Ozvaničeno je: najveći, najbolji, najvrijedniji… crnogorski privatizacioni ugovor uskoro će biti suštinski promijenjen. Jedna godina, najkišovitija u novijoj istoriji Crne Gore, bila je dovoljna da se pokaže kako italijanska A2A, pobjednik Tendera za djelimičnu privatizaciju i dokapitalizaciju EPCG, nije u stanju da ispuni obaveze preuzete kupoprodajnim ugovorom. Od crnogorske javnosti se i dalje kriju kriterijumi (u ugovoru: indikatori) po kojima se ocjenjuje način na koji A2A upravlja ovdašnjom Elektroprivredom, ali je i pored toga postalo jasno da dva osnovna nijesu ispunjena. KUPAC UVIJEK U PRAVU: Realizovane investicije i ostvarena dobit EPCG u 2010. godini manje su od onoga što je predviđeno u petogodišnjem biznis planu.

Možda to i ne bi biilo tako tragično da su Italijani na Tenderu pobijedli zahvaljujući najboljoj ponudu. Ali, ima ljudi koji to još nijesu zaboravili, Tenderska komisija predvođena Vujicim Lazovićem, predsjednikom Savjeta za privatizaciju i potpredsjednikom Vlade, zaključila je da osam eura za akciju koliko su ponudli Italijani vrijedi više od 11 eura koliko su za isti posao nudili Grci. Onima što nijesu povjerovali u tu matematiku rečeno je kako će se i oni, neznaveni i nepovjerljivi, uvjeriti u kvalitet Vladinog računa čim A2A zagospodari Eletroprivredom i pokaže sve što zna i može.

Onda se pokazalo kako to, ipak, i nije mnogo. Zapravo, da je znatno manje od onoga što je EPCG postizala dok je njom upravljala domaća pamet. Međutim, činjenica da A2A nije ispunila ugovorene obaveze protumačena je, zvanično, ne kao dokaz nesposobnosti toliko hvaljenog strateškog investitora, već kao potvrda neprijateljskog okruženja i navodne urote koja funkcioniše u dijelu crnogorske javnosti protiv svih koji su spremni da svoj novac ulože u ovdašnju privredu?!

Zato su Italijani svoj neuspjeh prvo pokušali da prebace na pleća potrošača koji koriste usluge EPCG. I od njih naplate nedostajući novac. Kada je njihov zahtjev da cijena struje poraste i do 70 odsto (za potrošače iz najbrojnije kategorije – domaćinstva) naišao na nerazumijevanje javnosti, zvaničnika Regulatorne agencije za energetiku i predstavnika Vlade kao većinskog vlasnika EPCG, okrenuli su ploču. I vratili se direktnim pregovorima sa čelnicima izvršne vlasti.

REVIDIRANJE: Proljetošnji susret Renata Ravanelija, direktora A2A, i premijera Igora Lukšića označio je početak radova na reviziji važećeg privatizacionog ugovora.

Nije sporno da je do tih razgovora moralo doći. Jednostavno, na to je potpisnike obavezivala činjenica da se ugovor ne izvršava na dogovoreni način. Sporno je, međutim, to što je Vlada Crne Gore u tim pregovorima od starta zauzela poziciju nekoga ko je dužan da čini ustupke koji će, po svaku cijenu, zadovoljiti drugu stranu.

Konačno, krajem prošle nedjelje je obznanjen dogovor da se do kraja godine potpiše aneks ugovora između A2A i Vlade. Crnogorski pregovarači su za svoju veliku pobjedu proglasili mogućnost da se revizijom ugovora ukine (ili samo odloži) pravo A2A da nakon pet godina postane većinski vlasnik EPCG. Elektroprivreda ostaje u državnom vlasništvu, slavodobitno galame muštulukdžije, nadajući se da smo zaboravili elementarno: ovi su pregovori počeli kada je postalo kristalno jasno da A2A ne može ispuniti kriterijume koje su njeni čelnici prihvatili 2009. godine, a koji su bili nužan preduslov da bi oni uopšte mogli razmišljati o tome da postanu većinski vlasnici EPCG. To, dakle, i nije bilo sporno.

Crnogorska javnost tražila je odgovor na dilemu – zašto bi A2A i dalje upravljala najvrijednijim državnim preduzećem u Crnoj Gori? Čime su to zaslužili? Ili preciznije: da li je A2A baš ono što nam je trebalo kada je riječ o razvoju energetskog sektora u Crnoj Gori?

,,Mi smo zadovoljni načinom na koji A2A upravlja Elektroprivredom, pa bi tu mogla da se primijeni opcija dugotrajne saradnje, uz opciju da država zadrži većinsko vlasništvo nad EPCG” – saopštio je premijer Lukšić navodeći kako je pitanje vlasništva u EPCG sekundarno. Najvažnije je, po njegovo mišljenju, da se započeta saradnja nastavi u dobrom duhu. „Ne vidim da bi bilo problema da revizija ugovora ide u pravcu da mi produžavamo ugovor o menadžmentu EPCG sa italijanskom kompanijom”.

Zanimljivo bi, i važno, bilo saznati – na čemu to premijer i njegovi saradnici zasnivaju izrečeno zadovoljstvo načinom na koji Italijani gazduju Elektroprivredom. Iz nekog razloga ovdašnjoj javnosti nije omogućeno da sagleda benefite koje je ta saradnja donijela. Zato, valjda, i ne razumijemo zašto je toliko neophodno po svaku cijenu održati dobar duh sa zvaničnicima kompanije koja ne poštuje svoje obaveze.

Iz nastupa crnogorskih zvaničnika proizilazi da smo mi, u najmanju ruku, odgovorni za to što aktuelna cijena struje nije po volji predstavnicima A2A, i da – i kao država i svi pojedinačno – imamo velike moralnu i materijalnu obavezu prema Italijanima zbog činjenice da su oni u posao sa Vladom Crne Gore, EPCG i Prvom bankom braće Aca i Mila Đukanovića uložili 400 miliona eura… Kao da to nije bio njihov izbor.

U najkraćem: pravila po kojima se određuje cijena električne energije u Crnoj Gori nijesu se suštinski mijenjala nakon dolaska A2A. Samo su ispravljene greške u računu koje su EPCG godišnje donosile 20-tak miliona eura. Na stranicama Monitora smo, od početka pregovora Vlade i A2A, nekoliko puta ponovili da je prema važećim propisima nemoguće da EPCG za pet godina ostvari traženi profit od 300 miliona eura. Nemoguće je da su Italijani to shvatili tek sada. I u slučaju da ne pribave uvjerenje kako su svi njihovi pregovarači bili ,,poslovno nesposobni” ta bi zabluda, ako ona uopšte postoji, trebala ostati samo njihov problem. Isto je i sa pričom o ulogu od 400 miliona eura. Taj novac A2A nije uložila da bi nama bilo bolje, već da bi ostvarila svoje dugoročne ekonomske interese. Iz perspektive Crne Gore bitno je samo to da li oni izvršavaju preuzete obaveze na kvalitetan način. I to bi morao biti jedini kriterijum iz koga bi proizašla odluka da li A2A za svoj angažman u Crnoj Gori zaslužuje (ekonomsku) kaznu ili nagradu. Profit ili gubitak.

VIŠI CILJEVI: Činjenica da ova, u suštini jednostavna priča, u interpretaciji naših zvaničnika dobija neke mnogo šire dimenzije može da znači samo jedno: nešto se pokušava sakriti od građana Crne Gore.

Recimo, istovremeno sa pričom kako EPCG ostaje u državnom vlasništvu, najavljuje se mogućnost da se, bez tendera, toj kompaniji dodijeli pravo gradnje elektrana na Morači. ,,Vlada već razmišlja u tom pravcu”, najavio je Lukšić. A šta ako A2A postane većinski (ili čak jedini) vlasnik EPCG recimo 2020. godine?

Dok traju priče o Elektroprivredi, hidroelektranama na Morači, drugom bloku u Pljevljima, prenosnom kablu, autoputu… besparica ponovo kuca na vrata državnog budžeta. Kao i 2008. godine vlast je prinuđena da izmisli novac kojim će održati likvidnost. U jesen prošle godine država se zadužila za skoro 200 miliona eura uz najavu da će to biti dovoljno da se pokrije i ovogodišnji manjak u budžetu.

Uz mnogo manje pompe i slavljeničkih fanfara operacija je ponovljena i proljetos. O novoj emisiji obveznica vrijednoj 180 miliona eura obaviješteni smo uz najave premijera Lukšića i ministra finansija Milorada Katnića da tokom ove godine neće biti novih zaduženja.

Prije nego ovaj broj Monitora stigne u štampariju, Vlada će započeti pregovore sa Svjetskom bankom o kreditu vrijednom 85 miliona eura, koji bi zvaničnoj Podgorici trebalo da bude dostupan već na jesen. I taj će novac, najavljeno je, biti upotrijebljen za pokrivanje budžetskog deficita.

Po istom principu – danas jedno, sjutra drugo – i priča o novom modelu saradnje sa A2A očas posla bi mogla dobiti potpuno nove obrise. A uz ovakve pregovarače, na bolje neće.

Zoran RADULOVIĆ