Kad ja odlučim, ja onda zavrem, što se kaže – k’o sivonja! Rekli su mi da od vrha na Gradiću, iznad Ostrića, treba najmanje deset sati hoda do Djedovog vrha! I normalno, isto toliko nazad. A već je bilo osam ujutro. Dakle, teško da ću prije šest popodne stići do odredišta. Ne znam ni zašto sam navalio da idem na taj Djedov vrh. Tamo nema ničega: pustahija – krš, samo ogromni borovi za smolarenje. Privlačilo me to ime: Djedov vrh! Možda da je iz bogumilskih vremena. Djed, Did, duhovni autoritet bogumila – moglo bi biti!? Šta li je radio tamo da je baš taj vrh nazvan po njemu!? I ko je to bio? Čime se istakao, kakvim postupkom je sebi izborio takvo mjesto među ljudima da su taj vrh po njemu nazvali i još – da su do današnjeg dana isto ime sačuvali!?

Ako i stignem za dana, valja noćiti negdje u šumi. A ja sam, po običaju, u planini sam i bez ikakve opreme. Ni hrane, ni oružja, ni džepnog nožica, ni čuturice za vodu, čak i bez šibice ili upaljača – o šatoru ili barem denjku sa ćebetom, da ne govorimo. Ali, upravo zato sam se uzdao u sebe – bez ikakve opreme čovjek putuje mnogo brže i za isto vrijeme stigne mnogo dalje. To je na umu imao i Volter. Doduše, prekasno. Jer je pred kraj života, gledajući desetine knjiga koje je objavio, zaključio da je to prevelik bagaz, i da se sa toliko prtljaga ne može stići ko zna koliko daleko – čak ni na putu ka istoriji!

I tako, već oko tri popodne, za sedam sati brzog hoda izlomljenim i zatalasanim hrbatom planinskog grebena uzdignutog iznad lijeve obale rijeke Krivaje, bio sam na domaku Djedovog vrha, okićenog sa tri stasita, bolje reći – gorostasna bora. Pod jednim, rekao bih onim najvećim, vidim jasno, brišući znoj koji lije sa čela – naslonjeno leđima na bor, sjedi dijete. Dječačić, desetak godina, ne više. Dok zabezeknut polako prilazim, iz sjene drugog bora izviri jedna sijeda, bjelobrada glava.

Došli su, ovo dijete i on, kaže mi starac, ,,odozdo, iz sela” – ali ne spominje ni ime sela, ni neko mjesto kojem bi to selo bilo blizu. Dijete mu je unuk, on mu je djed! Došli su da tu, na Djedovom vrhu, djed priča unuku svoje priče. Unuk djedu svira i pjeva svoje pjesme. ,,Ja sam svoju priču završio!” – kaže djed. ,,Sjedi i slušaj, sada će moj unuk svirati i pjevati.” – dodaje i daje mi znak da sjednem i slušam.

Dijete se malo bolje namjesti, čvršće se poduprije leđima o hrapavu koru stoljetnog crnog bora. U rukama nije imalo nikakav instrument. Tišinu ljetnog popodneva, gotovo potpuno neprimjetno, poče plaviti šum vjetra zapletenog u vršice borova. Ne prođe dugo, a taj šum preraste u hujanje, zatim u nagle sinkope prekidane pravim fijukom; prefinjeni žamor brezovih krošnji smijenjivao se, ritmički usklađeno, sa potmulim šuštanjem kožastih svežnjeva hrastovog lišca; iz pozadine, tačnije: odnekud odozdo, kao da nadolazi! – oglasi se žubor nevidljivog potoka. Polako sam počeo da razaznajem tonove koje nikada ranije nisam registrovao. Evo, sasvim jasno: povija se duga trava! Ovo sada je brujanje nekog dalekog roja divljih pčela! I kliktaj sokola, tri, pet, devet puta, pa onda resko štektanje lisice! I oštro, kratko brektanje srndaća! Pa onda ovaj metalni zvuk kastanjeta što bez prestanka navire iz tvrdih krila cvrčaka! Razgovjetno sam mogao prepoznati kadifene tonove nastale iz dodira latica planinske ljubičice, i razlikovati ih sasvim jasno od dubokih vibracija nastalih treperenjem gustih tananih listića gorocvijeta…

Prenuo sam se u prvi sumrak. Nisam primjetio ni kada, ni kuda su otišli djed i to dijete sa Djedovog vrha. Kući sam stigao pred samu ponoć.

U ovaj naš svijet – svijet gluhih! Ne čujemo. A ne da nema muzike. Ne vidimo. A ne da nema ljepote. Pas čuje ultra zvuk, koji mi ne čujemo. Orao vidi za nas nevidljivo. Stišajte se: čućete. Zatvorite oči: progledaćete i ugledaćete! Izlazeći prije par noći iz strahovito bučnog disko kluba, prijateljima koji su odlučili da ostanu, doviknuo sam još ovo: ,,Tamo gdje je ono što radi di-džej – muzika, i gdje je ono čime se reper glasa – pjesma, tu nema spasa!”

Ferid MUHIĆ