Povodom  29  godina od vojno – policijske akcije Oluja kojom je oslobođen znatan dio teritorije Hrvatske, na kojem je oružanom silom početkom devedesetih  formirana paradržava, zv. Republika Srpska Krajina, dio novih  crnogorskih  vlasti, prije svega  ministri u Vladi iz koalcije ZBCG i Demokrata, neizbalansiranim izjavama, upustili su se u novo provociranje Hrvatske

Dva dana nakon što je rezolucija crnogorske Skupštine o Jasenovcu objavljena u Službenom listu (izglasana još 28.juna na Vidovdan) dio crnogorske vlasti je krenuo u novo provociranje Hrvatske.  Povod je bio 29  godina od vojno – policijske akcije Oluja kojom je oslobođen znatan dio teritorije Hrvatske, na kojem je oružanom silom uz svesrdno učešće  Miloševićevih vlasti  i JNA,  pod kontrolom Beograda, uz zločine i progone tamošnjih Hrvata, bila formirana tzv. Republika Srpska Krajine (RSK). Dio vlasti, prije svega novi ministri u Vladi, koji su dio provučićevskog bloka iz Nove srpske demokratije (NSD) i Demokratske narodne partije (DNP) su lično prisustvovali komemoraciji na stadionu Lagator u Loznici. Tamo je održan glavni skup na kome je govorio predsjednik Aleksandar Vučić pred nekoliko hiljada organizovano dovedenih pristalica režima u sklopu Dana sećanja na stradale i prognane u akciju Oluja. Prisutni su bili i patrijarh Porfirije Perić i predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik. Predsjednik crnogorske Skupštine Andrija Mandić se nije lično pojavio već se oglasio saopštenjem. U tom saopštenju Mandić ističe da „ „niko nije mogao da vjeruje da će se pred sami početak 21. vijeka, na starom kontinentu desiti progon i egzodus jednog naroda“ i da su mnogi kroz istoriju pokušali ugasiti srpski narod i manastire, crkve, gradove i sela.“

Iz Crne Gore su se, osim vučićevskog bloka, čije ponašanje nikog ne iznenađuje, oglasile i građanski deklarisane Demokrate.  Njihov lider i potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić je rekao da se „sjeća dana kada su nedužni ljudi stradali ili masovno protjerani sa svojih ognjišta, a njihova imovina uništavana“. Stoga je zaključio da je „mir najveća vrijednost“ a „život u slozi i zajedništvu“ sigurna budućnost. Oglasio se i Bećićev partijski kolega i ministar odbrane Dragan Krapović.  U posebnom saopštenju on je  napisao da je „nemoguće ostati nijem na posljedice operacije Oluja, stradanja nedužnih ljudi, protjerivanja stanovništva i uništavanja njihove imovine“.

Ovaj nastup Demokrata je djelovao  i kao reakcija na hrvatske reakcije na njihovu ulogu u izglasavanju  kontroverzne jasenovačke rezolucija. Bečića je Hrvatska nedavno proglasila nepoželjnim zajedno sa liderima NSD i DNP. Bečiću, za razliku od druge dvojice, teško pada što je  persona non grata u susjednoj zemlji koja može zagorčavati evropske integracije Crne Gore. Iako je politički proizišao iz, narodski nazvane, SNP-ove „barake na Morači“, Bečić je napravio znatan otklon od slijepog slijeđenja politike Beograda, po čemu je Socijalistička narodna partija bila i ostala prepoznata.

Međutim, puno je naznaka da otklon nije potpun i da će oblikovanje Demokrata kao građanske opcije, ako ga bude,  potrajati i ići trnovitim putem.  Njegova partija kao koalicioni partner i dalje održava na vlasti otvoreno pročetničke i Vučiću poltronski odane NSD-ove gradonačelnike Nikšića i Pljevalja. Predsjednik nikšićkog parlamenta iz Demokrata je prošlog ljeta prisustvovao parastosu zločincu Draži Mihailoviću u crkvi Svetog Vasilija. Bečićevi odbornici u Podgorici su podnijeli prijedlog da ulica u gradu dobije ime po Pavlu Bulatoviću – vjernom sljedbeniku Miloševićevog Beograda, saveznom ministru odbrane čije ubistvo nikada nije rasvijetljeno. Bulatović je i bivši crnogorski ministrar unutrašnjih poslova za vrijeme čijeg mandata se desio lov na  bošnjačke izbjeglice u Crnoj Gori i njihovo izručivanje vlastima RS-a. Većina njih je po izručenju zvjerski pobijena.

Sadašnji ministar unutrašnih poslova iz redova Demokrata Danilo Šaranović i prvenstveno njegov pomoćnik Radovan Popović kao da imaju pik na politički progonjene Bjeloruse i Ruse koji traže utočište i zaštitu u Crnoj Gori. Totalitarni režimi u Minsku i Moskvi bi se rado riješili njih na isti način kao što su to uradile vlasti RS-a pod Radovanom Karadžićem kada im je Pavle Bulatović poslao natrag izbjegle Bošnjake. Objašnjenja pomoćnika ministra Popovića su bizarna – Bjelorusija i Rusija su demokratske države čiji ustavi jamče sva ljudska i politička prava. Tom logikom bi svaka zemlja, uključujući i staljinističku Sjevernu Koreju bila demokratska i narodna jer to piše u ustavu.

Kada je o Oluji riječ, nesporne su činjenice,  obrazložene i u haškim presudama, da su tokom i nakon operacije hrvatske vojske počinjeni teški ratni zločini protiv civilnog srpskog stanovništva. Između 150 i 200 hiljada Srba su morali pobjeći iz svojih domova od kiše granata koje su se sručile na Knin i druga mjesta ranih jutarnjih sati 4.avgusta 1995. godine. Oni koji su povjerovali uvjeravanjima tadašnjeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana da im se jamče sva prava ako ostanu su loše prošli, ako se makar nisu sklonili u obližnje baze UN-a. Broj ubijenih civila, mahom staraca, se kreće od 214 (hrvatske tvrdnje) do 1198 (srpske tvdnje). Haški tribunal navodi 324 civilne žrtve uz opštu paljevinu i pljačku imovine nakon završetka akcije.

Međutim, dio političara u Crnoj Gori koji navodno zastupa pomiriteljske stavove, gleda na te događaje kao da su se desili iz vedra neba. Oluji je prethodila oružana agresija Miloševićeve Srbije 1991. godine u kojoj je učestvovala i zvanična Crna Gora  kao Milošećev satelit. Srpske službe su instrumentalizirale lokalne Srbe za pobunu, radi stvaranja projekta velike Srbije. Te godine srpske formacije su osvojile trećinu Hrvatske uz protjerivanje preko 250 hiljada Hrvata sa okupiranih teritorija i uz ubistva stotina i  hiljada civila. U agresiji je tada kao dobrovoljac učestvovao i Andrija Mandić.

Kasniji mirovni pregovori pod pokroviteljstvom zapadnih država prije svega Amerike, su propali jer su lideri RSK na mig Beograda odbijali sve mirovne inicijative. Zadnji mirovni plan pod nazivom Z4 koji je nudio široku autonomiju Srbima i de fakto „državu u državi“ (sa grbom, zastavom, vlastitom policijom, ekonomijom itd.) lider RSK Milan Martić je odbio i da primi na razmatranje –  na radost hrvatskog rukovodstva.

Po riječima mnogih tadašnjih aktera, sudbina Krajine je bila zapečaćena i prije odbijanja Z4 plana. Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su već imali dogovorenu trampu. Nakon što Srbija u ratu 1991. nije uspjela vojno poraziti Hrvatsku i osvojiti dalmatinsku obalu, fokus je preusmjeren na Bosnu i Hercegovinu. Hrvatska je prepustila Srbiji kompletnu bosansku Posavinu, gdje većinski živi hrvatski narod,  najbolji i najplodniji dio zemlje, dok se Srbija zauzvrat odrekla krševite Krajine koja njoj bez obale nije ništa značila. Za Hrvate je imala strateški značaj. Hrvati i Bošnjaci su protjerani iz Posavine kao i svih drugih krajeva BiH koji su došli pod kontrolu srpskih snaga.

Bivši krajiški lideri su izričiti da Milošević nije htio ni prstom mrdnuti da zaštiti Srbe. Po riječima generala krajiške vojske Milisava Sekulića to jutro 4. avgusta je predsjednik RSK Milan Martić uspio uspostaviti vezu sa Miloševićem u Beogradu. Na Martićeve riječi „gospodine predsedniče, šta da radim“  on mu je rekao „ubij se“ – navodi general Sekulić. Hrvoje Šarinić, Tuđmanov glavni obavještajac i konfidant je nekoliko puta izjavio da je bilo potpuno sigurno da se Srbija neće umiješati u Oluju i da hrvatska vojska ima odriješene ruke.

Ćutanje Mandića i njegovih istomišljenika na ponašanje Beograda (onda i sada) ima političku logiku. Ipak, Mandić tvrdi da je vjernik i da se navodno moli za sve srpske stradalnike. Istovremeno ispunjava naloge režima ogrezlog u kriminalu i korupciji, i na štetu srpskog naroda.

Na Demokratama i Evropi sad (PES) je odluka – ili će Crna Gora nazad u 90-te preko Beograda ili u EU preko Debelog brijega. Uz sučavanje sa svim  onim što se tamo devedestih desilo.

Jovo MARTINOVIĆ