Nema veze što se zakonitostima njegovih poslova bavi specijalno oformljena Komisija (kakva god); nema veze što ga malecki koalicioni partner deklarativno, u dugom trajanju, sumnjiči za brojne nezakonite radnje i afere; nema veze što je u javnosti poznat kao bahati nasilnik koji je sa sinom i tjelohraniteljom napao urednika i fotoreportera Vijesti; nema veze što čovjek nema nikakve veze sa međunarodnim odnosima i diplomatijom, hirurg je – nema ništa veze: bivši prvi čovjek glavnog crnogorskog grada, Miomir Mugoša u Ljubljanu, za crnogorskog ambasadora u Sloveniji.
Nema veze ni to što se, u neopjevanoj demonstraciji licemjerja, zbog glasanja poslanika sopstvene stranke za narečeno namještenje, naknadno, javnosti izvinio lider SDP-a Ranko Krivokapić.
Mugoša je samo posljednji u nizu depeesovih vojnika koji je zaklon našao u diplomatskim odajama. Idealno je za takve: podalje su od očiju javnosti, dobro plaćeni, u luksuznom ambijentu i sa brojnim privilegijama. Ostaju u partijskoj vrtešci, kada zatreba za delikatne poslove režima, na mig šefa, ponovo se mogu vratiti u epicentar dešavanja.
Sjetimo se samo Đukanovićevog kuma Gorana Sita Rakočevića, nekadašnjeg ministra kulture, koji se, kao savjetnik, obreo i u kabinetima Đukanovića, ali i ,,predsjednika” Filipa Vujanovića. Bio je i direktor TVCG u periodu kada su zabilježeni milionski gubici. Onda je naprasno, juna 2009. godine, otputovao u Hrvatsku, da ambasadoruje. Oni koji prate dešavanja na dvoru povezali su kockice: bio je to čin smirivanja strasti uzavrelih tokom kratkog ali žestokog sukoba između Rakočevića i Đukanovićevog brata Aca, vlasnika Prve banke.
Dok je Rakočević bio u upravi pomenute banke, sa njom je, 2007. godine, sklopio ugovor po kojem joj iznajmljuje dio svoje porodične kuće u centru Kolašinu, kao poslovni prostor, za 5.000 eura mjesečno. Potom je, 300 hiljada eura od zakupnine naplatio unaprijed, a novac deponovao na račun – konkurentske banke! To se baš nije svidjelo premijerovom bratu. Kasnije je menadžment Prve banke tužio svog bivšeg člana uprave.
Preraslo je to u lični sukob, koji je najbolje bio vidljiv, kako smo pisali, na svadbi Gorana i Jelene Nenezić, koncem 2008. Tokom slavlja, Aco je uzeo riječ i osuo po Milovom kumu, ali i ostalim kumovima, koji su, kako je pričao, zahvaljujući njegovom bratu stekli sve što imaju. Nakon svega, Rakočević, polovinom 2009. godine, odlazi na poziciju ambasadora u susjednu Hrvatsku.
U komšiluk je raspoređen još jedan bivši ministar kulture Branislav Mićunović. U Srbiju. Ostaće upamćeno, racimo, da je 2010. godine ovako obećao, najavljujući početak ostvarivanja projekta Cetinje grad kulture 2010-2013: ,,Naredne godine predviđena je sanacija i obnova nepokretnih spomenika kulture – mauzoleja Vladike Danila na Orlovom kršu, završetak rekonstrukcije zgrade bivšeg italijanskog poslanstva u kojoj je smještena Centralna biblioteka Đurđe Crnojević, sanacija glavnog depoa Centralne narodne biblioteke, rekonstrukcija Vladinog doma, Dvora Kralja Nikole, sanacija spomen kompleksa Mauzolej Petar Drugi Petrović Njegoš na Lovćenu. Planirana je i izrada projekta rekonstrukcije hotela Lokanda…” Ko je makar jednom prošetao Cetinjem, pet godina kasnije, zna rezultate obećanja: nula.
Da li su planeri u vrhu režima imali u vidu da je mnogo oba supružnika na visokim pozicijama, ili nešto drugo, ali: dva mjeseca nakon što je suprug otputovao za Beograd, u Užičku 1, supruga Radmila Vojvodić je postavljena za rektorku Univerziteta. Ona, na primjer, nije bila ovako odvojena od muža (Podgorica – Beograd), kada je radila spot za Crnogorsko narodno pozorište, kojem je nadređeni bio njen – suprug. Takođe, snimala je i spot za Kotor art festival čiji je počasni predsjednik bio njen – suprug.
Na adresi Via Antonio Gramsci 9, u Rimu, već nekoliko godina je Vojin Vlahović, ambasador u Italiji. Nekadašnji Đukanovićev savjetnik za ekonomske odnose sa inostranstvom i privatizaciju, Vlahović je svojevremeno zauzimao i poziciju šefa premijerovog kabineta. Pamtimo ga, naročito, iz perioda kada je bio u Savjetu za privatizaciju, njegov sekretar, kada se to tijelo pominjalo u medijima u kontekstu raznoraznih privatizacionih afera.
Podsjećamo: bio je i u upravnim odborima HTP Boka AD Herceg Novi, predsjednik Upravnog odbora Montenegrobonusa Cetinje, direktor Turističke organizacije Crne Gore… Savjet za privatizaciju imenovao ga je i za člana Tenderske komisije u kojoj je sjedio zajedno sa Bojšom Šotrom iz Eurofonda kojeg kontroliše Vesko Barović, esdepeovcem Raškom Konjevićem, Vladimirom Vukmirovićem, bivšim predsjednikom Privredne komore Crne Gore…. Onda je 2011. poslat u ambasadu, na pauzu.
Rokada: ambasadorsko mjesto Vlahović je u Rimu naslijedio od nekadašnjeg ministra ekonomije Darka Uskokovića, a Uskoković od njega predsjedničko mjesto u UO vladinog Montenegrobonusa Cetinje. Uskoković će ostati upamćen kao član Tenderske komisije za privatizaciju KAP-a, privatizacije koja će pokoljenjima ostati kao primjer jedne od najvećih prevara u modernoj istoriji Crne Gore.
Počeo je kao šef kabineta premijera Vujanovića, koncem devedesetih. Tada je, komentarišući proteste dakićevaca i njihov plan da zbog neisplaćenih zarada izađu na ulice, rekao: ,,Razlog za pokušaj izlaska na ulice je neisplaćen regres… Ni mi u Vladi nismo dobili regrese, pa niko ne izlazi na ulice”. Potom je napredovao do ministra ekonomije. Bio je jedan od umiješanih, makar nečinjenjem, u aferu oko aranžmana o kupovini struje između EPCG i londonske EFT. Tokom privatizacije Telekoma bio je resorni ministar ali i član Odbora direktora Telekoma Crne Gore.
Govorio je: ,,Neko ima hrabrosti, a neko ne, da usvaja važne odluke o privatizaciji. Vlada ima hrabrosti i spremna je da snosi odgovornost”. Znamo kako je prodat Telekom: američki istražni organi utvrdili su da su prilikom prodaje Telekoma, sa preko sedam miliona eura, podmićena najmanje dva crnogorska funkcionera i advokatica, sestra tada najvišeg vladinog funkcionera (Ana Kolarević). Na kupoprodajnom ugovoru stoji i Uskokovićevo ime. On je, kasnije, kazao da je za cijelu aferu saznao iz novina. Onda je poslat u ambasadu u Rimu, na odmor.
Nakon nekoliko godina vraća se u Grnu Goru i, kako smo naveli, postaje predsjednik borda Montenegrobonusa, pa i savjetnik Filipa Vujanovića za međunarodne ekonomske odnose. Sredinom prošle godine članovi Odbora za međunarodne odnose i iseljenike, većinom glasova, daju pozitivno mišljenje da Uskoković bude razmješten na novo ambasadorsko mjesto – u Ujedinjenim Arapskim Emiratima na rezidentnoj osnovi, sa sjedištem u Abu Dabiju. Sada je na adresi Villa 1, Building 69, Rabdan st 29, Al Mushrif, Abu Dhabi. Do daljnjega.
Tamo je Uskoković naslijedio Aleksandra Erakovića, koji je u diplomatiju pošao sa pozicije savjetnika za odnose sa javnošću premijera Mila Đukanovića, negdje u istom periodu kada je i pominjani Sito Rakočević otputovao u ambasadu u Zagreb. Sada će Eraković, prenose mediji – mimo diplomatske prakse da dipolomate nakon misije jedno vrijeme borave u matičnoj zemlji – biti postavljen za ambasadora Crne Gore u Madridu.
Portparol Nove srpske demokratije Jovan Vučurović, povodom Mugošinog najavljenog odlaska u ambasadu u Sloveniji, kazao je da pojam crnogorske diplomatije danas ne postoji što se, kako je rekao, vidi po načinu funkcionisanja Ministarstva vanjskih poslova i ko se i kako bira u diplomatska predstavništva Crne Gore.
,,Diplomatsko-konzularna predstavništva postala su pogodno mjesto za uhljebljenje raznih funkcionera stranaka vladajuće koalicije, pretežno isluženih kadrova DPS-a i SDP-a i onih sa liste čekanja za neku funkciju. Na taj način umjesto ozbiljnih diplomata imamo ljude koji su više turisti nego diplomate. U državama koje imaju ozbiljnu diplomatiju ambasadori su u ogromnom procentu karijerne diplomate, ljudi sa velikim iskustvom i ugledom, bez mrlje u karijeri, dok se u Crnoj Gori dešava da na ovako odgovorna mjesta odlaze osobe opterećene brojnim aferama.”
Ambasada: sklonište od zakona, zaklon od javnosti, red za čekanje državne sinekure.
Marko MILAČIĆ