Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Na nama je da ne dozvolimo novi DPS

Objavljeno prije

na

Umjesto zakonom propisane kazne, Carevića je i nova vlast nastavila da podržava u ilegalnom poslu na Krimovici. Dokle god u Budvi budemo „njegovali” novog Svetozara Marovića, ne možemo govoriti o suštinskim promjenama

 

MONITOR: Predsjednik Opštine Budva Marko Carević u posljednih nekoliko mjeseci na nelegalno zauzetom posjedu sagradio je nove objekte bez građevinske dozvole, otkrio je MANS. Šta Vama to govori?

MILOVAC: Nažalost, slučaj „Carević” pokazuje da se nastavlja praksa koju je uspostavio DPS u posljednjih 30 godina, te da svjedočimo o stvaranju nove generacije privilegovanih tajkuna bliskih vlastima koji su iznad zakona i propisa ove zemlje. Obećanje raskida sa ovakvom praksom je nešto zbog čega je, između ostalog, opozicija i dobila prošlogodišnje izbore, a samo na slučaju „Carević” možemo da vidimo koliko je to obećanje bilo zaista iskreno.

Gotovo je nevjerovatno ignorisanje ovog slučaja od strane političkih partija koje čine novu vlast, uprkos činjenici da se radi o pojedinačno najvećoj uzurpaciji državne imovine. To je tema od koje većina „bježi” politički kalkulišući da bavljenje Carevićem trenutno nije isplativo ili potrebno.

I dok je kompletan slučaj poptuno jasan, sa dosta javno dostupnih dokaza o krivičnim djelima koje je napravio (i još uvijek pravi) Marko Carević, u tužilaštvu ne žure da ga procesuiraju.

Takva situacija je i dovela do toga je Carević ohrabren pasivnošću tužilaštva nastavio sa uzurpacijom i nelegalnom gradnjom.

U tome ga nije spriječila ni inspekcija resornog ministra Ratka Mitrovića, niti Uprava policije koja bi trebalo da reaguje na prijave za nelegalnu gradnju i otimanje drzavne imovine.

Umjesto zakonom propisane kazne, Carevića je i nova vlast nastavila da podržava u ilegalnom poslu na Krimovici, pa su tako podaci o isplatama iz budžeta pokazali i da je novo Ministarstvo poljoprivrede nastavilo da Careviću isplaćuje subvencije za farmu koju je podigao na državnom zemljištu.

Da promjena vlasti nije dovoljna da se u ovoj oblasti stvari pomjere sa mrtve tačke, pokazuje i odnos samog premijera Krivokapića prema ovom slučaju, ali i resornih ministara Mitrovića i Stijovića.

Konačno, kad je u pitanju Carević, nova vlada ne šalje poruku da je daleko odmakla od tajkunskog servisa i nastavlja da šalje poruku da ipak nismo svi isti pred zakonom.

Dokle god u Budvi budemo „njegovali” novog Svetozara Marovića, ne možemo govoriti o suštinskim promjenama kada je u pitanju vladavina prava u ovoj oblasti.

MONITOR: Vaša organizacija pozdravila je osnivanje kompanije „Montenegro Works“ koja će pratiti kako se upravlja državnom imovinom. Odluka Ministarstva finansija da osnuje tu kompaniju izazvala je, međutim, oprečne reakcije. Zašto mislite da će taj potez pomoći borbi protiv korupcije?

MILOVAC: Svjedoci smo da je nova vlada poklekla pod zahtjevima političkih partija da prije svega svoje ljude „instalira” po dubini, za šta smatram da je bio potez kojim su partije uslovile podršku Vladi u parlamentu. Takav kompromis je novoj vladi donio višestruke probleme, počev od (opravdane) percepcije da promjena vlasti nije značila prekid političkog zapošljavanja, pa sve do situacije gdje su na operativnim mjestima zapošljeni ljudi čiji kapaciteti nisu dovoljni za vođenje pojedinih institucija. I to je cijena koju je vlada Zdravka Krivokapića odlučila da plati kako bi obezbijedila podršku u parlamentu.

Kako to u praksi izgleda pokazuju primjeri važnih državnih preduzeća kakvo je EPCG ili Aerodromi gdje već postoje sumnje u partijsko zapošljavanje i menadžement koji se bitnije ne razlikuje od onog prethodne vlasti.

Zbog toga smatramo da je kontrola rada državnih preduzeća imperativ ukoliko ne želimo da nam se istorija ponovi i ako ne želimo da od npr. AirMontenegro napravimo novi MontenegroAirlines, da ne pominjemo druga državna preduzeća koja su godinama bili balast za državni budžet.

Ono što će svakako biti jedan od ključnih izazova za Ministarstvo finansija i socijalnog staranja jeste kadrovsko popunjavanje pozicija u toj novoj državnoj kompaniji i tu je veoma važno da taj posao obavlja kadar od neupitnog profesionalnog integriteta.

Kontinuirana provjera rada svih zaposlenih u državnoj upravi je nešto što do sada nismo imali priliku da vidimo u partijskoj državnoj administraciji. Do koje mjere će Ministarstvo finansija tu kontrolu moći da drži van politike, ostaje da se vidi.

MONITOR: Koliko je za borbu protiv korupcije, ali i uopšte vladavine prava, značajno uspostavljanje Tužilačkog savjeta? Kako vidite sve što se do sada od avgusta uradilo na polju osnaživanja institucija?

MILOVAC: Jako mnogo vremena je izgubljeno na političke rasprave, kalkulacije i ucjene zarad još poneke fotelje, upravnog odbora ili državne apanaže. Vlada je bila potpuno pasivna kada je u pitanju zakonodavni dio reforme što je dovelo do situacije da se prijeko potrebna tužilačka reforma oboji revanšizmom jednog dijela nove političke većine koja je imala nesporan direktan interes da Milivoje Katnić i ekipa tužilaca oko njega bude smijenjena.

I naravno, Katnića su rezultati odavno preporučili ne samo za otkaz, već i za krivičnu odgovornost, ali mislim da način na koji smo došli do mogućnosti da biramo nove sudije i tužioce može da bude ozbiljan problem jednom kada se ponovo promijeni vlast.

Proces uspostavljanja Tužilačkog savjeta bi trebalo da nam pokaže da li će i u kojoj mjeri nova tužilačka organizacija biti nezavisna od političkog uticaja nove parlamentarne većine. Sve manje od toga nas vraća na mračno doba DPS vladavine, gdje će „igra” ostati ista, samo će se promijeniti igrači.

Koliko je bitno da što prije dobijemo funckionalnu tužilačku organizaciju pokazuju dokazi o svemu onome što se dešavalo u posljednih 30 godine, koji se samo gomilaju, bez konkretne akcije koja bi rezultirala optužnicama i sudskim procesima za korupciju. Nezavisni tužioci, koji će biti dovoljno hrabri da svakom političaru mogu pokucati na vrata, će biti konačan dokaz da su promjene u Crnoj Gori počele da daju konkretne rezultate.

MONITOR: Šta je sa borbom protiv organizovanog kriminala? Mjesecima se govori o tome da se šverc duvana nastavlja, pa i nakon odlaska prethodnog režima, dok se gotovo svakodnevno iz Vlade čuju najave da će se sa tim vidom kriminala obračunati.  

MILOVAC: Nažalost, za sada imamo više marketinga i obećanja, nego konkretnih akcija. Smatam da je to dijelom uslovljeno potrebom Vlade da u javnost održi pozitivan osjećaj avgustovske pobjede i sliku da se nešto u kontinuitetu radi na tom polju. Iako takva strategija može na kratak rok donijeti korist onima koji se više „slikaju” nego što konkretno rade, smatram da će građani, ali i međunardna zajednica uskoro tražiti konkretne rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala.

Kao što je bilo i za očekivati, postoje brojne opstrukcije kada je u pitanju borba protiv organizovanog kriminala, počev od same administracije koja se u državnim insitucijama i dalje nalazi na izvoru podataka, pa sve do različitih interesnih grupa koje još uvijek ne žele da se odreknu određenog uticija kada je u pitanju organizovani kriminal u Crnoj Gori.

Vidjeli smo na primjeru šverca cigareta da postoje ozbiljni nedostaci u pristupu informacijama koji prijete da u potpunosti obesmisle bilo kakav napor da se država izbori sa tim problemom. Stiče se utisak da se u Vladi nedovoljno bave tim opstrukcijama, ponekad toliko nedovoljno da to otvara pitanje stvarne političke volje da se predizborna obećanja pretoče u konkretne akcije na terenu.

MONITOR: MANS je više puta kritikovao nedovoljnu transparentnost nove vlasti. Koje su još boljke novog režima?

MILOVAC: Pristup informacijama u nekim oblastima i dalje ostaje jedan od ključnih problema nove vlasti, a sve više počinje da biva problem i činjenica da za sada u Vladi postoji veoma niska svijest o potrebi da se zakonski okvir u ključnim oblastima oslobodi brojnih korisnih nejasnoća koje je ugradila prethodna vlast.

Tako još uvijek nemamo izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama, o medijima, borbi protiv korupcije, planiranju i izgradnji objekata, novog zakona o porijeklu imovine, nemamo novi prostorni plan Crne Gore, iako je aktuelni istekao prošle godine.

Generalno se stiče utisak da se taj dio planova Vlade sprovodi stihijski, bez jasne strategije koja bi uporište imala u prioritetima koje je sama Vlada definisala.

U određenim oblastima i pitanjima koja su bitna za crnogorsko društvo kao što je, na primjer, izgradnja autoputa ili posao sa naftom, vidimo da ne postoji ozbiljniji napor da se napravi otklon od DPS prakse. Tako je Ministarstvo kapitalnih investicija ugovor za naftu prihvatilo kao najbolji DPS posao ikada, bez ikakve namjere da ga provjeri. S druge strane, devastacija Tare od strane CRBC se nastavlja uz prećutni amin resornog ministarstva ekologije i ministarstva kapitalnih investicija koje još uvijek od javnosti čuva većinu podataka koje je vlada Duška Markovića krila u zadnje četiri godine.

MONITOR: Toliko se nakon avgusta govorilo o demontriranju Đukanovićevog režima. Mislite li da je taj proces uopšte otpočeo i koliko će trajati?

MILOVAC: Smatram da demontaža jeste otpočela iako dinamika i model možda nije svakome po volji. Nakon 30 godine DPS nije formirao Vladu i to je činjenica i konkretna promjena koju su donijeli prošlogodišnji izbori. Funkcionalno i psihološki je napravljen taj prvi korak – crnogorskom društvu na konkretnom primjeru pokazana mogućnost smjene vlasti na izborima.

Sve ono što se desilo nakon izbora, od formiranja parlamenta i vlade, političkih ucjena i partijskog zapošljavanja, percepcije da u nekim oblastima nakon DPSa stagniramo ili čak idemo i unazad, sve je to slika zrelosti političkih elita koje su u ovom momentu dobile privilegiju da Crnu Goru i njene institucije počnu da grade od temelja. Smatram da je u više slučajeva nego što bi to trebali da dozvolimo, partijski interes bio iznad javnog i to do mjere da je imalo direktan uticaj na način na koji se reforme sprovode.

Dakle, demontaža DPS režima jeste otpočela, da li će se ona završiti slobodnim institucijama ili instalacijom nekog drugog režima – na nama je da ne dozvolimo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo