INTERVJU
Dejan Atanacković, pisac i vizuelni umetnik, kolumnista NIN-a: Jedino građanske pobune daju nadu da se u Srbiji nešto može promijeniti

Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori
MONITOR: Ima li pobednika u ratovima 90-ih u bivšoj SFRJ?
ATANACKOVIĆ: Ne znam na koji način se pobeđuje u ratu koji se vodi opsadama i granatiranjem gradova, snajperskim ubijanjem civila, proterivanjem stotina hiljada ljudi iz njihovih kuća, ubijanjem dece, masovnim silovanjima, u ratu kojim se sopstveni narod gura u propast, a koji pri tom vodi režim zasnovan na organizovanom kriminalu, naručenim ubistvima i krađi. Pa i kada se to suprotstavi zlodelima druge strane, ili drugih strana, ne vidim nijedan ishod takvog rata koji bih mogao da smatram pobedom. Srbija je nesumnjivo vojno poražena, izgubila je u tom ratu deo svoje teritorije, i to je nesporna činjenica. Svako negiranje te činjenice graniči se sa psihotičnim poremećajem, ili makar nekom vrstom ozbiljne amnezije. Rat je jedan od vrhunskih oblika gluposti, sam po sebi je poraz, a koliko je i šta neko dobio ili izgubio, to su stvari koje se analiziraju s protokom vremena. Nije isključeno da se, s vremena na vreme, dođe do sasvim različitih zaključaka, a mislim, pri tom, da do ozbiljnijih analiza posledica jugoslovenskih ratova još uvek nije došlo. Verujem da je jedina budućnost svih zemalja Jugoslavije u ozbilljnom radu na obnavljanju zajedničkog kulturnog prostora. To naravno ne može da bude samo kulturni već i politički cilj. Raspad Jugoslavije, sem uništenih života, bio je kulturna tragedija, koja se i te kako danas vidi u mnogim sluđenim identitetima, nasilju nad jezikom i bizarnom konstruisanju lažnih prošlosti.
MONITOR: Crnogorska Skupština je donijela Rezoluciju kojom se konstatuje da je u Srebrenici počinjen genocid. Odmah je reagovao predsjednik Srbije, patrijarh SPC, mitropolit crnogorsko-primorski, na ujednačen način?
ATANACKOVIĆ: Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očigledno nailazi na pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori. Što se Patrijarha tiče, mogu da razumem njegovu brigu o podelama u crnogorskom društvu, ali mislim da je problematično kada se to primeni na Rezoluciju o Srebrenici. Ne vidim zašto bi se usaglašavanje sa nalazima Međunarodog suda smatralo, kako je rekao, podelom na ,,crne i bele”. Ali imajući u vidu neke druge njegove izjave, mislim da bi novom patrijarhu Porfiriju trebalo dati malo vremena. Nasledio je upravljanje crkvom zaglibljenom u mnogim ovozemaljskim problemima – crkvom kojom upravlja politika i nasilje, obavijenom otrovnim pipcima naprednjačke vlasti, crkvom koja, pri tom, godinama nemilice i potpuno amoralno troši novac građana, koja lišena poreskih obaveza investira u izgradnju komercijalnih stambenih blokova, koja pozlaćuje svoj hram nadomak raspadnutih bolnica… A po mom mišljenju ima najava da bi se pod Porfirijem takva pozicija crkve mogla u skoroj budućnosti preispitivati i menjati.
Srbija je još 2010. donela rezoluciju kojom se, bez upotrebe reči genocid, osuđuje genocid u Srebrenici. Osuđen je ,,zločin koji je izvršen na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde”, a gde stoji, potpuno jasno, da je u Srebrenici počinjen genocid. To što je ta reč izbegnuta bio je izraz slabosti, pa i izvesnog kukavičluka tadašnje demokratske vlasti, koja je, u bratskom zagrljaju sa SPS-om, tražila, po principu ,,nije šija nego vrat”, način da to nekako prođe u skupštinskom ideološkom cirkusu. A koliko je takav princip, ne samo po ovom pitanju, bio uspešan, govori i sama činjenica da je huligan koji je u to vreme prelepljivao natpise Bulevar Zorana Đinđića imenom Ratka Mladića, par godina kasnije, preobučen u evropskog političara došao na vlast. I njemu, bizarnom, i tako očigledno preobučenom i lažnom, Evropa je na kraju više verovala, a nažalost i građani Srbije.
MONITOR: Srbiju i tzv. region zahvatio je talas građanskih pobuna koje se uglavnom odnose na sprječavanje zloupotrebe prirodnih resursa i kvalitet življenja. Da li je to dovoljan osnov za progresivne promjene?
ATANACKOVIĆ: Građanske pobune su jedino što daje nadu da se u Srbiji nešto može promeniti. Aktivisti koji su odbranili baru Reva vodili su rat na Staroj planini, braneći sela, reke i potoke, i mada se o tome znalo i pisalo, to je bilo ,,drugde”, daleko od uspavanog i apatičnog Beograda. Godinama već u Beogradu vlada svojevrstan građanski nihilizam, nemoćno se posmatra kako se grad ruši i poružnjuje iživljavanjem psihopata kojima je Beograd pljačkaški plen, kao uostalom i cela Srbija. Ali otkako je Stara planina jednog jutra osvanula sred Beograda, čini mi se da preovlađuje stav: idemo do kraja. I nadam se da će taj stav opstati, jer je sve ostalo gubljenje vremena. Značajnu ulogu u daljoj artikulaciji aktuelnih pobuna verovatno će imati Aleksandar Jovanovic Ćuta. On je najavio formiranje pokreta koji bi trebalo da objedini mnoge aktivističke grupe, i koji bi mogao da ima veliku težinu, ali i odgovornost za sve što predstoji u defnisanju razumnih političkih ciljeva i izbornih strategija opozicije na predstojećim beogradskim izborima. U političkom smislu, pobunama se već prevazilaze striktno ekološke teme. Reaguje se na opšte zagađenje društva, jer nisu zagađene samo reke i šume, već i institucije, javni prostor, da ne govorimo o onoj divljoj deponiji koju još samo iz navike zovemo Narodnom skupštinom. Ali građanske pobune su još jednu stvar učinile izvesnom: građani nemaju poverenja u političke stranke, dosta im je okoštalog opozicionarenja, uzajamnog gurkanja cenzus-karijerista i deprimirajuće nesposobnosti opozicije da godinama unazad uobliči jednu političku strategiju kojoj bi se moglo verovati. I mada se protivim uopštavanju, jer na opozicionoj sceni ima i te kako vrednih pojedinaca, svakom je jasno da se građanski aktivizam i nepoverenje u stranke moraju uneti u jednačinu borbe za smenu vlasti, i da se neke tačke povezivanja moraju naći, jer nikome nije u interesu da se opoziciona Srbija, građanska i stranačka, dodatno deli i usitnjava.
Apsolutno sam protiv vrednosno i politički nedoslednih koalicija, ali ne mogu ni da prihvatim da oni što jesu vrednosno i politički bliski, ne nalaze način da prevaziđu razlike i dođu do jedinstvene izborne strategije. Jedini koji na tome uporno radi je Nebojša Zelenović, čiju građansku platformu Akcija podržavam. Moja želja, verovatno nerealna, jeste da na beogradskim izborima vidim udruženi beogradski aktivizam, ako ne u koaliciji, onda makar objedinjen javno formulisanim zajedničkim postizbornim ciljevima: najavljeni Ćutin pokret aktivista i Ne davimo Beograd, uz podršku Zelenovićeve Akcije. A na predsedničkim i parlamentarnim, ako ikad do njih dođe, koaliciju okupljenu oko Marinike Tepić.
MONITOR: Pandemija je i najmoćnijima pokazala da i ekonomska, politička i vojna moć imaju granice. Vi ste to zaoštrili, rekavši da je ona „ojačala najgore, pogodila najranjivije“. Ima i onih koji vjeruju da će ovu tragediju pratiti veća solidarnost?
ATANACKOVIĆ: U početku je tako izgledalo, makar u Italiji gde sam proveo prvih nekoliko meseci pandemije, da će ta tišina koja je zavladala, šumske životinje koje su se šetkale gradskim ulicama, izmenjene navike ljudi, kolektivno usporavanje, pa i razni oblici solidarnosti dovesti do novih i drugačijih formulacija onoga što čini naše potrebe i našu sreću. Mnogi su o tome govorili i pisali. Pa i ona mišljenja o tome kako je proglašenje pandemije i uvođenje mera predstavljalo ukidanje slobode bez presedana (u takvom stavu je u Italiji prednjačio Đorđo Agamben) ne moraju da budu u sukobu sa stavom da je, opravdana ili ne, prethodno spomenuta tišina ponudila i neka nova razmišljanja o tome šta je to što nam je kao društvima i pojedincima u društvu suštinski potrebno, a šta je to što nam je nametnuto i nepotrebno. Nažalost, nismo daleko odmakli u tim razmatranjima. Mislim da jeste nesumnjivo da je virus odličan saveznik autokratskih režima, jer daje povode kako za zatvaranja i suspenzije zakonitosti, tako i za politički motivisana ,,oslobađanja” i svakakve, s time povezane, opasne proizvoljnosti. Videli smo režime koji su na različite načine profitirali od masovnih umiranja koja su najpre omogućili neodgovornim postupcima i dezinformacijama. Borba za očuvanje zdravlja je zato u mnogim sredinama bila borba protiv represivne, infektivne države.
MONITOR: Stiven Soderberg je 2011, snimio film „Zaraza“ koji u nekoliko kadrova povezuje prvu žrtvu i njenu globalnu kompaniju u nizu posljedica-uzrok… Zašto se kritičkoj umetnosti ne vjeruje ni kada koristi „naučnu logiku?“
ATANACKOVIĆ: Ne znam da li se ne veruje, naprosto, dominantno zamišljanje budućnosti danas je zamišljanje kataklizmičnog kraja. Nema više ideoloških utopija, alternativnih društava budućnosti, pohlepa je vodeća ideologija, što više trošiti, što više konzumirati, dok se ne potroši sve. U tome kao civilizacija ubrzano napredujemo, i zato je jedina slika budućnosti koja iz toga proističe – svet koji nestaje.
Niko nije rekao na državnoj TV da su pojedinci, a ne narod, osuđeni za genocid
MONITOR: Sa presudom Ratku Mladiću, saznali smo i da nema pomaka u odnosu na prihvatanje odluka Haškog tribunala kada se radi o presudama za genocid od strane Beograda i Banjaluke. Zašto većina građana ne shvata da nisu narodi i države osuđeni za genocide, već pojedinci?
ATANACKOVIĆ: Zato što im to niko nije rekao na državnoj televiziji, ili je rekao isuviše davno, pa su zaboravili, ili su ti koji su to rekli posle te iste građane izneverili, razočarali i prevarili. A oni koji to oduvek jesu govorili, i koji to i danas govore, glasno i argumentovano, satanizovani su već decenijama i pod svim vlastima većinski proglašavani špijunima i izdajnicima zahvaljujući kulturnoj matrici kojom se pothranjuje identitet večite žrtve. Demokratska vlast je tom problemu pristupala metiljavo i neubedljivo, više se prilagođavala takvoj matrici nego što je zaista bila spremna da je menja. Za sadašnju vlast je posebno važno da u društvu preovladava to viktimističko tumačenje, da se većinski smatra da je ceo narod osuđen, jer se tako zamagljuje pojedinačna krivica, a srpsku vlast danas dobrim delom čine neosuđeni pojedinci izmileli iz kriminalnog brloga devedesetih. To su nekadašnji portparoli, partijski podmladak, iznad svih ovaj radikalski potrčko koga će, nadam se, po smeni vlasti, stići optužnica ne samo za aktuelno razaranje države već i za njegov mladalački skupštinski angažman, kada je pozivao na odmazde i masovna ubijanja, a trebalo bi ispitati i njegovu odgovornost, kao Ministra informisanja, za žrtvovanje i stradanje radnika RTS-a tokom NATO bombardovanja.
Strah i pohlepa su idealni partneri
MONITOR: Govorite o opasnostima „identitetskog ambisa“. Zašto ne uspijevamo toliko dugo da se povežemo s kulturom univerzalnih vrijednosti savremenog doba?
ATANACKOVIĆ: Zato što nema nikakve šanse da se državna politika koja polazi od uspostavljanja korupcije na svim nivoima bavi univerzalnim vrednostima. Društvo je ipak u velikoj meri uobličeno državnim politikama i institucijama koje od države zavise, i zato nije ni pravedno, recimo, očekivati da se u jednom društvu formira većinski kritički, estetski, naučni stav, a da građani u tome nemaju baš nikakvu podršku institucija gde se upravo takvi stavovi artikulišu. Kako da se građanin odredi prema onom tzv. spomeniku Stefanu Nemanji, vrhuncu neukusa, istorijske farse i pranja para, kada se o tome nije izjasnila nijedna institucija kulture, sem retkih pojedinačnih glasova koji ponekad odande dopiru? Kad se sve sabere, vidi se da su strah i pohlepa idealni partneri. Zapravo, vlast u Srbiji je u mnogim stvarima vrlo dosledna najgorim trendovima u neoliberalnom svetu gde se upravo ona osnovna univerzalna vrednost, pojedinačni ljudski život, najmanje vrednuje: čovek je poslednji na listi prioriteta. U skladu s tim, nas je premijerka obavestila da se ekologijom bave bogata društva, a predsednik se čudi što se neko buni zbog pretvaranja plodne zemlje u otrovni rudnik.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
USVOJENA REZOLUCIJA, SMIJENJEN LEPOSAVIĆ, DPS I DF U BOJKOTU: Čudo neviđeno, drugi dio
-
KOLIKO NAS KOŠTAJU POLITIČKA PREPUCAVANJA UNUTAR VLASTI: Cijena frustracije
-
REAGOVANJA NA REZOLUCIJU O GENOCIDU U SREBRENICI: Zločin nepriznavanja zločina
-
Izbor čelnika suda i tužilaštva: Pravda čeka na dogovor partija
-
NAPREDNA TEHNOLOGIJA I KOD NAS: 3D revolucija i u Crnoj Gori
-
SLUČAJ ODUZIMANJA DJECE, JAVNOST I INSTITUCIJE: Kad sistem zakaže
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
4 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
4 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje