Povežite se sa nama

INTERVJU

DOBRICA VESELINOVIĆ, JEDAN OD LIDERA ZELENO LIJEVOG-BLOKA U SRBIJI: Svako iz Srbije bi trebalo da posjeti Srebrenicu

Objavljeno prije

2 godine

na

Meni je bilo izuzetno važno da na jednom ljudskom nivou posjetim komemorativni centar u Potočarima, i da sa ljudima tamo, koji predano rade na kulturi sjećanja, prođem kroz taj strašan događaj, genocid koji se desio. Posjetom Srebrenici htio sam da pošaljem poruku da mi kao nova generacija političara moramo da sarađujemo, moramo da razgovaramo i moramo da nazovemo stvari pravim imenom

 

MONITOR: Učestvujete na protestima Srbija protiv nasilja. Kako procjenjujete njihov značaj i domete kada se radi o priželjkivanim promjenama-od kojih su samo jedni, istaknuti zahtjevi Protesta prema vlastima u Srbiji?

VESELINOVIĆ: Protesti koji se dešavaju, sada u više od trideset gradova najveća su mobilizacija gradjana u Srbiji od Petog oktobra 2000-te godine. Broj gradova u kojima ljudi izlaze na ulice sa jednom porukom koja jeste jedan svojevrstan krik – “Srbija protiv nasilja”. Broj ljudi je svake nedelje sve veći i tu nema nikakve dileme. Ljudima je prekipelo, ljudi su besni, očajni i ljudi su vrlo odlučni da se izbore protiv ovakvog stanja. Već više od deceniju u ovom društvu vlast promoviše nasilje, targetira opoziciju, javne ličnosti, medije, saučestvuje u najgorim oblicima kriminala, ogrezla je u korupciji, uništila sve institucije, sve principe i vrednosti. Svi mi koji učestvujemo u protestima želimo drugačiju, srećniju i bezbedniju Srbiju. Zato poruku “Srbija protiv nasilja” svi moramo izuzetno ozbiljno da shvatimo, da pogledamo sami sebe, jedni druge i krenemo ka kolektivnom ozdravljenju društva. Nema alternative borbi protiv nasilja koje nas je sve ophrvalo – jer od toga da li pobedimo u toj borbi zavisi da li ćemo moći da živimo u Srbiji ili ne.

MONITOR: Aleksandar Vučić je  više puta nudio vanredne parlamentarne izbore, ali je malo vjerovatno da bi pristao samo na beogradske. Kakav je Vaš stav i stav Zeleno-levog bloka o šansi da se energija protesta usmjeri ka izborima u Beogradu?

VESELINOVIĆ: Spin je Aleksandra Vučića da eto on kaže da je za izbore, a opozicija samo treba da ih traži. Opozicija je tražila. Njegov kandidat Aleksandar Šapić ne sme na izbore. I šta ćemo sad? Znači, što se nas tiče izbori su nužnost.
Svi, ali svi su za nove gradske izbore. I Aleksandar Vučić i leva i desna opozicija, a tek je građanima koji izlaze na ulice  jasno da je Beogradu potrebna promena.
Beograd vapi za promenom. Jedino ko ne želi i ne sme na izbore je Aleksandar Šapić, jer mu je jasno da nema više nikakvu podršku građana.

MONITOR: Tvrdi se da će idila sadašnje vlasti u Srbiji i Zapada trajati dok se ne riješi pitanje Kosova prema predlogu EU. To, međutim, za sada ne djeluje  tako blizu. Da li bi Vaša stranka, zajedno sa drugim opozicionim partijama, tražila da se uključi u rješavanje tog pitanja, posebno ako bi bila organizovana i međunarodna konferencija?

VESELINOVIĆ: Što se SNS-a tiče, pitanje Kosova treba da posluži za potkusurivanje zarad opstanka na vlasti. Nema tu nikakve ideje, želje niti plana kako da normalizujemo odnose sa komšijama, kako da gledamo u budućnost i kako da od ovog regiona napravimo mesto u kome će ljudi želeti da ostanu i žive.
Mi smo od početka govorili da se u rešavanje svakog, a pogotovu ovog velikog pitanja moraju uvažiti mišljenja, strahovi i stavovi svih društvenih grupa, političkih stranaka, udruženja građana, sindikata. Nažalost, do toga nije došlo, pa smo sem privida društvenog dijaloga o Kosovu, koji se neslavno završio, imali epske izjave Aleksandra Vučića da eto on ima plan za Kosovo, samo eto taj plan ne sme nikome da pokaže.
Znači, oni ne žele da se uhvate u koštac sa problemima, niti žele da idu ka rešenjima, već da zadrže status kvo.
Sa druge strane, mi želimo da rešavamo probleme, jer želimo da živimo u dobroj, solidarnoj, pravednoj i zelenoj Srbiji.

MONITOR:Stigla  podrška koje dugo nije bilo: od grupe Socijaldemokrata u Evropskom parlamentu, od predstavnice Zelenih Viole fon Kramon…. Zašto je podrška Zapada do sada bila samo posredna-u vidu deklarativne kritike beogradskog režima kroz izvještaje, a i sada je prilično „sramežljiva“?

VESELINOVIĆ: Mi sami moramo da se izborimo da živimo u normalnoj zemlji. Ne treba to da bude posao ni Evropske unije ni Amerike, niti bilo koga drugog. Od nas zavisi da li cemo živeti u dobroj zemlji ili ne. Ja vidim veliki broj ljudi kojima je stalo, koji se trude, koji se bore, koji ulažu svo svoje znanje, energiju i žrtvuju živote i karijere da bi se to ostvarilo.

MONITOR: SAD su  do sada bile malo aktivne u podršci protestima, sem paušalne podrške ambasadora Kristofera Hila. Da li se tu  možda  nešto „okreće“, pošto je  jedan od najvjernijih Vučićevih  ljudi,   direktor BIA, Aleksandar Vulin, dospio pod sankcije Vašingtona, na teret mu se stavlja upletenost u transnacionalni organizovani kriminal i operacije narkoticima?

VESELINOVIĆ: Amerika ima drugačiju školu dipolomatije, svoje načine pritisaka, ali i svoje strateške pa i političke ciljeve. Upravo smo videli jednu takvu aktivnost kroz uvođenja mera i sankcija za Aleksandra Vulina. To je stvar zbog koje bi u normalnim zemljama cela vlada automatski pala.
Ali kako odgovornost neće doći sa strane vlasti, siguran sam da ćemo videti kontra odgovor od strane građana, jer ovoliko energije, nade i odlučnosti koliko možemo videti ovih nedelja na ulicama Srbije, neće tek tako nestati. Niti će se afere i kriminalne aktivnosti tek tako zaboraviti.

MONITOR: Jasno je da su Srbija i Zapadni Balkan, sve zavisniji od globalne političke i ekonomske krize, ne samo posle pandemije korone, već zbog rata u Ukrajini. Koji je način da se izađe iz te, sa jedne strane pretjerane pažnje (zbog tzv. ruskog uticaja u Srbiji u regionu, i krize na Kosovu) i neke vrste zanemarivanja – kada je riječ o nedavanju preciznijeg vremenskog okvira ulaska u EU?

VESELINOVIĆ: Mislim da je u pitanju  lažna dilema.
Srbija je na zapadu. Naša država se strateški odlučila i započela proces pridruživanja Evropskoj uniji. Nažalost, zbog decenija lokalnih i dnevno političkih kalkulacija i korupcije, mi imamo situaciju da nije ništa urađeno da se prekine energetska zavisnost od ruskog gasa. To je prvenstveno zbog kalkulantskog odnosa SPS-a sa Rusima i velikih “benefita” koja ova organizacija ima od toga.
Nema tu nikakvih državnih interesa, čak štaviše – zbog ovakvog odnosa prema Rusiji, nasi nacionalni interesi su ugroženi. Ugroženi su jer smo zavisni od ruskog gasa i to pod hitno moramo rešiti.

MONITOR: Ovih dana, se obeležava godišnjica genocida u Srebrenici. Bili ste  tamo. Rekli ste  da nemate sumnje u to da se radi o zločinu genocida i da bi upravo Srebrenica trebalo da bude mjesto dijaloga i povezivanja ljudi našeg regiona. U javnosti Srbije se tako nešto čulo izuzetno rijetko – posebno kada se radi o političarima. Koliko je važno za društvo kada se prema takvoj temi političar odnosi, prije svega, „kao čovjek“?

VESELINOVIĆ: Ja mislim da svako treba da ode u Srebrenicu. I to mislim prvenstveno na nas koji dolazimo iz Srbije, kako bi se iz prve ruke upoznali sa zločinima koji su vršeni u naše ime, i kako bi pokazali pravac u kom naše društvo treba da ide. Taj pravac je da se suočimo sa zločinima iz prošlosti, da ih nikada ne zaboravimo i da uradimo sve što je u našoj moći da se to više nikada nikome ne ponovi.

Meni je bilo izuzetno važno da na jednom ljudskom nivou posetim komemorativni centar u Potočarima, i da sa ljudima tamo, koji predano rade na kulturi sećanja, prođem kroz taj strašan događaj, genocid koji se desio. Da sa njima porazgovaram o tome. Hteo sam da pošaljem poruku da mi kao nova generacija političara moramo da sarađujemo, moramo da razgovaramo i moramo da nazovemo stvari pravim imenom.

 

Ne vjerujem u tezu da će se carstvo urušiti iznutra

MONITOR: Kako  gledate na mogućnost da se vlast uruši iznutra odnosno da, prije svih, dođe do slabljenja lojalnosti bezbjednosnih struktura?

VESEINOVIĆ: Ja ne verujem u tezu “da će se carstvo samo urušiti”, a da mi eto samo treba da to sačekamo i budemo spremni.
Verujem u snagu akcije, organizovanje i predani rad sa ljudima na nuđenju političkih, društvenih i ekonomskih alternativa. Te alternative za nas, kao zeleno-levu stranku jesu zdrava i čista životna sredina, društvo solidarnosti i pravičnosti i demokratija- kao ideali kojima nikada ne treba prestati da se teži. Naravno, kako snaga naše alternative bude veća, videćemo da će se sve više ljudi oslobađati straha, da ustaje i govori o zloupotrebama vlasti i režima. Postoji veliki broj ljudi koji časno i pošteno obavljaju svoj posao i na čijem vrednom radu opstaje i ovo malo sistema koji nam omogućavaju da bar  imamo vodu i struju.

 

Odnos  Vučića prema EU niti je iskren niti vodi ka ostvarenju strateških ciljeva naše zemlje

MONITOR: Mihael Rot, šef Spoljnopolitičkog odbora Bundestaga, je prvi visoko pozicionirani funkcioner njemačkih Socijaledmokrata i EP koji je veoma teškim riječima kritikovao lično Aleksandra Vučića, spočitavši mu da „podriva principe EU, širi nacionalizam i mržnju“. Da li je to znak da se planiraju oštriji potezi i redefinicija odnosa Njemačke i EU prema Zapadnom Balkanu i Srbiji?

VESELINOVIĆ: U proklamovanim ciljevima nove nemačke vlade, jeste veće angažovanje i poseban fokus na zemljama Zapadnog Balkana, a podsećam da ministarka spoljnih poslova Nemačke dolazi ispred stranke Zelenih koji jesu naši stranački partneri i sa kojima imamo stalnu komunikaciju.
Odnos koji Vučić i SNS imaju prema Evropskoj uniji niti je iskren niti vodi ka ostvarenju strateških ciljeva naše zemlje, a to je pridruzivanje Srbije EU. Mislim da je za Aleksandra Vučića apsolutno primenjiv citat Abrahama Linkolna – koji ću parafrazirati: “Možete lagati neke ljude sve vreme i sve ljude lagati neko vreme, ali ne možete lagati sve ljude sve vreme”.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo