Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Na početku

Objavljeno prije

12 mjeseci

na

U periodu koji je prethodio glasanju u Parlamentu, od sadašnjeg VDT Markovića nismo čuli dovoljno uvjerljive argumente o kapacitetima i spremnosti da obavlja jednu od najvažnijih funkcija u državi. Niti smo ih mogli pronaći u njegovoj biografiji. U kojoj se nije našao ni očigledan konflikt interesa koji se odnosi na buduće eventualne postupke za ratne zločine

 

MONITOR: Kako vidite izbor Milorada Markovića za vrhovnog državnog tužioca ?

MILOVAC: MANS je bio jedan od rijetkih glasova na javnoj sceni koji je od tadašnjeg kandidata, a današnjeg VDT-a tražio odgovore na ključna pitanja o njegovim kapacitetima i spremnosti da u narednom periodu obavlja jednu od najvažnijih funkcija u državi. Ovo tim prije što u periodu koji je prethodio glasanju u Parlamentu, od Markovića nismo čuli dovoljno uvjerljive argumente, niti smo ih mogli pronaći u njegovoj biografiji. U njegovoj biografiji se nije našao ni očigledan konflikt interesa koji se odnosi na buduće eventualne postupke za ratne zločine. Osim toga, u svojoj dosadašnjoj karijeri sada već izbrani VDT nije pokazao ozbiljniju spremnost da javno ukaže na brojne anomalije koje su opterećivale crnogorsko društvo u posljednje tri decenije, a posebno kada je u pitanju korupcija u izbornim procesima koje je aktivno pratio do 2020. godine. MANS je zbog toga iskazao sumnju u kapacitete VDT-a da se sa takvom radnom biografijom, nosi sa onim što će biti ključni izazovi pravosudne reforme – deinstalacija struktura organizovanog kriminala iz tužilačkih redova.

Ipak, vrijeme pred nama će pokazati do koje mjere će VDT Marković imati kapaciteta, političke volje, stručnosti i iznad svega hrabrosti da ponovo otvori slučajeve poput „Prvog miliona“, „Pandora papira“, nezakonitih donacija i svih onih slučajeva koji su zatvoreni ili i dalje čekaju da budu adekvatno procesuirani.  Upravo ti slučajevi nastavljaju da opterećuju evropski put Crne Gore i da je u kontinuitetu drže u rangu država koje nemaju funkcionalnu vladavinu prava i nisu u mogućnosti da svojim građanima garantuju pravdu.

MONITOR: Vlasti izbor VDT, nakon izbora drugih čelnih ljudi u pravosuđu, ističu kao važno dostignuće kada su u pitanju integracije zemlje u EU, odnosno ispunjavanje mjerila poglavlja 23. 24. Gdje smo na tom putu zatvaranja ovih poglavlja?

MILOVAC: Mislim da nas čeka još dosta posla, a da je deblokiranje funkcije VDT-a tek početak. Koliko dobar, ostaje da se vidi nakon što javnost bude imala jasnu poruku sa te pozicije u odnosu na ono što su ključni slučajevi visoke korupcije, ali i što će biti prvi koraci u pravcu takozvanog „čišćenja“ tužilaštva. Ne možemo očekivati održive rezultate u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala kao ključnih preduslova za zatvaranje pomenutih poglavlja, sve dok ne budemo imali tužilaštvo koje je očišćeno od pipaka organizovanog kriminala, i ne manje važno – uticaja političkih partija koji se nakon smjene režima Mila Đukanovića nije smanjio, već samo promijenio aktere. Zadaci koji su pred Crnom Gorom su prilično jasni, a njihovo ispunjavanje biće prava mjera postojanja političke volje da se trenutno stanje promijeni.

Za nešto više od tri godine smo izgubili previše vremena i prilika da crnogorsko društvo postavimo na zdrave noge. Funkcioneri nove vlasti su umjesto  institucija, jačali partijske bastione i gradili glasačku bazu kako bi na narednim izborima  prigrabili još vlasti. Nije iznenađenje što je i borba protiv korupcije zloupotrijebljena i pretvorena u laku zabavu za mase kako bi se „pridobio još koji politički poen“.

Niko više i ne postavlja pitanja čiji je bio kokain u magacinu Volija i Mojanovićima, zašto nakon oslobađajućih presuda nije bilo nastavka istrage, niti gdje su završili kamioni sa cigaretama iz Slobodne zone Luke Bar koje su trebale biti, a nisu uništene.

U tom smislu su jasne, ko hoće da ih čuje, i poruke Evropske komisije iz posljednjeg izvještaja o Crnoj Gori o tome kako održivi rezultati u borbi protiv korupcije i organizovanog krimianala zahtijevaju konačne presude i funkcionalno pravosuđe oslobođeno političkog uticaja.

MONITOR: MANS je saopštio da podaci iz izvještaja Transparensi internešnala (TI) o Indeksu percepije korupcije (CPI) za prethodnu godinu pokazuju da je Crna Gora za jedan poen poboljšala svoj položaj u odnosu na 2022. Godinu.

MILOVAC: Taj rang je za jedan poen bolji nego u odnosu na prethodnu godinu, ali je  i dalje na nivou onoga što smo imali prilike da vidimo dok je DPS suvereno vršio vlast, a politička volja za borbu protiv korupcije bila na minimumu. Poboljšanje od jednog poena nije nešto čime bi trebala da se ponosi bilo koja vlast, a naročito ne ona kojoj su usta bila puna obećanja o pravdi i borbi protiv mafije – sve dok nisu dobili priliku da nešto konkretno urade po tom pitanju.

Nakon smjene DPS vlasti očekivanja građana su bila ogromna, kako po pitanju oporavka ekonomije, tako i kada je u pitanju borba protiv korupcije i ispravljanje svih onih nepravdu na kojima je počivao prethodni režim. Iako je period od nešto više od tri godine zaista nedovoljan da se riješe nagomilani problemi crnogorskog društva, smatram da je za postavljanje zdravih osnova bilo i više nego dovoljno vremena. Partije nove vladajuće većine su imale neke druge prioritete koji nisu imali nikakve veze sa onim što su bile jasno iskazana očekivanja građana nakon izbora 2020. godine.

Zbog toga je i ovaj minimalni napredak na skali, zapravo pokazatelj potpunog poraza „reformisanog“ državnog sistema i partija nove većine od kojih se ipak mnogo više očekivalo.

MONITOR: Zašto još  nijesu isporučeni značajni i održivi rezultata u borbu protiv korupcije?

MILOVAC: Odgovor na to pitanje je lak, ali nije prijatan – zato što ne žele. To je jasno na svakom koraku, od posljednjeg izbora VDT-a koji je očigledno proizvod političke trgovine čije rezultate ćemo vidjeti prilikom najavljene rekonstrukcije vlade Milojka Spajića, pa sve to pojedinih resora izvršne vlasti koji nastavljaju po tragu DPS-a da aktivno sabotiraju borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.

To se odnosi prije svega na činjenicu da još nemamo reformisani zakonodavni okvir za borbu protiv korupcije, uključujući Zakon o slobodnom pristupu informacijama, Zakon o sprječavanju korupcije, ali i kontinuirano odbijanje da se na adekvatan način sankcioniše nezakonito bogaćenje i pravno uredi oduzimanje tako stečene imovine. Institucije koje se percipiraju kao prva linija odbrane od korupcije poput Agencije za sprječavanje korupcije su nereformisane i zarobljene upravom koja nema dovoljno političke volje i hrabrosti da se bavi svojim poslom. Takve očigledno ne smetaju nikome. Isto važi i za Državnu revizorsku instituciju i čitav niz takozvanih „nezavisnih institucija“ u kojima i dalje sjede poslušnici prethodnog režima.

Nova većina svih saziva izvršne i parlamentarne vlasti nakon pada DPS-a nije donijela niti jedan propis koji bi efikasno spriječio nastavak štetnih praksi iz prethodnog perioda ili povećao prostor za građansku kontrolu vlasti.

Kada pogledamo do koje mjere je normalalizovano ne samo političko zapošljavanje, već i otvoreno lobiranje partija za nekog kandidata u pravosuđu, jasno je da još  nemamo na vlasti većinu koja je shvata da je upravo sada momenat da se postave temelji za povećanje transprarentnosti i bolje mehanizme za borbu protiv korupcije.

Jako ćete rijetko više čuti bilo koga iz izvršne ili zakonodavne vlasti da pominje (osim u dnevno-političke svrhe) bilo koji od velikih slučajeva korupcije koji se vezuju za prethodnu vlast. Kada ste posljednji put čuli da neko priča o korupcionaškoj privatizaciji KAP-a? Aferi Telekom, Abu Dabi fondu? Ili ako hoćete skorije, o tome kako smo finansirali izgradnju autoputa?

To nije slučajno, kao što nije slučajan očigledan izostanak (osim retoričke) podrške pravosuđu. Bilo bi naivno vjeravati partijama koje su naslijedile najgore prakse DPS-a odgovara jako tužilaštvo i pravosuđe. Čak naprotiv, i to je vidljivo na svakom koraku.

MONITOR: Višemjesečno istraživanje MANS-a o imovini i prihodima Duška Golubovića penzionisanog službenika ANB i Uprave policije,  pokazalo je da je njegova porodica u periodu od desetak godina za kupovinu više nekretnina i luksuznih vozila izdvojila preko milion eura. Institucije ne reaguju?

MILOVAC: MANS je kompletnu dokumentaciju do koje je došao istražujući imovinu porodice Golubovića proslijedio Specijalnom državnom tužilaštvu na dalje postupanje. Kada su u pitanju MUP i  Uprava policije, oni su propustili priliku da nešto urade, makar do sredine prošle godine, kada je Golubović i zvanično penzionisan. Sumnjamo da je imovina koju smo uspjeli da dokažemo samo vrh ledenog brijega, a Golubović tek jedan od mnogih iz državnog aparata koji teško mogu značajnu imovinu da opravdaju zvaničim prihodima. Samo iz tog primjera vidimo koliko je u prethodnom periodu bila efikasna Unutrašnja kontrola Uprave policije, zajedno sa takozvanom Antikorupcijskim odjeljenjem, koje nikada nije profunkcionisalo kako treba.

Teško je ne staviti ovaj slučaj u kontekst činjenice da ni tri godine nakon smjene DPS vlasti nemamo instituciju koja je spremna da se bavi neobjašnjivom imovinim onih koji bi trebalo da budu prva linija odbrane od korupcije, već to mora da radi jedna nevladina organizacija.

Ostaje da se vidi da li je će primjer Golubovića biti dovoljan da se u MUP- u i Upravi policije neke stvari pokrenu sa mrtve tačke. Provjera policajaca i njihovog integriteta mora početi od njihove imovine.

MONITOR: Očekujete li da će nova vlast uraditi nešto više kada je u pitanju nelegalno stečena imovina?

MILOVAC: Prve najave koje smo čuli od ministra pravde, Andreja Milovića, da će vlada nastojati da zakonski okvir uredi prema takozvanom „italijanskom modelu“, jesu ohrabrujuće. Vidjećemo  da li će takvo rješenje imati većinu, prvo na Vladi, pa onda i u parlamentu.

Bez odlaganja  bi se morala  desiti  kriminalizacija nezakonitog bogaćenje kroz izmjene Krivičnog zakonika i uvrštavanje novog krivičnog djela. Iako ove izmjene ne bi mogle da se primjenjuju retroaktivno, bila bi to  prilika da se uradi ono što su propustile administracije Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića – pokažu da su spremni da budu generacija političara koja šalje poruku da nezakonito bogaćenje neće biti tolerisano.

Milena PEROVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Zakon interesa i vlastite čapre

Objavljeno prije

5 dana

na

24 Januara, 2025

Objavio:

Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre

 

 

 

MONITOR: Kako vidite blokadu parlamenta, ali i situacije u lokalu, poput skorašnjih slika iz Budve?

VUKOVIĆ: Crna Gora je, na žalost, nedovršena država i sve što se sada dešava izraz je te nedovršenosti. Da je bilo sreće, već bi imali institucije neupitnog kredibiliteta i autoriteta, ali sreća nas je razminula. Novoj vlasti nije bilo ni na kraj pameti da odrobljava institucije, nego samo da ih prevede u svoje ropstvo. Kad stvari tako stoje, kad nema čvrste i pouzdane institucionalne i pravne infrastrukture, onda se politika svodi na nadmetanje u stilu kafanskog obaranja ruku.

MONITOR: Da li se u parlamentu vode borbe za ustav i zakone, kako se to predstavlja,  ili za partijske interese?

VUKOVIĆ: Ako pričamo o kršenju Ustava i zakona, toga je bilo toliko u minulim godinama, računajući i ove od avgustovske prelomnice 2020. godine, da bi mogla biti ispisana prilično dugačka povjesnica. Samo se podsjetimo da u Ustavu piše da je Crna Gora ekološka i država socijalne pravde, pa to uporedimo sa stanjem na terenu i vidjećemo koliko je našoj političkoj klasi stalo do konstitucije i zakona. Stalo im je jedino onda kada se to tiče njihovih interesa i njihove vlastite čapre. O interesima građana i građanki i njihovim kožama samo onoliko koliko se to poklapa sa interesima pripadnika političke klase, kako pozicione tako i opozicione.

MONITOR: Ako su partijski interesi  ključ za razumijevanja crnogorske političke scene, gdje nas to vodi?

VUKOVIĆ: Crnogorsko društvo je razoreno po više osnova i njegovi komadi plutaju po površini koju talasaju političke partije i svu energiju troše na to da što više tih plutajućih komada privuku sebi i manipulišu njima na nacionalnoj, vjerskoj ili nekoj drugoj osnovi. Kada političke partije mantraju o evropskom putu, recimo, meni to ne zvuči kao iskrena želja da od toga puta obični ljudi ovdje imaju vajde, već kao vazalno dodvoravanje i pokazivanje spremnosti da se ispunjavaju tuđe agende. Takva politika ne integriše društvo i ne skicira jasno njegovu budućnost.

MONITOR:Protesti na kojima se traže ostavke čelnika bezbjednosnog sektora, nakon masovnog zločina na Cetinju,  se nastavljaju i čini se rastu.  Kako vidite reakciju Demokrata koji rukovode bezbjednosnim sektorom na te proteste?

VUKOVIĆ: Činjenica je da su Demokrate naslijedile probleme u bezbjednosnom sektoru, ali to im se ne može uzimati kao olakšavajuća okolnost za nesnalaženje i nepokazivanje spremnosti za samokritiku i snošenje odgovornosti. Umjesto proaktivnog djelovanja u tom pravcu, oni su svojim nesamokritičnim odbrambenim gardom nalili vodu na mlinski točak opozicije. Ne ulazim u to da li je pojavu ad hoc grupe Kamo śutra pogurala opozicija ili neke sa njom interesno povezane neformalne ili formalne grupe, ali su Demokrate dodatno pogriješile što su tu grupu odmah kriminalizovale.

MONITOR: Kako vidite medijsko izvještavanje nakon zločina na Cetinju?

VUKOVIĆ:  Koliko sam uspio da ispratim, čini mi se da u ovim iole ozbiljnijim medijima nije bilo ozbiljnijeg kršenja profesionalnih standarda i etičkih principa. Agencija za audiovizuelne medijske usluge je skrenula pažnju na problematične sadržaje u programima dvije po medijskom poganstvu od ranije poznate televizije iz Srbije, a sličnog poganstva je bilo ponegdje i na nekim ovdašnjim portalima.

Saglasan sam sa onima koji misle da je u crnogorskim medijima izostalo produbljenije bavljenje pitanjima koja je aktuelizovao ovaj strašni zločin.

MONITOR: A izlive mržnje na društvenim mrežama?

VUKOVIĆ:   I najzdravija društva imaju osobe koje jedino dobro funkcionišu u simbiozi sa mržnjom. Ovakvi zločini i tragedije u nezdravim društvima, a Crna Gora je, na žalost, takvo društvo, dodatno podižu mrzilački talog sa društvenog dna.

MONITOR: Ove sedmice podnijeta je prijava protiv policijskog službenika zbog sumnje da je dostavio srpskim tabloidima privatni snimak žrtve samoubistva. Isti tabloidi su na sličan način izvještavali o zločinu na Cetinju. Šta su mehanizmi za borbu protiv tabloidizacije?

VUKOVIĆ: Tabloidizacija medija na balkanski način je rezultat spoja burazerskog kapitalizma i lokalnog primitivizma i poganluka. Bojim se da su svi raspoloživi legalni mehanizmi nedostatni za borbu koju pominješ, čak da tim mehanizmima rukuju najčestitiji ljudi.

MONITOR: Obilježava se Dan novinara. Mijenja li se nesto od jubileja do jubileja?

VUKOVIĆ: Ne vidim da se išta značajno nabolje dešava, na žalost. Imamo sada nešto bolje medijsko zakonodavstvo, ali ćemo tek vidjeti je li to nešto što će unaprijediti kvalitet novinarstva u Crnoj Gori. Nacionalni javni emiter RTCG se dodatno kompromituje pod nezakonitim menadžmentom, a kvalitetni novinari napuštaju profesiju nezadovoljni statusom i zaradama. Ne zvuči optimistično.

MONITOR: Kad premijer tvitne God bless the USA  koja se čula na inauguraciji Donalda Trampa, nakon sto mu drugi put čestita mandat, šta pomislite?

VUKOVIĆ: Lično me je bilo sramota zbog ovakvog ljuboskuta, ali nije iznenađenje da jedan crnogorski japijevac, „maneken kapitala“, odnjihan u zipci neoliberalnog doživljaja svijeta klikće imperiji koja svojim demonima opsjeda cijeli svijet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA RAŠOVIĆ, REDITELJ: U svaki segment predstave utkana je ljubav i iskrenost

Objavljeno prije

5 dana

na

24 Januara, 2025

Objavio:

Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu

 

 

Na Velikoj sceni KIC-a Budo Tomović, podgorička publika imala je priliku da uživa u predstavi Magareće godine, novom ostvaraju Dramske scene za djecu Gradskog pozorišta. Inspirisana motivima romana Branka Ćopića, predstava donosi toplu priču o odrastanju i prijateljstvu, u režiji talentovanog Andrije Rašovića i dramaturgiji Vuka Draganića.

Za vizuelni identitet predstave pobrinule su se Smiljka Šeparović, koja potpisuje scenografiju, i Mia Đurović, čiji su kostimi oživjeli duh Ćopićevog svijeta. Na sceni, likove tumače glumci: Luka Stanković, Božidar Zuber, Dejan Đonović, Marija Đurić, Zoran Dragićević, Željko Radunović i Nevena Penava.

Šta se krije iza procesa nastanka ovog komada, kakve poruke nosi i kako je izgledalo prenijeti Ćopićevu magiju na scenu – o svemu ovome razgovaramo s rediteljem Andrijom Rašovićem.

MONITOR: Na koji način je iskustvo iz djetinjstva, kada Vam je majka čitala Ćopićeve romane, oblikovalo Vaš pristup režiranju „Magarećih godina“ i koliko je taj intimni odnos sa Ćopićevim djelom uticao na ton i atmosferu predstave?

RAŠOVIĆ: Kad sam bio mali, bio sam neobičan dječak. Do svoje osme godine bio sam jedino dijete, kada se rodila moja sestra. Moje rano djetinjstvo provodio sam sam. Šetajući prirodom, sa svojim psom, omiljena igračka bila mi je nekakva grana. Iako sam naučio da čitam prije osnovne škole, lektire mi je čitala majka. Prvi zimski raspust, dobijam nekoliko knjiga, prvi put čujem za riječ lektira. Među njima su i Doživljaji mačka Toše. Pamtim samo da sam majki postavljao mnogo pitanja, i da sam odlagao kraj čitanja.

Od početka sam znao da je predstava o pojedincima, jednim od onih kakav sam ja bio, i kakvi smo svi mi u svom djetinjstvu. Kroz jarke karaktere iz Ćopićevog romana, ali i pojedinca kakav je sam Ćopić, poseban, a opet univerzalan. Važno mi je bilo da kroz predstavu kako junacima, tako i publici dam za pravo da budu posebni, unikatni, da požele da ne liče na drugu djecu.

MONITOR: Kako ste s dramaturgom prilagodili predstavu savremenom trenutku i mladim gledaocima, a da pritom ostane vjerna duhu Ćopića i njegovog vremena?

RAŠOVIĆ: Od početka smo željeli da predstava bude lišena jasno definisanog vremena i prostora zbivanja, odnosno epohe. Iako je nedefinisana, a samim tim i negdje univerzalna, može se reći da je predstava na rascjepu između ovoga sada, i onoga nekada. To je umnogome Vukova i moja namjera da se ostane dosljedan osjećanju nostalgije i žala za mladošću koja je upisana u roman Magareće godine. Roman u svojoj suštini jeste Ćopićeva biografska reminiscencija rane mladosti. Insistirajući na tome slatko-gorkom tonu sjećanja, radili smo na tome da scene nemaju neki prostorno-vremenski kontinuitet i realistične protoke vremena, već se slivaju jedna u drugu, prateći logiku sjećanja i pamćenja. Prolazeći kroz Ćopićevu poeziju i biografiju, uvidjeli smo da je kontrolna tačka njegovog sjećanja upravo Zora, ta prva ljubav, te smo stoga, u taj neobični, nepouzdani tok ostali dosljedni i Ćopićevom sjećanju, utkali Zoru kao svojevrsnog dramaturškog pokretača glavnog junaka Pjesnika, sa željom da sprovedemo ideju blisku i nama a i Ćopiću, a to je da ljubav jeste i treba da bude i pokretač i cilj svima nama.

MONITOR: U predstavi naglašavate važnost maštanja, ljudskosti i praštanja, što su vrijednosti koje u današnjem svijetu često gube značaj. Kroz likove i priču uspjeli ste da prenesete te poruke publici, posebno mlađoj generaciji. Koliko je sve to bilo izazovno i  na koje ste prepreke nailazili?

RAŠOVIĆ: Magareće godine kao literarno djelo imaju čvrstu dramsku strukturu, sa jasnim antagonistom, peripetijama i ostalim elementima dramskog teksta. Međutim, od početka nismo htjeli da ova predstava bude bukvalna inscenacija romana i tu smo naišli na određene prepreke: kako napraviti osjećanje družine koja u romanu broji skoro njih deset, sa troje glumaca, kako utkati naratora koji je u romanu u radnji pasivni svjedok svog djetinjstva, i nešto što je meni rediteljski bilo izazovno, kako napraviti predstavu za djecu a da je antagonista odsustan. U velikoj mjeri smo sve ove probleme riješili onog trenutka kad smo se toliko upoznali sa Ćopićem da smo krenuli da naslućujemo da između redova romana, među trenucima naracije je filigranski utkano sazrijevanje glavnog junaka u kome se naslućuje svojevrsni portret umjetnika Ćopića u svojoj mladosti. Posljednja scena predstave nosi ime Kako je pjesnik postao pjesnik, tako da Pjesnik, koji stidljivo nosi upravo vrijednosti ljudskosti i mašte, nesebično nudi te vrijednosti svojoj družini u čemu mu pomaže Zora, i na kraju postaje Pjesnik sa velikim P.

MONITOR: Budući da ste u adaptaciji „Magarećih godina“ uklonili ratni kontekst i fokusirali se na djetinjstvo, ljubav i pobunu djece protiv sistema, kako ste radili na balansiranju ozbiljnih tema s liričnošću i humorom koji Ćopića čine tako posebnim?

RAŠOVIĆ: Ovdje moram da se osvrnem na Danila Kiša i njegove Rane jade, koje pariraju tematski idejno Ćopiću i Magarećim godinama. Na početku Ranih jada, Danilo Kiš posvećuje tu knjigu „djeci i osjetljivima“. Mislim da je lirika, odnosno osjećajnost i osjetljivost, itekako prisutna u svima nama. Jedino na taj način, ako kroz život rastemo slušajući svoj dušu, možemo sve ove ozbiljne stvari kakve su pobuna i protesti, školovanje, politika i ljubav raditi iskreno. I ovo jeste jedna iskrena predstava, u svaki njen segment je utkana ljubav i iskrenost, što moja lična, što ekipe koja je radila na predstavi.

MONITOR: Kao mlad reditelj, radili ste sa studentima, ali i iskusnim glumcima na ovom komadu. Kakav je bio Vaš proces rada s njima, kako ste uspjeli da uspostavite kreativnu povezanost i koliko Vam je njihov profesionalizam pomogao u oblikovanju završnog rezultata?

RAŠOVIĆ: Od početka sam znao da Luka i Nevena treba da budu Pjesnik i Zora. Prateći njihov rad na akademiji i njihove profesionalne početke, osjećao sam da za scene koje njih dvoje treba da nose, mogu da imam povjerenje i temeljan rad kakav samo mogu imati sa prijateljima i nekim koga jako dobro poznajem. S druge strane, ostatak ekipe iz ansambla Gradskog pozorišta, bio je podjednako dobronamjeran i pun razumijevanja, nešto što je prije svega njihov lični kvalitet, a tek onda i profesionalni. Osnovni kvalitet ove predstave je to što su na njoj radili prije svega neki od najboljih ljudi koje poznajem i koje sam tokom ovog procesa upoznao.

MONITOR: Nakon ove premijere, šta možemo očekivati od Vas u budućnosti? Da li već razmišljate o novim projektima, možda opet inspirisanim književnim djelima, ili imate nešto potpuno drugačije na umu?

RAŠOVIĆ: Ubrzo nastavljam sa radom u dramskom studiju Kraljevskog pozorišta Zetski dom koji vodi Petar Pejaković. Prošle godine smo kroz javni čas grupe IX razred i srednja škola obradili kapitalni roman Mi djeca sa stanice ZOO. Plan je da se taj javni čas u toku ove godine potencijalno transformiše u predstavu.

M.MINIĆ
foto: Krsto VULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ZORAN STOJILJKOVIĆ, PROFESOR FPN U PENZIJI, BEOGRAD: Demokratska opozicija u Srbiji mora biti politički kišobran za promjene

Objavljeno prije

5 dana

na

24 Januara, 2025

Objavio:

Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako-pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike

 

 

MONITOR: Već blizu dva mjeseca studenti u Srbiji protestuju blokadama. Kako ocjenjujete njihovu taktiku, u namjeri da im institucije ispune zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Ključna stvar koju su studenti u blokadi uradili za povratak u normalnost i život u Srbiji kao pristojnom društvu u kome vlasti ne unižavaju  građanke i građane a oni se ne samoponižavaju strahom i udvorištvom, je što su “stavili na ignor“ Predsednika Vučića – odbili da sa njim kao nenadležnim pregovaraju o svojim zahtevima. Mit o sveprisutnom vođi kao poslednjoj sverešavajućoj instanci se ruši, čime se i otvara mogućnost za demokratski restart Srbije. Nepristajanje na batinjanje od strane “anonimnih prolaznika nezadovoljnih gužvama zbog blokada“ i dokazi da se radi o organizovanim provokacijama stranačkih pristalica i funkcionera vlasti, koji su potom delom i podnosili ostavke-je dalji, važan  udar u koruptivnu, klijentelističku i kriminalizovanu mrežu i unutrašnji prsten režima. Time su protesti galvanizovani a blokada se proširila na sve univerzitete. Frustrirani,  nezadovoljni i već višestruko razočarani građani  lišeni poverenja u civilne i političke aktere logično su onda  u studentima prepoznali one koji su istrajni, nepotkupljivi, kojima kao našoj deci i unucima pripada budućnost i koje treba aktivno podržati jer bude naše uspavane savesti. A onda su krenuli da sa njima propituju adrese poput Tužilaštva,Ustavnog suda, Javnog medijskoig servisa…

MONITOR: Ima li ih i kakve su razlike i sličnosti ove studentske pobune i onih iz 1992., 1996-97., 1999-2000. i „Jedan od pet miliona“. Najviše uspjeha su imale one kojima su se branili izborni rezultati i koje su bile reakcije na građanske demonstracije ili su poprimile opštenarodni karakter. Mogu li studenti danas sve gotovo sami?

STOJILJKOVIĆ: Protesti nakon povratka 2014. godine u autokratski i populistički režim sa dominantnom strankom, ne mogu se porediti sa protestima iz Miloševićevih vremena jer ne uživaju jasnu podršku kolektivnog političkog Zapada koji je sada dominantno orijentisan na svoje procenjene geostrateške interese i lojalne lokalne saveznike.   U poslednjoj deceniji protesti  su motivisani izbornim prevarama, ali još pre suprostavljanjem  prisutnom urbicidu i ekocidu, pri čemu protesti protiv Rio Tinta prodiru i u biračko telo vlasti. Kao i  tragičnim događajima  iza kojih stoji neodgovarajuća reakcija vladajućih. Neke od njih karakterisao je paralelni nastup pobunjenih građana i opozicije ,a neke ,poput aktuelnih, upadljivo distanciranje od podeljene opozicije koja nije uspela da odgovarajućim izbornim nastupom i formulom kapitalizuje prethodne proteste.  Studenti naravno ne mogu sve sami ali ovoga puta čini se da svoje saveznike traže šire unutar civilnog društva – profesionalnih udruženja, sindikata, poljoprivrednika, kampanja poput ProGlasa. Starinskim, socijalističkim vokabularom rečeno, studenti bi da okupe “savez seljaka, radnika i poštene inteligencije”.

MONITOR: Neki opozicionari ali i druge javne ličnosti pozivaju na generalni štrajk. Vi ste bili i predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata Nezavisnost. Kako procjenjujete: da li je on realan i čemu bi vodio?

STOJILJKOVIĆ: Trajanjem i širenjem protesta postaje moguće i ono što je izgledalo nemogućim. I čega, poput generalnog štrajka, nikada nije bilo u Srbiji. Pod uslovom da se radi o ozbiljnom, objedinjenom i strateški osmišljenom nastupu. Nastupu kojim se volja radnika i građana testira kroz rast spremnosti da Srbija stane, kroz masovne štrajkove upozorenja i solidarnosti na petnaest minuta, sat ili dan i duže. Sve ostalo je u domenu retorike koja  vodi preuranjenim podelama.

MONITOR: Studenti odbijaju svaki političko-partijski uticaj. Sindikati, advokati, poljoprivrednici, glumci i dio građanstva u protestima, ne vide opoziciju kao institucionalni kanal ka ispunjenju zahtjeva. Opozicija traži prelaznu vladu koja bi organizovala fer izbore. Neki traže i da se napravi neka studentska partija. Hoće li se studentski protesti i povremeni strukovno-sindikalni, morati (ukoliko opstanu) dogovoriti sa opozicijom oko toga-šta dalje?

STOJILJKOVIĆ: I u društvima izbornog autoritarizma u kome “vlasti izbore dobijaju i pre njihovog raspisivanja“ krize se razrešavaju na izborenim demokratskim izborima. Nekakva-od građana gurana i naterana na strateško jedinstvo, demokratska opozicija mora biti politički kišobran za promene.  Važno  je i da postojeći i neki novi eventualni politički akteri ne pristanu da olako, pod neroformisanim uslovima i razjedinjeni, uđu  u polje politike.

MONITOR: Vučić se žali na izvještavanje RTS, a javni servis kao da ne uspijeva da mu udovolji. Došlo je do toga da se u dnevnicima javnog servisa napadne predsjednik opozicione NDSS, Miloš Jovanović, montiranjem djelova njegovog intervjua sa druge TV-tako da djeluje da je Jovanović pozivao na ubistvo Predsjednika Srbije. Kakva je i kolika odgovornost medija u ovoj situaciji i koliko je ovakva vrsta propagande i opasnog spinovanja prešla granice uvjerljivosti i za Vučićeve pristalice?

STOJILJKOVIĆ: Kritički i profesionalni mediji su jedna od bazičnih pretpostavki za demokratske promene. Pobunjeni radnici RTS su primer suočavanja sa svešću da radite u mediju koji ne ispunjava svoju “funkciju javnog servisa koji realizuje pravo građana da znaju“.  Za početak, plasiranje vesti o nikada dokumentovanim atentatima na Predsednika ili pozivima na njega, u zoni su bestidnog slugeranjstva i sigurno se ne mogu zvati novinarstvom. Više puta ponovljena priča postaje nesvarljiva i za deo sopostvenih pristalica.

MONITOR: Neki komentatori smatraju da vlast čeka iscrpljivanje protestanata-što je njen model djelovanja u nekim sličnim skorašnjim situacijama. Ipak, ako do toga ne dođe i kriza se produbi, može li jedan od predvidljivih poteza biti i –uvođenje vanrednog stanja?

STOJILJKOVIĆ: Vlast će kupovati vreme svakako, ali ne verujem da je spremna da ide na provociranje masovnih sukoba sa tragičnim žrtvama što bi bio pretekst za uvođenje vanrednog stanja. Zanimljivo bi bilo znati kakve su moguće reakcije koalicionih partnera na takav scenario i da li je već počelo distanciranje i beg dela interesno uvezanih saputnika vlasti?

MONITOR: Džozef Bajden je kao veliki dio svog legata ostavio nedavno sklopljen sporazum o primirju između Palestinskog Hamasa i izraelske vlade. Kako ocjenjujete Bajdenove poteze na kraju mandata, a posebno postizanje ovog dugo očekivanog sporazuma-„ u zadnjem trenutku“?

STOJILJKOVIĆ: Previše kasno i previše malo da bi se bitnije izmenio utisak i zadržala vlast u najmoćnijoj zemlji koja traži odlučnog lidera i u kojoj se glasa na osnovu procene- makar i pogrešne, o sopstvenoj (ekonomskoj) poziciji i koristi. Izbor između Trampa i Bajdena-odnosno Harisove, je suštinski-za svet u okruženju, bio izbor između dva ekonomska nacionalizma.

Jednog u obliku “demokratskog imperijalizma“ i drugog, u vidu MAGA projekta činjenja Amerike ponovo velikom-u obliku ogoljenog protekcionizma. Važno, ali ne i motivišuće.

 

Na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”.

MONITOR: Sem tekstova i komentara u zemljama EU, reagovanje zvaničnog Brisela na događaje u Srbiji bilo je šturo i površno. Vlast u Beogradu ne krije da se nada daljem povlađivanju SAD-dok Donald Tramp uspostavlja svoj globalni red, a ambasador Kristofer Hil odlazi…Gdje je sadašnja Srbija, u očekivanim svjetskim promjenama?

STOJILJKOVIĆ: Bojim se i da na planetarnom nivou prisustvujemo “normalizaciji nenormalnog”. Kao da se-kao pandan novim despotijama poput Rusije i Kine, na političkom Zapadu stvara neka vrsta Internacionale desnih suverenista i ultrabogatih. Ignorisanje EU zvaničnika, “očijukanje” Maska sa AFD u Nemačkoj, poziv na inauguraciju Trampa Zamuru pre nego Le Penovoj, ili “nepristojna ponuda “ Kanadi, Grenlandu i Panami liči na disciplinovanje i sređivanje prilika u sopstvenom dvorištu. U koje ide i uspostavljenje primirja sa glavnim rivalima i najava trgovinskih ratova za imperijalnu premoć.

U atmosferi u kojoj se i “lideri” starih demokratija nastoje da prilagode Trampu kao izbornom pobedniku, lokalni populisti poput Vučića nastoje da svoje (ne)skrivene predizborne simpatije – u skladu sa starom latinskom “sličan se sličnom raduje”, naplate opstankom na vlasti. I da prodaju priču da su svojom dobrom anticipacijom rezultata izbora  učinili nešto i za “ nacionalnu stvar.”

 

 

Vučić  se trudi da kombinacijom parcijalnih ustupaka i prijetnji „smanji štetu“

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, obraća se građanima gotovo svakodnevno. U njegovim nastupima smjenjuju se prijetnje i pozivi na smirivanje tenzija i saradnju. Kako  izgleda reagovanje Vučića i njegovih najbližih saradnika na krizu i da li je ovo stanje za vlast dovoljno opasno da bi pristali na zahtjeve?

STOJILJKOVIĆ: Vučić i vlasti spinuju trudeći se da kombinacijom parcijalnih ustupaka i pretnji „smanje štetu“. Ako to ne uspeju nastoje da preusmere pažnju na najavljenu “nikada viđenu borbu protiv korupcije“, temeljnu rekonstrukciju Vlade ili-što je vođinom ego tripu kome su studenti „uzeli šou“ posebno drago, pričom o savetodavnom referendumu o poverenju njemu. Koji niko i ne traži i neće se zaleteti u tu (neustavnu) zamku. Pri tome računaju na zamor protestanata i odsustvo vidljivih efekata promena.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo