Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Na početku

Objavljeno prije

na

U periodu koji je prethodio glasanju u Parlamentu, od sadašnjeg VDT Markovića nismo čuli dovoljno uvjerljive argumente o kapacitetima i spremnosti da obavlja jednu od najvažnijih funkcija u državi. Niti smo ih mogli pronaći u njegovoj biografiji. U kojoj se nije našao ni očigledan konflikt interesa koji se odnosi na buduće eventualne postupke za ratne zločine

 

MONITOR: Kako vidite izbor Milorada Markovića za vrhovnog državnog tužioca ?

MILOVAC: MANS je bio jedan od rijetkih glasova na javnoj sceni koji je od tadašnjeg kandidata, a današnjeg VDT-a tražio odgovore na ključna pitanja o njegovim kapacitetima i spremnosti da u narednom periodu obavlja jednu od najvažnijih funkcija u državi. Ovo tim prije što u periodu koji je prethodio glasanju u Parlamentu, od Markovića nismo čuli dovoljno uvjerljive argumente, niti smo ih mogli pronaći u njegovoj biografiji. U njegovoj biografiji se nije našao ni očigledan konflikt interesa koji se odnosi na buduće eventualne postupke za ratne zločine. Osim toga, u svojoj dosadašnjoj karijeri sada već izbrani VDT nije pokazao ozbiljniju spremnost da javno ukaže na brojne anomalije koje su opterećivale crnogorsko društvo u posljednje tri decenije, a posebno kada je u pitanju korupcija u izbornim procesima koje je aktivno pratio do 2020. godine. MANS je zbog toga iskazao sumnju u kapacitete VDT-a da se sa takvom radnom biografijom, nosi sa onim što će biti ključni izazovi pravosudne reforme – deinstalacija struktura organizovanog kriminala iz tužilačkih redova.

Ipak, vrijeme pred nama će pokazati do koje mjere će VDT Marković imati kapaciteta, političke volje, stručnosti i iznad svega hrabrosti da ponovo otvori slučajeve poput „Prvog miliona“, „Pandora papira“, nezakonitih donacija i svih onih slučajeva koji su zatvoreni ili i dalje čekaju da budu adekvatno procesuirani.  Upravo ti slučajevi nastavljaju da opterećuju evropski put Crne Gore i da je u kontinuitetu drže u rangu država koje nemaju funkcionalnu vladavinu prava i nisu u mogućnosti da svojim građanima garantuju pravdu.

MONITOR: Vlasti izbor VDT, nakon izbora drugih čelnih ljudi u pravosuđu, ističu kao važno dostignuće kada su u pitanju integracije zemlje u EU, odnosno ispunjavanje mjerila poglavlja 23. 24. Gdje smo na tom putu zatvaranja ovih poglavlja?

MILOVAC: Mislim da nas čeka još dosta posla, a da je deblokiranje funkcije VDT-a tek početak. Koliko dobar, ostaje da se vidi nakon što javnost bude imala jasnu poruku sa te pozicije u odnosu na ono što su ključni slučajevi visoke korupcije, ali i što će biti prvi koraci u pravcu takozvanog „čišćenja“ tužilaštva. Ne možemo očekivati održive rezultate u borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala kao ključnih preduslova za zatvaranje pomenutih poglavlja, sve dok ne budemo imali tužilaštvo koje je očišćeno od pipaka organizovanog kriminala, i ne manje važno – uticaja političkih partija koji se nakon smjene režima Mila Đukanovića nije smanjio, već samo promijenio aktere. Zadaci koji su pred Crnom Gorom su prilično jasni, a njihovo ispunjavanje biće prava mjera postojanja političke volje da se trenutno stanje promijeni.

Za nešto više od tri godine smo izgubili previše vremena i prilika da crnogorsko društvo postavimo na zdrave noge. Funkcioneri nove vlasti su umjesto  institucija, jačali partijske bastione i gradili glasačku bazu kako bi na narednim izborima  prigrabili još vlasti. Nije iznenađenje što je i borba protiv korupcije zloupotrijebljena i pretvorena u laku zabavu za mase kako bi se „pridobio još koji politički poen“.

Niko više i ne postavlja pitanja čiji je bio kokain u magacinu Volija i Mojanovićima, zašto nakon oslobađajućih presuda nije bilo nastavka istrage, niti gdje su završili kamioni sa cigaretama iz Slobodne zone Luke Bar koje su trebale biti, a nisu uništene.

U tom smislu su jasne, ko hoće da ih čuje, i poruke Evropske komisije iz posljednjeg izvještaja o Crnoj Gori o tome kako održivi rezultati u borbi protiv korupcije i organizovanog krimianala zahtijevaju konačne presude i funkcionalno pravosuđe oslobođeno političkog uticaja.

MONITOR: MANS je saopštio da podaci iz izvještaja Transparensi internešnala (TI) o Indeksu percepije korupcije (CPI) za prethodnu godinu pokazuju da je Crna Gora za jedan poen poboljšala svoj položaj u odnosu na 2022. Godinu.

MILOVAC: Taj rang je za jedan poen bolji nego u odnosu na prethodnu godinu, ali je  i dalje na nivou onoga što smo imali prilike da vidimo dok je DPS suvereno vršio vlast, a politička volja za borbu protiv korupcije bila na minimumu. Poboljšanje od jednog poena nije nešto čime bi trebala da se ponosi bilo koja vlast, a naročito ne ona kojoj su usta bila puna obećanja o pravdi i borbi protiv mafije – sve dok nisu dobili priliku da nešto konkretno urade po tom pitanju.

Nakon smjene DPS vlasti očekivanja građana su bila ogromna, kako po pitanju oporavka ekonomije, tako i kada je u pitanju borba protiv korupcije i ispravljanje svih onih nepravdu na kojima je počivao prethodni režim. Iako je period od nešto više od tri godine zaista nedovoljan da se riješe nagomilani problemi crnogorskog društva, smatram da je za postavljanje zdravih osnova bilo i više nego dovoljno vremena. Partije nove vladajuće većine su imale neke druge prioritete koji nisu imali nikakve veze sa onim što su bile jasno iskazana očekivanja građana nakon izbora 2020. godine.

Zbog toga je i ovaj minimalni napredak na skali, zapravo pokazatelj potpunog poraza „reformisanog“ državnog sistema i partija nove većine od kojih se ipak mnogo više očekivalo.

MONITOR: Zašto još  nijesu isporučeni značajni i održivi rezultata u borbu protiv korupcije?

MILOVAC: Odgovor na to pitanje je lak, ali nije prijatan – zato što ne žele. To je jasno na svakom koraku, od posljednjeg izbora VDT-a koji je očigledno proizvod političke trgovine čije rezultate ćemo vidjeti prilikom najavljene rekonstrukcije vlade Milojka Spajića, pa sve to pojedinih resora izvršne vlasti koji nastavljaju po tragu DPS-a da aktivno sabotiraju borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala.

To se odnosi prije svega na činjenicu da još nemamo reformisani zakonodavni okvir za borbu protiv korupcije, uključujući Zakon o slobodnom pristupu informacijama, Zakon o sprječavanju korupcije, ali i kontinuirano odbijanje da se na adekvatan način sankcioniše nezakonito bogaćenje i pravno uredi oduzimanje tako stečene imovine. Institucije koje se percipiraju kao prva linija odbrane od korupcije poput Agencije za sprječavanje korupcije su nereformisane i zarobljene upravom koja nema dovoljno političke volje i hrabrosti da se bavi svojim poslom. Takve očigledno ne smetaju nikome. Isto važi i za Državnu revizorsku instituciju i čitav niz takozvanih „nezavisnih institucija“ u kojima i dalje sjede poslušnici prethodnog režima.

Nova većina svih saziva izvršne i parlamentarne vlasti nakon pada DPS-a nije donijela niti jedan propis koji bi efikasno spriječio nastavak štetnih praksi iz prethodnog perioda ili povećao prostor za građansku kontrolu vlasti.

Kada pogledamo do koje mjere je normalalizovano ne samo političko zapošljavanje, već i otvoreno lobiranje partija za nekog kandidata u pravosuđu, jasno je da još  nemamo na vlasti većinu koja je shvata da je upravo sada momenat da se postave temelji za povećanje transprarentnosti i bolje mehanizme za borbu protiv korupcije.

Jako ćete rijetko više čuti bilo koga iz izvršne ili zakonodavne vlasti da pominje (osim u dnevno-političke svrhe) bilo koji od velikih slučajeva korupcije koji se vezuju za prethodnu vlast. Kada ste posljednji put čuli da neko priča o korupcionaškoj privatizaciji KAP-a? Aferi Telekom, Abu Dabi fondu? Ili ako hoćete skorije, o tome kako smo finansirali izgradnju autoputa?

To nije slučajno, kao što nije slučajan očigledan izostanak (osim retoričke) podrške pravosuđu. Bilo bi naivno vjeravati partijama koje su naslijedile najgore prakse DPS-a odgovara jako tužilaštvo i pravosuđe. Čak naprotiv, i to je vidljivo na svakom koraku.

MONITOR: Višemjesečno istraživanje MANS-a o imovini i prihodima Duška Golubovića penzionisanog službenika ANB i Uprave policije,  pokazalo je da je njegova porodica u periodu od desetak godina za kupovinu više nekretnina i luksuznih vozila izdvojila preko milion eura. Institucije ne reaguju?

MILOVAC: MANS je kompletnu dokumentaciju do koje je došao istražujući imovinu porodice Golubovića proslijedio Specijalnom državnom tužilaštvu na dalje postupanje. Kada su u pitanju MUP i  Uprava policije, oni su propustili priliku da nešto urade, makar do sredine prošle godine, kada je Golubović i zvanično penzionisan. Sumnjamo da je imovina koju smo uspjeli da dokažemo samo vrh ledenog brijega, a Golubović tek jedan od mnogih iz državnog aparata koji teško mogu značajnu imovinu da opravdaju zvaničim prihodima. Samo iz tog primjera vidimo koliko je u prethodnom periodu bila efikasna Unutrašnja kontrola Uprave policije, zajedno sa takozvanom Antikorupcijskim odjeljenjem, koje nikada nije profunkcionisalo kako treba.

Teško je ne staviti ovaj slučaj u kontekst činjenice da ni tri godine nakon smjene DPS vlasti nemamo instituciju koja je spremna da se bavi neobjašnjivom imovinim onih koji bi trebalo da budu prva linija odbrane od korupcije, već to mora da radi jedna nevladina organizacija.

Ostaje da se vidi da li je će primjer Golubovića biti dovoljan da se u MUP- u i Upravi policije neke stvari pokrenu sa mrtve tačke. Provjera policajaca i njihovog integriteta mora početi od njihove imovine.

MONITOR: Očekujete li da će nova vlast uraditi nešto više kada je u pitanju nelegalno stečena imovina?

MILOVAC: Prve najave koje smo čuli od ministra pravde, Andreja Milovića, da će vlada nastojati da zakonski okvir uredi prema takozvanom „italijanskom modelu“, jesu ohrabrujuće. Vidjećemo  da li će takvo rješenje imati većinu, prvo na Vladi, pa onda i u parlamentu.

Bez odlaganja  bi se morala  desiti  kriminalizacija nezakonitog bogaćenje kroz izmjene Krivičnog zakonika i uvrštavanje novog krivičnog djela. Iako ove izmjene ne bi mogle da se primjenjuju retroaktivno, bila bi to  prilika da se uradi ono što su propustile administracije Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića – pokažu da su spremni da budu generacija političara koja šalje poruku da nezakonito bogaćenje neće biti tolerisano.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo