Navršile su se dvadeset i tri godine od kada se u Crnoj Gori desio nekažnjeni ratni zločin – deportovanje bosanskohercegovačkih izbjeglica. Crnogorska policija je u maju i junu 1992. nezakonito uhapsila u Herceg Novom i u još nekoliko primorskih gradova blizu sto civila, koji su u Crnoj Gori potražili spas od rata u BiH, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Većina njih su ubrzo ubijeni, ostali su stradali u logorima, a nekolicina je preživjela mučenje. Nekima se još ne zna grob, niti gdje su ubijeni.
Ni nakon toliko vremena, u Crnoj Gori niko ni od nalogodavaca ni od izvršilaca tog ratnog zločina nije osuđen. I pored nekoliko sudskih procesa grupi optuženih visokih policijskih funkcionera i višegodišnjih apela sa raznih strana da se krivci izvedu pred lice pravde, crnogorska vlast je svih proteklih godina bila posvećena samo jednom cilju – da projektovanim kolektivnim zaboravom zataška taj zločin i tadašnje čelnike spasi od zaslužene kazne. U tome su joj svojski pomagali njeni specijalci i mediji nastojeći da laži preokrenu u istinu, da od dželata naprave mirotvorce, a od žrtava zločince.
„Ratni zločin deportacije BiH izbjeglica je najstrašniji ratni zločin u seriji zločina nad manjinama 90-ih. Ni za jedan od tih zločina nema odgovornih, iz prostog razloga što je nemoguće očekivati da zločinci procesuiraju sami sebe, pogotovo oni koji su komandno odgovorni, a komandnu odgovornost snosi vrh ondašnje tj. sadašnje vlasti koja je ostala nepromijenjena. Za ratni zločin deportacije BiH izbjeglica lanac odgovornosti ide sljedećim redosljedom: na prvom mjestu komandne odgovornosti je tadašnji i sadašnji predsjednik Vlade Milo Đukanović, jer je MUP, koji je hapsio i isporučivao izbjeglice iz BiH, paravojnim formacijama tada tzv. Republike Srpske (a ne zvaničnoj Vladi u Sarajevu) njegovo resorno ministarstvo i tako velika akcija hapšenja se nije mogla izvesti bez njegove saglasnosti i odobrenja. Poslije njega su najodgovorniji tadašnji ministar MUP-a Pavle Bulatović, te tadašnji predsjednik države Momir Bulatović. Ove činjenice su poznate svima, čak i pravnim laicima, ali u zarobljenom društvu nepostojećih institucija treba očekivati da Đukanović bude procesuiran kao najmoćniji čovjek u državi je iluzija”, kaže za Monitor Omer Šarkić, poznati bloger iz Podgorice.
Prije sedam godina u istrazi povodom ovog zločina saslušan je i Đukanović. Sudija Radomir Ivanović nije mu postavljao nikakva pitanja. Sutkinja Milenka Žižić u završnici prvostepenog postupka početkom 2011. odbila je kao „nepotreban” predlog odbrane da Đukanovića pozove kao svjedoka.
Đukanović je izjavio da su „pojedinici iz MUP-a trebali da se konsultuju šta da se radi, a ne da postupe ovako kako su postupili bez ikakvog traženja savjeta ili konsultacije sa mnom kao premijerom, sa Momirom Bulatovićem, kao šefom države ili predsjednikom Skupštine, ili na kraju sa državnim tužiocem”. Međutim, osim svjedočenja Momira Bulatovića, postoje i pisani dokazi da su se „pojedinci iz MUP-a” konsultovali sa državnim tužilaštvom. To potvrđuju dokumenti koje je Nikola Pejaković (kao ministar unutrašnjih poslova naslijedio Pavla Bulatovića) krajem 1992. i u proljeće 1993. dostavio Skupštini Crne Gore. U njima piše da se hapsilo i deportovalo „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”. Tužilaštvo i sudovi na to se nisu obazirali.
,,U slučaju deportacije BiH izbjeglica niko nije snosio ni objektivnu odgovornost, naprotiv, svi iz lanca komande su zadržali svoje pozicije ili napredovali, počev od samog Đukanovića, pa nadalje”, podsjeća Šarkić.
Prekretnicu u rasvjetljavanju deportacija trebalo je da predstavlja Bulatovićevo svjedočenje pred podgoričkim Višim sudom 12. novembra 2010. Desilo se nešto sasvim drugo. Pojačana je sarajevsko-podgorička hajka na Slobodana Pejovića i one koji su stali u njegovu odbranu. Pejović, koji je u vrijeme deportacija bio policijski inspektor u Herceg Novom, prvi i jedini je iz policijske službe Crne Gore javno progovorio o zločinu i potvrdio da je to bila organizovana državna akcija, koju je naredio MUP Crne Gore.
I danas mnogi o tome ćute. Reagujući povodom godišnjice deportacija Bošnjačka stranka se, na primjer, svojski potrudila da označi ko je i zašto naložio zločin deportacija.
Advokat Velija Murić kaže za Monitor – zašto se nije pošlo od krunskog svjedoka Momira Bulatovića, koji indirektno čak ni sebe ne abolira? ,,Njegovo svjedočenje skoro da je dovoljno da povuče i svjedočenja onih drugih iz tadašnjeg državnog vrha, koji se takođe ne mogu abolirati nekog vida odgovornosti za ovaj zločin. Niko me ne može uvjeriti da depeša, koju je tada odaslao vođa pobunjenih ekstremista, Radovan Karadžić, nije bila na stolu tadašnjeg predsjednika Vlade, ministra unutrašnjih poslova i saradnika, te da je ona tek onako ‘naivno’ shvaćena”, kaže Murić.
Murić podsjeća da je Bulatović rekao da su to bili normalni tekući poslovi, a da se desila državna greška. “Prosto je nevjerovatno da se u jednom uređenom sistemu vertikalnog i horizontalnog djelovanja i odgovornosti, koji je uređen sa nivoa Vlade, a preko Ministarstva unutrašnjih poslova koje je direktno izvršilo ovaj zločin, usput ga nazvavši ‘akcijom’, ne može doći do onog malog broja najodgovornijih za mučku smrt toliko ljudi”, kaže advokat Murić.
Skupština Crne Gore, i tada joj je predsjednik bio Ranko Krivokapić, spaljivanjem je uništila dokaze o ovom zločinu. To su dokumenti MUP-a i parlament nije obavezan da ih čuva – glasilo je obrazloženje tog čina. Vlast je previdjela da ratni zločini ne zastarijevaju. I da svjedoka, uprkos režimskim pogromima, još ima. Zbog toga i danas živi nada da Crna Gora neće ostati masovna grobnica za istinu.
Velija Murić, advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava
Državni zločin
– Hajka, hapšenje i deportacija izbjeglih Bošnjaka, u okviru jednog od najjezivijih državnih zločina koje je Crna Gora ikada vidjela, nedjela počinjenog nad ljudima koji su po svim međunarodnim, zvaničnim i moralnim konvencijama zaštićena kategorija, ako je vjerovati crnogorskom parlamentu, Vladi i odgovornom pravosuđu, ne zahtijeva više mnogo pažnje, ali ni pomena. Jedino što nam je ostalo nakon dvadeset i tri godine borbe je neslavni, ,,rezultat”: činjenica da je Crna Gora, umjesto da udomi ljude koji su došli da u njoj potraže spas, gazeći po Marku Miljanovom i tradicionalnim normama svoga naroda i svijeta, bez sudske odluke, ali sa državnom naredbom preko resornog ministarstva, potpuno u stilu Crvenih Kmera, selektivno hapsila, vezivala, mučila, zlostavljala i nasilno predala u smrt preko osamdeset ljudi. Isto tako, ne može se negirati da država Crna Gora, preko svoje Vlade i pravosudnih institucija, za dvadeset i tri godine nije iznašla mogućnost da odgovorne za zločin izvede pred lice pravde.
Naravno da nemuštim optuženjem i amaterski organizovanim maratonskim sudskim procesima, te konačno oslobađajućim presudama, nijesu dati nikakvi odgovori porodicama žrtava i javnosti. Nije zadovoljen ni onaj osnovni instinkt koji nas čini ljudima, a to je žeđ za istinom i pravdom. Bez dileme u ovom slučaju akter je bila država. To direktno proizilazi od javnog priznanja koje je dao Momir Bulatović, nazvavši ga „državnom greškom”. A pošto državu ne čini samo zemlja, već i ljudi, put ka odgovornom praktično je trasiran i ne bi morao da bude dug. Što se tiče motiva, koji god da je bio, istorijska slika kojom je iscrtano ovih par crnogorskih decenija, više je nego sablasna. Da li je razlog bila etnička mržnja ili nešto drugo? Možda želja da se doprinese ispunjenju starozavjetnog milenijumskog plana koji je diktiran iz Beograda? Ili banalna inferiornost pred zahtjevima ekstremista iz Srpske Republike, koja je tih godina svojom surovošću zaprepaštavala čitav svijet, ništa manje nego Islamska Država na Bliskom istoku danas.
Uzaludna krivična prijava
Profesor Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik PZP-a Koča Pavlović 3. maja 2012 . godine podnijeli su tužilaštvu krivičnu prijavu protiv premijera Mila Đukanovića i ostalih najodgovornijih iz vrha vlasti za ratni zločin deportacija. Takođe i protiv državnih tužilaca, od 1992. do tada, zbog toga što su nečinjenjem glavnim krivcima za deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica pomogli da izbjegnu pravdu. Tužilaštvo se tim povodom nikada nije oglasilo, niti obratilo – ni podnosiocima krivične prijave ni javnosti. Niti je bilo šta preduzelo. O ovoj krivičnoj prijavi ćuti i sadašnji tužilac Ivica Stanković. Popović, Kočan i Pavlović pozvali su se, u obrazloženju krivične prijave, na svjedočenje bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, koje su oni okarakterisali kao ,,dokaz najveće dokazne snage”. Oni su naveli Bulatovićeve riječi tokom svjedočenja na sudu da je tadašnje crnogorsko rukovodstvo ,,sve znalo” o slučaju deportacije, a da je Milo Đukanović, kao tadašnji premijer, ,,najviše znao”. Popović, Kočan i Pavlović smatraju da je na osnovu te samooptužujuće izjave Bulatovića, državno tužilaštvo trebalo da optužnicu proširi i na njega i na Mila Đukanovića. Đukanović je, kako su obrazložili, od 1989. bio na najvišim državnim i političkim funkcijama u Crnoj Gori i time uticao na odugovlačenje pokretanja sudskog postupka, kao i na sudski postupak. Oni su naveli da ratni zločini ne zastarijevaju i da ne mogu biti predmet nikakve tajne međunarodne diplomatije, realpolitike i abolicija.
Veseljko KOPRIVICA
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
OKO NAS4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice