Povežite se sa nama

OKO NAS

DESETEGODIŠNJI BOJAN PRELEVIĆ, VANSERIJSKI FUDBALSKI TALENAT: Podgorički Mesi

Objavljeno prije

na

Prije desetak dana desetogodišnji Bojan Prelević, dječak iz Podgorice, vratio se iz Zagreba. Boravio je tamo na poziv skauta fudbalskog kluba Dinamo Ivana Gabrijelića. Tokom sedam dana je učestvovao na treninzima igrača – vršnjaka ovog kluba. Za dječaka su rekli da je potencijal i da su otvoreni za saradnju, te da će ponovo razgovarati na proljeće. Tada će vidjeti da li će Bojan nastaviti sa usavršavanjem i treninzima, ili će učestvovati na nekom od turnira kao njihov igrač.

Ovaj poziv je bio kulminacija gostovanja reprezentacije crnogorske Đetić lige na turnirima u Omišu kraj Splita u aprilu, a zatim i u Makarskoj početkom oktobra ove godine. „U Splitu smo osvojili srebrrnu medalju, i u Makarskoj smo dobro igrali, a onda me tamo primijetio skaut Dinama”, objašnjava Bojan. Inače ovaj mali golgeter je na turniru u Omišu postigao deset, a u Makarskoj pet golova.

,,Fudbalom se bavim od četvrte godine. Otkako se sjećam volio sam da šutiram loptu, igram se sa drugarima. Tata me kasnije odveo na prvi trening, i tako sam počeo. Sem što volim da igram za svoj tim i da se takmičim, okružen sam svojim drugarima i sa njima provodim dosta vremena”, odgovara Bojan na pitanje zašto voli fudbal.

Pobrojati sve nagrade, odličja i golove koje je učenik petog razreda Osnovne škole ,,Štampar Makarije” osvojio tokom šest godina bavljenja fudbalom je nemoguće. Zato smo se fokusirali na ovu godinu.

U januaru je na međunarodnom turniru Dadeks kup, Bojan dao šesnaest golova i bio proglašen za najboljeg strijelca. U maju se njegov tim, fudbalski klub Calcio, borio za Trofej Glavnog grada – Bojan je tada dao sedamnaest golova.

Dječaka prati i Crvena zvezda. Skauti iz Beograda su došli u Podgoricu tokom maja i posmatrali utakmice Đetić lige. Uslijedio je poziv da zaigra za njih na turnirima koji su predstojali. U julu je bio na turniru Siti kids Polino u Igalu, dao devet golova i slavio pobjedu sa Zvezdom na tom turniru. U oktobru je bio turnir u Trebinju, i Bojan je bio ponovo pozvan da brani boje crveno-bijelih. Tamo je za beogradski klub, postigao sedam golova. Dobio je pohvale i od Milana Mladenovića, direktora Omladinske škole Crvene Zvezde.

Dodaju li se tome trista golova u Đetić ligi u posljednje tri godine, samo se donekle može dobiti uvid u Bojanova postignuća i lakše shvatiti poređenje ovog dječaka sa Mesijem ili Aguerom iz Mančester sitija. Ipak on najviše voli Ronalda.

Za Bojana je sve počelo kao igra, ali je ,,kasnije postalo mnogo ozbiljnije”. Otkako ga je na prvom treningu, trener pohvalio riječima ,,Bravo majstore” shvatio je da odrasli misle da ima talenta. Otada ovog dječaka u novinskim naslovima nazivaju i vunderkindom, a to, objašnjava Bojan, znači čudo od djeteta. ,,I drugi novinari i treneri me hvale i govore lijepo o meni.”

Najbolje se osjeća kada igra za svoj tim. „Naš klub Calcio iz Bloka V se takmiči u Đetić ligi Crne Gore i prvaci smo već dvije godine.” To je liga za dječake rođene 2006. godine. Takođe igra i za tim koji je godinu stariji. Kaže da nema ljubomore među drugarima ,,jer mi svi igramo za naš klub i želimo da on pobijedi”.

Popularnost mu ne prija jer ga na nekim utakmicama čuvaju i po dva igrača. ,,I to je zbog toga što su treneri protivničkog tima pročitali nešto o meni. A jednom su me čuvala i tri igrača”, pojašnjava svoje viđenje popularnosti ovaj sjajni golgeter. I dodaje: ,,Ma nisam ja slavan, ali je dobro to što imam puno drugara i što neki ljudi cijene kako ja igram.”

U timu igra lijevog napadača. „Kada sam počinjao igrao sam centralnog napadača. To je neko ko vodi igru, razigrava, ali može i da šutira. A uloga lijevog napadača je da daje golove. I ja se uvijek nalazim u protivničkom šesnaestercu”.

Treninge ima tri puta nedjeljno. Poslije treninga ide u školu, onda odmara, pa radi domaći. Vikend je rezervisan za utakmice. „Imam dovoljno slobodnog vremena da se igram, da učim, da čitam. Najviše volim matematiku.”, kaže mali odlikaš.

Ima puno drugara i ne može izdvojiti samo jednog. ,,Oni su meni svi najbolji.”

Ništa mu nije naporno. Voli da putuje, da trči, da trenira, upoznaje nove zemlje i gradove. „Ove godine sam bio u Mostaru i Zagrebu. Ali mi je najdraži bio odlazak u Madrid”, prisjeća se Bojan. U martu je bio u kampu Real Madrida u Mostaru. Od 150 učesnika, njih desetoro je izabrano da ode na dalju obuku u Madrid.

,,Imao sam prilike da prošetam, vidim spomenike. To je ogroman grad. Real ima dva fudbalska terena u Madridu. Jedan je Val de Bebas i tu treniraju svi igrači Reala. Tamo sam i ja trenirao. Takođe imaju i čuveni stadion Santijago Bernabeo.”

Išao je i u obilazak Realovog muzeja i vidio sve pehare koje su osvojili. ,,Tu su i kopačke Mijatovića. Imao sam čak i priliku da ga upoznam. Prije dvije ili tri godine me je prepoznao i prišao mi. Rekao mi je da me je vidio na TV-u i da samo tako nastavim, da sam mu se svidio kao igrač.”, prisjeća se Bojan jednog od najuzbudljivijih trenutaka u svom životu.

O Bojanu su prvi put pisali kada je imao sedam godina. Italijanski klub Roma je organizovao svoj kamp ovdje u Podgorici. „Trener Marko Arćezi koji je vodio taj kamp je rekao da sam sjajan.” Iste godine sedmogodišnji Bojan učestvuje i na kampu Partizana u Igalu.

„Od Partizana sam dobio poziv da igram sa njima. I tako sam se našao u Beogradu sa njihovim igračima. Tamo sam bio pet dana. Mislim da sam tada dao više od deset golova. I tako je to krenulo. Ti kampovi su zahtjevni, ima puno testiranja poput trčanja, skokova, vođenja lopte, sprintovi… Ali meni to ne smeta, ne umaram se lako, i volim da se takmičim.”

A oduševljenje ovim dječakom dijeli i Mirko Šćepanović, trener koji za Bojana kaže da je polaznik škole fudbala FK Calcio od samog osnivanja. ,,Igra na poziciji lijevog špica i centralnog veznog igrača. Njega odlikuje nevjerovatna brzina,dobar dribling i odlučan šut lijevom nogom. Komunikativan je, druželjubiv i pravi vođa tima Calcio.”

I zaključuje da kao njegov trener misli da je pred njim blistava fudbalska karijera i da će opravdati naša očekivanja i postati pravi biser crnogorskog fudbala.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo