Pet veselja o državnom trošku organizovano je od početka do završetka gradnje Fabrike sira Planinka u selu Šekular kod Berana. Brojala je dokona opozicija. Jednom se završilo i masovnom tučom podnapitih gorštaka, koja će ovih dana imati epilog na sudu. Letjele su pivske boce, a „malo” je oštećena i oprema.

Sirara je zvanično otvorena najmanje dva puta. Prvi put prije posljednjih lokalnih izbora. Drugi put poslije izbora – tek toliko da se vlastima nenaklonjenim mještanima Šekulara pokaže ko je pobijedio. Dva puta je i zatvorena.

BACANJE NOVCA: „Drugi put je otvorio ministar poljoprivrede Milutin Simović. Vjerovatno da ministar u povratku nije ni stigao do Podgorice, a fabrika je već zatvorena”, kaže predsjednik Mjesne zajednice Šekular i direktor Zemljoradničke zadruge Javorak Branimir Brakočević.

Bilo je to početkom ljeta, i fabrika od tada ne radi. Dvojica-trojica zaposlenih dala su u međuvremenu otkaz, jer nijesu primili ni jednu platu.

Predsjednik ove mjesne zajednice objašnjava da fabrika sira u ovom selu nije ni mogla da radi kada je projektovana za dnevnu proizvodnju od 50 kilograma, odnosno preko hiljadu litara mlijeka kao osnovne sirovine.

„U čitavom Šekularu nema deset krava, i do sto litara mlijeka. Seljani kupuju tetrapak u gradu. I za fabriku su za taj kratki period koliko je radila, donosili mlijeko iz Mljekare Zora, i vozili ga terenskim vozilom četrdeset kilometara do sirare”, priča Brakočević.

Fabrika sira u ovom selu građena je međunarodnom donacijom njemačkog Ministarstva poloprivrede i koštala je, kako je zvanično saopšteno, oko 150 hiljada eura. Za tu svrhu osnovana je i nova zemljoradnička zadruga. Sirara je trebalo je da ima efekat povećanja stočnog fonda i zaustavljanja migracije stanovništva.

„Od svega toga ništa nije postignuto. Šekularska sela, koja su nekada imala četiri hiljade stanovnika, sada imaju trista. Samo prošle godine deset porodica napustilo je Šekular”, kaže predsjednik Mjesne zajednice.

On smatra da ova investicija predstavlja klasično preturanje donatorskog novca, da je promašena, i da je trebalo siraru graditi ili bliže gradu i infrastrukturi, ili uopšte ne graditi, odnosno graditi nešto sasvim drugo.

„Umjesto što su u siraru bacili novac, mogla je biti napravljena jedna pilana. Da se zaposli makar trideset-četrdeset ljudi. Ovako, pored naših privatnika koji su nudili i preko četrdeset eura po kubiku, koncesije na šekularske šume dobija ne znamo ni ko, ni odakle. ‘Privatnici’ s tašnama i mašnama, za deset eura”, kaže Brakočević.

U nešto manjem obimu i značaju, tako se ponovila priča s početka dvijehiljaditih, kada je u Beranama građena Mljekara Zora. Ovu fabriku takođe su donirale razvijene članice EU, i trebalo je u jednom trenutku da pospješi zapošljavanje crnogorskih građana koji su u to vrijeme deportovani iz Luksemburga.

NEREALNI PROJEKTI: Ono što je zajedničko za projekte u oblasti poljoprivrede, koji su predstavljali donacije, bilo je to da su bazirani na nerealnim procjenama, upozoravali su na vrijeme stručnjaci i poznavaoci prilika na terenu.

Kada je građena Mljekara Zora, trebalo je, to je sada potpuno jasno, prikazati što više goveda, odnosno krava, kako bi se izvukla što veća donacija. Te godine je ispalo da samo na području beranske opštine ima jedanaest hiljada krava. Takozvanih muznih grla. Poslije se u šali prepričavalo kako su popisivači išli noću od sela do sela s kliještima, i za uva goveda heftali po tri naušnice. Za vjerovati je i da pritom nijesu vodili računa i podvirivali pod repove, te da je etikete za krave mogao lako dobiti i po neki vo, pa i drugi papkar. Nema boljeg objašnjenja za brojku od jedanaest hiljada. Najpreciznije računice govore da u beranskoj opštini ni tada, kao ni danas, nije bilo više od četiri do pet hiljade krava.

Ti parametri, nema nikakve sumnje, bili su presudni i bitno su uticali na to da luksemburška Vlada razvije projekat MEDNEM – razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, u startu vrijedan, kako je zvanično saopšteno, sedam miliona eura. Kasnije su pridodat još tri-četiri miliona. Okosnicu projekta činila je mljekara Zora. Polovna i remontovana, sa šest otkupnih centara. I s ukupnim dnevnim kapacitetom od skoro pedeset hiljada litara mlijeka. Ili sedam-osam hiljada litara na sat.

Skoro da je i laicima bilo jasno da je fabrika s tim kapacitetima u Beranama osuđena na neuspjeh, ali je svako ko je u tom trenutku to naglas rekao, proglašavan za „neukog i nedobronamjernog”. Čak i kada se to i praktično pokazalo već u prvim godinama rada kompanije, i kada je, u najvećem obimu, fabrika prikupljala i prerađivala samo 16 hiljada litara dnevno, odnosno tek trećinu kapaciteta, ministar Simović je vadio levore na neprijatelje.

„Ja sam se uvjerio da je u Zori sve u najboljem redu. To su zlonamjerne dezinformacije. Oni koji ih plasiraju ne žele dobro, i ne žele da svane ni Crnoj Gori ni Beranama”, rekao je Simović na jednoj smotri stočara u Beranama. Ministar kasnije nije našao za shodno da se izvini medijima i novinarima zbog takvog vokabulara.

MUZNA STABLA: Poenta priče o Zori je da je jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u državi, radila s minimalnim kapacitetima, a da je početkom ove godine proizvodnja zbog velikih gubitaka i dugovanja novca seljacima za sirovinu, morala stati. Pokušaj privatizacije prije godinu-dvije nije uspio, a nakon toga je saopšteno da se novi tender neće objavljivati do pronalaska sigurnog i dobrog kupca. Fabrika je sa 99 procenata u vlasništvu Vlade Crne Gore, kao poklon od Vlade Luksemburga.

Još manje koristi stanovništvo sjevera vidjelo je od projekta FODEMO, ako se neko još toga sjeća. Kroz taj projekat luksemburška Vlada je, prema zvaničnim izjavama, donirala blizu deset miliona eura u revitalizaciju crnogorske drvne industrije i šumarstva. Pomoć je usmjeravana samo preko bivših državnih preduzeća. Nekako istovremeno i slučajno, Vlada Crne Gore promijenila je politiku u toj oblasti, i veliki broj privatnika, kojima je prije toga pomagala da dobiju znatne bankarske kredite – ostavila na cjedilu. Bez drveta.

Možda to i nije bilo presudno za otpočinjanje projekta FODEMO, ali je činjenica da ono što su u prvom slučaju bila muzna grla, u drugom su bila „muzna stabla”. Istina, stvari sa šumom nijesu stajale baš kao s kravama. I pored toga što se nemilosrdno uništava, nije da je nije bilo i da je nema. Pa ipak se sasvim ozbiljno te godine dovodio u pitanje Vladin plan sječe od milion i četiristo hiljada kubika.

„Do sada je najviše sječeno 400 do 500 hiljada kubika, posljednjih nekoliko godina jedva 250 hiljada”, kažu oni koji su u tom poslu.

Kada se radi o planiranom prirodnom prirastu, tu već nema nikakve dileme da je stvar bila potpuno nerealna.

„Vladin program je za tu godinu kasnije predvidio prirast šuma najveći u Evropi, i to skoro dvostruko”, prisjećaju se neki od drvoprerađivača.

Sirari u Šekularu, kao posljednjem primjeru izmuzavanja međunarodnih donatora, prethodila je i izgradnja fabrike sira u selu Konjuhe kod Andrijevice. Ni ta fabrika danas ne radi. To sa sirarama je izgleda za nekoga bio dobar posao, pa je jedna prije tri godine napravljena i u Brezojevicama kod Plava, ali ni ta nije proradila. Ipak se ne odustaje. Najavljuje se izgradnja još dvije sirare na području Bijelog Polja. Možda tamo presele neku od ove tri što ne rade u Beranama, Andrijevici i Plavu. I za šekularsku se priča da je oprema stigla sa Žabljaka, đe je fabrika kratko vrijeme bila instalirana, ali nije uspjela da se održi. Vjerovatno je i tamo prije toga svečano otvorena. Bitno je da se nešto otvara i da ima veselja. Do posljednjeg donatora i posljednjeg glasača.

Tufik SOFTIĆ