Povežite se sa nama

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Sramota za sve koji su branili Medenicin treći mandat

Objavljeno prije

na

Predsjednica Vrhovnog suda odobrava prisluškivanje ANB-u i time suštinski ima informaciju o svim njihovim predmetima u kojima zakonito koriste mjere tajnog nadzora. ANB je imala odgovornost da nju prepozna kao bezbjednosno interesantnu ličnost. Takođe, ona je imala snažan upliv u rad drugih državnih organa i suštinski držala pod kontrolom postupke protiv bilo koga, uključujući one koji bi ukazali na poslove njenog sina ali i na sinovljevu konkurenciju

 

MONITOR: Kako vam se čini cijela situacija oko hapšenja bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo je najznačajnije pitanje za Crnu Goru u ovoj godini i prilika za suštinske promjene. Ne uspijevam da osjetim zadovoljstvo što možda bude iskoraka u izgradnji pravne države i benefita za proces pregovora, što su ciljevi do kojih mi je veoma stalo – od toga koliko mi je neprijatno što sam iz zemlje u kojoj je predsjednica Vrhovnog suda možda članica kriminalne grupe koja se bavi švercom.

Ovo je nacionalna sramota i trenutak za samorefleksiju šta smo svi mogli bolje da uradimo u prethodnom periodu. Naravno, nismo svi jednako odgovorni: neki smo imali širu društvenu odgovornost, a drugi odgovornost po osnovu državne funkcije koju nisu ispunjavali. Takvi nemaju pravo da sebe smatraju patriotama jer su sjedjeli skrštenih ruku dok je  uništavan međunarodni ugled države. Prikačena nam je oznaka „hibridnog režima”, postali smo svjetski poznati po klanovima i tonama kokaina.

Sumnje o nepočinstvima su poznate od ranije, ali i pored toga, sada kada se ovo klupko pred nama odmotava, jednako je poražavajuće. Ako se u ozbiljnom pravnom postupku potvrde sumnje, još značajan broj ljudi mora da odgovara. Tu vidim tri grupe ljudi: neke koji nisu ni znali šta se dešava a bili su plaćeni da znaju; neke koji su znali, nisu ništa preduzeli a bili su plaćeni da preduzmu, i treće, koji su direktno učestvovali u kriminalnim radnjama.

Ljudski je razumljivo da se pošten čovjek iz institucija plaši da „nagazi” narko-mafiju, tu je disbalans moći ogroman, pogotovu kada ne može da računa na nezavisno pravosuđe koje bi do kraja rasvijetlilo slučajeve. Ali takvi ne bi smjeli ni  da prihvataju funkcije i privilegije pozicija na kojima je to osnovni opis posla.

Implikacije ovog predmeta su ogromne, ako se dokažu. Poštujem pretpostavku nevinosti jer bi sve drugo vodilo u divljaštvo. Ipak, moram da podsjetim da, između ostalog, predsjednica Vrhovnog suda odobrava prisluškivanje ANB-u i samim tim suštinski ima informaciju o bukvalno svim njihovim predmetima u kojima zakonito koriste mjere tajnog nadzora, dok je ANB imala odgovornost da nju prepozna kao bezbjednosno interesnantnu ličnost. Takođe je imala snažan upliv u rad drugih državnih organa i suštinski držala pod kontrolom postupke protiv bilo koga, uključujući one koji bi ukazali na poslove njenog sina ali i na sinovljevu konkurenciju.

MONITOR: Da li je reakcija nadležnih instutucija bila adekvatna?

BAJRAMSPAHIĆ: Uz ogradu da se situacija mijenja iz minuta u minut, ovo što se posljednjih dana dešava djeluje relativno dobro, iako ničega ne bi bilo da nije bilo EUROPOL-a da pošalje dokaze i Libertasa da alarmira javnost. Ovo je tek početak, a do sada smo nažalost imali iskustava da nakon inicijalnih predstava za javnost, ostane samo gorak ukus.

Dobro je što potencijalno odgovornoj nije dozvoljeno da napusti državu, dobro je da su uhapšena povezana lica, važno je da se onemogući svaki pokušaj da utiču na svjedoke i one koji vode postupak. Ovaj predmet je najveći izazov za državne organe imajući u vidu ogromnu moć koju Vesna Mednica ima. Ona zna mane i tajne svake osobe sa kojim će se sresti tokom trajanja postupka. Nema sumnje da će biti mnogo onih unutar sistema koji će pokušavati da opstruiraju postupak. Jednako je važno i da ne bude nikakvog šikaniranja. Neophodan je rigorozan pravni postupak, profesionalan, neostrašćen, pravičan. Presudna okolnost je da je jedan od dokaza došao od međunarodnog aktera pa ne može biti osporen. To je očvrsnulo predmet do tačke sa koje više nema povratka, niti se može gurnuti pod tepih. Šta god da se bude dalje dešavalo, jedna era je neslavno završena.

Iako će ovo biti najvažniji predmet do sada, ne treba imati zabludu da, čak i ako bude pravilno vođen, to samo po sebi mijenja sve. Nijedan predmet, ma koliko veliki bio, nije dovoljan za transformaciju sistema. Pogledajte iz današnje perspektive takozvane „budvanske predmete“, koji su u datom trenutku bili veliki iskorak. Logična bi pretpostavka bila da će nakon osuđivanja Marovića, Marovićevog brata, Rađenovića, Pavićevića i niza drugih, ostali funkcioneri koji su uključeni u nezakonite poslove, da se zabrinu i pokušaju da se preorijentišu na legalne poslove ili barem pritaje. To se o nije desilo. Naprotiv – čini se da je organizovani kriminal buknuo i rascvjetao se, sudeći po kamionima i tonama koje defiluju, a Medenicin sin se u julu 2020. hvali tim koliko je razvio posao. I nije on jedini. U periodu od 2016. do 2022. godine je bio zabrinjavajući broj zloupotreba svih vrsta, i u javnim nabavkama i spornim ugovorima, davanja i primanja mita, rada u privatnom interesu tajkuna, palih optužnica i presuda, itd. Izgleda da je pohlepa tolika da dok se radi na jednom predmetu, drugi grabe da pokriju „tržište“.

MONITOR: Šta Vam govori podatak, koji je objavljen u medijima, da je Miloš Medenica napustio zemlju uoči hapšenja Lalovića?

BAJRAMSPAHIĆ: Mnogo lica je izmaklo pravdi. Nikakvu tajnu neću reći ako podsjetim da imamo još jedan broj kontroverznih osoba, u ovom smislu, u svim političkim krugovima. Oni ne smiju više biti teret za Crnu Goru.

Zaprepašćujuće je koliko ljudi koji nisu morali, koji nisu bili gladni, se okrenulo kriminalnim radnjama. Moramo se kad-tad zapitati šta sve pospješuje ovu društveni pojavu, koliko je društvo doprinijelo tome da se osjećaju opijeno i nedodirljivo, a da imaju neutaživu glad za materijalnim bogatstvom.

Moramo da prestanemo da ukazujemo društveno poštovanje onima čiji je novac prljav i nezakonito stečen. Ne možemo mlade ljude koji se uključuju u klanove da odbijemo od kriminala ako uspješnim smatramo svakog ko se „napuni para” pa na koji bilo način. Siromaštvo jeste veliko i kriminal ovdje dođe kao privredna grana, ali zbog toga je bilo 60 smrtno stradalih u ratu klanova. To je 60 porodica koje su gurnute na marginu kad su izgubile člana koji im je bio veza sa finansijskom moći. Borba protiv organizovanog kriminala nije naša obaveza reda radi već zato što kriminal ostavlja krvave tragove i uništava živote.

MONITOR: Šta bi slučaj Medenica mogao značiti za pregovore u Poglavlju 23?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo bi mogla da bude odskočna daska za pregovore. Institucije bi mogle sada da se istrgnu iz ruku moćnika i pokušaju da rade na kvalitativno drugačiji način. Međutim, ta reforma mora da bude temeljno vođena. To nisu ad hoc odluke ni revolucija već evolucija, koja mora da bude pažljivo osmišljena jer se radi o građenju novih organizacionih kultura i društvenih obrazaca ponašanja. Mnogi protivnici Medenice suštinski o moći misle isto što i ona, a na njenoj poziciji bi se ponašali isto kao ona. To je naš paradoks koji je potvrđen neuspjehom promjena nakon 30. avgusta.

Moramo imati na umu da je organizovani kriminal žilav, vitalan i brzo se adaptira na nove okolnosti. Pogledajte ponovo primjer „Budve“ – stare ekipe više nema ali novo rukovodstvo ima isti način upravljanja, samovoljan, bahat, kaubojski. Nije došlo do transformacije moći: jednu tajkunsku vlast zamijenila je druga koja se uopšte ne uznemirava što se svakodnevno objavljuju afere o njenim spornim odlukama.

Podsjetila bih i da danas neustavni treći mandat koji je bilo jedna od kočnica u pregovorima ima potpuno novi kontekst, sad odbrana neodbranjivog dobija drugi smisao. Vidimo šta je bio ulog pa je i sramota svih koji su to branili još veća. Dok je Medenica bila na vrhuncu moći nije bilo glasa mnogih koji danas likuju i predstavljaju se kao veliki borci protiv bivše vlasti. Moram da podsjetim – 11 NVO je potpisalo pismo kojim se ukazuje na neustavnost trećeg mandata: Akcija za ljudska prava, MANS, Institut alternativa, Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava, ANIMA, Adamas, CEGAS, Udruženje za zaštitu i promociju prava građanina Pravozastupnik, Media centar, CGO i CRNVO.

 

Nova vlast nastavila praksu hronične neodgovornosti

MONITOR: Koliki je napredak (ili nazadovanje) u pregovorima u poglavljima 23 i 24 ostvarila vlast formirana nakon avgustovskih izbora 2020?

BAJRAMSPAHIĆ: Međunarodna zajednica samo što nije molila DPS da se vrati, uprkos svemu što znaju o DPS-u. Ako to apostolskoj garnituri nije dovoljno da se zapitaju o svojim rezultatima, onda nikad i neće. Pri tome, zaključak do kojeg treba da dođu nije taj da je trebalo da zavedu diktaturu da bi zaustavili povratak DPS-a, ka čemu njihovo promišljanje ide – nego da je trebalo da rade na demokratizaciji i evropeizaciji, umjesto na revanšizmu, nepotizmu, politizaciji uprave, klerikalizaciji, grabljenju resursa za svoju novu partiju, pokušaju sjedjenja na dvije stolice u vezi sa pitanjem agresije Rusije na Ukrajinu i još mnogo toga. Oni nastavljaju praksu hronične neodgovornosti javnih funkcionera koji vide problem u svemu oko sebe, samo ne u sebi, a zbog toga nemaju sposobnost da uče i da se popravljaju u hodu.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre

 

 

MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?

VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.

MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja,  ili za partijske interese?

VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu

 

 

Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.

Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.

Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.

MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?

RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.

Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike

 

 

MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju  građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan  udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani,  nezadovoljni i već višestruko razočarani građani  lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda  u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…

MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?

STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike.   U poslednjoj deceniji protesti  su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem  prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i  tragičnim događajima  iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste.  Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo