Dokumentarac Heroj našeg doba najširoj crnogorskoj javnosti je prikazan u Živoj istini na TV IN, sa autorom Šemsudinom Šekijem Radončićem kao gostom. U samo nekoliko mjeseci, to je već drugi put da se pojavljuje u toj emisiji optužujući Slobodana Pejovića za „ratni zločin”. Sada je konkretizovao porijeklo ideje za novi film. Obratio mu se Enver Pačo, koji se, citiramo autora dokumentarca, baš kod njega raspitivao „u smislu: čuo je da su bila obeštećenja za deportovane ljude; da li on, eventualno, da tuži… hapšen je njegov ujak”.
Pačo nije obeštećen. Samo članovi užih porodica koje su tužile državu Crnu Goru su decembra 2008, odlukom Vlade Mila Đukanovića a novcem crnogorskih poreskih obveznika, dobile sudsko poravnanje. No, za utjehu, Pačo dobija ulogu kao uvaženi sagovornik u Heroju našeg doba.
SCENARIO I ULOGE: Naime, Edhem Edo Fejzić, Pačov daidža (ujak), uhapšen je maja 1992. u Herceg Novom. Fejzić je boravio u kući oca svoje supruge. Nije deportovan i umro je šest godina kasnije u Sarajevu.
U dokumentarcu o hapšenju svjedoči i Fejzićeva supruga, Rada Žugić-Fejzić, kao i njihovi rođaci, braća Sijerčići, Nedžib i Nermin, takođe uhapšeni u istoj kući, pa oslobođeni. Pačo je, tvrdi, hapšenje Eda Fejzića i Sijerčića posmatrao skriven.
Inače, Pačo i Fejzićeva u dokumentarcu iskazuju izrazite emocije; plaču, a supruga pljuje u lap-top sa kojeg se (pretpostavljamo, jer nije prikazana slika) vrti svjedočenje Slobodana Pejovića. Fejzićeva tvrdi da se „u kući niko nije krio”. A Pačo?
Ima i drugih nepodudarnosti, no prijeđimo na meritum stvari, barem onakav kakav je prikazan u Heroju našeg doba. Neko je sat-dva sata nakon hapšenja oslobodio Eda Fejzića. Ko? U konfuznoj fabuli dokumentarca – voditelj Žive istine skromno tvrdi da je morao da ga odgleda 10-15 puta, plus premijera kojoj je u Sarajevu prisustvovao – poimenično se ne navodi ko je oslobodio Fejzića i navodno mu naredio da se izjutra javi u policiju „ako ne umreš”. Nedžib Sijerčić iz četvrtog pokušaja i tek na drugoj od dvije predočene fotografije pokojnog policajca Miodraga Milana Jokića identifikuje „sto posto” kao svoga oslobodioca – drugi Sijerčić, Neremin, ne prikazuje se na toj sesiji „prepoznavanja”.
Za tvrdnju Nedžiba Sijerčića autor filma ne dobija potvrdu kod Jokićeve porodice – njegov sin, vaterpolista Predrag Jokić, navodno mu je saopštio da „otac nikad nije govorio o službi”. No, autor konsultuje Ranka Martinovića, bivšeg inspektora, koji u filmu iznosi pretpostavku: „Po činu i po zvanju, (Jokić) nije mogao bez većeg čina, a to bi u konkretnom slučaju mogao da bude sada takođe pokojni Damjan Turković”.
Komandni lanac dobrih duša iz policije, koje su navodno oslobodile jednog ili dvojicu Sijerčića, dopunjen je u Živoj istini. Po verziji autora Heroja našeg doba, ni Damjan Turković – svojevremeno pomoćnik načelnika CB-a Herceg Novi za javnu bezbjednost, „nije mogao bez odobrenja vjerovatno Miće Markovića”, onomad pomoćnika za uniformisanu policiju ministra unutrašnjih poslova, sada optuženog. Ukratko, sva trojica – Jokić, Turković, Marković – predočeni su najprije Sijerčićima tokom „prepoznavanja”, da bi u srdačnoj interpretaciji autora dokumentarca mogli biti i istinski „heroji našeg doba”.
BITNO I NEBITNO: Da razmotrimo činjenice, uporedimo i testiramo iskaze svih aktera u ovom segmentu priče: Slobodan Pejović već 11 godina tvrdi jedno te isto – u kući u Meljinama, pokraj tamošnjeg samačkog hotela, sa pratnjom od dva policajca hapsi trojicu građana BiH. Razlike su u nebitnim detaljima, tipa: da li su policajci ulazili u dnevni boravak ili nijesu; ima li Edo Fejzić 120 kila li nema; je li gospođa Fejzić „stara”… nebitno, jer niko nije osporio Pejovićeve tvrdnje na okolnosti: uhapšena su trojica; kuća po njegovom naređenju nije temeljno pretresena – i to se uklapa, Enver Pačo tvrdi da je ostao skriven.
Jesu li trojica uhapšenih i oslobođeni i preživjeli deportacije? Sijerčići – oslobođeni i živi; Fejzić – oslobođen, 1998. umro u Sarajevu. Bez navođenja imena, ali sa ekstremno uočljivom karakteristikom jednog od uhapšenika – velikim Fejzićevim ožiljkom od operacije srca – Slobodan Pejović svih ovih godina tvrdi: iz kuće u Meljinama pokraj samačkog hotela sva trojica uhapšenika su oslobođeni i nijesu žrtve deportacija. Da li je lagao? Nije.
Ko je oslobodio Fejzića i Sijerčiće? Ako je to bio Miodrag Jokić, sa znanjem ili bez znanja pretpostavljenog Damjana Turkovića, zbog čega neko od njih nije osporio javno izrečene tvrdnje Slobodana Pejovića? Njegovo prvo kompletno svjedočenje o tome je iz 2000. na Radiju Fri Montenegro; Jokić umire tri a Turković sedam godina kasnije. Jesu li demantovali? Nijesu.
I najvažnije: sve ove godine, dok je Damjan Turković bio živ, Pejović ponavlja da je baš kod njega vidio depešu-naređenje tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova de se ova akcija obavi. Nikada niko to nije demantovao: ni u javnosti, ni u sudnici. Da ta depeša postoji navodi se i u optužnici i u oslobađajućoj presudi policajcima u slučaju deportacija.
Imaju li Enver Pačo, Rada Žugić-Fejzić i Sijerčići neku relevantnu ulogu u rasvjetljavanju činjenica u slučaju deportacija? Niko od njih – za razliku od desetina svjedoka i svjedokinja iz BiH, članova familija hapšenih ili deportovanih, koji su saslušani ili su pozvani da svjedoče u istrazi i na procesu pred Višim sudom u Podgorici protiv devetorice crnogorskih policijskih funkcionera i službenika – nije na prijedlog specijalnog tužilaštva niti odbrane pozivan radi davanja iskaza na bitne okolnosti za utvrđivanje činjeničnog stanja.
Ni Jasenka Perović, đevojačko prezime Titorić, sestra deportovanog i ubijenog Alenka Titorića, još jedna govornica u Heroju našeg doba, nije svjedokinja u slučaju deportacija. Poziva se na iskaz Ranka Martinovića i kolege mu Ranka Mihailovića, takođe aktera dokumentarca, da je „Pejović bio inspektor za potrage”. Laž – objavili smo i faksimil rješenja ministra policije da se Pejović od 1. januara 1992. raspoređuje na dužnost inspektora za imovinski kriminalitet i faksimil rješenja ministra policije da se sa te dužnosti krajem 1994. šalje u penziju.
NOVI SVJEDOK: Mogu li pobrojani svjedočiti o nečemu čime se utvrđuje konkretna uloga nekog od devetorice optuženih policajaca? Na osnovu tvrdnje Šemsudina Radončića – na okolnosti uloge optuženog Duška Bakrača neke stvari bi mogao razjasniti upravo jedan od junaka njegovog doba. Enver Pačo mu je, saopštava u Živoj istini, objasnio da ga je Bakrač isljeđivao na osnovu depeša policije bosanskih Srba. Opisuje njihov navodni dijalog o ratnim ulogama Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića; potom ga oslobađa. Tvrdi da se to desilo maja 1992. godine.
Optužnica Bakrača fiksira kao važnu kariku Službe državne bezbjednosti (SDB) u pripremi akcije hapšenja i deportacija – interesantno, jer ga Šemsudin Radončić u Živoj istini tretira u drukčijem svijetlu, otprilike – eto, Bakrač optužen, a Slobodan Pejović na slobodi!
Prema optužnici, Bakrač, viši inspektor sektora za poslove SDB-a u Herceg Novom, bio je u akciji deportacija od strane dvojice pretpostavljenih, sada optuženih, šefa SDB-a Boška Bojovića i načelnika sektora za SDB Herceg Novi Radoja Radunovića, zadužen da: „prikuplja podatke o označenim licima i iste, radi dobijanja daljih uputstava, dostavlja Upravi SDB MUP-a”, pa je „prikupljao i dobijao podatke iz Republike Srpske o označenim licima a zatim ih dostavljao i o istima obavještavao Upravu SDB-a od koje je dobijao uputstva za dalje postupanje u odnosu na označena lica”. U optužnici se navodi da je Bakrač, skupa sa Radunovićem, dostavio uniformisanoj policiji podatke o građanima BiH radi protivpravnog hapšenja – poimenično za 16 stradalnika, najmanje.
Kao što je poznato, Bakrač nije prisustvovao suđenju – bio je u bjekstvu. Prije nego što je zbrisao, dao je iskaz istražnom sudiji, različit od tvrdnji autora Heroja našeg doba i narečenog Pača koga je, navodno, Bakrač isljeđivao. Naime, Bakrač je kazao da je „za predmetnu akciju saznao nakon što je završena a ne zna na koji način je za nju saznao”!
ČINJENICE: To nas dovodi do slučaja Elvire Rikalo, udate Šljivar, rođene sestre braće Huseina, Zaima i Midhata Rikala. Ona je, skupa sa majkom, braćom i njihovim porodicama, 1992. izbjegla iz Foče u Baošiće i bila je prisutna kada su joj braća hapšena; sva trojica su mjesec kasnije pobijena u blizini Foče.
Elvira Rikalo je rođena 1974. i u to doba je bila punoljetna. Radončić je citira u svojoj knjizi Kobna sloboda (2005). Iako je napisao da joj se „dan kada su joj crnogorski policajci u smrt poslali trojicu braće urezao dobro u pamćenje”, tada nema njenog opisa kako su policajac ili policajci izgledali. Ne pominje ni Slobodana Pejovića.
U istoj knjizi je svjedočila i Vahida Rikalo, njihova majka. Kazala je da su njene sinove uhapsila dvojica policajca. Ni ona ih ne opisuje. Saopštava, međutim, važan detalj – prethodno su ta dvojica pokazala nalog. Pokazati nalog – to znači da su, ma ko oni poimenično bili, postupali po naređenju pretpostavljenih; nikako samovoljno – bitno je po čijem naređenju i ko ih je i gdje izručio.
O tome postoje podaci u rijetkim službenim dokumentima koji su, igrom slučaja, isplivali na površinu. U sudskom dokazu, Informaciji MUP-a RCG SDB Herceg Novi Br. 279 od 01. jula 1992. godine, potpisao narečeni Duško Bakrač, a koja je upućena 3. odjeljenju 1. uprave SDB-a u Podgorici, navodi se da su „organima MUP-a Srpske BiH, na njihov zahtjev” predata braća Rikalo i da su prethodno „22. i 23. maja 1992. zadržani u prostorijama CB-a Herceg Novi na zahtjev radnika milicije i sektora SDB-a”.
U drugom dokazu, Dopisu Milorada Šljivančanina – sada optuženog, bio komandir Stanice milicije u Herceg Novom – izvještava se Milorad Ivanović, načelnik CB-a Herceg Novi, takođe optužen, da su „dana 24. maja 1992. sprovedena tri lica i predata u SUP Plužine, Rikalo Husein, Rikalo Midhat i Rikalo Zaim”.
Isto se navodi i u trećem sudskom dokazu, Odgovoru na poslaničko pitanje, Kabinet Ministra unutrašnjih poslova RCG, Br. 278/2, 08. april 1993. godine, str. 2, potpisao ministar policije Nikola Pejaković, uz dodatak da su braća Rikalo „zadržana na zahtjev SUP-a Foča” a da je „prijem lica u Stanici milicije izvršio komandir Milomir Mališ”.
PITANJA: O svemu tome u Heroju našeg doba ni pomena. Elvira Rikalo 18-19 godina nakon hapšenja – za koje kaže da je „brzinski odrađeno” – bez bilo kakvog dokaza, uprkos dokumentaciji koja jasno opisuje liniju subordinacije po kojoj su joj braća uhapšena, zatvorena i isporučena, za Slobodana Pejovića tvrdi: „To je taj čovjek koji je moju braću odveo u smrt”.
Da pogledamo: svi koji se pominju u policijskoj dokumentaciji o stradanju njene braće sada su na slobodi – Bakrač, Šljivančanin, Ivanović… na slobodi su i službenici Odjeljenja bezbjednosti Plužine koji su joj braću u tom gradiću „iz ruke u ruku” predali dželatima.
Zbog čega je ćutala o navodnoj ulozi Slobodana Pejovića gotovo dvije decenije? Što je sprječavalo da o tome ranije progovori? Mogla je o tome riječ-dvije 31. maja 2006, kada je svjedočila pred sutkinjom Natašom Bošković u Osnovnom sudu u Podgorici po tužbi protiv države porodica Rikalo za naknadu štete (tri odštetna zahtjeva; tražili ukupno 4,4 miliona eura, dobili od Vlade Mila Đukanovića daleko manje), ali – nije se još bila sjetila, šta li?
Što Elviru Rikalo sprječava da progovori o specijalnom tužilaštvu i postupajućoj tužiteljki Lidiji Vukčević koja je – u završnoj riječi – umanjila broj deportovanih. Sa spiska stradalih izbrisana su i njena pobijena braća: Husein, Zaim i Midhat!
Ako po toj optužnici Lidije Vukčević, a ona će, prema najavama Radončića, možda pozvati Elviru Rikalo radi terećenja Slobodana Pejovića , neko od optuženih dospije robije zbog ratnog zločina deportacija – to neće biti i zbog smrti njena tri brata.
Advokat
Što osim snimanja filma spaja Šemsudina Radončića i Ranka Martinovića, penzionisanog policajca, karakternog svjedoka koji je dva puta arestovan pod optužbama da je pripadnik organizovanih kriminalnih bandi, pa je od avgusta 2005. do juna 2006. odležao u pritvoru? Odgovor – Zoran Piperović, advokat. Gospodin slučaj je možda tako uredio? Možda. Ili nije? Advokat Piperović je jedan od branilaca u slučaju deportacija. Proljetos je advokat Piperović zastupao Ranka Martinovića po tužbi zbog klevete protiv Slobodana Pejovića pred Osnovnim sudom u Herceg Novom. Upravo je poslije jednog ročišta po ovoj tužbi Radončić napravio „sačekušu” Pejoviću koja je prikazana u Heroju našeg doba. Baš je advokat Piperović nedavno zastupao Radončića po vlastitoj prijavi tužilaštvu da utvrdi da li u SMS porukama koje je slao ima elemenata da bude terećen u krivičnom postupku. U policijskim spisima, sada sudskim dokazima, navodi se da je policija deportovala „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”. Specijalna tužiteljka 22. februara ove godine saopštava da „upravo ta formulacija” govori da su navodne konsultacije obavljene sa tužilaštvom – i u Ulcinju. Zoran Piperović je proljeća 1992, tokom deportacija, radio u tužilaštvu u Ulcinju, odakle su Bošnjaci takođe poslati pravo u smrt. Dva službenika policije iz Ulcinja sada su optuženi za ratni zločin deportacija.
Vladimir JOVANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice