FELJTON
JELENA KULIDŽAN: SUROVA PRAVDA ZA ŽRTVE SILOVANJA (I): Doživotna trauma kao obično razbojništvo

Objavljeno prije
13 godinana
Objavio:
Monitor onlineLjubomir Kotlica je osuđeni silovatelj iz Nikšića. Uskoro će ponovo biti slobodan čovjek, jer se njegova kazna od dvije godine zatvora bliži kraju. Kotlica je silovao djevojku svog prijatelja 12. decembra 2002. godine. Pošto je propustila autobus, zamolila je da je prebaci kući. Umjesto toga, Kotlica je odvezao u obližnji kamenolom, gdje je silovao. Sve to potvrdila je presuda Višeg suda u Podgorici, u septembru 2009. godine. Suđenje je trajalo punih sedam godina, a Kotlica je dobio kaznu, koja jedva prelazi zakonski propisan minimum za ovo krivično djelo. Teško da neko može da se sjeti kada je posljednji put u Crnoj Gori silovatelj osuđen na maksimalnu kaznu od 15 godina zatvora. Sudska statistika potvrđuje da, bar u posljednjih pet godina, to nije uradio nijedan sudija. S druge strane, u tri odvojena suđenja za silovanje izrekli su kaznu od svega šest mjeseci. Prosječna kazna za silovatelje u Crnoj Gori je dvije godine i osam mjeseci, utvrdio je BIRN. Time se, ovo jako traumatično iskustvo za žrtvu, svelo gotovo na nivo običnog razbojništva. Nerijetko se, tvrde advokati, za pljačku dobije veća kazna. Iako značajno odstupa od zakonskog prosjeka, u Crnoj Gori nikada nije povedena javna debata o ispravnosti kaznene politike za silovatelje. Iako se ni Srbija ne može pohvaliti oštrijim kaznama, njena javnost čvrsto osuđuje neprimjerenu kaznenu politiku za jedno od najgorih krivičnih djela. Obje zemlje su, međutim, daleko od Velike Britanije, koja, pored dobro organizovane pomoći žrtvama, u prosjeku silovatelje osuđuje na osam godina zatvora. KAZNE SU ,,SMIJEŠNE”: Aktivisti za ljudska prava i ugledni intelektualci saglasni su da su izrečene kazne za silovanje u Crnoj Gori jako niske. Pravosuđe, s druge strane, smatra da su sasvim odgovarajuće. ,,Crnogorska kaznena politika je neadekvatna i nekonzistentna. Prije svega, ne može da ostvari svoj osnovni cilj – prevenciju. Ne odvraća druge da počine ovo teško krivično djelo”, smatra Velimir Rakočević, profesor kirminologije na Pravnom fakultetu u Podgorici. Rakočević vjeruje da blage kazne, takođe, ne mogu dovesti do prevaspitavanja osuđenih silovatelja, niti uticati na jačanje društvenog morala. ,,Niske kazne ne sprečavaju silovatelja da ponovi isto krivično djelo. Smatram da je naša kaznena politika za silovatelje u potpunosti neprihvatljiva i previše blaga”, kategoričan je Rakočević. Isto mišljenje dijele aktivistkinje za ženska prava. ,,Kazne za silovanje, za koje ja znam, su toliko smiješne da sam zapanjena. Šta su dvije godine i osam mjeseci? To je ništa naspram uništenog života žrtve”, kaže Ljiljana Raičević, direktorica Sigurne ženske kuće u Podgorici. U Crnoj Gori ne postoji centralizovana sudska statistika. Kako bi dobili prosječnu kaznu za silovanje, morate tražiti podatke iz Arhive Viših sudova u Podgorici i Bijelom Polju. Većina domaćih tužilaca i sudija ne vidi ništa loše u načinu kažnjavanja silovatelja. Zadovoljni su što bar nema uslovnih kazni, koje u prošlosti nisu bile rijetkost. ,,Bez obzira što je nizak procenat kazni koje prelaze prosjek propisan zakonom, mišljenja smo da je kaznena politika za silovanje na zadovoljavajućem nivou i da su sudovi izricali kazne koje su adekvatne težini počinjenog djela”, navodi Veljko Rutović, zamjenik Višeg državnog tužioca u Podgorici. Dragica Vuković, sudija Višeg suda u Podgorici takođe vjeruje da su kazne koje izriču ona i njene kolege opravdane. Naglašava da sve rade po zakonu, u ovom slučaju Krivičnom zakonu Crne Gore. „Svaki slučaj je priča za sebe. Između ostalog, procjenjuju se i olakšavajuće okolnosti – imovinsko stanje počinioca, porodične okolnosti, da li je mlad, kakav je bio prema žrtvi nakon počinjenog djela,” Vuković objašnjava razloge koji utiču na izricanje nižih kazni. Crna Gora nema sudije i tužioce, specijalizovane za procesuiranje ovog krivičnog djela. Policajci koji se bave seksualnim deliktima, rade i na rasvjetljavanju ubistava. Za to mjesto u službi preporučuje ih dugogodišnje iskustvo, ali ne i stručno znanje o tipovima silovatelja ili posljedicama koje trpe žrtve seksualnog nasilja. Nestručnost kadra, smatraju stručnjaci, jedan je od osnovnih uzroka blagih kazni. ,,Ne mogu samo pravnici da se bave slučajevima silovanja, nama treba multidisciplinarni pristup. Ljudi iz našeg pravnog sistema trebaju šire obrazovanje, kako bi znali da tretiraju žrtvu i sačuvaju je od sekundarne viktimizacije”, ističe Rakočević.
ŽENE ,,DRUGORAZREDNI GRAĐANI”: Ne tako mali broj vjeruju da je naše patrijarhalno društvo krivac za neprimjerenu kaznenu politiku. ,,U izrazito patrijarhalnim društvima kakvo je crnogorsko, žena je građanin drugog reda. Muškarac dominira kao alfa mužjak i društvo je spremno da toleriše njegovo nasilno ponašanje”, kaže Goran Velimirović, advokat i bivši sudija. Niske kazne, međutim, nisu jedini problem sa kojim se nose žrtve silovanja. Na sudu moraju dokazati da su nasilno natjerane na seksualni odnos, protiv njihove volje. Očekuje se da imaju fizičke povrede, kako bi uvjerile javnost da su se branile tokom napada. Pitanje pristanka je gotovo sekundarno. ,,Traži se nešto, što apsolutno ne bi trebalo – da je otpor žrtve trajan do kraja silovanja. To je nedopustivo… Mi prije svega treba da razmatramo nedostatak pristanka”, izričit je Rakočević. Ne tako davno, vjerovalo se da žena ne može biti silovana, ako to ne želi. Dužina suknje i nivo alkohola u krvi, često su bili razlozi da policija ne vjeruje žrtvama. Aktivistkinje za ženska prava tvrde da se odnos države prema žrtvama vremenom popravio, ali da žene i dalje imaju malo vjere u institucionalnu pravdu. ,,U nekim dijelovima sistema, međutim, i dalje imate ljude koji imaju jake predrasude prema žrtvama silovanja”, kaže Aida Petrović iz nevladine organizacije Crnogorski ženski lobi.
SILOVANJE SE RIJETKO PRIJAVLJUJE: Svega pet žena u cijeloj Crnoj Gori je prošle godine prijavilo silovanje. Broj varira posljednjih godina, ali nikada nije prešao 20, pokazuje policijska statistika. Mnoge žene nisu ni svjesne da su izložene seksualnom nasilju. Primjer su žrtve porodičnog nasilja, koje ne shvataju da je seks protiv njihove volje, pa čak i sa mužem, zločin. „Ženama koje žive u nasilnom brakusilovanje se dešava svakodnevno, ali one to ne prepoznaju kao nasilje. Nikada nismo imali ženu koja je došla da prijavi kako je muž silovao. Iako je silovanje u braku kažnjivo zakonom, postoji stigma – kako objasniti da vas muž siluje svake večeri,” objašnjava Raičević iz Sigurne ženske kuće. Crna Gora nema centar za žrtve seksualnog nasilja. Jedino mjesto gdje mogu naći utjehu su nevladine organizacije koje se bore protiv porodičnog nasilja.
Kaznena politika
• Minimalna kazna za silovanje u Crnoj Gori je jedna godina, maksimalna 15
• Crnogorski sudovi nikada nisu izrekli maksimalnu kaznu
• Prosječna kazna za osuđene silovatelje je dvije godine i osam mjeseci
• U posljednjih pet godina, za silovanje je tri puta izrečena kazna od šest mjeseci zatvora
• Svega pet žena je u 2010. prijavilo silovanje. Glavni razlog je nepovjerenje žrtava u sistem
• Nevladin sektor zahtijeva rad na podizanju svijesti javnosti o posljedicama ovakve kaznene politike
(Nastavlja se)
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVII): Austrougarska pohara

Objavljeno prije
5 danana
28 Marta, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Drug lija Srzentić tvrdi da je u opštinskoj arhivi postojao jedan značajan dokumenat iz turskog perioda, god. 1871. a to je bila presuda skadarskog valije po komunskom sporu između građana Ulcinja i Malisora, naseljenih u Štoju. Ovim dokumentom poništava se ranija presuda kajmakana, tako da je veći dio štojskog komuna prešao u komunsko pravo ulcinjskih građana. Pomenuti dokumenat Srzentić je predao hodži Karađuzoviću da ga prevede na srpski jezik, a zatim ga ostavio Oblasnom sudu u Baru god. 1905. koji je osnažio presudu skadarskog valije i samim tim veći dio Štojskog komuna konačno postaje svojinom Ulcinja. Oba dokumenta čuvana su u opštinskoj kasi i takođe uništena sa ostalim arhivom.
Ilustracije radi prilažem jedan akt opštinskog arhiva koji je služio za omotavanje namirnica… Naročito podvlačim da je u toku okupacije vierovatno za vrijeme albanske uprave – nestao iz grada jedan dragocjen istorijski dokumenat – grobna ploča sa natpisom i grob iz doba Đurđa Stracimirovića Balšića, čija prijestonica je bila u Ulcinju i Skadru.
I ostala stara urbana jezgra u Crnoj Gori nijesu lišena učestalih devastacija (i u savremeno doba), nedopuštenih dogradnji i nerijetko nedomaćinskog odnosa prema nepokretnom i pokretnom spomeničkom fondu. Posebna priča su pojedini nezaštićeni, skoro zaboravljeni arheološki lokaliteti kao i pojedini sakralni ili profani objekti koji predstavijaju dragocjenu kulturnu baštinu.
Za vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore od početka 1916. do kraja 2018. godine uništen je i otuđen ozbiljan fond našeg kulturno-istorijskog blaga. Prema pisanju pojedinih autora, počev od Dušana Vuksana, Pera Šoća, Rista Dragićevića i drugh poznatih stručnjaka, nedvosmisleno se tvrdi da je za period pomenute okupacije Crne Gore ,,neprijatelj, kao što uvijek biva, uništio sve što je bilo vezano za narodnu prošlost, pa je poskidao čak i zvona sa mnogih istorijskih manastira i crkava”. U istom tekstu dalje piše: ,,nije poštedio, naravno ni istorijske topove, koji su kao ratni trofeji decenijama bili poredani ispred Cetinjskog manastira”. Isti autor u navedenom radu kaže da su okupatorske vlasti ,,takođe odnijeli desetine topova koje su Crnogorci zaplijnili u toku Balkanskog rata a posebno navodi da su bili topovi koje su Cmogorci oteli sa turskih utvrđenja u Spužu i Žabljaku na kojima su bili poznati Njegoševi stihovi, a pri kraju je bio na lafetu top kojim su paljeni prvi meci na tursku teritoriju, 26. septembra 1912”.
Dragićević, između ostalog, navodi da su austrougarski okupatori odnijeli iz Laboratorije ,,veći broj dragocjenosti istorijskog oružja, koje se decenijama čuvalo u toj zgradi”.
Dušan Vuksan piše… ,,okupatori austougarski po svom dolasku na Cetinje, nijesu u ovim institucijama (misli na Muzej i Biblioteku) ostavili ni jedan komad, ni jedne jedine knjige, sve je raspljačkano, ostali su goli zidovi Zetskog doma”.
Slične podatke donosi i Pero Šoć. Između ostalog on piše: ,,Okupacione
vlasti opljačkale su muzej i arhive. Uništavale sa ratne trofeje, a zvona sa
crkava skidale i prelivale u oružje… Austrougarska okupaciona vlast odnosila je iz Crne Gore razne objekte”. Kao prilog svojoj tvrdnji Šoć navodi ,,Poziv za sakupljanje etnografskih predmeta iz Crne Gore” koji je objavljen u ,,Cetinjskim novinama”, 27. septembra 1917. godine.
Nema sumnje da su austrougarske okupacione vlasti otuđile ili oštetile dobar dio kulturno – istrijskog fonda Crne Gore. Koliko su austrougarski muzeji bili zainteresovani za razne etnografske i druge predmete od kulturno-istorijskog značaja sa teritorija koje su bile pod austrijskom okupacijom, ilustrativno govori sljedeći: ,,POZIV NA SAKUPLJANJE ETNOGRAFSKIH PREDMETA IZ CRNE GORE”.
Ravnateljstvo ,,C. Kr. muzeja cara Karla za austrijski narodopis u Beču” koji stoji pod Previšnjim protektoratom Njegovog Veličanstva cara i kralja Karla, priređuje u svojoj novoj zgradi Beč VIII, Laudonova ulica 17, osim austrijske i etnografski prikaz balkanskih krajeva, koje su zaposjele c. I k. čete. Stoga bi ravnateljstvu c. kr. muzeja cara Karla veoma dobro dosli narodopisni predmeti (stare narodne nošnje i pojedini komadi takovih odijela, kućno i gospodarsko oruđe, mali sandučići, sinije, vretena, drveno ili kakvo drugo posuđe i to osobito ukrašeni primjerci). Ravnateljstvo je pripravno nadoknaditi troškove. Veoma se rado primaju fotografske snimke tipičnih zgrada, soba, nošnji, plesova i prizora iz narodnog života.
Ravnateljstvo umoljava svu gospodu časnike i vojnike, koji imaju zgode da mogu nabaviti ovakove predmete u različitim djelovima Crne Gore, Albanije ili Stare Srbije, neka ih kupuju za muzej, te samo kod skupocjenih stvari, koje su skuplje od 20 K, neka se obrate na ravnateljstvo, koje će najpripravnije odgovoriti, da li i koje od navedenih stvari treba. Kod manjih predmeta, koji nijesu skuplji od 20 K nije nužno, da se ravnateljstvo pita, samo u svakom slučaju moraju biti zbilja originalni narodni umotvori.
Ravnateljstvo upozoruje na visoku naučnu vrijednost ovakovih zbirki, od kojih svaki primjerak ima vrijednost kod proučavanja razvoja narodne kulture na Balkanu. Imena sakupljača biće sa zahvalnošću objelodanjena, te će se također izložiti u c. kr. muzeju cara Karla.
…Časna dužnost nalaže svakom vojniku, da padupre ovaj važni domovinski zavod… Proizvodi naše industrije crpe na svim područjima iz njene stvaralačke snage. Iz zajedničkog djelovanja kultura svih naroda nastaje najveće dobro čovječanstva: civilizacija. Svaki narod ima svoje osobine, kojima se odlikuje.
No i s drugog javnog stanovišta zaslužuje ovo poduzeće našu pažnju. Ova izložba će za vječna vremena pružiti svjedočanstvo naših vojničkih uspjeha, te će biti mila uspomena našim potomcima.
I Crna Gora i njeni produkti biti će izloženi očima kulturnog svijeta. Prosvijetljeni krugovi u Monarhiji i stranci, koji godimice upravo grnu u bečke muzeje, upoznati će tako narodne umotvorine, te će na taj način porasti zanimanje za ovu zemlju.
Pučanstvo Crne Gore će stoga, nadamo se, poduprijeti sakupljače. (Cetinjske novine, 26 septembar 1917.)
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XVI): Mali muzej

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Na Cetinju je 23. oktobra 1911. godine svečano otvoren Nikolajevski kraljevski kadetski korpus, koji je ,,smješten u onom dijelu Biljarde, gdje je ranije bilo Ministarstvo vojno… korpus stoji pod upravom g. Vladimira Nikolajeviča Jegorijeva, koji je u korpusu komandant… Već sljedeće godine, 4. aprila Jegorijev podnosi zahtjev Ministarstvu vojnom kraljevine Crne Gore o osnivanju ,,malog istorijskog muzeja”.
Prema tome zahtjevu trebalo je prikupiti razne vrste starinskog oružja i oruđa iz vojnih skladišta. Naglašeno je da bi toj zbirci obavezno trebalo dodati ondašnju sablju i pušku moskovku sa priborom, kojom je tada bila naoružana crnogorska vojska. Po uzoru na druge zemije, razlog za osnivanje muzeja ovakvog tipa, bio je da ,,kadeti korpusa bolje proniknu u izdržljivost njihovih djedova i očeva, koji su uspjeli da sačuvaju nezavisnost Crne Gore protiv vazda veće i bolje naoružane turske vojske”. Ubrzo je predlog usvojen (7. april t. g), a artiljerijsko inženjerski odsjek je izdao nalog vojnom slagalištu na Cetinju da izda ,,po jedan egzemplar svih vrsta oružja počinjući od kremenjača i njihove municije”. Slični zahtjevi su upućeni i vojnim slagalištima u Niksiću, Podgorici, Lesendri i Starom Baru. Između ostalog, od vojnog muzeja odnosno slagališta na Cetinju je traženo da dostavi po jednu pušku Verdlovu, Berdanku i Moskovku ,,s priborom i prinadležnosti i sa 6 fiseka, vojnički nož, sablju sa metalnim nožnicama, sablju sa metalnim nožnicama i žutim balčakom, sablju podoficirsku (Rusku), sablju oficirsku (Rusku) i vojničku trubu s kitama”
Iz podgoričkog vojnog skladišta se tražilo ,,po jedna od ponajboljih pušaka Šnajderove, Venclove i Krnke sa po 10 fišeka”. Nikšićko slagalište oružja bilo je u obavezi da pošalje ,,jednu od najboljih starih kubura, a Lesendra jednu Špagaricu i 20 fišeka od Kremenjače”
Najviše materijala se očekivalo iz Starog Bara odnosno njegovog vojnog skladišta (između ostalog komplet starinskog oklopa, po jedna od svih vrsta starih sabalja i noževa…). Vojno slagalište iz Bara je uputilo svo traženo oružje, čak i više od toga – čitavu zbirku. Sve je spakovano u pet paketa, vrlo vrijednih primjeraka koji čine čitavu kolekciju od devetnaest primjeraka, među kojima je, izvjesno bilo i takvih koji su zasluživali epitet muzejskih eksponata.
U popunjavanju ,,malog istorijskog muzeja” učestvovala su i privatna lica, što se vidi iz prestavke dr lličkovića, koju je uputio 20. decembra 1912. godine Ministarstvu prosvjete i crkvenijeh djela, kako mu Oblasna uprava u Kolašinu ne dozvoljava da bez carine pošalje ,,predmete koje je sakupio za vojni muzej”. Što je sve od ovog oružja (nekoliko primjeraka trofejnog) sačuvano, ne može se utvrditi. Na pitanje jednog građanina šta je sa muzejskim eksponatima ,,malog muzeja”, tadašnji predsjednik cetinjske opštine Tomo Milošević odgovorio je da su ,,mobilje i sve stvari iz Korpusa opljačkane ulaskom austrougarskih trupa u Cetinje, 1916. g.” Izgleda da poodavno vlada ubjeđenje da je za vrijeme okupacije Crne Gore austrougarska vojska ,,odnijela i uništila sve do čega je stigla”. ?. Daleko od pomisli da okupator nije mnogo opljačkao i uništio za vrijeme okupacije i rata, ali isto tako ne možemo prihvatiti neka mišljenja ,,da domaća ruka nije ništa takla ni odnijela”.
O nebrizi i krajnjoj neodgovornosti najpozvanijih za naša stara urbana jezgra i njihov pokretni i nepokretni spomenički fond koji se nemilosrdno devastirano i pljačkao, ilustrativno govori i ,,referat” koji je sa službenog puta u Ulcinj podnio Milutin Plamenac, tadašnji činovnik Narodnog muzeja. Zbog aktuelnosti teme o kojoj govorimo tekst donosimo integralno:
,,1. Provjerio sam i utvrdio činjenicu da je prestanak Jadranske linijske plovidbe u Ulcinju ustupio kamen sa grada građevinskom preduzeéu iz Splita, radi nasipa pristaništa u izgradnji. Ovaj kamen korišćen je sa dvije kuće u starom ulcinjskom gradu, od kojih je jedna svojina bivše Zetske plovidbe. Ne može se tvrditi da su kuće bile sklone padu, a najmanje za zgradu bivše Zetske plovidbe, koja se nalazi u najjužnijem dijelu grada. Za rušenje njenih djelova upotrijebljen je eksploziv-dinamit, što jasno dokazuje da je bila jake konstrukcije, kao i njeni preostali zidovi, a što se na licu mjesta da nesporno utvrditi.
Ova zgrada za vrijeme Turaka bila je državno nadleštvo jer je po svojoj monumentalnosti i po svom građevinskom sklopu spadala među najljepše i najimpozantnije objekte starog grada.
Nemoguće je prećutati žalosnu činjenicu da je ulcinjski grad od 1880. godine, pa do naših dana, postao tako reći neka vrsta kamenog majdana, sa čijeg je sjevernog bedema, po naređenju vojvode Sima Popovića, krajem prošlog vijeka dignut gornji sloj izjednačenog kamena za podizanje crkve i ograde. To je bio prvi podsticaj. Veliki broj susjednih kuća koristio se obilno bogatim majdanom staroga grada i pojedinci su decenijama raznosili mermerne pragove vrata i prozora, ploče sa natpisima, grbovima i ornamentskim motivima. Mnogi razni amblemi i natpisi, kojima je obilovao ulcinjski grad. takođe su nošeni u naučne sure, i konačno otuđivani. Tako je, po riječima bivšeg predsjednika ulcinjske opštine llije Srzentića, istoričar Marko Dragović odnio dvije ploče sa natpisima, a vojvoda Simo Popović dva druga objekta, kao i mnogi drugi amateri. Na takav je način jedna od najljepših i najživopisnijih silueta naših gradova na Jadranu grubo skrnavljena.
2.Prilikom čišćenja terena, radi postavljanja temeljskih naslaga za pristaniše, koji je služio Turcima za odbranu grada, Građevinska sekcija iz Splita naišla je na top, potopljen prije predaje Ulcinja Cmoj Gori. Na žalost, ovaj objekat nije sačuvan, već je ukopan u skelu sa betonom i ostalim građevinskim materijalom.
3.Što se tiče arhiva bivše ulcinjske opštine činjenica postoji da je sav arhiv počev od 1880. pa do narodnog oslobođenja uništen krajem 1944. i početkom 1945. godine. On je djelimično zapaljen, a djelimično raznesen i upotrebljavan za pakovanje i omotavane raznih namirnica. Uništeni arhiv obuhvatao je crnogorski period od 1880. godine, zatim jugoslovensku upravu, najzad doba ulcinjske prefekture ili nasilnog prisajedinjenja Albaniji. Preko 60.000 akata sadržavao je arhiv u toku višegodišnje funkcije bivšeg predsjednika Ilije Srzentića.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XV): Slike vandalizma

Objavljeno prije
3 sedmicena
14 Marta, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Poslije Berlinskog kongresa (1878.) u novooslobođenim krajevima Crne Gore bilo je raznih sugestija i predloga kako da se posveti pažnja očuvanju starih gradova i njihovog spomeničkog fonda (Onogošt, Stari Bar, Ulcinj, Duklja…). U interesu očuvanja a i ,,prikazivanja našega kulturnoga blaga”, predlaže se osnivanje muzeja koji bi ,,ne samo bili spasioci od daljnjeg propadanja mnogih umjetnina s naših prostora nego bi ih svim zainteresovanim i prikazivali”.
Oblasni upravitelj u Baru, Niko Tatar, obraća se dopisom od 29. marta 1910. godine Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju i predlaže osnivanje muzeja u Starom Baru. On oštro kritikuje neodgovornost nadležnih za očuvanje Starog Bara, jer su ,,po zauzeću Bara, na gradske zidine Starog Bara, na opštu žalost, najprije navalili oni koji su bili pozvani da red održavaju, odmah su počeli za svoje lične potrebe skidati vratnike, pragove i sve ostalo i ljepse kamenje sa starinskih kuća i crkava, te graditi svoje kuće i fabrike”. Nastavilo se, kako kaže Tatar, sa ,,bršćenjem”, a sve vrednije je odnešeno ili polomljeno. Nijesu pošteđene ,,ni razne ploče sa natpisima, starinskim izrezani u kamenu, izvezeno u fino kamenje iz najstarijih vremena”. Bolje nijesu prošli ni ostali pokretni spomenici, kao što su ,,nađeni oklopi, štitovi i gvozdene kape”. . Pun gnjeva i razočarenja što se sve ovo dešava u državi ,,koja je zahtjevna za uzorima evropskih dvorova, a sve ovo ostavlja ružan utisak, tako da gradske ruševine na česte strane i domaće posjetioce prestavljaju sliku vandalizma”.
Dio ovih starina bio je ,,pokupljen od izvjesnog broja inteligentnih ljudi i kapetana Vuka Pejovića, koji su te djelove pred sadašnjom čitaonicom uzidali, komad po komad …. u klak”. Ove preventivne mjere poremetio je zemijotres 1905. godine a ,,to je bilo srušeno a po gradu su se tada, po mnogim kućama (zidinama) vidjele još po neke ploče sa natpisima većinom rimskim, slomljene i zdrave”. Autor ovoga dopisa smatra da bi se brižljivim ispitivanjima i traženjem našla još koja značajna starina i kao da takvih ima i kod pojedinaca u Baru i okolini. On ne isključuje mogućnost da kod tih ,,ljubitelja starina postoje privatni ‘muzejčići’, koje bi vlasnici ustupili za jeftine pare ili poklonili kad bi im se ime urezalo da su oni darodavci.”
Da bi se očuvale starine u Baru, Niko Tatar predlaže ,,da se nađe jedna zidina u gradu, jedna bivša crkva (a takva bi se našla) i da se pokrije i uredi”. Tu bi se prikupile ,,lijepo razmjestile i inventarisale sve starine koje se trenutno tu nalaze”, a svoj predlog Tatar zasniva na činjenici da postoji dosta eksponata, a ,,tu bi se sakupile i one koje bi kao priloge pojedinci donosili, a takvih bi bilo, kad bi se imena priložnika na istom pribilježavala”. Za otvaranje ovog muzeja u Baru, koji bi bio samo početak, mogle bi se, po mišljenju Tatara, prikupljati iz Ulcinja i drugih krajeva razne starine, dok bi se u Ulcinju i drugim mjestima slične kuće uradile. Autor ovoga dopisa predlaže kako da se održava budući muzej da ,,opština učini zajam za uređenje rečene kuće, koja bi se naknadno dodavanjem prava da rasprodaje voće i travu za pašu u gradskim zidinama, koja bi godišnje mogla uzimati od 100-150 kruna”. A ako se nastavi sa ovakvim divljanjem, kaže Tatar ,,i neodgovornošću prema starinama da ih raznosi ko oće i kad oće, nećemo imati razloga da muzeje otvaramo.” Nažalost, ovaj predlog nije ni uziman na razmatranje, nego je odbijen kao mnogi drugi.
Peru Vučkoviću, tadašnjem ministru prosvjete i crkvenijeh poslova Crne Gore, vrlo interesantna je bila stara Duklja kao ,,jedno ogromno mrtvo kulturno blago”, koje bi trebalo iznijeti na svjetlost dana od ,,čega bi Crna Gora imala, kako moralnu, tako i materijalnu korist”. Zato i predlaže osnivanje Narodnog muzeja, koji bi, po njegovom mišljenju, mogao biti samo na Cetinju ili u Podgorici. Istovremeno bi se sačuvalo to blago od svakodnevnog raznošenja i uništavanja. Olaksavajuću okolnost za istraživanje ,,starog groblja” i raskopavanje stare Duklje, Vučković vidi u činjenici ,,jer se raspolagalo sa jeftinom radnom snagom u vidu mnogih pribjeglica, a koristi od ovog rada, pored kulturno moralnih, bile bi velike i sa materijalne strane”. On pretpostavlja da bi Narodni muzej sa rijetkim starinama i rekonstruisana Duklja, postali privlačni centri za mnogobrojne turiste i druga lica, ,,koja u naučnoj svrsi često posjećuju Crnu Goru”. Još jednu pogodnost za svoje predloge ministar vidi, da bi se uz povećanje saobraćaja ,,povećao i opticaj stranog novca, što bi uticalo na blagostanje naroda”
Kao ozbiljnu poteškoću za realizaciju ovog predloga vidi u tome što je ,,Kralj Nikola bio zavještao starine Duklje svojoj kćeri knjeginji Zorki”, Vučković smatra da bi se taj problem riješio obavezom Ministarstva prosvjete i crkvenijeh poslova da se ,,svaki duplikat koji bi pri iskopavanju bio pronađen imao smatrati svojinom supruga pok. Zorke, Kralja Srbije, Petra I”.
Predlozi za osnivanje muzeja u Baru kao i ovaj na Cetinju, odnosno Podgorici su odbijeni, zbog, navodno, suviše velikih troškova, izričitom zabranom kralja Nikole.
Da je Duklja bila privlačna za razne domaće i strane istraživače i ,,istraživače”, svjedoči i dopis MUD-a kojim se opominju nadležni da povedu više računa o ,,svakodnevnoj šteti koje nanose neki jabanci, među kojima ima i domaćih jabanaca, koji nemilosrdno raznose sve što se nađe na Duklji od raznijeh novčića do skupocjenijeh stvarčica…”. Ako se tome doda,kako piše u istom raspisu i ,,nevješto i nasilno raskopavanje raznih grobova, potrebito je posvetiti strogo računa o takvim divljanjima”…
Duklja je bila majdan ne samo za odnošenje arhitektonske plastike i ostalog pokretnog i nepokretnog inventara, nego i neka vrsta marche aux puces. Da je to tačno, potvrđuju i danas vlasnici privatnih zbirki, bilo numizmatičke ili drugih ,,specijalnosti” koji i sada ukrašavaju svoje privatne ,,muzejčiće” ili su odavno našli drugog vlasnika, na teritoriji bivše Jugoslavije ili dalje. Nedavno je jedan ,,kolekcionar”, koji je želio da ostane anoniman, izjavio autoru ovoga teksta, kako je prije par godina jednom strancu prodao ,,za lijepe pare nekoliko unikatnih novčića i još nekoliko skupocjenih eksponata nađenih ‘poodavno na Duklji”. Koliko su ,,unikatni i skupocjeni” bili prodani eksponati, u to ne ulazimo, ali je izvjesno da nije zanemarljiv broj vlasnika ovakvih i sličnih predmeta.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne

Novi broj


PRIJAVA PROTIV BIVŠEG I AKTUELNOG VRHA UPRAVE CARINA: Zviždač o carinskim prevarama

ODLAZAK SVETLANE BROZ: Preko rijeke

Preteći vokali
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja