Povežite se sa nama

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Ovakav sporazum je ranije potpisan, na osnovu ovlašćenja iz Dejtonskog mirovnog sporazuma, sa Saveznom Republikom Jugoslavijom (SRJ) i kasnije opet potvrđen od Srbije kao njene pravne nasljednice. S obzirom da predsjednik države i šef Vlade nisu uputili poziv Dodiku, prilično je jasno da je ovaj Dodikov potez više provokacija, ili opipavanje pulsa. Mandić se nadovezao da će po pitanju prijedloga specijalnih veza otvoriti dijalog sa predstavnicima vlasti i opozicije rekavši da ga je bivša vlast odbila ali da on ne vidi problem u tome kao što ni saradnja sa susjednom Albanijom i Srbijom nije problem.

Iako se često navodi da između Crne i Gore i njenog zapadnog susjeda nema otvorenih pitanja, o problemu korištenja voda Rijeke Trebišnjice i Bilećkog jezera i neplaćanju naknada Crnoj Gori se i dalje šuti kao i u vrijeme vladavine nekadašnjeg Dodikovog prijatelja Mila Đukanovića. Prema procjeni Univerziteta Crne Gore, oko 24 odsto zapremine jezera pripada Crnoj Gori i za korištenje te vode ni Hrvatska ni BiH ne plaćaju naknade već više od trideset godina iako Crna Gora na to ima pravo prema svim međunarodnim konvencijama i običajnom pravu. U doba SFRJ naknade su redovno isplaćivane opštini Nikšić od 1971. do 1992. kada je izbio rat. Hrvatska i danas daje BiH 50 odsto električne energije koju proizvodi Hidroelektrana Dubrovnik od slivova iz BiH i Crne Gore.

Možda jednog dana se bude moglo ispitati da li je Đukanović pravio neke privatne dilove sa Dodikom i Hrvatima oko tih naknada, ali tu priču Mandić ne želi ni pomenuti a kamoli potencirati. O Bilećkom jezeru je govorio u budućem vremenu kao onome što su “tek potencijali koji će donijeti korist”. Njegova Nova srpska demokratija (NSD) je “sestrinska stranka” sa Dodikovom Strankom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) sa kojim ima “najbolje moguće odnose”. Dodik i Mandić su zajedno  posjetili i grob bivšeg mitropolita Amfilohija u Sabornom hramu. NSD koji je opet nedavno izabrao Mandića za predsjednika ima sestrinske odnose i sa Srpskom naprednom strankom (SNS) srbijanskog autokrate Aleksandra Vučića. Mandić ne želi koristiti bratske i prijateljske odnose da pita Vučića zbog čega štiti osuđenog šefa organizovane kriminalne grupe iz Budve i ne isporučuje ga “bratskoj Crnoj Gori”.

Mandić je nekoliko puta, od kada je izabran za šefa Skupštine, naglašavao da je prioritetni cilj Crne Gore članstvo u Evropskoj Uniji (EU) kao i da će se kroz članstvo u EU Srbi u ostalim državama spojiti opet zajedno u jednom prostoru.

No, da je NSD spremna da stavi pod noge borbu protiv organizovanog kriminala, vladavinu prava i samu Crnu Goru kao državu upućuje podaničko ponašanje dijela njenih lokalnih i državnih funkcionera prema šefu režima u Beogradu i kriminalnim strukturama bliskim vlasti. Osim javne podrške i prisustva u izbornom štabu SNS-a tokom izborne noći, mnogi funkcioneri NSD-a se ponašaju kao da im je Srbija matična zemlja i kao da je Beograd nadležan za rješavanje njihovih problema. Na takve izlive podaništva susjednoj državi Andrija Mandić nije ni jednom javno reagovao.

Nacionalistički ostrašćen gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš je prije nekoliko dana imao sastanak sa gospodarem Srbije oko problema toplifikacije Pljevalja i izgradnje dalekovoda koji je “trenutno najveći problem pljevaljskog kraja” jer radove treba da izvede firma u kojoj su ljudi bliski srbijanskom predsjedniku. Vlasnik Kodar energomontaže Beograd Ivan Pantelić je u konzorcijumu sa Energoinvestom iz Sarajeva na gradnji dalekovoda Lastva – Čevo – Pljevlja i u bliskim je poslovnim vezama sa Nikolom Petrovićem, kontroverznim i sa kriminalcima povezanim kumom predsjednika Srbije. Posredno je povezan i sa porodicom narko bosa (kako ga opisuju procurjeli srpski policijski i obavještajni dokumenti) Zvonka Veselinovića. Srbijanski opozicioni mediji navode da su Petrović i Pantelić, uz podršku narko klana braće Veselinović, moćan energetski lobi koji dobija ključne poslove u srbijanskom energetskom sektoru vrijedne desetine miliona eura.

Vraneš je pozvao predsjednika Vučića, prema zvaničnom saopštenju njegovog kabineta, da “i u narednom periodu, kao i do sada, hrabro i mudro štiti interese Srba u Crnoj Gori, izrazivši očekivanje da će pljevaljski Srbi imati vrlo brzo priliku da o brojnim problemima u Pljevljima razgovaraju sa predsjednikom Vučićem”. Vraneš je iskoristio razgovor “da upozna predsjednika Vučića sa situacijom u pljevaljskom kraju”.

Na ovakvo izlive poltronstva se nadovezuje i ponašanje isto toliko nacionalistički ostrašćenog gradonačelnika Nikšića Marka Kovačevića koji je nedavno na partijskom kogresu Mandićevog NDS-a izabran za jednog od četiri potpredsjednika stranke. Prije osam dana je u Ruskom domu u Beogradu organizovan humanitarni koncert kojim su se prikupljala sredstva za rekonstrukciju Hrama Svetog Vasilija u Nikšiću. Na skupu je gradonačelnik Kovačević rekao da je rekonstrukcija hrama i skupljanje sredstava “zajedno sa našim prijateljima iz Rusije” počelo u Beogradu koji je “prestonica svih Srba”. Kovačević je ranije nazvao Srbiju “maticom svih Srba” i išao u srbijansku skupštinu na sastanke srpske dijaspore.

Milo Božović, gradonačelnik Budve se nije eksponirao pokloničkim odlascima u Beograd, dok je još bio na slobodi, ali je zato gradska RTV Budva pažljivo pratila narative iz Beograda. Lokalna televizija i portal su prećutali masovno okupljanje ruskih građana ispred starog grada i paljenje svijeća za ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog skoro ubijenog u ruskoj kažnjeničkoj koloniji na Arktiku.

NSD uprkos slatkoj retorici o pomirenju svih građana Crne Gore, međunacionalnom skladu i budućnosti u EU, sve se više očituje kao filijala Vučićeve SNS za Crnu Goru. Za Mandića i ostale funkcionere je zarobljena privatna država jedne porodice u kojoj caruju kriminal i korupcija, koja proganja novinare, opoziciju i gazi izborna prava svojih građana uzor i model po kome trebaju svi Srbi da se nađu u takozvanom srpskom svetu po ugledu na brata Putina i njegov ruski svet. U tome ima potpunu podršku Milorada Dodika, koji je takođe, kao i Vučić, iskopirao model Đukanovićeve privatne države i primijenio ga u svom entitetu. Da je Đukanović kojim slučajem ostao vjeran srpskom svetu, Mandić i NSD bi i dalje bili desno krilo podrške DPS-u.

DPS je uputio zahtjev da   poslanici Andriju Mandića smijene sa funkcije šefa parlamenta. Sudeći po reagovanjima glavnih  konstituenata vlasti, ( Spajićev PES) I Bečićeve (Demokrate)  ta inicijativa nema šanse da prođe. Mandić ostaje predsjednik paralmenta. Open srpski svet, će u doglednoj budućnosti biti živa tema. Crna Gora će biti u žarištu te priče.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo