Čim sam prvi put čuo da je klasični koncept koji politiku definiše kao aktivnost u službi „ostvarenja najvišeg dobra zajednice“, zbog zastarjelosti bačen na smetlište historije i zamijenjen sintagmom „real politika“ u značenju „Umjetnost mogućeg“, hladni trnci su mi se počeli penjati uz leđa, sve do potiljka. Sve maske su pale, posljednja zavjesa srama je strgnuta

Znao sam da je to najgora vijest i najopasnija rečenica ikada izgovorena u istoriji poltičke misli! Čim sam prvi put čuo da je klasični koncept koji politiku definiše kao aktivnost u službi „ostvarenja najvišeg dobra zajednice“, zbog zastarjelosti bačen na smetljište historije i zamijenjen sintagmom „real politika“ u značenju „Umjetnost mogućeg“, hladni trnci su mi se počeli penjati uz leđa, sve do potiljka, ledeni znoj mi je oblio čelo. Najzad se i to desilo. Sve maske su pale, posljednja zavjesa srama je strgnuta. Nad svijetom se iscerila  „real politika“ – gola i strašna kao vojska bez zastava.

Nema ništa gore ni strašnije od vojske bez zastava! Oduvijek je svaka vojska marširala pod svojim barjakom. Totem, heraldički simbol, ideološki pečat, sveti zapis, šta god bilo na zastavi, uvijek je jasno poručivalo protivniku s kim ima posla i čemu se može a čemu se ne može nadati od njega. Svaka zastava je izražavala shvatanje časti vojske nad kojom se vijorila. Čak su i gusarski brodovi prije napada uvijek isticali svoju zastavu.

Samo se od vojske bez zastava, od vojske koja ratuje u ime „real politike“ kao vještine mogućeg, možeš nadati svemu, bolje rečeno, ničemu! Ta vojska će uraditi sve što je moguće uraditi! Jer se ne pita da li joj nešto dolikuje, nego samo da li nešto može ili ne može uraditi! I sve što je moguće uraditi – uradi. Ako može ubiti političkog protivnika, ubije ga; ako može okupirati suverenu državu na drugom kraju svijeta i nemilice eksploatisati njene resurse, učini to; ako može napraviti diverziju na gasovodu u dubinima studenih voda Baltika, napravi je. Ako može bez posljedica prekršiti odredbe najviših institucija OUN i principe međunarodnog prava, prekrši ih bez dvoumljenja. Iz realnih političkih razloga. Potpuno opravdano, kad je real politika  prosto i jasno – umjetnost mogućeg.

Na tu pomisao, opet osjetim onu jezu. Navodno misteriozna eksplozija u Sibiru u regiji Tunguske,  iz 1908. godine, kada je u sekundi polomljeno, povaljano i uništeno 80 miliona stabala na 2.200 kvadratnih kilometara četinarske prašume tajge, zapravo nije nimalo misteriozna. Udar asteroida je isključen jer nije bilo nikakvog udara: ni najmanji trag udara, o krateru i da ne govorimo, nije pronađen. Eksplozija nuklearnog reaktora NLO letilice je isključena jer nije bilo ni najmanjeg traga radijacije. Eksplozija asteroida je isključena jer bi rasdpadnuti djelovi izazvali veliki broj požara – a ni jedna grančica nije bila zapaljena, tako da sve ove hipoteze spadaju u područje nemogućeg.

Međutim, sramežljivo dovedena u vezu sa eksperimentom Nikole Tesle, ova eksplozija ulazi u sferu realno mogućeg. Ako je 1908. godine, iz svoje laboratorije u Koloradu, Tesla mogao aktivirati energetsku eksploziju jačine 12 megatona sa daljine od 15.000 kilometara. savremeni potencijal protagonista real politike (koji raspolažu cijelom Teslinom intelektualnom zaostavštinom, kako publikovanom tako i onom nedostupnom naučnoj javnosti), danas, 115 godina kasnije, mogu daleko lakše izazvati energetsku eksploziju koje god žele jačine, u bilo kom dijelu svijeta. Tesla je imao snažne moralne skrupule pa je za svoj eksperiment izabrao najnenaseljeniju oblast, toliko pustu da oficijalno nije utvrđena ni jedna ljudska žrtva slučaj ove eksplozije, dok je detonaciju aktivirao u vazduhu da ne izazove zemljotres.

Real politika kao umjetnost mogućeg nema problema sa moralnim skrupulima: njena granica je granica mogućeg. Ne ‘dobrog’, ne ‘opravdanog’, ne ‘humanog’, ne ‘poštenog’… nego upravo i isključiv: ‘mogućeg’! I to je ono što je najstrašnije u ovoj potencijalno SF hipotezi: to što ne mora biti ni SF, ni hipoteza! To što znamo da bi oni koji politiku vide kao umjetnost mogućeg, bez i najmanjeg snebivanja mogli iz svojih interesa aktivirati zemljotres kataklizmičkih proporcija. Pod dva uslova: 1. Da im je to u interesu; 2. Da je to moguće. Na primjer, kao ovaj zemljotres u Turskoj i Siriji.

U svijetu u kom najjači shvataju i praktikuju real politiku kao dijaboličnu „umjetnost mogućeg“, lišenu bilo kakvih humanističkih i moralnih obzira, čak ni ova pomisao zapravo nikoga više ne sablažnjava, dok bi njena potvrda malo koga iznenadila. „Nema takvog zla u koje ne bi niko povjerovao!“ – pomislio sam. I uplašio se od mogućnosti da je to istina.

Ferid MUHIĆ