Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Đe smo ovo

Objavljeno prije

na

Nijesu u Crnoj Gori pojeftinile samo izabrane osnovne životne namirnice. Nego i neki ljudi. Račun tog „pojeftinjena“ tek treba da nam stigne. Jednako za sve, što bi rekao jedan ministar. Tek tada ćemo saznati đe smo

 

Ako je vjerovati informacijama kojima smo zasuti ovih dana, u vrhu crnogorske Uprave policije imamo (imali smo?) organizovanu kriminalnu grupu (OKG).  Njeni pripadnici su odavali povjerljive informacije i obezbjeđivali transporte narkotika i novca za račun jednog od kotorskih kokainskih kartela, ubjeđuju nas sada njihove kolege. Šapatom saopštavajući da je među uhapšenima, izgleda, bilo i onih koji su lično trgovali drogom. Na kilograme.

O postojanju i poslovanju OKG u vrhu Uprave policije nadležni u Crnoj Gori  obaviješteni su iz inostranstva. Kada su im dostavljeni transkripti dešifrovanih razgovora preko tzv. Sky aplikacije. Podatak je važan da se prerano ne poradujemo kako je u sistemu bezbjednosti i pravosuđu došlo do nekih suštinski bitnih promjena u kvalitetu rada.

Mada, značajan napredak je i to što se informacije dobijene od partnerskih službi više ne kriju po fiokama. Tek ćemo biti u prilici da sudimo o kvalitetu cijelog posla – na osnovu podignutih optužnica i donijetih presuda. Iako neki nemaju vremena za čekanje.

„Više nema nedodirljivih i privilegovanih, zakon je jednak za sve“, obavijestio je javnost Filip Adžić, ministar unutrašnjih poslova. Iz nekog razloga, slične izjave iz Vlade izostale su početkom nedjelje, nakon što su se iz Specijalnog državnog tužilaštva pohvalili kako su „samoinicijativno“ formirali predmet povodom kupovine trajekta 30. avgust. Samo muk. I ljutnja direktora Morskog dobra koga je Vlada ishitrenim odlukama gurnula u moguće nezakonit posao. (Kupljenim trajektom prošle godine se trgovalo po nekih sedam puta nižoj cijeni od one koju je, u iznudici, za njega platilo crnogorsko javno preduzeće).

Šta ako SDT posumnja da, nalik policiji, u i oko Vlade imamo nekakvu OKG. Ili makar par pojedinaca spremnih da zloupotrijebe položaj i zagaze u vode privrednog kriminala? Bivšem čelniku Uprave prihoda i carina osumnjičenom za šverc cigareta pritvor je produžen za još tri mjeseca. U zaborav je, pala afera neobične nabavke televizora za račun jednog ministra i poslanika vladajuće većine. Sitnica? Ili rutina vlasti naslijeđena od prethodnika iz DPS ere?

Ne dešavaju se neobične stvari samo u Upravi policije i Vladi.

Prošle nedjelje raspušteni parlament nastavio je da zasijeda, potvrđujući međunarodne sporazume i prilagođavajući postojeće zakone potrebama aktuelne većine. Koja je, vidjeli smo u nedjelju, većina još samo u skupštinskoj sali. Ako se svi skupe.

Odlazeća većina usvojila je u ponedjeljak, po drugi put, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima se Vladi olakšava uvođenje prinudne uprave ako lokalna vlast ne funkcioniše. Ili ne može da se izabere, uz svesrdnu podršku sa državnog vrha. Kao u Šavniku.

Onda  je predsjednica parlamenta poručila da raspisani parlamentarni izbori možda i nijesu tako izvjesni kao što izgleda. Postojeća većina još vaga da li će od Ustavnog suda tražiti ocjenu predsjednikovog ukaza o raspuštanju parlamenta i raspisivanju vanrednih izbora. Đukanoviću  zamjeraju to što je svoju odluku temeljio (nezvanično) na izmijenjenom i vjerovatno neustavnom Zakonu o predsjedniku. Taj propis je zimus usvojila postojeća većina, dok je predsjednik države tvrdio da je neustavan. Njegove pristalice su pred Skupštinom demonstrirale „braneći Ustav“.

Stvari su se preokrenule naglavačke. Ispalo je da većina nema neophodnu većinu, a da je njihov „lukavo smišljeni“ način da doskoče opstrukciji predsjednika DPS-a istome u ruke stavio najefikasniji alat za raspisivanje vanrednih izbora. U trenutku kada im to nimalo ne odgovara. Zato vele da  zakon koji su, uprkos brojnim upozorenjima, usvojili prije nešto više od tri mjeseca nije u skladu sa Ustavom.  Rekoše iskusni ljudi:  samo su interesi vječni.

Đukanović i njegovi ovih dana pokušavaju organizovati spasonosni talas  glasača iz dijaspore, za drugi predsjednički krug. Priprema se i „odsudna odbrana“: otkazivanjem letova i najavom barikada za one koji, uprkos svemu, stignu do podgoričkog ili tivatskog aerodroma. Model otimanja biračkih kutija  kako bi  se spriječilo  glasanje „izbornih turista“, ako na glasanje dolaze u suparničkom aranžmanu uveliko funkcioniše.

Nijesu u Crnoj Gori pojeftinile samo izabrane osnovne životne namirnice. Nego i neki ljudi. Račun tog „pojeftinjena“ tek treba da stigne. Jednako za sve, što bi rekao jedan ministar. Tek tada ćemo saznati đe smo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Ostroga mi, baš evropski

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oni se ne stide. Ni Đukanović i njegovi , ni Kovačević i Mandić i njihovi. Dok ta dva glasa budu nadjačavala ostale, hraneći se međusobno, i Nikšić, kao i Crna Gora, ostaće zarobljeni u krugu sopstvenih tmina prošlosti. Priča o budućnosti i Evropi bajka je za raju, i jednih i drugih

 

 

Lov na Srbe, zadavanje presudnog udarca veliskosrpskom nacionalizmu,  dan kad ćemo saznati kojim jezikom govore Nikšićani…Tako redom, iz  predizbornog arsenala dva politička bloka –  partija bivšeg Demokratskog fronta  i  Demokratske partije socijalista. U susret lokalnim izborima u Nikšiću, u nedjelju, koji se pokušavaju predstaviti  kao presudna bitka za Crnu Goru.

Ništa od onog da lokalni izbori traže lokalne teme –  (ne)zaposlenost, infrastruktura, projekti kojima se planira gradski razvoj, rješavanje ekoloških nevolja. Oni koji ih i pomenu, ne čuju se od buke identitetskih pitanja koje forsiraju dva najglasnija bloka, aktuelna i prethodna nikšićka vlast.

Ruku na srce, i šta bi rekli da ne govore o jeziku, državi i naciji. Za vrijeme Demokratske partije socijalista, rodni grad Mila Đukanovića postao je poznat po, kako se to popularno govorilo, žestokim momcima  i nikšićkim dobrovoljcima . Nakon devedesetih gušio se  se u nezaposlenosti, a  lokalna administracija u armiji službenika sa odgovarajućom partijskom knjižicom. Fabrike su nestajale jedna po jedna, a Nikšićani koji se nijesu mogli uhljebiti u lokalnoj upravi,  posao su tražili ili u najbližoj Podgorici, ili negdje van granica.

Nastavilo se i sa novom administracijom.  Za posao u lokalnoj upravi potrebna je partijska knjižica nove vlasti. Ili, još poželjnije,  amin  Mitropolije crnogorsko primorske. Radnici nikšićke Željezare, bezbroj puta neuspješno spašavane,  i dalje poručuju da samo žele da rade. Ima i promjena. Zvanični sajt opštine od avgusta 2020. čita se isključivo na ćirilici.

Nikšić je u ovih posljednjih nekoliko godina i regionalno proslavio njegov gradonačelnik, Marko Kovačević. Teško je nabrojati koliko se puta u domaćim i okolnim medijima našao zbog govora mržnje. Isto toliko puta fotografisan je u nekakvoj regionalnoj grupi za podršku Aleksandru Vučiću i  Miloradu Dodiku.  Uzvratili su mu podrškom i pred ove izbore.

Nakon skupa Za budućnost Nikšića, ove je sedmice  kamenovan službeni automobil gradonačelnika Trebinja Mirka Ćurića. Upitan zašto je bio na skupu u Nikšiću, gradonačelnik grada iz susjedne države saopštio je: „To su naša braća. To je isto kao da ne odete kumu na slavu. Naravno, gospodin Kovačević, zašto da krijemo kad se i to zna, bio je na podršci skupovima koji su u bili u prethodnom periodu u Trebinju. Imamo izuzetno dobru saradnju, nemamo čega da se stidimo”.

Oni se ne stide. Ni Đukanović i njegovi , ni Kovačević i Mandić i njihovi. Dok ta dva glasa budu nadjačavala ostale, hraneći se međusobno, i Nikšić, kao i Crna Gora, ostaće zarobljeni u krugovima tmina prošlosti. Priča o budućnosti i Evropi bajka je za raju, i jednih i drugih.  Onih koji pričaju o Evropi  dok stoje rame uz rame uz Dodika i Vučića, njegujući vizuju Crne Gore po modelu Republike Srpske,  ali i drugih koji se bore protiv  srpskog sveta, pokušavajući da ko zna koji put svoj svijet, svijet  korupcije, kriminala  i nesuočavanja sa ratnom prošlošću, predstave kao put u svijetlu budućnost.

U nedjelju će se, u Nikšiću, osim izbora, održati i Ostroški polumaraton. Trka za dušu, zovu ga organizatori. Trku su aminovale i lokalne vlasti i MUP.  Gradom će, osim birača, trčati 516 takmičara iz 21 zemlje, regiona i inostranstva. Ima i onih koji sumnjaju u slučajnost podudaranja izbora i maratona.

Uz  policijsko pojačanje, podignute tenzije i stotine maratonaca, biće to, Ostroga mi, baš evropski.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dvojka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neke su stvari, jednostavno, očigledne. Poput širenja netrpeljivosti i raspirivanja mržnje. Odlukom da se pravi slijepa i gluva na takve ispade, vlada ne podspješuje proklamovanu politiku EU integracije prije polarizujućih tema, već postaje saučesnik nepočinstava

 

 

Kad se aktuelni premijer domogao svoje funkcije tvrdio je da će mu u fokusu biti ekonomija i evropske integracije. Obećao je  nova radna mjesta, veće plate (penzije) i reforme koje će nas ubrzano odvesti u EU. Ostavljajući prošlosti hronične društvene podjele i „polarizujuće teme“.

Šta smo dobili ?

Sveštenik SPC,  tivatski paroh Mijajlo Backović predočio je, neki dan, kako Hrvati u Crnoj Gori nijesu narod nego – projekat. „Do Drugog svjetskog rata u Boki rimokatolici uvijek govore da su Bokelji ili Srbi. Onda je u ovom projektu nastupila kroatizacija bokeljskih rimokatolika i oni su se nasilno gurali da postanu Hrvati. Ne osporavam pravo da se izjašnjavaju kako žele, ali govorim o projektu.“

Dok nadležni iz pravosuđa ćute, baš kao što ćute i čelnici izvršnih i zakonodavnih vlasti, Backović je kritičarima odgovorio kako on „mora kao sveštenik da svjedoči istinu koja ih očigledno boli“. Da pritvrdi kako pređašnji izliv šovinizma nije bio lapsus, nego dio dobro osmišljenog političkog projekta. Zahvaljujuću tom projektu, koji se razmahao devedesetih godina minulog vijeka, broj Hrvata u Boki smanjen je gotovo do njihovog nestanka.

Slučaj gradonačelnika Podgorice demonstrirao je kako jezik krije zamke onome ko izgovara riječi. Glavni grad je organizovao iftar tokom ramazana. To je lijep gest.  U prazničnoj besjedi Saša Mujović je sugrađanima islamske vjere  poručio da su „ukras“ Podgorice.  „Hvala što ste uvijek iskazivali lojalnost prema ovome gradu, što ste bili i ostali naše dobre komšije i što nijeste dozvolili da nas smutne devedesete posvađaju i hvala vam što ste našu Crnu Goru uvijek doživljavali kao svoju zemlju”, poručio je naglašavajući kako ih zbog takvog odnosa doživljava “blisko kao svoju pravoslavnu braću”. Sasvim izvjesno – gradonačelnik nije imao namjeru da uvrijedi svoje goste. To ne smanjuje već povećava potrebu za odgovorom na pitanje: da li se ovako komunicira sa ravnopravnim građanima ustavom definisane građanske države?

Ili vlast u Podgorici slijedi misaoni poredak gradonačelnika Nikšića kome je sve kristalno jasno. Sa onom „pravoslavnom braćom“ koja ne prihvataju njegov model svesrpskog bratstva, on bi postupao kao prema Turcima, označenim arhi- neprijateljima.

Izvjesno: ako  proevropsku Crnu Goru vidimo kao društvo osjetljivo na bogatstvo različitosti, posvećeno praksi razumijevanja drugog i drugačijeg, pred nama je veliki izazov. Valja se oslobađati treškog bremena netolerancije, bahatosti, neosjetljivosti za nijanse. Puno je naznaka da  će to biti mučna operacija, sa neizvjesnim ishodom.

Pogledajmo  i drugu dimenziju našeg evropskog puta, po vokaciji bližu našem premijeru. Podaci objavljeni početkom nedjelje pokazuju nastavak neočekivano loših trendova u crnogorskoj ekonomiji.

Iznos prosječne plate je u padu drugi mjesec zaredom. U 2025. ušli smo sa prosječnom decembarskom neto platom od 1.012 eura, januar je donio neto zaradu od 1.004 eura u prosjeku, dok je februarski prosjek bio za dva eura manji. Sitan je to pad ali može biti znakovit  trend. Koji bi, ukoliko se nastavi, mogao potvrditi sumnje da je crnogorska ekonomska slika bitno drugačija od onoga što Vlada pokušava predstaviti kao realnost. I svoj „nevjerovatan uspjeh“.

Dodatan razlog za brigu ogleda se u činjenici da su državni prihodi u februaru po osnovu PDV-a za 4,2 manji od planiranih. Očekivano, taj manjak se ispoljava i na strani potrošnje. Zvanično, državni izdaci u prva dva mjeseca ove godine bili su za 79 miliona manji od planiranih. Nije riječ o uštedama nego o odloženom plaćanju. Neko na taj novac računa kako bi proširio posao, platio radnike ili namirio dug. Sljedstveno, koncentrično se šire krugovi onih koji trpe štetu vladine finansijske neažurnosti.

Priča o ekonomiji može biti naporna i dosadna. Ali treba znati: neisplaćeni novac iz državne kase ne može biti nadomješten obećanjima o budućim investicijama i ubjeđivanjem da su sva prethodna ispunjena. Neke su stvari, jednostavno, očigledne. Poput širenja netrpeljivosti i raspirivanja mržnje. Odlukom da se pravi slijepa i gluva na takve ispade, vlada ne pospješuje proklamovanu politiku EU integracije prije polarizujućih tema, već postaje saučesnik. Taj put ne vodi u Brisel.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zatvoreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje obično se skupo plaća

 

 

To se moglo očekivati. Mijenja se odnos dijela vlasti u postjugoslovenskim državama prema ratnim zločinima počinjenim tokom krvavog raspada SFRJ. Na gore.

“Ne postoji i nikad nije postojao nikakav logor Lora”, poručio je hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. “Vojno – istražni centar Lora bio je neka vrsta logora”, čuli smo od predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, samo koji dan kasnije.

U međuvremenu, ovdašnja politička “elita”, sa popriličnom ravnodušnošću je  ispratila najnoviju epizodu priče o mučilištu u kome je skončalo i četrnaest crnogorskih rezervista . Prije 33 godine.  Sve one koje je takav odnos iznenadio, podsjetimo kako se  Crna Gora, duže od tri decenije, jednako neodgovorno nosi sa izazovom interpretacije zločina počinjenih u njeno ime.

Da li je Morinj bio svirepo mučilište ili sabirni centar za smještaj zarobljenika sa dubrovačkog ratišta? Jesu li stanovnici Bukovice bili žrtve etničkog čišćenja ili meta pojedinačnih napada “ekstremnih pojedinaca sa područja Republike Srpske”, kako je to 2007. godine, prije i nakon mnogih sličnih, ustvrdio i tadašnji ministar pravde , kasnije, i sudija Ustavnog suda Miraš Radović. Da li je deportacija izbjeglica bošnjačke nacionalnosti iz Crne Gore u smrt bila naređeni državni ratni zločin ili “tragičan nesporazum”, kako su podaništvo ubjeđivali tadašnji državni zvaničnici predvođeni Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem?

Je li masakr civila u Srebrenici iz 1995. godine genocid, kao što tvrde presude nadležnih međunarodnih sudova, ili “običan” ratni zločin? Koji se u toj interpretaciji, bezmalo, može pravdati stavljanjem u “adekvatan” istorijski kontekst. Tezu zagovaraju, ili su je zagovarali, Vladimir Leposavić, ministar pravde u prvoj vladi 30-to avgustovskih pobjednika, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode Jovan Vučurović, dok je predsjedniku Opštine Nikšić Marku Kovačeviću i suđeno zbog kontinuiranog negiranja genocida u Srebrenici. Oslobođen prvostepenom presudom Kovačević je nastavio sa “raspirivanjem nacionalne, rasne i vjerske mržnje “. Za to krivično djelo sumnjiči ga Više državno tužilaštvo  ali je istraga u zastoju zbog toga što Kovačevića štiti poslanički imunitet koji parlamentarna većina ne želi da mu ukine.

Prijedor, Kaluđerski Laz, Štrpci, Kazani, Račak…  I još mnoštvo toponima na kojima su, tokom krvavih devedesetih  pljačkani, mučeni, silovani i ubijani muškarci, žene i djeca bošnjačke, srpske, hrvatske, albanske, romske, crnogorske nacionalnosti. Uglavnom pred domaćim pravosuđem nekažnjeno.

“To o čemu govorite nije otvoreno pitanje”, poručio  je visokopozicionirani diplomata iz Zagreba. Nema sumnje kako su među političarima u Podgorici, Beogradu, Banjaluci, Prištini, Sarajevu može naći previše političara saglasnih sa njegovim tezama da je priča o nekažnjenim zločinima počinjenim sa naše strane  “narativ koji cilja izjednačavanje agresora i žrtve”. Sporili bi se, doduše, oko toga ko je agresor a ko žrtva.

“Ratne partije, koje su kroz bratoubilačko krvoproliće opljačkale sve ono što su generacije gradile pet decenija, vladaju i danas”, upozorio je Blagoje Grahovac preko stranica Monitora makar prije šest godina. Ponovimo. “Te iste partije i mnogi isti pojedinci, da bi opstali na vlasti, koriste dobro utrenirane mehanizme zavađanja naroda. Nema mira na Zapadnom Balkanu dok od svih političkih i državnih funkcija ne budu odmaknuti svi oni koji su pripadali ratnim partijama.”

Na iskaz Grlić Radmana o Lori reagovao je Viktor Ivančić, član nekadašnje redakcije Ferala koja je o strahotama u Splitu izvještavala u vrijeme dok su ti zločini trajali: “On ne prosvjeduje zbog toga što nam nedobronamjerni ljudi podmeću zločine, nego zato što nam podmeću njihovu neopravdanost.”

Opravdanje za zločine počinjene u naše  ime traži se na svim stranama. Treba biti precizan. Zločin je samo po sebi napasti komšije. Ali zločin je zločin i kad ga počini vojska ili država koja se brani. Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje koji se, obično , skupo plaća.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo