Povežite se sa nama

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo