Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN PETROVIĆ, REDITELJ: Bića sa margine dijele sličnu sudbinu

Objavljeno prije

na

Odgovornost dokumentariste je velika, ne samo prema junaku koga snimamo, već i prema gledaocu

 

Dokumentarni film Prilagođeni reditelja i profesora Akademije umetnosti u Beogradu Dejana Petrovića, nagrađen je ljetos na dva filmska festivala u Crnoj Gori – u Podgorici i Herceg Novom. Nakon svjetske premijere u takmičarskom programu Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Amsterdamu – IDFA, u novembru prošle godine, do sada je prikazan na više od dvadeset festivala – u Kanadi, Finskoj, Grčkoj, Egiptu, Holandiji, Južnoj Koreji…

MONITOR: Šta Vam kao autoru znače sve ove nagrade i da li su Vas iznenadile?

PETROVIĆ: Nakon učešća filma na IDFA počeli su da stižu pozivi sa različitih delova sveta i do sada film je prikazan na više od 20 festivala, između ostalih i na Thessaloniki Documentary Festival, Go Short, Busan International Short Film Festival, Hong Kong International Film Festival, Dokufestu.

Poziv od Vuka Perovića, selektora i umetničkog direktora UnderhillFesta, kao i od kolege Seada Šabotića, koji je od ove godine selektor dokumentarne sekcije festivala u Herceg Novom, obradovali su me jer izuzetno poštujem njihov rad, ali i zbog činjenice da oba festivala od ove godine u svom programu imaju i kratki dokumentarni film. UnderhillFest prvi put, a hercegnovski festival nakon pauze od nekoliko godina.

Uvek postoji pritajena želja za nekom vrstom priznanja, ali najiskrenije nisam očekivao da će film biti nagrađen, jer selektori oba festivala su se potrudili da imaju sjajne filmove u selekciji, dokumentarce koje smo imali prilike da pogledamo na najznačajnijim festivalima u prethodnom periodu. Ali na kraju, ko će biti dobitnik nagrade odlučuje žiri po svojim, najčešće ličnim kriterijumima. Ovog puta imali smo sreću da su članovi žirija, inače renomirani autori iz regiona, prepoznali nešto u našem filmu i nagradili ga.

A zatim usledilo je još jedno, za mene lično, veliko priznanje – na svečanom zatvaranju Festivala u Herceg Novom nagradu mi je uručio Želimir Žilnik, inače ovogodišnji dobitnik nagrade za životno delo hercegnovskog festivala.

MONITOR: Ovaj devetnaestominutni film, snimljen je u Kazneno-popravnom zavodu u Sremskoj Mitrovici. Ta ustanova je zanimljiva jer je jedan od tri zatvora u Evropi u kojem se sprovodi program resocijalizacije osuđenika putem obuke pasa. Takođe u okviru njega postoji prihvatilište za pse. Kako ste došli na ideju da snimate film na tu temu?

PETROVIĆ: Po završetku filma Isti, dokumentarca koji smo tokom 2016. godine snimali u nekoliko zatvora u Srbiji, a koji je takođe premijerno prikazan na IDFA 2017. godine, za zaposlene i osuđenike KPZ u Sremskoj Mitrovici organizovali smo internu projekciju. Tada sam od upravnika zatvora, Aleksandra Alimpića, saznao da je nedavno pokrenut projekat koji ima za cilj resocijalizaciju osuđenika putem obuke pasa i da je KPZ u Sremskoj Mitrovici jedini u Evropi u kome postoji prihvatilište za pse.

Osećao sam da je u pitanju sjajna priča, ali u tom trenutku nisam želeo da sledeći dokumentarac snimamo u zatvoru ponovo. Ali par dana kasnije, dok sam sedeo na piću sa kolegom Goranom Radovanovićem, ispričao sam mu priču o azilu i psima. Njegova reakcija, dok sam mu prenosio svoje utiske iz prihvatilišta, bila mi je dovoljna da već sutradan pozovem Upravu za izvršenje krivičnih sankcija i zatražim dozvolu za snimanje novog filma.

MONITOR: Šta je bilo najveći izazov tokom snimanja?

PETROVIĆ: Generalno, zatvori su veoma inspirativno mesto u kome svakodnevno možete pronaći nekoliko priča za dokumentarni film, ali i produkciono a, pre svega, izuzetno zahtevni za snimanje. Postoje pravila koja morate poštovati, satnica koje se morate pridržavati, a sa druge strane, dokumentarni film zahteva spontanost, strpljenje ekipe, čekanje i „hvatanje“ određenih, neponovljivih momenata koji daju „ukus“ filmu.

Snimanje u prihvatilištu za pse nam je dodatno stvaralo „glavobolje“, ali poseban, jedinstven doživljaj je kada otvorite vrata ogromnog hangara u kome se sa obe strane prolaza nalaze kavezi sa psima i kada vas preplave snažni vizuelni i zvučni utisci. Najpre psi pored kojih prolazite počinju da laju, a zatim, dok odlazite ka drugom kraju prihvatilišta, pridružuju im se i ostali psi… Izloženi ste sve intenzivnijoj buci, kakofoniji različitih zvukova, od laveža, preko zavijanja haskija do zvukova rešetaka o koje psi udaraju pokušavajući da vam skrenu pažnju. Prilazeći suprotnom kraju dugačkog hodnika azila, kao u filmu sve odlazi u fejdaut, sve se stišava do potpune tišine koje postajete svesni tek kada čujete cvrkut ponekog vrapca na tavanici azila ili psa koji halapljivo jede iz činije, koja mu na kraju postaje igračka za kojom sa drugim psima juri po kavezu, zabavljajući se.

Po dolasku u prihvatilište, najpre smo od 300 pasa koliko ih ima, izabrali Vanju i zajedno sa njom krenuli u dvomesečnu avanturu u kojoj se uspešno suprotstavljala dreseru koji je nagradom i kaznom pokušavao da ukroti njenu prirodu. Bili smo svedoci izrazito konfliktnih situacija, ali i empatije između ova dva bića koja dolaze sa margine i dele sličnu sudbinu.

Ali zahvaljujući Vanji, posvećenosti osuđenika, zaposlenih u zatvoru, ljudi iz Uprave za izvršenje krivičnih sankcija Ministarstva pravde, zajedno sa snimateljem filma Draganom Vildovićem i  Nikolom Cvijanovićem, snimateljem i dizajnerom zvuka, snimili smo sve što smo želeli. Kasnije, sa montažerima Aleksandarom Uhrinom i Aleksandarom Popovićem, kao i Vojinom Ristivojevićem, kompozitorom, materijal smo uobličili u celinu.

MONITOR: Odgovornost autora dokumentarnih filmova je veoma velika u predstavljanju kompleksne stvarnosti. Kako prilazite temi, šta Vam je najznačajnije?

PETROVIĆ: Odgovornost dokumentariste je velika, ne samo prema junaku koga snimamo, već i prema gledaocu. Dokumentraci pričaju priče, ali između ostalog i zastupaju različite perspektive, poglede pojedinca, ili određene grupe. I zato je izuzetno bitno da budemo nepristrasni prema različitim tačkama gledišta u filmu, jer nije baš sve onako kako se čini na prvi pogled, uvek postoje dve strane. Izuzetno je važno da interpretiramo događaje, da gledaocu omogućimo da, uz pomoć kontradiktornih činjenica sam dođe do određenog mišljenja.

,,Zašto je meni bitna ova priča, odnosno zašto baš ja treba da snimim film na ovu temu” je jedno od pitanja koje postavljamo sebi tokom istraživanja projekta. Ukoliko iskreno odgovorimo, lakše ćemo odrediti i svoj odnos prema temi kojom se bavimo, kao i pristup samom filmu.

MONITOR: Čini se da veoma vodite računa o gledaocu, da Vam je važno da oni sami zauzmu stav upravo o temi koju obrađujete?

PETROVIĆ: Poslednja dva filma koja smo snimili  – Isti i Prilagođeni su filmovi metafore u kojima smo pokušali da uspostavljanjem paralele između života u zatvoru i onog van zatvorskih zidina, ukažemo na univerzalne probleme sa kojima se susrećemo od najranijeg detinjstva. U oba filma preispitujemo relativnost slobode pojedinca i vrednosti koje često nekritički prihvata, a koje mu plasiraju različite vrste autoriteta.

I baš kao što je na svakom pojedincu da li će prihvatiti ili odbiti da se ,,prilagodi” većini, da li će prihvatiti vrednosti autoriteta ili ne, tako je i na gledaocu, ne samo da prihvati ili odbije glas autora koji prepoznaje u filmu, već i da, uz pomoć filma, zauzme svoj odnos prema „deliću“ stvarnosti koju delimo.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo