Kao i Tramp, Zoran Milanović ne pripada svijetu racionalnog vođenja javnih politika zasnovanih na znanju, nego živi u svijetu „alternativnih činjenica“

MONITOR: Imate razumijevanja za premijera Andreja Plenkovića ali ne i za predsjednika Zorana Milanovića, kojeg nazivate i populistom. Da li to znači da se Plenković, kada se radi o položaju Hrvata u BiH, ponaša mudrije i strateški?

GJENERO: Kao i svaki u biti uspješni političar, Andrej Plenković ima velike mane, često mu nedostaje hrabrosti i odlučnosti, spremnosti da zbog državničkog koncepta preuzme i rizik. Međutim, on je čvrsto europski i euroatlantski definiran političar, akter iz prostora umjerenog desnog centra. Njegov politički profil bitno odudara od onoga što je bio politički profil njegove stranke i daleko je sličniji njemačkim demokršćanskim političarima (i to onima iz CDU, a ne iz Hrvatskoj tradicionalno bliske bavarske CSU) i političarima sa sjeverozapada Europe. Njegov je problem da, osim nekolicine najbližih, oko sebe nema političare jednakog profila. On uživa potporu većine u HDZ-u, ali ne zato što je ta stranka strukturno postala umjerenjačka, centristička organizacija, nego zato što su njeni članovi svjesni da im politika koju zastupa Plenković, iako nije njihov izbor, osigurava opstanak na vlasti.Toga je svjestan i Plenković, pa otud njegova kolebljivost i popustljivost te podilaženje desnici kad je u pitanju politika prema BiH, odnosno svođenje državne politike Hrvatske prema susjednoj državi samo na pitanje statusa hrvatske zajednice u toj zemlji. Plenković je svjestan da je ključni hrvatski interes očuvanje jedinstvene, funkcionalne BiH u euroatlantskom okviru i procesu europske integracije, ali nema hrabrosti reformirati hrvatsku politiku prema BiH i fokusirati je, prije svega, na državni interes jer procjenjuje da za to nema dovoljno snage.

To, doduše, pokušava raditi, recimo kad nastoji stvoriti pozitivnu atmosferu u odnosu prema Bošnjacima, i kad nastoji razviti politiku izvlačenja BiH iz ruskih energetskih kliješta (projekt Južna plinska interkonekcija BiH), ali ta politika nije do kraja razvidna, do kraja eksplicitna.

MONITOR: A Milanović?

GJENERO: Milanović niti kao premijer, pa niti prije toga kao predsjednik glavne opozicijske stranke, nije prezao od iskazivanja prezira prema EU. Danas govori o tome kako se ne treba osvrtati na zajedničke europske vrijednosti nego da se prema Uniji treba odnositi pragmatično i od nje izvući što više besplatnoga ili jeftinog novca za državnu potrošnju i razvoj. Dok je vodio SDP, tu stranku koju je preuzeo kao demokratsku ljevicu, pretvorio je u autoritarnu, nedemokratsku organizaciju, a njegova taktika prema SDP-u u mnogo čemu i danas sliči političkom odnosu bivšega američkog predsjednika Donalda Trumpa prema Republikanskoj stranci. Kao i Trump, Milanović ne pripada svijetu racionalnog vođenja javnih politika zasnovanih na znanju, nego živi u svijetu „alternativnih činjenica“, a njegova politika podjednako je populistička kao i Trumpova politika u Americi.

Otvorenost populista prema  Putinu „velikom uzoru“ (ovo je groteskni oksimoron) iz Kremlja, zakonomjerna je, a onaj tko se drži načela „slijedi novac“, od Trumpovih kampanja, kampanja Marine Le Pen, Hansa-Christiana Strachea, pa do Milanovića, naći će i jasne tragove novca što ga je preko kompanija u državnom vlasništvu ili opskurnih kanala donirao Putinov režim.

Ključ razumijevanja Milanovićeve politike prema BiH s jedne je strane populističko podilaženje nacionalističkim radikalima, a s druge njegove antieuropske i protuatlantističke vrijednosti. Otud i opstrukcija politike Bidenove administracije. Umjesto dogovora Hrvata i Bošnjaka o izbornom sustavu u Federaciji, koji bi bio uvod u obnovu savezništva za konsolidaciju BiH, Milanović zagovara rusku opciju koju je formalno dizajnirao Milorad Dodik: potiskivanje američkoga i europskog utjecaja iz BiH i uspostavljanje medijacije trojice ruskih klijenata: turskog predsjednika Erdogana, predsjednika Srbije Vučića i samog Milanovića. Ovaj bi dijalog bio o razdruživanju BiH i jačanju utjecaja Rusije na ovom prostoru.

Uz sve primjedbe na politiku premijera Plenkovića, njegova je politika vrijednosno superiorna onoj Zorana Milanovića.

MONITOR: Da li je moguć Dejton dva na kojem bi se, u paketu, riješili  problemi u BiH?

GJENERO: Na patetiku o tome kako su Hrvatska i Srbija navodno „svjedoci Daytona”, pa da ih se zato treba nešto pitati o reformama ustavnog poretka u toj državi, što Milanović, i Vučić, često ponavljaju, ne treba trošiti riječi. Niti Hrvatska niti Srbija nisu članice Vijeća za provedbu mira (PIC), tijela koje unutar Ureda Visokog predstavnika skrbi o provođenju Daytonskog sporazuma.

Dayton II bi bio nužan, ali je danas praktički nemoguća misija, a njegov smjer, kad bi se i mogao provesti, ne bi bio onaj o kojem maštaju kojekakvi Dodici, Milanovići, Vučići i slični likovi, dakle, ostavinska rasprava i razlaz države, nego ukidanje manjeg entiteta i reorganizacija BiH u federaciju, visoko decentraliziranu državu s jasno definiranim zajedničkim funkcijama, a granice kantona ne bi smjele biti posljedice ratnih osvajanja, nego kantoni treba da budu prirodne geografske i ekonomske cjeline.

MONITOR: Procjenjujete da je koncept Srpski svet drugačiji naziv za ideju Velike Srbije koja teži da se širi i zapadno. U kojim okolnostima bi to bilo moguće?

GJENERO: Srpski svet kao politički koncept „jedinstva svih Srba” već djeluje u manjem entitetu BiH i na Sjeveru Kosova, a projekt razaranja suverenosti Crne Gore, koji je vodila vlada Crne Gore, što je netom ostala bez političkog povjerenja, samo je jedna od grana koncepta Srpskog sveta.

Crna Gora je ključna točka zaustavljanja ove ekspanzije, s jedne strane Velike Srbije, s druge strane Putinove Euroazije.

MONITOR: Uz EU i SAD posredovanje, razgovori na nivou Federacije BiH o promjenama izbornog zakona nedavno u Neumu, nisu uspjeli. Ima li nešto „iza toga“?

GJENERO: To je maligni utjecaj predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Pregovori o izbornom zakonu u Federaciji samo su naoko bez Dodika. Dragan Čović, glavni pregovarač u ime Hrvata iz BiH, još jedan od onih s „popravnim iz ruskog”, pod čvrstim je utjecajem dvojice igrača koji opstruiraju dogovor u euro-američkom aranžmanu: Milorada Dodika i Zorana Milanovića. Dvaput je napravio ekscese koji ne mogu biti slučajni za političara koji je tako dugo na sceni. Antagonizirao je bošnjačku stranu sramotnim glasanjem u Vijeću naroda Parlamentarne skupštine BiH, za prijedlog Kluba srpskog naroda, da se poništi Inzkovo rješenje o zabrani i kažnjavanju negiranja genocida i veličanje ratnih zločina. Nakon neuspjeha neumske runde razgovora u Banja Luci, na sjednici Skupštine tamošnjeg entiteta, izgovorio je nevjerojatne rečenice o tome kako svi zavide tamošnjoj političkoj eliti, koja uspješno čuva na etničkom čišćenju i genocidu utemeljen entitet.

Što se tiče pregovora o izbornom zakonu, oni nisu završili, a Čović je svjestan da bi u slučaju njegove očite opstrukcije mogao postati „pomoćnik nosioca američkih sankcija”, svome prijatelju Dodiku.

MONITOR: „Gasna kriza“ možda pokazuje još jednu slabost EU jer je Njemačka koja je sa Sjevernim tokom 2 postala evropsko čvorište za distribuciju ruskog gasa, nije prava predvodnica „kaznene“ politike prema Rusiji. Ima li ruski predsjednik razloga da bude zadovoljan?

GJENERO: Priča o Sjevernom toku 2 velika je sramota njemačke politike. Osim bivše kancelarke Angele Merkel, golem dio krivice za to da je Gazprom na području EU izgradio plinovod, protivno europskom pravilu, snosi nekoć sjajni njemački premijer Gerhard Schöder, koji se pretvorio u Putinovog plaćenog lobista.

Sjeverni tok 2 nije izgrađen da bi doveo novi plin u Europu, nego da bi omogućio zaobilaženje Ukrajine i njenu izolaciju, kako bi u idućem koraku ona mogla postati žrtvom Putinove ekspanzije, velikoruskog projekta, njegovog Ruskog sveta, odnosno oblika obnove Sovjetskog Saveza.

Putin je sustavno izbjegavao prihvatiti EU kao sugovornika i razgovarao je isključivo s predstavnicima država članica. Posebno mu je uvijek smetala zajednička europska energetska politika, a upravo je ona na ispitu, kad se odlučuje hoće li Sjeverni tok 2 dobiti dozvolu za rad ili neće. Macron je otputovao u Rusiju, gdje je pokazao mekši stav prema Putinu nego što su to neki očekivali, ali on je u Moskvi, za razliku od gospođe Merkel, bio ne kao šef izvršne vlasti svoje države, nego kao predstavnik francuskog predsjedništva Europskom unijom.

Mali je manevarski prostor za Kristijana Šmita

MONITOR: Kako ocjenjujete javne nastupe i poteze visokog predstavnika za BiH Kristijana Šmita?

GJENERO: Klima u kojoj djeluje Christian Schmidt nije povoljna, njegov manevarski prostor nije velik. Radi se o iskusnom političaru, ali prije svega vrhunskom državnom službeniku, koji vrlo dobro zna kako se kreiraju javne politike, kako se politička volja pretvara u odluke. Njegovu poziciju otežava činjenica da EU teško oblikuje zajedničke, konsenzualne odluke. Donekle mu je položaj olakšala Bidenova administracija, pokretanjem sankcija protiv korumpiranih BiH političara, prije svega Dodika, a nakon toga i Europska komisija, tihim praćenjem američkih sankcija, suspenzijom pomoći BiH. Nažalost, jasno je da unutar Europskog vijeća, unatoč vrlo principijelnom stavu nove njemačke administracije i dobro argumentiranoj poziciji Nizozemske, nema pretpostavki za definiranje jedinstvene politike kažnjavanja onih koji destabiliziraju BiH. U takvim okolnostima Schmidtu neće biti lako niti posegnuti za Bonskim ovlastima.

Transfer izbjeglica „parkiranih“ u Srbiji

MONITOR: Pominjete strah da se, pod ruskim uticajem, na hrvatskoj granici inscenira nešto kao skorašnji bjelorusko-poljski migrantski problem. Ima, međutim, svjedočenja o problematičnom ponašanju hrvatskih graničnih vlasti prema migrantima, pa i ozbiljnijih incidenata. Koliko i to može uticati na realizaciju plana da Hrvatska postane članica Šengen zone?

GJENERO: Postoje incidentna ponašanja, ali ona nisu pravilo.Vlada je snažno fokusirana na članstvo u Schengenskoj zoni, a njen koncept konsolidacije prilika na granici s BiH vrlo je racionalan. Hrvatski predstavnici su nastojali i unutar Vijeća za unutarnje poslove, i unutar tijela Schengenskog sporazuma, i u Frontexu, osigurati pomoć BiH da uspostavi kontrolu nad svojim granicama, ali Dodik i njegovi sljedbenici opstruiraju uspostavljanje kontrole na granici BiH na Drini sa Srbijom. To čine zato jer su i prije Lukašenka počeli primjenjivati „Bjeloruski scenarij” i transferom izbjeglica „parkiranih” u Srbiji, te njihovim koncentriranjem u bihaćkoj regiji, sustavno destabiliziraju Federaciju i kompliciraju međunarodne odnose BiH.

Nastasja RADOVIĆ