Povežite se sa nama

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Korupcija i organizovani kriminal i dalje najveći problem

Objavljeno prije

6 godina

na

Podgorica , 11.08.2016 Mreza za afirmaciju nevladinog sektora MANS pres kontrola izbora Dejan Milovac Foto Savo Prelevic

Floskule kako je ,,pravda krenula” i kako ,,nema nedodirljivih” i javni nastupi koji se graniče sa nadrealnim ne  očekuju se  od ozbiljnih tužilaca, a ponajmanje mogu  zamijeniti konkretne rezultate u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije na visokom nivou

 

MONITOR: Godišnjica je ubistva Duška Jovanovića. Ni nakon 15 godina taj slučaj nije riješen. Ocijenili ste  da vlast na taj način šalje opasnu poruku, i da je to pokazatelj koliko je crnogorsko društvo stiglo u procesu demokratizacije. Gdje smo u tom procesu?
MILOVAC: Proces EU integracija je neminovnost Crne Gore, bez obzira na datume sa kojima se licitira radi dnevnopolitičkih potreba, a mnogo češće zbog prikrivanja stvarnog stanja  u zemlji. Zbog toga u javnosti postoji percepcija da uspjesi u integracijama koje  plasira vlast, ne prati opšta demokratizacija crnogorskog društva i unaprijeđena vladavina prava.

Nažalost, činjenica da ni poslije 15 godina nije riješen slučaj ubistva glavnog i odgovornog urednika DAN-a, Duška Jovanovića, govori da se ne radi samo o percepciji, te da je u mnogim oblastima reforma crnogorskog društva imala samo kozmetičke efekte, a da su korupcija i organizovani kriminal i dalje najveća  prepreka ka  iole uređenoj državi.

Za običnog građanina, pravna država je  i dalje nedosanjani san, bez obzira na to koliko se  vlast trudi da najprizemnijim metodama sve nas ubijedi u suprotno. Zbog toga se nacionalna i identitetska pitanja i dalje izdašno koriste kao zamjena za odgovore na brojna goruća egzistencijalna pitanja. Sve te zastave, grbove i ostale državne simbole bih radije volio da vidim na novim fabrikama, školama, bolnicama i drugim objektima koji bi doprinijeli novim radnim mjestima i većem kvalitetu života građana, umjesto što se na dnevnoj osnovi devalorizuju od strane većine političkih partija u Crnoj Gori.

 

MONITOR: Predsjednik Đukanović je ocijenio prošle sedmice da su nezavisni mediji i dio NVO sektora središte opozicione politike, i da su njihovi interesi finansijski i politički. Kako vidite tu izjavu, kao još jednu opasnu poruku sa vrha?
MILOVAC: Imao je Đukanović i mnogo opasnije i direktnije poruke za medije i civilni sektor, a takvo obraćanje je postalo imanentno njegovom javnom vokabularu. Kao i svaki dugogodišnji diktator, i Đukanović nastoji da neprijatelje bezakonja i nepravde, koji čine suštinu njegove vlasti, drži u strahu, crtajući im mete u svakoj prilici.

Ne čudi što Đukanović otpor  dominatno prepoznaje u redovima civilnog sektora i medija, pa tek onda onim opozicionim. Mediji i civilni sektor mnogo fokusiranije adresiraju ključne probleme u radu vlasti od političkih partija koje se lako daju okupirati različitim temama, zbog čega su i osjetljivije na zamke koje nosi bitisanje u crnogorskoj političkoj kaljuzi. U toj kaljuzi Đukanović odlično pliva već trideset godina, koristeći je za obesmišljavanje otpora njegovom režimu. Kada neko godinama odbija da se spusti na njegov nivo, a pri tome predano radi na otkrivanju korupcije i organizovanog kriminala na kojima dobrim dijelom počiva njegova vladavina, jasna je i frustracija i nervoza koja je posljednih godina i više nego primjetna.

 

MONITOR: Tužilaštvo je ove sedmice odbacilo vašu prijavu protiv direktora ASK Sretena Radonjića, zbog sumnje da je zloupotrijebio položaj jer je odbio da pokrene postupak protiv predsjednika Đukanovića.  Možete li zamisliti da tužilaštvo ili ASK za bilo šta procesuiraju Đukanovića?
MILOVAC: Radonjić je na tu funkciju instaliran kao najobičniji poslušnik, sa zadatkom da obesmisli tu instituciju, a prije svega da uguši svaki pokušaj da se zbog očigledne korupcije i nezakonitog bogaćenja procesuiraju najviši državni i partijski funkcioneri. Radom ove institucije se i ove godine bavi  Evropska komisija u najnovijem izvještaju o napretku Crne Gore, ponavljajući zabrinutost u vezi sa njenom nezavisnošću, kredibilitetom i načinom na koji definiše prioritete u svom radu.

Kada je u pitanju  tužilaštvo, dovoljno je reći da se na vrijeme ,,apsolutne tišine tužilaštva” pod vođstvom Ranke Čarapić može gledati kao na njegov zlatni period kada ono nije bezprizorno korišćeno za pranje biografija prljavih političara i sa njima povezanih kriminalaca. To su jedini rezultati tandema ,,Stanković-Katnić” koji do sada nije uradio ništa da građanima vrati povjerenje u tu instituciju, i da korumpiranim političarima i pripadnicima podzemlja pošalje poruku da Crna Gora više ne želi da bude igralište za domaće i svjetske kriminalce, sigurna luka za pranje novca, šverc cigareta, oružja i narkotika, i konačno mjesto gdje nesposobni tužioci svjesno ili nesvjesno rade u njihovom interesu.

Floskule kako je ,,pravda krenula” i kako ,,nema nedodirljivih” i javni nastupi koji se graniče sa nadrealnim ne očekuju se od ozbiljnih tužilaca, a ponamjanje mogu  zamijeniti konkretne rezultate u borni protiv organizovanog kriminala i korupcije na visokom nivou.

Kada je u pitanju procesuiranje Đukanovića, novo vrijeme donosi nove dokaze protiv njega, njegove porodice i sa njime povezanih lica u Crnoj Gori i van njen. Za sada se ti dokazi gomilaju u fiokama tužilaštva, ali želim da vjerujem da se gomilaju i na nekim drugim adresama. Zbog toga mislim da je neophodno i važno dokumentovati svako krivično djelo posljednjeg evropskog diktatora, bez obzira na demotivišući odnos koji prema tim naporima imaju institucije sistema, u prvom redu tužilaštvo.

Đukanović je sve, osim nepametan političar i dok u Crnoj Gori ima nepodijeljenu političku moć neće dozvoliti da na čelna mjesta u institucijama koje su zadužene za borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala bude postavljen kadar koji ga  može ugroziti. Da li su Stanković i Katnić  takvi došli na čelo tužilaštva, ili su ,,gađenje” na dokaze protiv Đukanovića razvili tokom vremena,  manje je bitno od činjenice da istrage u najvećim slučajevima i dalje zaobilaze Prvu familiju Crne Gore.

 

MONITOR: Upravo smo saznali da ćemo morati izdvojiti dodatnih pet miliona eura za izgradnju auto puta, za radove nepredviđene ugovorom. Mi i dalje ne znamo šta je konačno dogovoreno sa Kinezima, na šta MANS odavno upozorava. Kako je moguće da je jedan takav projekat toliko netransparentan?
MILOVAC: Ogromna većina građana još  nije svjesna posljedica koje će ovako dogovoreni aranžmani sa CRBC-jem i kineskom razvojnom EXIM bankom imati na generacije koje dolaze. Ovo dobrim dijelom mogu da zahvale  Vladi Crne Gore koja čini sve da sakrije ključne informacije o ovoj investiciji, otvarajući tako širom vrata za zloupotrebe i korupciju.

MANS je od početka realizacije ovog projekta tražio da se uspostavi nezavisna kontrola realizacije Ugovora o izgradnji i projektovanju autoputa i Ugovora o kreditu na nivou parlamenta Crne Gore, ali je to  glasovima poslanika vladajuće koalicije odbijeno. To za rezultat ima državne komisije sa ,,omerta” načinom kontrole, potuno nekontrolisane subvencije na PDV, gorivo, kamen i pijesak, radnu snagu i mašine, gdje gotovo niko nema preciznu informaciju ili kontroliše da li podizvođači zloupotrebljavaju pomenute beneficije.

Što se tiče dodatnih, naknadnih, vandrednih i neplaniranih radova na autoputu, kako u Vladi pokušavaju da nazovu dodatne milione eura koje moramo da platimo, na tome možemo da zahvalimo prije svega bivšem ministru saobraćaja Ivanu Brajoviću koji je uradio gotovo sve da sa Kinezima napravi ovakav dogovor.

Jako je teško ozbiljno shvatiti objašnjenja nadležnih da pristupni putevi, petlja Smokovac, elektro i vodosnadbijevanje nisu sastavni dio projekta na osnovu kojeg je dogovorena gradnja. Ne postoji način da se to u praksi i provjeri,  jer je Glavni projekat proglašen za tajni dokument. Uprošteno, sa Kinezima smo dogovorili da nam sagrade kuću u kojoj ćemo moći da živimo, da bi se ispostavilo, kada je kuća skoro gotova, da nisu bili predviđeni krov ili prozori pa  treba i za to posebno da platimo.

MANS već duže upozorava da sve više državnih institucija i kompanija pribjegava praksi da krije podatke o svojim finansijama, a ugovore o potrošnji budžetskih sredstava proglašava za poslovnu tajnu. Za razliku od oznake ,,povjerljivo” ili ,,interno” koje državne instuticije mogu stavljati na dokumenta samo na određeni vremenski period, u postojećem zakonodavstvu oznaka ,,poslovna tajna” nije vremenski ograničena. To čini ovaj institut veoma pogodnim za zloupotrebe.

Naše iskustvo govori da državne institucije i kompanije oznaku poslovna tajna stavljaju i na dokumenta i informacije koji moraju biti javni, odnosno  postoji nesporan javni interes da njhovim sadržajem šira javnost bude upoznata. Nerijetka je praksa da se ugovori sa trećim licima i plaćanja po tim ugovorima iz državnog budžeta proglašavaju za poslovnu tajnu što je nedopustivo.

I u najnovijem Izvještaju EK  o napretku Crne Gore  se izražava ozbiljna zabrinutost zbog narastajućeg trenda da Vlada informacije proglašava tajnim, i upozorava da takva praksa onemogućava efikasnu građansku kontrolu nad radom javne administracije.

 

MONITOR: Mještani Bukovice brane tu rijeku od ,,stavljanja u cijev”. Za čije interese se crnogorske rijeke stavljaju u cijevi?
MILOVAC:  Prije nego što je i pomenuta ideja o izgradnji malih hidroelektrana MANS je upozoravao da Vladina energetska politika nije usmjerena na ispunjavanje evropskih kvota za održivu energiju, već da država pravi ozbiljan zaokret ka jednoj od važnijih izvoznica struje u regionu. Jedan od prvih koraka je bio početak izgradnje energetske konekcije sa Italijom sa neskrivenom idejom da Crna Gora postane regionalno energetsko čvorište.

Posao sa malim elektranama je neskriveno fokusiran na generisanje profita  privilegovanih tajkuna i nema nikakve dodirne tačke sa povećanjem udjela energije iz održivih izvora u ukupnoj potrošnji struje u zemlji. Udio proizvedene energije je zanemarljiv u odnosu na ukupnu proizvodnju u državi i isplativ je samo vlasnicima elektrana koji imaju privilegiju da se samo oni „nakače“ na prirodni resurs koji pripada svima, i da ga u trci za profitom nekažnjeno devastiraju.

Koliko je javnost bila uključena u donošenje odluka koje imaju ovo za posljedicu pokazuju i gotovo svakodnevni protesti građana koji traže da njihove rijeke budu zaštićene. Najava iz Ministarstva ekonomije da će svi ugovori sa koncesionarima biti „ponovo kontrolisani“ na odstupanja od zakona i propisa je sramna i bezobrazna i govori koliko malo je država posvetila vremena i truda na  zaštiti javnog interesa u tim poslovima.

 

  Milena PEROVIĆ – KORAĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo