Povežite se sa nama

Izdvojeno

DESNIČARSKI UDAR U UK: Iznenadni i opasni zaokret

Objavljeno prije

na

Zemlja, koja se nekada smatrala relativno tolerantnom, liberalnom i dobro integrisanom, doživjela je nerede i nasilje tokom kojih su napadnute džamije, a mete su bili i hoteli u kojima su smješteni azilanti. « Protesti » su dobili izrazito antiimigrantski i antimuslimanski karakter, izazivajući strah u muslimanskoj zajednici.  Za nedjelju dana razbijena je iluzija da je Velika Britanija drugačija

 

U protekloj deceniji, Evropa je svjedočila značajnim društvenim i političkim pomacima u kojima su desničarske stranke u zemljama poput Francuske, Holandije, Mađarske, Italije, Austrije, Švicarske, Švedske i Njemačke stekle značajnu snagu i poljuljale liberalni konsenzus. U nastojanju da privuku podršku razočaranih birača, stranke kao što su Stranka za slobodu Geerta Wildersa ili Nacionalni front Jordana Bardelle stavile su imigraciju u središte svoje retorike, jer tvrde da je “judeo-hrišćanski evropski identitet” ugrožen zbog migranata koji dolaze u talasima, legalnih i ilegalnih, iz sjeverne Afrike i sa Bliskog istoka. Ove stranke možda nisu ostvarile uspjeh kojem su se nadali na izborima za EU u junu, ali nastavljaju da se hrane značajnim izvorom straha, ljutnje i ogorčenosti.

Bilo je nekoliko izraza nasilja ove sedmice poput onih  u djelovima Ujedinjenog Kraljevstva (iako ne u Škotskoj ili Velsu). Zemlja, koja se nekada smatrala relativno tolerantnom, liberalnom i dobro integrisanom, doživjela je nerede i nasilje tokom kojih su napadnute džamije, a mete su bili i hoteli u kojima su smješteni azilanti. Za nedjelju dana razbijena je svaka iluzija da je Velika Britanija nekako drugačija i da je imuna na takve pritiske.

Prije samo nekoliko sedmica građani Velike Britanije izabrali su vladu lijevog centra, čime je okončana četrnaestogodišnja vladavina konzervativaca. Najavljena je nova era stabilnosti, ali se pokazalo da je medeni mjesec za novu laburističku vladu, na čelu sa Sir Kierom Starmerom, bio kratak. U samo četvrtoj sedmici nove vlade, zemlja se nalazi usred ozbiljne društvene i političke krize. Potaknuti već postojećim pritužbama, strahom od porasta imigracije i frustracijom zbog bivše (konzervativne) vlade koja je obećala da će “povratiti kontrolu” i ”zaustaviti čamce” (ilegalni prelasci migranata u malim čamcima iz Francuske preko Engleskog kanala) što bi im Brexit, kako se tvrdilo, omogućio, mnogi od onih koji su učestvovali u nasilnim protestima osjećaju se izdano. Prekretnica je dostignuta.

Iskra nereda, iako ne u širem kontekstu, bilo je ubistvo tri mlade djevojke, koje su prisustvovale plesnom događaju na temu Taylor Swift, u gradu Southportu, a koje je počinio  sedamnaestogodišnji Axel Muganwa Rudakubana, britanski državljanin i sin roditelja iz Ruande. Činjenica da je bio britanski državljanin (i hrišćanin) nije bila dovoljna da spriječi ekstremiste da tugu i bijes koji su proizašli iz tragedije iskoriste za svoje ciljeve. Dok je britanska javnost, čak i ona u redovima ekstremne desnice, ostala suzdržana pred terorističkim napadima u prošlosti, incident u Southportu, iako nije teroristički napad sam po sebi, bio je dovoljan da probudi latentni bijes i nezadovoljstvo.

Dezinformacije su se brzo širile na društvenim mrežama, uglavnom kao posljedica postova koje je napisao ili podijelio, između ostalih, Stephen Yaxley-Lenon (poznatiji pod svojim imenom “Tommy Robinson”), bivši fudbalski huligan i osnivač sada nepostojeće grupacije Engleska odbrambena liga. Navodili su da bi počinitelj mogao biti migrant, musliman i da je bio na listi za praćenje terorista MI5. Ništa od ovoga nije bilo tačno, ali glasine su se proširile  putem društvenih mreža i šteta je učinjena. Dan nakon ubistava u Southportu je došlo do nereda tokom kojih je napadnuta lokalna džamija. Narednih dana došlo je do sukoba policije i desničarskih grupa u Londonu, Liverpulu, Mančesteru, Sanderlendu, Belfastu i Bristolu. I svakim danom, ‘protesti’ su dobijali izrazito antiimigrantski i antimuslimanski karakter, izazivajući opipljiv strah u muslimanskoj zajednici u Velikoj Britaniji.

Događaji su dobili još zlokobniji zaokret u nedjelju 4. avgusta, kada su demonstranti uzvikujući « Želimo našu zemlju nazad » napali hotel Holiday Inn, za koji se zna da ugošćuje azilante, u gradu Rotherhamu, gdje su međusobni odnosi bili napeti neko vrijeme. Kasnije istog dana, dogodio se sličan napad na drugi hotel u gradu Tamworth. U gradovima Middlesborough, Bolton i Stoke-on-Trent došlo je do sukoba između desničarskih grupa i grupa lokalnih muslimana, koji su se borili sa izgrednicima. Kako su tenzije rasle, došlo je do nasilnih sukoba u različitim djelovima Ujedinjenog Kraljevstva, posebno u Birminghamu, gdje su se okupile velike grupe muslimanske omladine da zaštite svoja područja od upada desničarskih grupa. Intenzitet nasilja šokirao je zemlju i učinio ogromnu većinu onih koji nisu učestvovali u neredima zbunjenim i nervoznim kad je riječ o budućnosti.

Korijeni ovih događaja su složeni i nisu isključivo vođeni strahom od imigracije. Rastuće cijene energije, najveće porezno opterećenje od Drugog svjetskog rata, visoke kamatne stope, uticaj inflacije, rastući nivoi siromaštva, nefunkcionalne javne usluge i osjećaj da su ljudi izgubili sposobnost i generacijski “ugovor” koji bi život njihove djece učinio boljim  od njihovog. Društveni ugovor između građana i vlasti je, pojednostavljeno rečeno, prekinut. Umjesto da se pozabavi uzrocima socijalnih i ekonomskih nevolja UK-a,  a da bi skrenula pogled sa vlastitih promašaja, posljednja (konzervativna) vlada nastojala je okriviti druge –imigranti i azilanti su često bili njihova odabrana meta. Desno krilo Konzervativne stranke, zajedno s kriptofašistima kao što su vođa Reformske stranke (“superfan” Donalda Trumpa), Nigel Farage, i njihovi opunomoćenici, u desničarskim medijima su širili lažne vijesti da je napadač iz Southporta bio migrant poznat britanskim službama bezbjednosti.

Ovi pojedinci i organizacije zajedno su stvorili atmosferu toksičnosti.  Oni koji su učestvovali u neredima samo su “vraćali svoju zemlju”- fraza direktno iz Farage-ove knjige. Termini kao što su invazija ili roj postali su uobičajeni, stvarajući percepciju da je Ujedinjeno Kraljevstvo napadnuto, a Farage je, posebno, uvijek želio naglasiti da ne samo da je vlada izgubila kontrolu nad granicama, već i da su mnogi migranti bez dokumenata koji su ilegalno stigli u Ujedinjeno Kraljevstvo bili (muslimanski) “muškarci koji su vojno aktivni”, što implicira da su, po definiciji, predstavljali prijetnju sigurnosti. Farage je možda javno osudio nerede, iz straha da bi mogao biti umiješan u raspirivanje vatre, ali on i drugi u njegovom ideološkom miljeu ipak snose značajnu odgovornost za ružne scene ove sedmice. I on to zna. Mnogi od onih koji su učestvovali u neredima će se suočiti sa dugim zatvorskim kaznama, ali Farage i njegovi saradnici takođe treba da budu istraženi zbog stvaranja klime u kojoj su izgrednici smatrali da su njihovi postupci opravdani.

Društveni mediji, posebno “X” (bivši Twitter) također su bili faktor. Bilo bi previše pojednostavljeno kriviti društvene mreže i dezinformacije na raznim platformama za ono što se dogodilo, ali ne možemo pobjeći od činjenice da su to tako efikasno iskoristili zlonamjerni akteri. X je bio glavna platforma društvenih medija koja se koristi za širenje dezinformacija i teorija zavjere – uključujući optužbe da su Rusija (jer žele destabilizirati UK i kazniti ga zbog pružanja vojne podrške Ukrajini) ili Izrael (jer je britanska vlada prekinula prodaju oružja Izraelu) bili uključeni u raspirivanje nereda i sijanje nestabilnosti.

Elon Musk, vlasnik X-a, ne samo da je dozvolio da njegova platforma postane tako otrovna septička jama, već je i sam dao niz zapaljivih izjava. Njegov post da je “građanski rat neizbježan” u Velikoj Britaniji izazvao je odgovor Keira Starmera, koji je njegove riječi osudio kao opasne. Muskov odgovor je implicirao da je britanski premijer, u svojim naporima da suzbije izgrednike, kriminalizirao samo jedan dio britanskog društva, i ne samo “’desničarske nasilnike”.

Najgore od nasilja je možda prošlo, iako se šuška da umjesto protesta desničarski agitatori planiraju da napadnu imovinu imigracionih advokata i savjetodavne centre za azil. Ono što se dogodilo u Velikoj Britaniji u protekloj sedmici trebalo bi da posluži kao upozorenje za evropske vlade, jer slični društveni uslovi i slične pritužbe postoje i drugdje. Multikulturalna društva (kao što su i mnoga evropska društva) su i složena i potencijalno ranjiva, a odnose među zajednicama, međuetničke i međureligijske odnose treba delikatno rješavati. U Ujedinjenom Kraljevstvu, političke elite su preusmjerile ekonomske pritužbe na imigrante kako bi izbjegle teška pitanja o njihovom upravljanju zemljom, ali su na taj način oslobodile opasne snage koje ne mogu kontrolisati. A sada, kada su oslobođene, ne možemo biti sigurni u dugoročne posljedice.

Postoje, dakle, mnoga pitanja koja ostaju bez odgovora. Predstavljaju li događaji u Velikoj Britaniji početak perioda produžene društvene napetosti i nestabilnosti ili samo prolazni izraz nezadovoljstva? Da li bi se slični događaji mogli održati i u drugim evropskim zemljama? Da li su evropska društva ranjivija i krhkija nego što smo mislili? Koja je bila uloga, ako je uopšte bilo, zlonamjernih vanjskih aktera? Ovo su važna pitanja koja ne možemo izbjeći, čak i ako se trenutno stanje koji doživljavamo u UK uskoro završi. Postoji dinamika koja je specifična za UK, ali ono što se tamo dešava ne može se posmatrati izolovano. Moramo brzo naučiti lekcije.

(Autor je profesor istorije i direktor Instituta za humanističke i političke studije Univerziteta De Montfort u Velikoj Britaniji. Autor je sedam knjiga o modernoj istoriji Zapadnog Balkana.)

Komentari

DRUŠTVO

NOVI ZAKONI O UREĐENJU PROSTORA I IZGRADNJI OBJEKATA: Svaka vlada svoja pravila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svaki saziv  Vlade, odnosno svaki ministar donosi nova pravila i propise u sektoru planiranja prostora i izgradnji objekata, pojedini čak i po nekoliko puta tokom mandata, dok su izmjene i dopune važećih zakona postale redovna aktivnost. Rekorder je bio  Branimir Gvozdenović, koji je zakone mijenjao prema trenutnim potrebama moćnog građevinskog lobija. Zakonskim rješenjima aktuelnog ministra Slavena Radunovića poništavaju se sve „tekovine“ ministra  Pavla Radulovića

 

 

Poslanici Skupštine Crne Gore završili su u utorak 25. februara raspravu o Predlozima Zakona o uređenju prostora i Zakona o izgradnji objekata, koje je pripremila Vlada, odnosno Ministarstvo prostornog planiranja, uređenja prostora i državne imovine, te se očekuje njihovo usvajanje. U narednom periodu planira se i donošenje posebnog Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata.

U pitanju je set od tri nova zakona koji će zamijeniti aktuelni Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. godine, čije je donošenje pratila burna i duga kampanja tadašnjeg ministra, Pavla Radulovića, za razliku od novih zakonskih rješenja koja prolaze bez veće pompe i interesovanja javnosti.

Kao rijetko koji zakonski dokument prije toga, kontroverzni Radulovićev zakon sa uvođenjem novih pravila u oblasti planiranja prostora Crne Gore i izgradnji objekata, izazvao je veliko interesovanje građana, strukovnih i nevladinih organizacija i lokalnih samouprava. Tokom šest mjeseci javnih rasprava i debata, ubjedljvom argumentacijom osporavana je valjanost predloženih zakonskih odredbi. Međutim, ni struka ni nauka nisu pomogle da se zaustavi pokrenuta mašinerija Vlade premijera Duška Markovića i Ministarstva održivog razvoja i turizma u namjeri da se iz temelja promijeni sve ono što se prethodno primjenjivalo u toj oblasti u Crnoj Gori.

Radikalnim zakonskim rješenjima poslovi planiranja prostora bili su centralizovani, oduzete su sve ingerencije lokalnim upravama u poslovima planiranja prostora i izdavanja odobrenja za gradnju. Ukinute su građevinske i upotrebne dozvole, pa se čitav niz poslova koje su bile u nadležnosti opština, prenio na Ministarstvo održivog razvoja i turizma. Ukinuti su svi urbanistički planovi na nivou lokalnih samouprava, uvedena su dva bazna planska dokumenta za cijelu državu, Prostorni plan Crne Gore i Plan generalne regulacije. Zakon je usvojen po hitnom postupku, na vanrednom zasijedanju republičkog parlamenta 30. septembra 2017. političkom trgovinom uz čuvena noćna ubjeđivanja poslanika manjinskih partija.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?

TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.

MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces  smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama,   rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?

TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i  10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto.  Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.

Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.

MONITOR: Kako  gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…

TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.

MONITOR: Dodik je izjavljivao  da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?

TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se  prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.

Drugo,  prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.

MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom.  Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?

TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.

Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.

Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

EVROPA ULAZI U NOVU OPASNU ERU: Na vjetrometini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji sve veći konsenzus među evropskim političarima, diplomatama i analitičarima da je svijet dostigao opasnu prekretnicu, onu koja ugrožava međunarodni poredak zasnovan na pravilima i potencijalno ga zamjenjuje novom erom imperijalizma velikih sila koja je podstaknuta rastućim autoritarizmom, nacionalizmom i desničarskim populizmom. Ponašanje Trampove  administracije prema evropskoj sigurnosti navelo je mnoge na zaključak da bi SAD, umjesto da budu saveznik, mogle postati protivnik

 

 

Od početka njegovog drugog predsjedničkog mandata od januara ove godine, nepredvidljivost Donalda Trumpa učinila je da se evropska politička elita osjeća izuzetno nervozno. Zaista, postoji sve veći konsenzus među evropskim političarima, diplomatama i analitičarima da je svijet dostigao opasnu prekretnicu, onu koja ugrožava međunarodni poredak zasnovan na pravilima i potencijalno ga zamjenjuje novom erom imperijalizma velikih sila koja je podstaknuta rastućim autoritarizmom, nacionalizmom i desničarskim populizmom. Trumpove prijetnje da će uvesti oštre carine EU i silom zauzeti Kanadu, Grenland, Panamski kanal, izgledale su nečuvene do sada i neizvodljive. Ali ponašanje njegove administracije prema evropskoj sigurnosti navelo je mnoge na zaključak da bi SAD, umjesto toga da budu saveznik, mogle postati protivnik.

Trumpov lični interes i transakcijski pristup, koji malo mari za principe pravde, ljudska prava i međunarodno pravo, prijeti ne samo da žrtvuje Ukrajinu, već i da potkopa uspostavljeni evropski bezbjedonosni poredak. Dobro utvrđeni narativ, onaj koji prikazuje Ukrajinu kao žrtvu, Rusiju kao agresora, Volodimira Zelenskog kao demokratski izabranog lidera, a Vladimira Putina kao diktatora; SAD i Evropu ujedinjene u opoziciji, Trampova administracija je okrenula naopačke.

Friedrich Merz, čovjek koji će najvjerovatnije biti sljedeći njemački kancelar i donedavno snažan zagovornik jakih odnosa između SAD-a i Evrope, upozorio je da je za Evropu došlo „pet minuta do dvanaest“ i da se Evropa, iako se nada da se transatlantsko partnerstvo može održati, mora pripremiti za najgori scenario – taj da Evropa više nije strateški prioritet za SAD, da su oni prepušteni sami sebi i da se mogu suočiti s budućom ruskom agresijom bez američkog bezbjedonosnog kišobrana. Lideri u evropskim prestonicama bili su primorani da razmišljaju o nezamislivom.

Kenet MORISON
 (Autor je profesor istorije i direktor Instituta za humanističke i političke studije Univerziteta De Montfort u Velikoj Britaniji. Autor je sedam knjiga o modernoj istoriji Zapadnog Balkana)
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo