Milorad Dodik je nepravosnažno osuđen na godinu dana zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja. To je u RS-u i Srbiji  označavano kao napad na RS, Srbiju i srpstvo. Najavljen je, po ko zna koji put, i kraj BiH.  U cijelom teatru, koji su  vodili srpski režimski mediji, teško da se igdje može saznati zbog čega se Dodiku sudilo

Presudom Suda Bosne i Hercegovine (BiH) aktuelni predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik je nepravosnažno osuđen na godinu dana zatvora i 6 godina zabrane političkog djelovanja. Ako bi presuda postala pravosnažna, on više ne bi mogao biti predsjednik ovog BiH entiteta. Međutim, po postojećem zakonu, s obzirom da je osuđen na godinu dana zatvora, Dodik ne mora u zatvor već može otkupiti zatvorski staž za 36000 kovertibilinih maraka ili približno 18400 eura. Na ovu presudu postoji pravo žalbe Apelacionom sudu. Žalbeni proces bi mogao trajati do godinu dana. Drugooptuženi Miloš Lukić, rukovodilac  Službenog glasnika RS-a je oslobođen optužbi. 

Čitav događaj je u RS-u i Srbiji je bio praćen „patriotskom“ pomamom koja se možda jedino može porediti sa vremenom izglasavanje UN-ove Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Najavljen je, po ko zna koji put, i kraj BiH. Suđenje Dodiku je označavano kao napad na RS, srpski narod, Srbiju i cjelokupno srpstvo sa kojima je poistovjećivan ovaj političar i akter brojnih korupcionaških afera i porodično-kumovskih kriminalnih poslova.  

U prvoj reakciji na presudu (kojoj nije prisustvovao) Dodik se pojavio u Banja Luci na pozornici pred okupljenim narodom ispred Skupštine RS-a i u prisustvu hrvatskog advokata Anta Nobila. Rekao je da „moramo biti veseli…nema razloga za nikakvu zabrinutost… od danas nema više BiH…“ Rekao je i da će Skupština RS-a „donijeti zakon o zabrani Tužilaštva i Suda“ i najavio i zakon o zabrani SIPA-e (Državna agencija za istrage i zaštitu) i OSA-e (Obavještajna sigurnosna agencija) i svih drugih institucija na nivou BiH. Te mjere dok ovaj tekst odlazi u štampu, ulaze u procedruru Skupštine RS.

Odmah po presudi, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je sazvao sjedniću Vijeća za nacionalnu bezbjednost. Ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić je nakon sjednice rekao da je „Predsednik Vučić … izneo 7 tačaka i zaključaka koji su jednoglasno prihvaćeni“ Prva je osuda presude Dodiku kao “nedemokratska i protivpravna”, onda poziv na smirenost u reagovanju, poziv na poštovanje Dejtonskog sporazuma, poziv na „jedinstvo i zajedništvo celog našeg naroda i svih političkih partija“ u RS-u i Srbiji. Dačić je u maniru drame dodao „predsednik… upravo kreće ka aerodromu i putuje u Banjaluku“ i da je „svima jasno da je Srbija u teškoj situaciji i RS i srpski narod u celini“. U Banja Luci, u nastavku predstave, nakon „radnog sastanka“ sa rukovodstvom RS-a na koji je sa sobom poveo i ministra finansija Sinišu Malog Vučić se obratio medijima. Rekao je da je „Dodika zamolio da pokrene dijalog…da pokaže srpsko opredeljenje za mir, za rešavanje problema kroz dijalog, a ne kroz pretnje i ucene”. Vučić se založio za jedinstvo vlasti i opozicije u RS i rekao da će Dodik biti pozvan da se obrati srbijanskom parlamentu za mjesec dana. Presudu je Vučić, u uobičajenom maniru, okvalifikavao da je „uperena protiv RS-a i srpskog naroda”, dok je za suđenje rekao da je bio „čudan i besmislen” proces. Potom je pozvao sve ljude u RS-u „da sačuvamo mir i stabilnost“ i da „nemamo nijedan ratni plan“. 

Evropska unija (EU) je pozvala sve političke aktere u zemlji da se suzdrže i odbace retoriku provokacija i izazivanja podjela i dovođenje u pitanje ustavnog poretka, suvereniteta, cjelovitosti i teritorijalnog integriteta zemlje. Američki Stejt Dipartment je takođe naglasio podršku suveritetu i teritorijalnom integritetu BiH i da „uvažavamo današnju presudu Suda BiH predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku”. Glasnogovornica Temi Brus je naglasila da se sadašnja američka administracija „čvrsto protivi bilo kakvim akcijama lokalnih lidera koje bi narušile sigurnost i stabilnost“. 

Iz Crne Gore do sada su glasnuli samo Vučićevi sljedbenici. Milan Knežević je na društvenoj mreži X napisao da je presuda „pucanj u Dejtonski sporazum“. On je takođe poistovjetio Dodika i njegov u korupciji ogrezao režim sa „narativom o Srbima kao dežurnim krivcima za sve što se dešava na Balkanu“. Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, koji se nalazi u službenoj posjeti Izraelu,  je napisao da „presuda  ne doprinosi očuvanju Dejtona i donosi političku nestabilnost u BiH“. Presuda je „u osnovi antidemokratski čin i pokušaj da se putem sile nekome onemogući da se bavi politikom“. Iz Socijalističke narodne partije (SNP) je zvanično saopšteno da presuda „ozbiljno ignoriše Dejtonski sporazum“ i vraća u „period nestabilnosti na prostoru BiH“

U cijelom teatru, koji su opet vodili srpski režimski mediji, teško da se igdje može saznati zbog čega se njemu zapravo sudilo. Buka o uvijek ugroženim Srbima je nadjačavala svaki drugi ton.   

Sve je počelo u ljeto 2023. godine kada je Narodna Skupština RS-a donijela dva otvoreno provocirajuća zakona koji su inicirali predsjednik Dodik, Vlada RS-a i dio poslanika. 

Dodik je već neko vrijeme bio nezadovoljan ranijim odlukama nezavisnog Ustavnog suda BiH i odapinjao otrovne strijele kako navodno Srbe preglasavaju u tom sudu. Sud je koncipiran tako da se onemogućava preglasavanje jedne etničke skupine nad drugom. Ustavni sud čini devet sudija. Zastupnički dom Federacije BiH bira četiri, a Narodna skupština RS-a dvojicu sudija. Preostalu trojicu bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava (ECHR), nakon konsultacija sa Predsjedništvom BiH. Sudije koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava ne mogu biti državljani Bosne i Hercegovine niti bilo koje susjedne zemlje.

Pored svih molbi i upozorenja, Dodik i njegov režim su odlučili da idu u direktnu konfrontaciju i sa BiH i sa međunarodnom zajednicom. Prvi sporni zakon je bio Zakon o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa RS-a. Riječ je o zakonskim izmjenama kojima se odluke Ureda visokog predstavnika u BiH (OHR) više ne objavljuju u Republici Srpskoj, pa po tome ne mogu postati ni izvršne. Visoki predstavnik u BiH je trenutno njemački diplomata Kristian Šmit kome sada Dodik prijeti hapšenjem ako kroči na teritoriju njegovog de fakto privatnog entiteta. Drugi zakon je Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na teritoriji RS-a. Ovi zakoni su izglasani u Skupštini 27. juna 2023. godine. Šmit je, na osnovu svojih ovlašćenja (definisanih Opštim okvirnim sporazumom za mir u BiH), donio odluku 1. jula 2023. kojom u potpunosti obustavio kompletan zakonodavni postupak kao suprotan Ustavu BiH. Šmit je uveo i izmjene Krivičnog zakona BiH, čime je neizvršavanje odluka Visokog predstavnika postalo krivično djelo. I Sjedinjene Države i EU su podržali ovaj potez. I pored toga, Dodik je 7.jula potpisao ukaz kojim se proglašavaju zakoni kojima se na njegovoj teritoriji suspenduje nadležnost Ustavnog suda zemlje i odluke Visokog predstavnika. Nakon toga je njegov ukaz objavljen u Službenom glasniku RS-a 9. jula čime je, stupio na snagu. 

Optužnica Tužilaštva BiH je veoma koncizna (svega 4 strane) i precizna. Usmeni dio presude se takođe prioritetno fokusirao na obrazloženje u odnosu na legitimitet visokog predstavnika u BiH što je Dodikova odbrana uzaludno pokušavala osporiti. 

Dejtonskim mirovnim sporazumom (iz 1995.) Visoki predstavnik je u ime međunarodne zajednice zadužen da nadgleda i sprovodi civilne aspekte Dejtona. Mandat visokog predstavnika preciziran je u Aneksu 10, u kojem se on proglašava konačnim autoritetom u zemlji za tumačenje sporazuma o implementaciji civilnog dijela mirovnog ugovora. Savjet za sprovedbu mira (PIC), koje čini grupa od 55 zemalja i međunarodnih organizacija kasnije je dalje definisao njegov mandat. Visokog predstavnika bira Upravni odbor PIC-a koji potom obavještava o izboru i Savjet bezbjednosti UN-a koji je odobrio i Dejtonski sporazum i raspoređivanje vojnika u BiH. Visoki predstavnik nema nadležnost nad inostranim vojnim kontigentom u BiH.

Odbrana Milorada Dodika se isto pozivala da je on morao potpisati ukaz jer mu je to bila obaveza u skladu sa članom 80. st. 4. Ustava RS-a. Sud BiH je istakao da upravo ta odredbe, na koju se odbrana pozivala, pokazuje suprotno. Sud smatra da je optuženi u skladu s tom odredbom bio u obavezi da u Narodnoj skupštini RS-a traži ponovno odlučivanje o tim zakonima koji su doneseni. On je postupio suprotno.

Teško je vjerovati da će se Dodik odlučiti za radikalnu eskalaciju i pogotovo da bi ga, studentskim protestima uzdrmani, vladar Srbije podržao u tome. Nakon najava „radikalnih mjera“ od  RS-a, supervizor za Brčko Luis Krišok je upozorio da bi ugrožavanje ustavnog poretka BiH moglo dovesti do „preispitivanja Konačne arbitražne odluke za Brčko“. U eventualnom scenariju odvajanja RS-a Brčko, koje presijeca teritoriju RS-a na dva dijela, se već ranije spominjalo kao potencijalno krizno žarište.

Diplomatska zajednica i brojni komentatori smatraju da kratkoročno ovakva situacija veoma godi Vučiću koji ovim prebacuje fokus sa masovnih protesta protiv galopirajućeg kriminala i korupcije njegovog režima na teren odbrane vaskolikog srpstva i prava Srba s druge strane Drine. Mnogi vjeruju da bi, ako bi pacificirao Dodika i natjerao ga u političku penziju, Vučić imao prećutnu podršku Zapada da nekako okonča turbulencije u svome dvorištu. Moguće je da bi u ovakvom scenariju braća Vučić tražila i ustupke oko Crne Gore. Na crnogorskom rukovodstvu ostaje da pomno prati situaciju i da preventivno djeluje kako zemlja ne bi postala opet moneta za potkusurivanje velikih. 

Jovo MARTINOVIĆ

Početkom ovog mjeseca  SDT je  po naredbi Glavnog specijalnog tužioca  Vladimira Novovića ponovo formirao krivične predmete u slučaju ratnih zločina u logoru Morinj, Bukovici, Kaluđerskom lazu i deportacijama bosanskih izbjeglica. Novović je naredio i analizu postojećih dokumenata i informacija koje se mogu uporediti sa novim dokazima iz Rezidualnog mehanizma u Hagu. Za nove predmete su formirani i specijalni istražni timovi

Još u oktobru prošle godine Specijalno državno tužilaštvo (SDT) je najavilo da će u idućih par godina preispitati ranije (neslavno) okončane predmete ratnih zločina na crnogorskoj teritoriji. Prije toga je usvojena Strategija za istraživanje ratnih zločina 2024-2027. sa Akcionim planom od dvije godine koju je inicirao Vrhovni državni tužilac (VDT) Milorad Marković prije ravno godinu dana. SDT je inicirao promjenu Zakonika o krivičnom postupku (ZKP) kako bi se mogli koristiti dokazi prikupljeni od međunarodnog suda u Hagu u slučajevima ratnih zločina u Crnoj Gori – što je Skupština i usvojila.

Početkom ovog mjeseca je i zvanično objavljeno da je SDT, po naredbi Glavnog specijalnog tužioca (GST) Vladimira Novovića ponovo formirao krivične predmete u slučaju ratnih zločina u logoru Morinj, Bukovici, Kaluđerskom lazu i deportacijama bosanskih izbjeglica. Novović je naredio i analizu postojećih dokumenata i informacija koje se mogu uporediti sa novim dokaza iz Rezidualnog mehanizma u Hagu. Za nove predmete su formirani i specijalni istražni timovi u skladu sa Zakonom, navodi SDT.

Za ratne zločine počinjene tokom ratova 90-tih, Crna Gora je pravosnažno osudila svega 11 osoba, manje od trećine optuženih. To je bilans od 26 godina od kada se počelo sa procesuiranjem ovih teških krivičnih djela. Procesi za tri ključna zločina koji su se desili na našoj teritoriji, Deportacije, Bukovica i Kaluđerski laz doživjeli su fijasko. Svi optuženi pravosnažno su oslobođeni i po zakonu im se ne može ponovo suditi za isti zločin. Niko od tužilačke postave nije snosio posljedice za loš rad. Naprotiv, neki od njih su napredovali u službi.

Od petorice osuđenih u slučaju Klapuh, samo jedan je poslat u zatvor. U predmetu Morinj pravosnažno su osuđene samo četiri osobe najnižeg ranga – stražari i kuvar. Mučenja u vojnoj bazi u Kumboru nisu ni taknuta. Crnogorsko tužilaštvo se nije bavilo komandnom odgovornošću niti ko je otvarao vrata običnom građanstvu da dolazi u logore i po svom nahođenju tuče “ustaše” kako su označavani svi zarobljeni Hrvati, civili i vojnici.

Porodicama bošnjačkih žrtava Deportacija isplaćene su makar finansijske kompenzacije. Hrvatskim logorašima tek predstoji bitka za obeštećenje. Hrvatska je u non-pejperu poslatom krajem godine Podgorici uslovila dalju podršku evropskim integracijama i zatvaranjima pregovaračkih poglavlja rješavanjem obeštećenja logorašima i procesuiranjem drugih zločina.

Zločini na dubrovačkom ratištu, koje Novović u nedavnom saopštenju o novoformiranim predmetima ne pominje, tek trebaju dobiti adekvatnu pažnju – ako bude volje, političke i svake druge. Mali pomak je napravljen krajem juna 2024. kada je Novovićev prethodnik Milivoje Katnić sproveden iz Istažnog zatvora u SDT na ispitivanje zbog sumnje da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva za vrijeme okupacije Konavala i Cavtata. Katnića su bivši zatvorenici i zatečeni civili u ranijim izjavama teretili za fizička prebijanja, maltretiranja i ponižavanja uz pljačke i paljevine koje je sprovodio na okupiranom području kao de fakto administrator i oficir KOS-a (vojna Kontraobavještajna služba) od oktobra 1991. do oktobra 1992. Katnić je to sve negirao i optužio svjedoke da lažu. Ovakve optužbe nisu ponukale tužioce da ispitaju navode, niti su spriječile Katnića da dođe na čelo novoformiranog SDT-a u junu 2015. godine. On je navodno trebao predvoditi borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije koja se u praksi svela na progon neprijatelja Đukanovićevog režima. Katnić je već imao dobre reference za položaj GST-a jer je ranije opravosnažio (kao izvjestitelj isto novoformiranog Apelacionog suda) oslobađajuću presudu prijatelju državnog vrha – Branislavu Branu Mićunoviću za teško ubistvo već ranjene osobe na nosilima ispred podgoričke bolnice.

Hrvatska koja je sada poslala non-pejper i za manje ozbiljne stvari je glasno ćutala na izbor Katnića u junu 2015. godine na čelo SDT-a. Nezavisni hrvatski novinari nisu mogli doći do fajlova u kojima se spominju Katnić i Milo Đukanović. Da su se na kraju ipak pronašli zatureni papiri, bilo pod zapadnim pritiskom ili nezavisno, može se vidjeti iz saopštenja nakon saslušavanja Katnića. SDT je osumnjičio Katnića za zločin na osnovu “dokaza prikupljenih od strane nadležnih organa Republike Hrvatske” i dokaznih materijala Tužilaštva u Hagu. Vidjećemo  da li će Novović ići dalje od Katnića koji je javno percipiran  kao poluga i poslušnik tadašnje vlasti. Andrej Plenković je, prije nego će biti  prvi put izabran za hrvatskog premijera u septembru 2016. godine, najavio da će biti “odlična suradnja” između dvije zemlje. “Đukanović i njegov savjetnik Roćen su moji veliki prijatelji”, rekao je.  Čak i da veliko prijateljstvo dovede do novog zaturanja hrvatske arhive, sa crnogorske stane bi trebala postojati obimna dokumentacija Vlade koju je u momentu pripreme i izvršenja agresije na Hrvatsku vodio Đukanović.

U knjizi Srce tame crnogorskog novinara i publiciste Vladimira Jovanovića objavljena su intergralna dokumenta Đukanovićeve Vlade. Iz njih se može vidjeti da je Vlada, ne samo bila upoznata sa planovima Beograda za rat na jugu Hrvatske, već je aktivno i svjesno pripremala rat i kasniju podjelu opljačkane imovine na okupiranom području. Đukanović je javno vodio ratnohuškačku kampanju sa vrijeđanjima Hrvata i onih Crnogoraca i Srba koji su se suprostavljali ratnom bezumlju. Kasnije je u Dubrovniku izjavio žaljenje zbog onoga što su crnogorski građani učinili na tom području. Međutim, Đukanović se nikada nije izvinuo Hrvatskoj za vlastiti govor mržnje i aktivnu ulogu u agresiji – kako pokazuju objavljena vladina dokumenta. Zanimljivo, u trenutku prvog objavljivanja dokumentacije u Jovanovićevoj knjizi 2011. godine gotovo cjelokupni tiraž ekspresno je otkupljen od strane policije i državne bezbjednosti.

Osim napada na Dubrovnik, Đukanovićevo ime se, po komandnoj odgovornosti, dovodi i u vezu sa Deportacijama i Bukovicom (u kojima je direktno učestovao crnogorski MUP). Još je 2012. godine podnešena, uzaludna, prijava VDT-u protiv Đukanovića zbog deportacija najmanje 79 izbjeglih Bošnjaka snagama Radovana Karadžića u BiH. Većina ovih ljudi je zvjerski ubijena, sa izuzetkom onih koji su mogli platiti dželatima svoju slobodu. Podnosioci prijave su se pozvali na svjedočenje bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića koji je rekao da je tadašnje crnogorsko rukovodstvo “sve znalo” dok je Đukanović, kao tadašnji premijer, “najviše znao”. Na naredbi za hapšenje Bošnjaka stoji potpis tadašnjeg ministra policije Pavla Bulatovića koji je kasnije ubijen u Beogradu 2000. godine pod još nerazjašnjenim okolnostima. Ministar naređuje da se postupi po zahtjevu MUP-a Republike Srpske i da “lica muslimanske nacionalnosti koja su došla sa teritorije BiH u Crnu Goru liše slobode i vrate nazad, zbog razmjene za srpske zarobljenike”. Traženo je i da se Srbi vrate na teritoriju Bosne zbog izbjegavanja vojne obaveze. Bulatović i Đukanović su negirali svoju odgovornost. Bulatović se hvalio da je upravo on zaustavio deportacije dok je Đukanović isticao da su ti zločini “orkestrirani iz krugova odanih vojnom i političkom vrhu tadašnje zajedničke države”. Činjenica da je upravo on  bio u krugovima najodanijim predsjedniku Slobodanu Miloševiću su crnogorski tužioci široko zaobišli. Optužena su devetorica funkcionera tadašnje policije i državne bezbjednosti, od kojih je jedan bio i otac sadašnjeg VDT-a. Svi su pravosnažno oslobođeni iako je sud ustanovio da su sve izbjeglice nezakonito lišene slobode (ni za jednog ne postoji rješenje o zadržavanju i službena zabilješka) i da MUP nije bio dužan biti servis policije u BiH.

Miloistički sud je oslobađujuću presudu temeljio na zaključku da “nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu”. Samo u tom “slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila Međunarodnog prava”. Tone dokumenata Vlade, Haškog tribunala i UN-a da zvanična vlast pod Đukanovićem i Bulatovićem jeste bila strana u sukobu, su za sudsko vijeće zarobljene države bile nebitne. Kako su devetorica oslobođeni, a Pavle i Momir Bulatović odavno pokojni, vidno je da bi Đukanović mogao biti glavni predmet obnovljene istrage. Pavle Bulatović je slovio za šraf i crnogorske i srbijanske vlasti i de fakto se nije ništa suštinski pitao. Brisanje rješenja o zadržavanju i službenih zabilješki policije koji se tiču deportiranih Bošnjaka je nezamislivo kao njegovo solo djelo.

Glavno pitanje ostaje da li Novović ima volje i političko zeleno svjetlo da konačno neko odgovara za prolivenu krv. Do tada će nedodirljivi i dalje moći dijeliti moralne lekcije crnogorskoj javnosti.

Jovo MARTINOVIĆ

Osim raznih iseljeničkih organizacija i putovanja radi putovanja, država  ne pokazuje da ima ikakvu strategiju lobiranja u Americi. Crnogorski kokus, koji okuplja članove oba doma Kongresa  je sada, sa umirovljenjem kongresmena Daga Lembhorna  ,sveden na samo jednu osobu – kongresmenku iz Mejna Čeli Pingri

Počeo je tradicionalni 73. Molitveni doručak u Vašingtonu koji  okuplja više od tri hiljade lidera i istaknutih ličnosti iz političkog i društvenog života širom svijeta. Oni će  neposredno imati priliku razmijeniti iskustva i napraviti dobra poznanstva (networking) tokom dva dana sastanaka u Hotelu Hilton. Zvanični domaćin je predsjednik Sjedinjenih Država.

U Vladi su pozive dobili premijer Milojko Spajić, vanjski ministar Ervin Ibrahimović, potpredsjednik Vlade za ekonomsku politiku Nik Đeljošaj, ministar planiranja i urbanizma Slaven Radunović, ministarka saobraćaja Maja Vukićević i ministar ljudskih prava Fatmir Đeka. Iz Skupštine pozive su dobili nezavisna poslanica Jevrosima Pejović, PES-ov Tonči Janović i DPS-ovi Danijel Živković, Andrija Nikolić i Nikola Rakočević. Od DPS-ovaca su pozive dobili i bivši predsjednik države Milo Đukanović, bivši državni funkcioner Branimir Gvozdenović i Nermin Abdić. Iz URA-e su otputovali Dritan Abazović i bivša ministarska Ana Novaković Đurović. Iz Bošnjačke stranke (BS) pored Ibrahimovića su otišli i gradonačelnik Gusinja Sanel Balić i poslanici Admir Adrović i Kenana Strujić Harbić. Osim državnog establišmenta u Vašington je otišao i Željko Ivanović, kolumnista i jedan od osnivača Vijesti. Ivanović je, prema dostupnim informacijama, jedini iz Crne Gore kome poreski obveznici neće plaćati putne troškove. Tu se može dodati i ime Gvozdenovića kome vjerovatno partija plaća put i premijer koji nije otputovao.

Gvozdenović se u miloističkim medijima slovi kao jedan od koordinatora aktivnosti vezanih za Nacionalni molitveni doručak u regionu. Njegovog imena nema u NPB Fondaciji koja organizuje i koordinira aktivnosti oko Doručka, kao ni u asocijacima vezanim za istu fondaciju.

Troškovi puta će takođe ići i na pomoćno osoblje koje će pratiti sadašnje i bivše državne funkcionere u vidu obezbjeđenja, administracije i prevodilaca. Naime, od Vladine delegacije ,ministarka Vukićević je jedina koja tečno govori engleski. Prevodioci su potrebni i Đukanoviću, Gvozdenoviću i većem dijelu poslanika. Put po osobi uobičajeno košta oko tri hiljade dolara (uključujući kotizaciju za doručak, hotel za tri dana, avionsku kartu i ostale troškove). Po pravilniku iz 2022. godine, državni službenici, ako imaju spavanje i doručak u hotelu, imaju pravo i na dnevnicu od 112 eura (oko 115 dolara). Kada se saberu svi troškovi i dnevnice i dodatno osoblje onda cijena ovih putovanja se mjeri desetinama hiljada eura. Od svih zvaničnika, bivših i sadašnjih, jedino će ministri Ibrahimović i Đeka imati zvanične susrete u Stejt dipartmentu (DoS).

U Ameriku je po drugi put u roku od mjesec dana otputovao i BS-ov ministar dijaspore Adem Azemović sa dva saradnika, kako se može vidjeti sa objava Vlade i društvenih mreža na nalozima ovog resora. Azemović se prvo sreo sa predsjednikom Albansko-američke asocijacije Stejten Ajlend Naserom Nikom krajem decembra. Nakon januarskih praznika je ponovo otišao na sastanak sa Nikom. Na pitanje Vijesti zbog čega je išao u januarsku posjetu, ako se sa Nikom sreo u decembru, odgovoreno je da se ministar samo “kratko susreo” sa Nikom i da je Nika uputio zvaničan poziv ministru da posjeti udruženje “koje okuplja pripadnike albanske zajednice porijeklom iz Crne Gore na Stejten Ajlendu”. Nika, porijeklom iz Ulcinja, je “preko svog udruženja dao veliki doprinos promociji Crne Gore u Njujorku” objasnili su iz resora. Dodato je da je ministar bio gost parlamenta države Njujork, gdje je otvorena inicijativa da Crna Gora svoj Dan nezavisnosti obilježi upravo u zgradi te institucije. “To će biti prilika da se u Njujorku, pred ljudima iz javnog i političkog života SAD-a, obilježi jedan od najznačajnijih praznika naše države” kaže Azemovićev resor. Ministar je prošetao i do sajma turizma iako nije u njegovoj nadležnosti.

Ono što je problematično sa saopštenjem je da je Dan nezavisnosti već proslavljen u Gradskom vijeću Njujorka  23. maja 2024. u organizaciji Albansko – američkog udruženja Ulcinj. Proslavi su prisustvovali crnogorski konzul u Njujorku Amer Cikotić i predsjednik udruženja Dželal Lanica uz objavljene fotografije iz njujorške gradske vijećnice. Na prošlogodišnju proslavu je negativno reagovao upravo Nika na svom Facebook profilu požalivši se da nije tačno ono što je Udruženje Ulcinj izjavilo o boljim odnosima Albanaca sa Srbima i Crnogorcima u Crnoj Gori i da je očigledan uticaj Srbije na crnogorsku politiku preko Vučićevih podanika u vlasti. Tada je Nika pozvao na veće jedinstvo među Albancima.

Ono što je svakako očigledno je da osim raznih iseljeničkih organizacija i putovanja radi putovanja, država Crna Gora ne pokazuje da ima ikakvu strategiju lobiranja u Americi, pogotovo kod onih koji su donosioci odluka. Lider Pokreta za promjene (PZP) Nebojša Medojević je nedavno rekao da “Crna Gora jednostavno nije shvatila koliko su velike i revolucionarne promjene u SAD-u”.

“Tamo je ambasador apsolutni antitrampista i čovjek koji je lični prijatelj Aca i Mila Đukanovića – profesor Jovan Mirković. Niti ima kontakte, niti ideološki pripada toj liniji tako je pitanje kako će i koga će on tamo zastupati”, ocijenio je Medojević i kazao da to povlači i “pitanje nekompetentnosti, naivnosti i amaterizma sadašnje vlasti”.

Interesantno je da je i nekadašnji otpravnik poslova u ambasadi u Vašingtonu Nebojša Todorović u svojim depešama u drugoj polovini 2023. obavještevao MVP i Vladu da se trebaju pripremiti za povratak Trampa na vlast.

Profesor Mirković je stigao u Vašington polovinom septembra prošle godine i do sada se, po informacijama iz međunarodnih diplomatskih i krugova dijaspore, ponaša veoma niskoprofilno i u američkoj prijestonici i SAD-u uopšte. Iz njegove biografije se može vidjeti da je bio u Rusiji od 1991. do 1996. na stručnom usavršavanja, u isto vrijeme kada je i Milan Roćen bio ministar-savjetnik u ambasadi Miloševićeve države. Po nezvaničnim informacijama, sadašnji ambasador u Rusiji ima i porodicu. Politički je uvijek slovio za osobu odanu bivšem šefu režima. Ni Đukanović ni njegov DPS se nikada nisu odrekli strateškog sporazama sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom iz 2011. a prošle godine u Skupštini iz DPS-a su ponovili da su ponosni na politiku i tadašnje veze sa Rusijom.

Crnogorski kokus koji okuplja članove oba doma Kongresa (i Predstavničkog doma i Senata) je sada sa umirovljenjem kongresmena Daga Lembhorna (koji je bio jedan od dvoje ko-predsjedavajućih) sveden na samo jednu osobu – kongresmenku iz Mejna Čeli Pingri.

Za razliku od crnogorskog kokusa, srbijanski vanjski ministar i bivši ambasador u Vašingtonu Marko Đurić je poradio na izgradnji srpskog kokusa koji sada broji blizu 40 kongresmena. Đurić se u diplomatskim krugovima nekoliko puta pohvalio da ima bolje veze u Vašingtonu od Crne Gore koja je članica NATO-a. Postoje i tvrdnje da je Srbija preko određenih ex-YU biznismena lobirala da Crna Gora pošalje u Vašington osobu bez diplomatskog kapaciteta.

Crnogorski kokus je formiran u doba bivšeg ambasadora (kasnije vanjskog ministra) Srđe Darmanovića. Darmanović je sa kongresmenom Majk Tarnerom krenuo u osnivanje i tokom šest godina njegovog mandata u Vašingtonu kokus je porastao na 42 kongresmena, postavši veći i od albanskog. Zahvaljujući naporima ambasadora Darmanovića i ovih kongresmena, uspješno je raščišćen put u NATO članstvo koji su ranije teško opterećivale veze Đukanovićevog režima sa ruskim službama i mafijom. Novi ambasador, odan Šefu, je napravio diskontinuitet i zanemario umrežavanje u Vašingtonu pa je kokus  spao na tri kongresmena. Obnavljanje kokusa i dobrih veza sa administracijom SAD-a je opet pokrenuo otpravnik poslova Nebojša Todorović. U junu 2023. godine je objavljeno da je jedan od najuticajnijih kongresmena Majkl Mekol, predsjedavajući Komiteta za vanjsku politiku ušao u crnogorski kokus. Te godine Todorović je uveo ili vratio u crnogorski kokus preko 10 kongresmena ,uključujući i Tarnera koji je tada bio predsjedavajući veoma uticajnog Komiteta za obavještajne poslove i Roberta Aderholta predsjedavajućeg Komiteta za donacije. To je bio jedinstveni slučaj na Balkanu da su u crnogorskom kokusu sjedila čak tri predsjednika kongresnih odbora. Sa vraćanjem Todorovića u Podgoricu od strane sadašnje Vlade, ambasada u Vašingtonu je opet prepuštena valu letargije i neaktivnosti.

Ostaje pitanje da li se Spajićeva Vlada vratila vođenju diplomatije preko privatnih tajkunskih kontakata kao u doba Đukanovića i njegovog glavnog savjetnika Roćena. Valja se podsjetiti da su tada  Oleg Deripaska i drugi putinisti moljeni da lobiraju za Crnu Goru preko njihovih veza.

Ovakva praksa je skupo stajala Crnu Goru.

Jovo MARTINOVIĆ