Povežite se sa nama

OKO NAS

DIONICA PUTA GUSINJE–PODGORICA KROZ ALBANIJU ZAVRŠENA: Gusinje još u zapećku

Objavljeno prije

na

Nakon što je Albanija završila svoj dio obaveza i iz međunarodnih sredstava završila put od Skadra na jugu pa prema sjeveru nadomak Gusinja, sada više niko ne postavlja pitanje da li će se ova mala živopisna varoš na krajnjem sjeveroistoku naše država spojiti sa Podgoricom prečicom, dolinom rijeke Cijevne.

Ostala je samo jedna sitnica. Crnogorska strana nije ni kramp zabola da ispuni obećanja koja je stanovnicima ovog grada dala još prije deceniju i po.

Osim što je izgradila granični prelaz Grnčar kod Gusinja, naša država treba još jedino da napravi bolji put od Tuzi preko Dinoše do graničnog prelaza Cijevna zatrijebačka.

„Šira crnogorska javnost nije ni upoznata sa činjenicim da je Albanija završila kompletan posao. Put je gotov, postavljena je i saobraćajna signalizacija. Taj put se već uveliko koristi, ali se u nedostatku graničnog prelaza u Cijevni zatrijebačkoj, mora ići tridesetak kilometara niže, do Božaja”, kaže za Monitor predsjednik Partije za Gusinje dr Rusmin Laličić, jedan od nekoliko autora ideje spajanja Plava i Gusinja s Podgoricom kroz Albaniju.

„Otkriću vam jedan podatak koji će vas možda iznenaditi. Prošle godine za Ilindan (2. avgust), kada se tradicionalno okupljamo na Alipašinim izvorima, preko graničnog prelaza Grnčar u jednom danu bilo je četiri i po hiljade prelazaka. Tog dana bio je pravi kolaps na granici kod Gusinja. Ljudi su se prosto obradovali tom putu. Mediji to nijesu ni zabilježili”, kaže Laličić.

On objašnjava da oni koji prolaze ovim putem moraju još uvijek, žele li u Podgoricu, ići na prelaz Božaj.

„Od kada je završen ovaj put, promet preko Božaja uvećan je za trideset odsto. To znači da se put uveliko koristi i da već svi imamo benefite”, dodaje Laličić.

Njemu, kaže, nije jasno zbog čega crnogorske vlasti odugovlače s izgradnjom puta od Dinoše do novog graničnog prelaza u Cijevni zatrijebačkoj.

„Još nešto da kažem što nije mnogo poznato. Albanija je iz međunarodnih sredstava napravila i zajednički granični prelaz na tom mjestu, kao i prilazni put od tri kilometra. Crna Gora samo treba da proširi put od mosta u Dinoši do ovog graničnog prelaza i da se on zvanično otvori. To je sve što treba da urade, a ništa ne čine. Nije mi jasno zbog čega”, kaže Laličić.

Prema njegovim riječima, otvaranjem ovog graničnog prelaza Gusinje od Podgorice dijelilo bi svega pedeset i sedam kilometara.

„Ovako se mora na Božaj, što je duže trideset kilometara. Osim toga, na Božaju su velike gužve. Otvaranjem prelaza u Cijevni, rasteretio bi se i granični prelaz Božaj”, ubijeđen je Laličić.

Gusinje, živopisna varoš koja je nedavno, poslije mnogo vremena, izvojevala bitku za status opštine, nalazilo se bukvalno u crnogorskom zapećku. Iz ovog planinskog gradića zbog nedostatka saobraćajnica, moglo se samo nazad.

Laličić ukazuje da je za saobraćajno otvaranje ne samo Gusinja već čitavog Gornjeg Polimlja, upravo put koji vodi dolinom Cijevne do Podgorice, od presudnog značaja.

On podsjeća da taj put predstavlja još karavansku trasu iz starih vremena. Tuda je, u zlatno doba za Gusinje, bilo najbliže od Skoplja do Dubrovnika. Predanja čak kažu da je karavanska trasa počinjala u dalekoj Kini na istoku, a završavala se u Veneciji, na zapadu.

„Podsjetiću vas i na činjenicu da je 1926. godine između tadašnje kraljevine Jugoslavije i kraljevine Albanije postignt sporazum kojim je Gusinjcima tokom obdanice bio omogućen bezbjedan i siguran prolaz kroz Albaniju ovim putem do Podgorice i Cetinja. Taj ugovor je bio napravljen u prisustvu velikih sila i morao se poštovati”, kaže Laličić.

Gusinje je nekada imalo 600 domaćinstava i 200 trgovinskih i zanatskih radnji. Danas lagano odumire, a jedini put odavde obično je vodio u Sjedinjene Američke Države.

Ovo malo urbano mjesto, podsjeća Laličić, postalo je saobraćajno slijepo crijevo Crne Gore u vrijeme Envera Hodže i staljinizma, kada su granice prema Albaniji tadašnjoj Jugoslaviji bile neprobojni bedem. Ta vjekovna saobraćajnica tako je prekinuta. Od tada mještani Gusinja i Plava u Podgoricu putuju ,,kružnim tokom”, preko Berana, Ribarevina i kanjonom Morače.

Osim što je najkraća veza Plava i Gusinja s Podgoricom, ovaj put ima i prednost što najvećim dijelom prolazi kroz mediteransku klimu.

„Gusinje je ispod Prokletija, na nadmorskoj visini od 900 metara, a sredozemna klima, vjerovali ili ne, ovim je putem u neposrednoj blizini”, pojašnjava Laličić.

On kaže da se najveći prevoj od 1200 metara na tom putu nalazi u Albaniji na samo 12 kilometara od Gusinja, dok već poslije šesnaestog kilometra od ove planinske varoši u Crnoj Gori, u Albaniji počinje sredozemna klima i više ne pada snijeg, što znači da je put veoma lak za održavanje u zimskim uslovima.

„Otvaranjem za saobraćaj ovog puta, ovaj kraj u bukvalnom smislu treba da postane ono što zapravo jeste – ne sjeveroistok, već jugoistok Crne Gore”, kaže Laličić.

Puštanje u saobraćaj puta kroz Albaniju, posebno je obradovalo plavske i gusinjske iseljenike, koji ne zaboravljaju rodni kraj i dolaze makar ljeti. Stižući na odmor sa svih kontinenata oni prelaze milje i okeane, ali uglavnom svi ističu kako im najteže od svega pada dionica od Podgorice do Gusinja kroz Moraču. Sada bi trebalo da bude drugačije.

Laličić objašnjava da za njih, kao i za čitavo Gornje Polimlje, više znači ovaj regionalni put od projektovanog autoputa preko Mateševa. Čak i da se atutoput sjutra završi, oni bi, kako kažu, morali da se voze pedeset kilometara do Andrijevice da bi se vezivali na njega.

„Desetak kilometara više putem kroz Albaniju, i već smo u Podgorici”, naglašava Laličić.

On ukazuje da bi ovaj put skratio i razdaljinu do Ulcinja, do kojeg je od Gusinja svega stotinu dvadeset kilometara.

„Do Skadra je okruglo stotinu kilometara, a zatim iz Skadra do Ulcinja još svega dvadesetak”, objašnjava Laličić.

Manje je poznata, kaže on, i činjenica da je put od Gusinja do Podgorice kroz Albaniju najbliža i najprirodnija veza jadranskog i crnomorskog sliva.

U gusinjskom i plavskom kraju nadaju se da će otvaranje ovog puta dovesti i više turista iz Podgorice na Plavsko jezero i u Nacionalni park Prokletije. Zbog čega to nije urađeno do sada, nikome nije jasno.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo