Još jedan „strateški investitor” i poslovni partner ovdašnje tranzicione elite našao se na potjernici u domovini. I ponovo se njegovi „domaćini” prave neobaviješteni i naivni. Vijesti su početkom nedjelje, pozivajući se na Asošijeted pres (AP) objavile da je Palestina zatražila od Crne Gore, Egipta, Jordana, Iraka i Ujedinjenih Arapskih Emirata da zamrznu imovinu Muhameda Rašida, (na Bliskom istoku poznatijeg kao Kaledu Salami, savjetnika za ekonomska pitanja nekadašnjeg predsjednika Palestine Jasera Arafata) jer ga vlasti te zemlje terete za pronevjeru desetina miliona dolara iz javnih fondova.

Ipak, iz Ministarstva pravde su saopštili da zamolnica palestinskih vlasti još nije stigla do njih. Pokazalo se, istovremeno, da bi se nekoliko uticajnih Crnogoraca moglo osjetiti poslovno ugroženima ukoliko bi Vlada u Podgorici zaista odlučila da stane na put Rašidu i njegovim (mutnim) poslovima.

Iz dokumenata koje je prikupila NVO MANS proizilazi da su Rašidovi partneri u Crnoj Gori Veselin Vukotić, nekadašnji potpredsjednik Savjeta za privatizaciju i poslovni partner predsjednika DPS Mila Đukanovića sa kojim je suvlasnik Univerziteta Donja Gorica (UDG) i Vojin Vlahović, ambasador Crne Gore u Rimu. Oni su skupa sa odbjeglim Palestincem članovi odbora direktora kompanije Montmena investment fond, registrovane u Panami. Tu im društvo pravi i Samih Saviris, egipatski biznismen, takođe infiltriran u ovdašnja biznis dešavanja. Prema zvaničnoj verziji iz Podgorice, Saviris je vlasnik kompanije koja će u narednih 20 godina u tivatski dio poluostrva Luštica uložiti 1,1 milijardi. Živi bili….

Uglavnom, prema računu MANS-a, samo u panamskom registru postoji 11 firmi u kojima Muhamed Rašid figurira kao direktor. Ni to nije sve.

Tako je Rašid, pored ostalog, i izvršni direktor kompanije Montenegro ril istejt investment osnovane 31. avgusta 2007. na Djevičanskim ostrvima. Ova kompanija nam je interesantna pošto se u njenom vlasništvu nalazi Skočiđevojka, nekadašnji vojni kompleks u Reževićima površine 66.242 metra kvadratna. Rašidova kompanije je Skočiđevojku kupila od Zorana Bećirovića, odnosno njegove kompanije Kaldero trejding limited registorvane na Kipru, za skoro 42 miliona eura. Konačno, prema dokumentima do kojih je MANS došao, ovlašćeni zastupnik Montenegro ril istejt investment u Crnoj Gori je Ana Kolarević. Kako je svijet mali.

Pa, opet, pokazaće se kako niko od pomenutih nije znao ko je zapravo Rašid. I zbog njih prenosimo dio onoga što o ovom „kontroverznom biznismenu” pišu svjetski mediji. Zanimljivo, i Rašid je u poslovne vode uplovio kada i većina ovdašnjih biznismena – u posljednjoj deceniji prošlog vijeka. Takođe nezvanično.

Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma između palestinskih i izraelskih zvaničnika u Oslu 1994, teritorije koje nastanjuju Palestinci su iz izraelske, prešle pod kontrolu Palestinske nacionalne uprave (PNU). Gotovo istog časa, međunarodne korporacije i velike građevinske kompanije su krenule u hodočašće kancelarijama Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u Tunisu. Mislilo se da su to kurtoazne posjete budućem vođi PNU Jaseru Arafatu. Poslovni ljudi su od Arafata tražili blagoslov za svoje projekte i planove na teritoriji koja će biti pod kontrolom PNU. Predsjednik i njegovi saradnici su, bez izuzetka, sve takve zahtjeve prosljeđivali Arafatovom savjetniku za ekonomska pitanja Kaledu Salamu.

Za pridobijanje Salama je bilo neophodno odreći se dijela očekivanog kolača. U nekim slučajevima to je značilo dati mu trećinu, a nekada i polovinu udjela u novom projektu. U drugima, mito je predstavljao procenat očekivanog profita.

Investitori, tvrde danas, nisu bili sigurni da li je to bila neka vrsta poreza za nove palestinske vlasti ili prosto mito za Salama koga su mnogi počeli da nazivaju ,,Gospodin 10 odsto”.

U vrijeme gerilskog ratovanja, pojedini pripadnici PLO su koristili pseudonim. No, kada su palestinske vlasti ušle u Gazu i Zapadnu Obalu, koje čine teritoriju PNU, saznalo se da je Salamovo pravo ime Muhamed Rašid.

Rašid je ubrzo postao najmoćniji čovjek iz Arafatovog okruženja. Njegov potpis bio je neophodan kako bi bio sklopljen bilo koji veći posao, izdat ugovor ili koncesija. Rezultat je bio da je Rašid postao vlasnik mnogih kompanija u raznim oblastima, od reklamiranja, benzina, komunikacija, cemanta i električne energije. On ili njemu bliski ljudi postali su dioničari u mnogobrojnim kompanijama koje su uspjele da dobiju koncesije od PU.

Od svih preduzeća kojima je Rašid pomogao da počnu sa radom, najistaknutiji je bio kazino u gradu Džeriko, čijem je otvaranju Rašid pomogao. U projektu austrijsko-palestinske kompanije pod nazivom Oasis zapošljavani su Palestinci, ali je samo Izraelcima bilo dozvoljeno da se kockaju. Palestinci, naročito islamističke grupe, snažno su se protivili radu kazina. No, uz obezbjeđenje koje su pružale Palestinske bezbjednosne snage, kasino je odlično radio do izbijanja Palestinske pobune, intifade u jesen 2000. Uprkos upornim pokušajima Palestinaca da doznaju ko je pravi vlasnik palestinskog udjela u kazinu, niko nije mogao da dođe do jasnog odgovora.

Pozicije su se, u međuvremenu, preokrenule. Ovih dana je palestinski sud koji se bavi predmetima vezanim za korupciju osudio odbjeglog ,,finansijskog direktora” pokojnog predsjednika Arafata za izvlačenje miliona dolara iz javnih fondova i osudio ga na kaznu zatvora od 15 godina. Sud u Ramali na Zapadnoj obali je u do sada najznačajnijem korupcionaškom procesu utvrdio da je Muhamad Rašid kriv za pronevjeru i pranje novca. Rašid i njegova dva pomoćnika su osuđeni da su uzeli ukupno 33,5 miliona dolara iz Palestinskog investicionog fonda koji finansiraju strani donatori. Pored zatvorske kazne, Rašid mora da plati i 15 miliona dolara, a njegova imovina će biti konfiskovana.

Rafik Nače, koji je na čelu Palestinske antikorupcijska komisije, je kazao da je Rašid ,,pristupio palestinskoj revoluciji bez centa u džepu, a postao je multimilioner. Odakle je stvorio taj novac? Naravno, to je novac paletinskog naroda.”

Nače je kazao da se sumnja da je Rašid uzeo milione dolara iz Palestinskog investicionog fonda i blagajne PLO, kao i da je osnivao lažne kompanije na svoje ime i na imena svojih rođaka. ,,I novac i kompanije su nestali,” kazao je citirajući dokumenta.

Antikorupcijska komisija u Ramali je izdala potjernicu za Rašidom, za koga se, po nekim izvorima vjeruje da živi u Velikoj Britaniji, a po drugim u Kairu, u Egiptu. Međutim, kako je izjavio vrhovni tužilac palestinske vlasti Ahmed al-Mugni, Interpol je odbio zahtjev palestinske vlasti da uhapsi Rašida. ,,Problem sa Interpolom je u tome što kažu da mi nismo suverena država, tako da oni neće da se bave time”, izjavio je Mugni. ,,Da smo članica Ujedinjenih nacija, bilo bi lakše izvesti osumnjičene pred palestinski sud. Sve zemlje moraju da se ujedine u borbi protiv kriminala”.

Vrhovni tužilac tvrdi da Rašid ima najmanje pet pasoša pod različitim imenima, uključujući palestinski diplomatski pasoš. To još više otežava njegovo pronalaženje ili zahtjev za izručenjem.

Mutne igre za Skočiđevojku

Priča o privatizaciji vojnog kompleksa Skočiđevojka u Reževićima počela je 2005. godine. Prvi su je kupili ruski državljani Aleksandar Beljakov i Nikolaj Zemljanski za 2,35 miliona eura. Zemljište je, uz saglasnost vlasti u Podgorici, prodalo Ministarstvo odbrane Državne zajednice SCG. Kao vlasnik zemljišta upisana je novoosnovana firma Spartak doo iz Kotora.

Prema dokumentima MANS-a, ruski vlasnici u avgustu 2007. prodaju Spartak kiparskoj firmi Kaldero trejding limited. Vlasnici te kompanije su braća Zoran i, sada pokojni, Dragan Bećirović.

Nedjelju dana kasnije, Kaldero je preprodao kupljeno zemljište kompaniji Muhameda Rašida.

Valja pomenuti da ovaj posao nije mogao proći bez angažmana tadašnjeg ministra finansija, aktuelnog premijera Igora Lukšića. U vrijeme prve prodaje, nekoliko ranijih vlasnika pokrenulo je spor tražeći nadoknadu po osnovu zakona o restituciji. Zbog toga je Osnovni sud u Kotoru naložio da se u katastar nepokretnosti upiše privremena mjera zabrane raspolaganja ovim zemljištem. Tada je, u septembru 2005. godine, Lukšić sudu u Kotoru uputio „prijedlog za izmjenu” ove mjere. Lukšić je „zamolio” da se privremena mjera stavi van snage, objašnjavajući da će 10 odsto od kupoprodajne cijene zemljišta biti plaćeno Fondu za obeštećenje, od kojeg raniji vlasnici mogu da naplate svoja potraživanja. Začudo, sud je izašao u susret ministrovoj molbi.

Van zakona i van budžeta

Nije jasno zašto je Arafat većinu svojih finansija povjerio opskurnom Rašidu, bivšem novinaru koji nije prošao nikakvu obuku iz poslovanja. Iako je Arafat bio poznat po skromnom životu koji je vodio, koristio je velike sume novca da bi kupio lojalnost i nije primjenjivao oštre mjere protiv koruptivnih radnji najbližih saradnika.

Prva decenija PNU, bila je obilježena neobuzdanom korupcijom i lošim upravom državnih službenika. Tokom tog perioda, Rašid je ,,rukovodio mrežom finansijskih transakcija van zakona i van budžeta”, kazao je Azmi Šuaibi, vodeći borac protiv korupcije na Zapadnoj obali.

Optužbe upućene Rašidu ponovo su pokrenule pitanja o Arafatovoj ličnoj umiješanosti u pronevjeru palestinskih fondova. Džavid Al Gusein, bivši predsjedavajući Palestinskog Nacionalnog Fonda – finansijskog sektora PLO – optužio je Arafata za krađu miliona SAD dolara, donacija iz arapskih država.

Godinu dana prije njegove smrti, 2003, američki magazin Forbs svrstao je Arafata na svoju listu najbogatijih svjetskih kraljeva i vladara sa ukupnim bogatstvom vrijednim 300 miliona dolara. Ta cifra predstavlja konzervativniju procjenu bogatstva nekadašnjeg lidera PLO.

Izraelska obavještajna služba je procijenila Arafatovo bogatstvo na 1,3 milijardi SAD dolara a na osnovu provjera koje su izvršile Američke službe, koje su ovlastile Palestinske Vlasti, došlo se do cifre od milijardu SAD dolara. Dok se do tačne cifre vjerovatno nikada neće stići, časopis Tajm je izvijestio da je Arafatova supruga primala mjesečnu naknadu od 200. 000 SAD dolara.

Milan BOŠKOVIĆ