Povežite se sa nama

OKO NAS

DISKRIMINACIJA ROMA ISLAMSKE VJEROISPOVJESTI: Kad je i brada problem

Objavljeno prije

na

Muamer Mustafaj, rođen je na Kosovu, a živi na Koniku gdje i većina njegovih sunarodnika. Već duže vrijeme posvetio se islamskoj vjeri. Jedan je od redovnih posjetilaca mesdžida, od njegovog otvaranja na Koniku 2012. godine. Mustafaj ima funkciju predvodnika džemata, a više puta je bio diskriminisan zbog vjere, odnosno fizičkog izgleda, brade koju nosi.

,,Mi, Romi sa bradama doživljavamo duplu diskriminaciju. Zbog toga što pripadamo romskoj nacionalnosti i zbog vjere koju praktikujemo”, kaže tridesetčetvorogodišnji Mustafaj.

Na Koniku postoje dva mesdžida. Za vrijeme namaza i slave kao što su: Kurban Bajram i Ramazanski Bajram, vjernici se okupljaju i vjerske obaveze obavljaju u mesdžidima. Petkom dolazi najveći broj ljudi kada klanjaju Džumu. Tada se okupi do stotinu mladih i starijih vjernika. U jednom mesdžidu može stati i do 150 ljudi.

,,Petkom kljanjamo Džumu, poslije Džume Akšam, a nakon toga imamo Islamski kviz. Kroz taj kviz se družimo, a i učimo jedni od drugih. Međutim, ako se nalazimo u gradu i kada je vrijeme za molitvu, dužnost obavljamo u najbližijim džamijama. U svakom slučaju, molitva mora da se obavi na vrijeme, gdje god da se u tom vremenu nalazimo”, priča naš sagovornik.

Međutim, kaže, on se ne osjeća slobodno, da može bezbijedno da obavlja svoje vjerske dužnosti gdje god da se nalazi za vrijeme molitve. ,,Jednom prilikom, dok sam obavljao fizičke poslove u jednoj kući, pitao sam gazdu da li mogu da vjersku dužnost obavim u njegovim prostorijama. Nije mi dozvolio pa sam molitvu obavio pored puta u blizini njegove kuće”, objašnjavao je. ,,Skoro pa uvijek kada uđem u banku ili u poštu, imam utisak da me ljudi odmjeravaju i čudno gledaju. Uglavnom zbog fizičkog izgleda ne budemo dobro usluženi i prihvaćeni, već sa strane čekamo nepotrebno”, kaže.

Sljedećeg primjera Mustafaj se nerado i ljutito prisjeća: ,,Čekajući autobus na stanici preko puta hotela Hilton pored mene se nalazilo još petnaestak ljudi, koji su takođe čekali autobus. U jednom trenutku je naišla policija sa džipom u kojem su policajci zadržavali poglede na mene i parkirali se. Tražili su mi lična dokumenta, koja su mi nakon provjere vratili. Od svih prisutnih samo su mene provjerili. Grozno sam se osjećao jer su svi na stanici gledali u mene, isto kao da sam neki kriminalac ili Bog zna šta”, kazao je Mustafaj.

,,Islam je vjera tolerancije, razumijevanja i mira”, dodaje.

Mehmed Beriša rođen je 1994. godine, takođe na Kosovu. Kao i većina njegovih sunarodnika i on živi na Koniku. Svoje vrijeme najviše posvećuju vjeri.

Iz vjerskog ubjeđenja Beriša nosi bradu i kratke pantalone. Zbog toga je, kaže, često diskriminisan.,, A to nikome ne bi trebalo da predstavlja problem”, kaže mladić.

Tražio je posao u Čistoći i u Zelenilu, ali ga nijesu zaposlili. Radio je, objašnjava, i u Agenciji za stanovanje, gdje je dobio otkaz. Sada je nazaposlen, i povremenim fizičkim poslovima pokušava da finansijski pomogne porodici.

,,Prije dvije godine su moj brat i njegovi prijatelji krenuli na kupanje na Cijevnu. Pošli su kombijem i naišli na policiju koja ih je zaustavila. Kada su ih vidjeli sa bradama, tražili su im isprave i konačno priveli, a da nijesu počinili nikakvo krivično dijelo. Do policijske stanice su ih pratila dva policijska vozila, kao da su izvršili neko ubistvo. Pustili su ih tek nakon tri sata”, priča Mehmed.

Mehmedov stariji brat Muhamed se sjeća događaja kada je zbog brade bio izmaltretiran na granici sa Srbijom. Teže mu je, priča, palo što su i njegovu suprugu maltretirali. ,,Nakon što su mene izmaltretirali, od moje supruge su tražili da skine maramu, hidžab. Kada smo upitali zašto mora potpuno da skine maramu ako je već otkriveno lice da se može identifikovati, odgovorili su nam: ‘Šta mi znamo šta vi krijete ispod te marame’. Žena je objasnila da neće skinuti hidžab iz vjerskih razloga. ,,Ukoliko je potrebno, slobodno me možete vratiti nazad u Crnu Goru”, dodala je ona. Tek nakon četiri sata zadržavanja, granična policija ih je pustila da prođu.

,,Zbog brade nas gledaju kao da smo svi teoristi. Pojedini nas nazivaju i ‘vehabijama’. Ako je jedan loš, ne mora da znači da su svi muslimani ili Romi loši. Prsti nijesu isti. Razlikuju se jedan od drugog. Čovjek se od čovjeka razlikuje kao i brat od brata i sestra od sestre. Na žalost većina ljudi ovdje ima loše mišljenje o nama”, kaže on.

Navodi ipak pozitivan primjer, svog prijatelja pravoslavne vjeroispovjesti koji je prihvatio Islam. ,,Već je četvrta godina kako se druži sa nama i dolazi u naš Mesdžid. Nije bitno koje je čovjek vjere, samo je bitno da zaista bude čovjek. Razlikuje se čovjek i nečovjek, zato svima toplo poručujem, volite vaše a poštujte tuđe”, dodaje Beriša.

Dvadesetsedmogodišnji Brahim Zumeri praktikuje svoju vjeru i voli, kaže, to što radi. Rođen je u Podgorici gdje živi i radi. Zaposlen je u Čistoći, za stalno, kako se to kaže. Iako je odrastao ovdje, ne osjeća se, kaže, sigurno. Na poslu nailazi na razne provokacije.

,,Dok sam radio na Tuškoj pijaci, sklonio sam se u neki ćošak kako bih obavio vjersku dužnost. Naišao je muškarac i počeo da viče: ‘Ti si terorista! Ovdje si došao da klanjaš!’ Dobacivao mi je još pogrdnih riječi”, priča mladić.

I on ukazuje da ima dobrih I razumnih ljudi. Njegov šef mu, kaže, nikada ništa nije prigovorio zbog brade i skraćenih pantalona. Naprotiv, podržava ga u tome.

Prisjeća se i kako se nedavno zatekao u centru Podgorice kada su počele pripreme za Prajd. ,,Dok sam obavljao poslovnu dužnost u Bokeškoj ulici, čuo sam da je neko od policajaca dobacio: ‘Pazite se ovoga, ovaj može da nas raznese!’ Iako su se oni samo našalili, ja sam se osjećao jako loše. Nijesam reagovao jer ne nailazim po prvi put na takve provokacije. Trudim se da to ignorišem i krenem dalje”, priča naš sagovornik.

,,Ni našim suprugama i sestrama nije lako. Na ulicama budu nerijetko diskriminisane i propraćene pogrdama zbog hidžaba koji nose. Moja supruga je bila u drugom stanju i otišla na pregled u Dom zdravlja na Konik. Usput je svratila do pekare da kupi kiflu, a kada je izašla iz pekare, djeca uzrasta od petnaest do šesnaest godina su je gađali kamenjima. Ona se branila i sklanjala sve dok nije došla do ambulante. To je bio veliki stres i rizik za nju”, priča Zumeri. ,,Većina imamo problema na granicama zbog brade. Maltretiranja, ispitivanja, istraživanja, zadržavanja po tri do četiri sata, sve to dok naša djeca čekaju u kolima”, dodaje.

,,Glumac može da ima bradu, pjevač, pop, lopov može da ima bradu, a kada tamnoputi muškarac ima bradu, onda je on terorista, fundamentalista i slično”, konstatuje naš sagovornik i dodaje: ,,Kada bi pripadnici većinske zajednice uzeli da čitaju Kuran, vidjeli bi da je to knjiga lijeka i svjetlosti, knjiga istine koja unosi mnogo radosti”.

Enis EMINOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo