktne štete na objektima, pokretnim nalazima i kulturnim slojevima, infiltracija saobraćaja doprinosila je postepenom ruiniranju partija Duklje lociranim duž puta.

Podizanjem velike trafostanice na jugoistočnoj nekropoli čijom gradnjom je razoreno ko zna koliko grobova sa bogatim i dragocjenim prilozima: nakit, staklene, keramičke posude, monete i sl… Tokom 1962. godine preduzeće Dalekovod otpočelo je postavljanje velikih željeznih stubova preko lokaliteta. Bez obzira na intervenciju da se radovi obustave (prva pozitivna intervencija lokalnih vlasti u vezi sa Dukljom), zbog već poodmaklih radova, tom prilikom je uništeno preko 200 kvadratnih metara neispitane površine. Tada je stručna komisija utvrdila da je u temeljima stuba, postavljenog u blizini škole, znatno povrijeđen neki građevinski objekat, otkopan određen broj pokretnih nalaza, a kod drugog stuba desila se povreda kulturnih slojeva sa bogatim fondom pokretnih nalaza. Iste godine (1962.) traženo je da se stubovi uklone, što nije ni do danas učinjeno.
U nizu povreda spada i asfaltiranje postojećeg trasiranog puta sa tucanikom. Značajno je napomenuti da postoji realna mogućnost da se jedan njegov dio poklapa s drugom glavnom ulicom antičke Duklje, koju bi u budućim iskopavanjima trebalo precizno utvrditi, pa će to, moguće dovesti do potrebe njegovog pomjeranja ili izmještanja.

Uz učestale povrede, nastavljeno je sa bespravnom izgradnjom privatnih objekata (stambenih zgrada, garaža..) kako na samom lokalitetu tako u njegovoj tzv. zaštićenoj kontakt zoni. Na nekim mjestima novoizgrađeni objekti su prislonjeni uz same bedeme Duklje, dok je na istočnom bedemu probijen otvor za ulaz u imanje i garažu. Na taj način, a na našu veliku sramotu, stvaraju se novi prostori za nove namjene, a vrijednosti istorijske i kulturne stedine se postepeno gube, jer jedna greška lančano povlači niz drugih. I ovo su svojevrsna otuđenja i legalne pljačke i uništavanja kulturnih vrijednosti.

U pogovora prevoda Stikotijevog teksta o Duklji, Olivera Velimirović-Žižić je konstatovala sljedeće: ,,Ovolika ugroženost lokaliteta navodi na razmišljanje i traženje nekih drugih razloga, mnogo dubljih, suptilnijih, opasnijih od onih, kako ih najčešće nazivamo, fizičkih povreda. No, Duklja svojim obrisima podsjeća na brod koji ne tone, natovaren bremenom vremena, draguljima kulture, istorije, usidren na bistrim vodama Zete-Morače, očekuje zamajac novih istraživanja i nadati se da će Duklja, jednog dana, ipak postati prepoznatijivi ukras Crne Gore, poznat u svijetu kao kulturna i turistička atrakcija”.

(Nastaviće se)