Povežite se sa nama

FOKUS

DAVIDOVIĆ I KOSTIĆ KANDIDATI ZA KUPOVINU ŽELJEZARE I BUDVANSKE RIVIJERE: Bože spasi

Objavljeno prije

3 godine

na

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali mogu samo da strepe ili se nadaju da će sve izaći na dobro

 

Nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović naumio je da kupi Željezaru od turskog Toščelika. Samo da se nađu oko cijene – Nikšićanin je spreman da plati oko 15, a Turci traže 25 miliona. Pregovorima pokušavaju doprinijeti radnici Željezare, Vlada i, možda, predsjednik države Milo Đukanović. Njega su željezarci molili da se zauzme kod  prijatelja Redžepa Erdogana ne bi li vlasnici Toščelika snizili cijenu svoje imovine u Nikšiću. Pregovori traju.

U Budvi je priča drugačija. Kompanije pod kontrolom Miodraga Kostića, srpskog biznismena crnogorskih korijena (njegovi su kolonizirali iz Nikšića u Vrbas) objavili su javni poziv za preuzimanje akcija Hotelske grupe (HG) Budvanska Rivijera i preduzeća Sveti Stefan Hoteli. To je njihova zakonska obaveza nakon što su, trgovinom na berzi, došli u posjed više od 30 odsto akcija dva budvanska preduzeća. Poziv je otvoren tri nedjelje.

Više od 50 odsto akcija tih preduzeća vlaništvo je državnih fondova koje kontroliše Vlada. Kada bi prihvatila Kostićevu ponudu država bi prihodovala više od 60 miliona, što ne izgleda kao pretjerano veliki novac za imovinu o kojoj je riječ. Opet, nema sumnje da bi preduzeća sa novim vlasnikom poslovala bolje, vjerovatno uz veću korist za lokalnu zajednicu a, možda, i za državu.

Sva je prilika, ipak, da će Vlada javni poziv iz MK Grupe, ove rede, prećutati. „Vlada apsolutno nije donosila nikakvu odluku po tom pitanju”, saopštio je novinarima ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. ,,To zahtijeva jednu temeljnu analizu i jasno definisan pristup i mislim da u roku od tih 20 dana mi nećemo izlaziti sa stavom da ćemo prodati ili nećemo prodati (državne akcije)“. Izvjesno je da se priča na tome neće završiti.

Interesovanje dvojice potencijalnih kupaca za kompanije u Nikšiću i Budvi nije od juče.

Davidović bi, nađe li zajednički jezik sa vlasnicima Toščelika, u Željezaru ušao četvrti put. Konačno, na velika vrata – kao vlasnik. U vrijeme SFRJ-a, proveo je  12 godina u Institutu za crnu metalurgiju. Odatle se, prije tridesetak godina, otisnuo u svijet bezbjednosnih struktura, (i)legalnog biznisa i politike. U Željezaru se vratio, da je spasi nakon neuspjele privatizacije, 2003. Održao je proizvodnju i isplaćivao plate dok država nije pronašla nove vlasnike. Ta ga je operacija, tvrdio je, koštala oko 3,5 miliona eura gubitka.

Priča se ponovila 2011. Opet su strateški investitori otišli iz Nikšića. Ponovo DPS Vlada nije imala rješenje. I nanovo je Davidović žrtvovao svoj novac i vrijeme (gubitak četiri miliona, saopštio je) dok tadašnji premijer Igor Lukšić i njegovi saradnici nijesu doveli Toščelik. Da za 15 miliona i pregršt neispunjenih obećanja kupi imovinu Željezare koja je u međuvremenu bankrotirala (Davidović je održavao proizvodnju na osnovu Ugovora o poslovno tehničkoj saradnji potpisanog sa stečajnom upravom). Bio je zainteresovan i za kupovinu, ali je, kaže, povukao ponudu kada su ga iz Vlade ubijedili da je za Nikšić bolje da Željezara dobije stranog vlasnika, pozicioniranog u industriju proizvodnje čelika.

Sad se čeka četvrta sreća. U međuvremenu, Miodrag Davidović bio je načelnik CB  Nikšić (prema tvrdnjama Novaka Kilibarde i tonskim zapisima sa sajta Tribunala u Hagu – uključen u vojne aktivnosti koje su prethodile krvavom raspadu SFRJ-a). U SAO Trebinju, pod komandom Božidara Vučurevića, nosio je titulu ministra trgovine. Umalo, kaže, nije postao šef crnogorske Službe državne bezbjednosti. Trgovao je gorivom, vinom i rakijom, bavio se građevinarstvom, obnavljao crkve i manastire, navodno švercovao cigare, naftu i oružje. Jednom su ga mučki prebili (u Nikšiću) a jednom ranili (u Beogradu, dok je sjedio sa Joanikijem Mićovićem, sadašnjim mitropolitim) NN izvršioci. Finansijski je pomagao DPS, SNP Momira Bulatovića, DF,  pokret Da svako ima (neformalnu koaliciju prosrpskih stranaka koje nijesu bile članice DF-a). I, sa svakim se zavadio, manje ili više. Kao osnivač i predsjednik Narodnog pokreta izašao je na prošlogodišnje lokalne izbore u Nikšiću i osvojio jedan mandat.

Miodrag Kostić je, nakon sloma kocerna Agrokor Ivice Todorića i djelimičnog povlačenja Miroslava Miškovića (Delta), jedan od najuticajnijih i najbogatijih biznismena na Balkanu, sa razgranatim poslovima u poljoprivredi, finansijama i hotelijerstvu. Američki Forbs je njegovu imovinu, prije pet godina, procijenio na preko 500 miliona dolara, a od tada je Kostić svoje poslove proširio.

,,Kostić je preuzeo AIK banku, a onda preko nje je kupio imovinu grčke Alfa banke, a zatim je ušao i na EU tržište kupovinom slovenačke Gorenjske banke”, sumirao je zimus beogradski Danas. ,,U hotelijerskom biznisu posjeduje dva Kempinski hotela sa pet zvjezdica, u Portorožu i Istri, udio u aerodromu u Portorožu, Hotel Grand na Kopaoniku, Hotel Šeraton u Novom Sadu i oko 30 odsto udjela u šest hotela Budvanske rivijere, i hotelima Sveti Stefan i Miločer u Crnoj Gori”.

Novinari Danasa podsjećaju da je Kostić novac uložio i u gradnju vjetroparkova u Srbiji sa italijanskom firmom Fintel. ,,I dalje je jedan od najvećih latifundista u Srbiji jer njegovi traktori obrađuju 15.000 hektara zemlje u Vojvodini i njegove firme čine četvrtinu poljoprivrednog izvoza Srbije, odnosno izvezu oko 300 miliona eura robe svake godine”.

Imao je velike poslove u Ukrajini (proizvodnja i skladištenje žitarica i mesa) iz koje se povukao 2017. Njegova ćerka Dajana udata je za sina Rinata Ahmetova, najbogatijeg Ukrajinca (uoči rata njegovu imovinu Forbs je procjenjivao na 7,5 milijardi dolara). Ahmetov je vlasnik i  danas svjetski poznate čeličane Azovstal u Mariupolju.

Opstaju sumnje da je, u vrijeme kada je Ahmetov podržavao proruski režim u Kijevu (a podržavao je, izgleda, svaki) i zbog toga pao u nemilost Zapada, dio njegovih evropskih poslova vođen preko filijale MK Grupe u Amsterdamu.

Ni Kostić nije operisan od političkog uticaja.

,,Kostić se u Novom Sadu, devedesetih, nije krio kada je ručavao i s Jovicom Stanišićem, šefom Miloševićeve tajne policije, i Miloradom Vučelićem, ideologom Miloševićevog propagandno-zabavnog aparata, dok se istovremeno nije krio ni kada je večeravao sa Zoranom Đinđićem ili Nenadom Čankom”, pisao je Dimitrije Boarov u nedjeljniku Vreme 2003. godine.

Kasnije smo u ozbiljnim beogradskim medijima mogli pročitati i sljedeće: Prijatelj pokojnog Đinđića, Kostić je bio jedan od šestorice koji su iz crkve Svetog Save iznijeli lijes ubijenog premijera, a vjenčani je kum Nenada Čanka, koji ga je postavio za svog ekonomskog savjetnika. Poslije se približio DSS-u kada je ova partija bila na vlasti, a zatim je počeo saradnju i sa SNS-om. Partiji Aleksandra Vučića je, na Kostićevu urgenciju, AIK banka dala ,,kredit” od 3,5 miliona eura. ,,Taj zajam niti se vraća, niti neko uopšte i pomišlja da traži pare nazad, ali zato se zauzvrat dobija bezrezervna politička, policijska i pravosudna zaštita”, tvrde Kostićevi oponenti iz Udruženja za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije.

A Danas podsjeća da je Kostić široj javnosti postao poznat kada je 2002. kupio tri srpske šećerane za po tri evra (doslovno). ,,Ovu privatizaciju ispitivala je i policija 2014. godine, ali nije pronađeno ništa sporno”.

Kostić nema pretjerano razvijene poslove u Crnoj Gori. Mada, godinama, ne krije da je zainteresovan za kupovinu Instituta Simo Milošević i Budvanske rivijere.  Dio svojih planova predstavio je, u Vijestima, prije pet godina.

,,Smatramo da iskustvo i kapaciteti MK Grupe i Strateksa mogu osigurati transformaciju Budvanske rivijere. Potpuno smo svjesni činjenice i izgleda nam logično da Vlada želi da zadrži Sveti Stefan i Miločer u svom vlasništvu, a svoje mjesto vidimo u ulaganjima u preostalom dijelu hotelskih kompleksa”, objašnjavao je Kostić. ,,Ukoliko se pak razvojni projekat ove hotelske grupe zasniva na sumanutim građevinskim radovima i beskrajnoj novogradnji dodatnih kvadrata radi dalje prodaje i brze zarade, u tom slučaju MK Grupa nije zainteresovana za svoje učešće”.

I Miodrag Davidović ima razvojne planove vezane za Željezaru. Aktuelizovao ih je zimus, kada je postalo izvjesno da Turci neće nastaviti proizvodnju prekinutu prošle godine. Njegov Neksan je zainteresovan da kupi Željezaru, sam bez ino partnera, ustvrdio je Nikšićanin nekoliko dana pred pad Vlade njegovog kuma Zdravka Krivokapića: „Ne treba nama niko da vodimo Željezaru. Zainteresovani smo za preuzimanje Željezare, kao i za još nekoliko firmi u Crnoj Gori, ali situacija sa Vladom je takva da nemamo sa kim da razgovaramo”, požalio se Davidović Danu.

Priča je do danas modifikovana, pa Davidović govori o svojim partnerima iz Njemačke: ,,Mislim da nije kasno za spas ove fabrike, a u njoj mora raditi najmanje 500 ljudi. Mi smo identifikovali problem i nudimo formulu kako da spasimo Željezaru na legalan način… U Nikšiću treba da se proizvode kvalitetni čelici, to je Neksan radio ranije i bukvalno toplu robu izvozio na zapadnoevropsko tržište. Ovu fabriku niko ne može bolje voditi od Nikšićana…”.

Davidovićev problem ostaje cijena. Traženih 25 miliona je mnogo za onoga čiji je plan da Željezara radi. ,,Ali ako neko dođe da izreže Željezaru sigurno da će izvući taj novac…”, požalio se nakog prvih pregovora sa predstavnicima Toščelika, koji su održani uz posredovanje Ministarstva ekonomskog razvoja.

Vlasnik Neksana ponudu, ipak, nije odbio. Možda očekuje pomoć države. Radnici su, bezrezervno, i ovog puta na njegovoj (i svojoj) strani. Spremni da pretjeraju preko granice zakonom dozvoljenog. ,,Jedan od načina radikalizacije naših protesta je zabrana ulaska Toščeliku u prostorije fabrike i svima od 25 radnika koji su ostali zaposleni”, kazao je jedan od predstavnika radnika koji se, s razlogom, plaše najavljenog otkaza. Takva bi radikalizacija, međutim, komplikovala poziciju Vlade. Posebno u očima inopartnera i potencijalnih investitora. Zato makar državni zvaničnici ne smiju zaboraviti da sadašnji vlasnici Željezare imaju pravo da sa svojom imovinom urade ono što misle da je za njih najbolje. Svidjelo se to nama ili ne.

Tim prije što od Davidovića nijesmo čuli zašto računa da bi, ovog puta, njegov angažman u Željezari bio isplativiji od prethodnih. Dok su nadležni, nama i njemu, dužni informaciju o cijeni struje koja bi napajala Željezaru. Da li bi to bila ista cijena zbog koje je Veselin Pejović ugasio proizvodnju u KAP-u? Ili neka druga, gdje bi EPCG i država, kao njen vlasnik, bili na gubitku?

Konačno, možda Davidoviću ne smeta da svoj novac troši održavajući nerentabilnu proizvodnju najveće fabrike u svom Nikšiću. Za razliku od Kostića, Forbs nije procjenjivao njegovu imovinu. Ali smo neke, nezvanične, podatke mogli crpiti sa stranica crne hronike.

U vrijeme raskola u DPS-u Davidović je uhapšen pod optužbom da je švercujući cigarete iz DKP-a utajio porez u iznosu od 10,5 miliona maraka. Uoči suđenja, abolirao ga je kum Momir Bulatović, posljednjeg dana svog predsjedničkog mandata.

Nešto prije njegovog drugog spasilačkog pohoda u Željezaru, mediji su pisali o tužilačkoj istrazi šverca goriva u kojoj su, navodno, učestvovali kotorski Jugopetrol, cetinjski Montenegrobonus i nikšićki Neksan, a u kome je država oštećena za 20 miliona eura nenaplaćenih akciza i poreza. Na tome se završilo.

I početkom godine je iz tužilaštva stigla potvrda informacija da se provjerava aranžman Neksana i Plantaža, u kome je državna firma prodala 3.000.000 (tri miliona) litara vina po cijeni od 43 euro centa za litar (bez PDV-a), bitno nižoj od vrijednosti grožda potrebnog da se to vino prizvede, ali i od ranijih  ponuda drugih potencijalnih kupaca (navodno je makedonski Tikveš jesenas nudio 80 centi za to isto vino). Ni tu nema novih informacija.

Potencijalni kupci rekli su svoje. Iako Željezara i dva budvanska hotelska preduzeća nijesu ni u približno sličnoj poziciji, na potezu su Toščelik i Vlada Crne Gore. Ostali možemo samo da strepimo ili se nadamo da će sve izaći na dobro.

 

Pare nisu problem

Iako je, kako kaže, u dva navrata izgubio ozbiljan novac, Miodrag Davidović je opet spreman da investira, ili dotira, ponovno pokretanje proizvodnje u Željezari.

Miodrag Kostić svoju filantropiju iskazuje drugačije. Pomenućemo samo dva primjera vezana za Crnu Goru.

Sredinom 2019. MK Grupa je Crnoj Gori darovala kuću u centru Vrbasa, površine 430 kvadrata poslovnog prostora uz 850 kvadrata dvorišta. Poklon je, u ime države, primio tadašnji ambasador Branislav Mićunović.

Krajem prošle godine MK Grupa je, u okviru svog projekta Podrška porodici, sedam bolnica u regionu (Cetinje, Dedinje, Ljubljana, Zagreb, Gradiška, Sarajevo i Prijedor) pomogla sa ukupno 700.000 eura, kako bi unaprijedili uslove u svojim porodilištima.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

PRAVOSUĐE U BORBI PROTIV VISOKE KORUPCIJE: Učinak – jedan nevini

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Februara, 2025

Objavio:

Suđenje Vesni Medenici i Veselinu Veljoviću kreće ispočetka. Saši Čađenoviću nije ni počelo. Blažu Jovaniću sudi se  još malo pa dvije godine. Kao i mnogim drugim visokim funkcionerima. Miomir Mugoša je ove sedmice pravosnažno oslobođen optužbe

 

 

Zemlja sa zavidnim brojem javnih funkcionera koji se sumnjiče za korupciju i kriminal,  dobila je ove sedmice prvu pravosnažnu presudu koja se odnosi na visoku korupciju. Bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je, nakon skoro deceniju  – oslobođen. Vijest, što je možda još zanimljivije, proizvela je tišinu.

Kada je Viši sud u Podgorici prije dvije godine donio oslobađajuću presudu za Mugošu, koju je ove sedmice potvrdio Apelacioni sud, to je  izazvalo oštre reakcije. Tadašnji premijer Dritan Abazović kazao je da nas to neće odvesti nigdje, pa ni u Brisel, dok je poslanik Demokrata, danas potpredsjednik Vlade Momo Koprivica  presudu nazvao skandaloznom. Ove sedmice – niko ništa. Kao da se odustalo od toga da stignemo negdje. I u Brisel.

Sve u svemu,  trenutni skor Crne Gore u borbi protiv visoke korupcije je  – jedan nevini. Ne računajući, doduše, Svetozara Marovića, odavno nedostupnog ovdašnjim organima. Kada je prije skoro deceniju osumnjičen za ono za šta je danas oslobođen, Mugoša je kazao: „Nisam vam ja Svetozar Marović“. Ispalo je stvarno da nije.

Bivšeg gradonačelnika je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) teretilo da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta dok je Specijalnim tužilaštvom rukovodio bivši specijalni tužilac, Milivoje Katnić, danas iza rešetaka.  Slučaj Carine prethodno je decenijama bio predmet medijskih priča, krivičnih prijava civilnog sektora (MANS), skupštinskih replika. Bila je to, pritom, tek jedna od brojnih afera u čijem je centru bio bivši gradonačelnik Podgorice.

Iz Apelacionog suda su ove sedmice saopštili da je SDT kojim rukovodi Vladimir Novović izjavilo žalbu protiv oslobađajuće presude  i predložilo da taj sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Žalba nije usvojena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES, REFORMA DPS-A  I DRUGE BAJKE: Višestruki povratnik

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Februara, 2025

Objavio:

Đukanovićev izbor za počasnog predsjednika DPS potvrđuje ono što  znamo. DPS se nije reformisao, niti će uskoro. Ovo društvo ostaje rascijepljeno između vlasti koja je nastavila da masovno primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio da  slavi susjednog autokratu, i opozicije u  sve čvršćem Đukanovićevom zagrljaju. Koliko Đukanović bude rastao rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije koalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro  sudbina

 

 

„Učinili ste mi veliku čast”, počeo je obraćanje bivši višedecenijski vođa DPS-a i Crne Gore, Milo Đukanović, na desetom Kongresu te stranke, održanom u nedjelju 16. februara, nakon što je izabran za počasnog predsjednika te partije. Nije bilo iznenađenih što je Đukanović dobio partijsku titulu, jer  je novo rukovostvo DPS –a  dvije sedmice uoči  Kongresa saopštilo da će vođa biti predložen za tu poziciju.  Ko je pažljivo pratio, bilo je i drugih znakova pored puta.

“To ne razumijem kao poštovanje samo prema meni. To razumijem i kao poštovanje prema učincima političke generacije sa kojom sam sarađivao i kojoj pripadam, generacije sa kojom sam nastojao, a vjerujem u značajnoj mjeri i uspio da doprinesem vrijednim ostvarenjima naše partije i savremene Crne Gore”, nastavio je Đukanović, nabrajajući  svoje uspjehe (ulazak Crne Gore u NATO , otvaranje pregovora sa EU, 11 miliona investicija..) u gotovo identičnom redosledu kao njegov nasljednik, aktuelni lider DPS  Danijel Živković dok je na Kongresu obrazlagao izbor Đukanovića za počasnog predsjednika.  Živković je u svom govoru u nedjelju bio kritičan prema Zapadu, baš kao i Đukanović u nedavnom intervjuu za Al Džaziru, pa ponovo i na Kongresu. Živkovićev i Đukanovićev govor, potom okačeni na internet stranicu partije, svakako su zanimljivo štivo za stručnjake i vještake. Laički posmatrano, čini se da su napisani iz jedne glave.

Ni Đukanović ni Živković nijesu u svojim osvrtanjima na “istorijska dostignuća” prethodne političke generacije vidjeli nijednu grešku, osim, kako je to istakao Živković,  zanemarivanja standarda građana. Nijesu primijetili da je dobar dio Đukanovićeve političke generacije i onih koji su rukovodili institucijama Đukanovićevog sistema, završio u ZIKS-u i pred sudovima: bivša predsjednica Vrhovnog suda  Vesna Medenica, bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić, njegov zamjenik Saša Čađenović, bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić,  vioski funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović,  policijski inspektori, junaci skaj prepiski – Ljubo Milović, Petar Lazović, Ivan Stamatović, Ilija Vasović.  Pa ministri Đukanovićevih vlada, Petar Ivanović, Milutin Simović, Predrag Bošković. Đukanovićev ekonomski guru Veselin Vukotić i menadžment iz Plantaža, Aleksandar Mijajlović, jedan od vlasnika Bemaxa….Podugačak je spisak. Da su mogli da prisustvuju Kongresu, rukovodstvo stranke moralo bi iznajmiti stadion.

Živković je  na Kongresu, uz prigodnu retoriku o navodnoj reformi partije, saopštio i da će jedan od prioriteta DPS-a biti “revidiranje postojećih pozitivnopravnih rješenja u oblasti pravosuđa koja su nas dovela u situaciju da je selektivna pravda postala svakodnevica, a tužilaštvo instrument u rukama parlamentarne većine čiji predstavnici otvoreno najavljuju progon i hapšenja opozicionih predstavnika”. To je valjda pojašnjenje za podugačak spisak visokih funkcionera bivšeg režima u zatvoru i na optužnicama.

Iz novog Glavnog odbora, koji je izabran na Kongresu u nedjelju, isključena su neka stara imena:  Milutin Simović,  Suad Numanović, Zorica Kovačević, Veselin Grbović, Predrag Jelušić… Ostali su Nataša Pešić, Predrag Nenezić, Vladan Joković, Nikola Divanović, Predrag Bošković …

Analitičari izbor Đukanovića za počasnog predsjednika, te retoriku novog rukovodstva na Kongresu, vide kao definitivan pokazatelj da se reforma partije koja je pod njegovom palicom tri decenije vladala Crnom Gorom, nije i neće skoro desiti. „Nekad je DPS bio lična partija Đukanovića, sada je njegov talac“, efektno je prokomentarisao  Rade Bojović iz Građanske inicijative 21.maj.

Živković se ovako osvrnuo na minule dane:  “Kada iz ove perspektive nakon skoro pet godina od političkih promjena pogledamo učinke svih postavgustovskih vlasti, i sa kakvom ‘nepodnošljivom lakoćom’ razaraju sve čega se dohvate vodeći se primarnim ciljem da što duže ostanu u svojim foteljama, onda nam se čini da te naše greške i nijesu bile baš toliko velike kakvim se pokušavaju predstaviti”.  Sitnica: ratovi, uništavanje državnih preduzeća i privrede zemlje, korupcija i kriminal, prostor na stranicama inostrane štampe najprije zbog državnog vrha na međunarodnim optužnicama za šverc cigareta, potom i zbog veza za jednim od najvećih narko kartela Evrope, progon kritičara i gušenje slobodnih medija, nepristojno bogaćenje političke klase čiji je šef dospio na Forbsovu listu najbogatijih skupa sa šeicima, zarobljene institucije, selektivna pravda, krađa izbora….

Živković je ipak zahvalan: „ Malo je političkih partija koji imaju moralni kapital kakvim mi danas raspolažemo, zahvaljujući ostvarenjima i rezultatima koje su ostvarile prethodne generacije u našoj partiji predvodeći državnu politiku u najturbulentnijim vremenima“.

Zuzvrat: Đukanović na Kongresu nije krio zadovoljstvo novom političkom generacijom. Dao im je i dva savjeta –da “ nastave da pouzdano brane ostvareno”, i da budu istrajni na tom putu. Citirao je i Njegoša: “ Nove nužde rađu nove sile. Tako i ove nužde tražile su novu generaciju naše politike”.

Moglo bi se reći i obratno. Stare nužde vraću stare sile. Pokazatelj povratka Đukanovića na političku scenu, koji ni nakon gubitka vlasti i  odlaska sa čela partije, nije nikada u stvari pustio iz ruku konce moći koje je mogao da zadrži, ne pokazuje samo njegov izbor za počasnog predsjednika DPS-a. To je samo izlazak iz sjenke. Da su ga stare nužde navele da pojača kontrolu nad partijom, i opozicijom, vidljivo je bilo prvenstveno kroz nekoliko posljednjih mjeseci djelovanja Demokratske partije socijalista, koja je na slučaju Ustavni sud, radikalizovala djelovanje, pokazujući da nije spremna ni za  promjene i dijalog. Odnosno da   Đukanoviću treba održavanje “pređašnjeg stanja” u pravosuđu i u partiji. Tu su i njegovi sve češći javni nastupi puni kritike aktuelne vlasti i Zapada, pojavljivanje njegovih članova familije na protestima…Sve u svemu, rezultat njegovog čvrstog  zagrljaja partije koju je decenijama vodio je  još jedna uništena mlada generaciju DPS-a. I propuštena prilika da Crna Gora dobije reformisani DPS, kako joj  joj putevi ne bi bili – đukanovićevski svijet ili srpski svet.

Živković se na Kongresu pohvalio posljednjim izbornim rezultatima DPS-a  na lokalnim izborima, najavljujući povratak te partije u državnu vlast na sledećim parlamentarnim izborima.

“Proces je nedvosmisleno počeo, prvo povratkom na vlast u Ulcinju, a onda i nedavnim razvlašćivanjem ove parlamentarne većine u Budvi. Naredna stanica nas čeka već u aprilu – na izborima koji su zakazani u Nikšiću, a onda nastavljamo dalje sve do narednih vanrednih ili redovnih parlamentarnih izbora koji će biti prekretnica daljeg razvoja Crne Gore”, kazao je.

Izborne brojke, međutim, pokazuju da je nakon niza opadanja podrške na izborima nakon avgusta 2020 godine, pozicija DPS –a počela da jača nakon što se Đukanović i zvanično povukao sa svih pozicija, a dok novo rukovodstvo nije tako otvoreno hvalilo njegova “istorijska dostignuća”, kao sada.  Na posljednjim izborima u Podgorici, kada je DPS pokazao drugačije lice, lice koje je nagovještavalo reforme, izborna lista   koju je predvodio Nermin Abdić, bila je pobjednik tih izbora. Stil, način obraćanja potencijalnim glasačima i političkim protivnicima  Abdića, bili su  neporedivi  sa kampanjama Đukanovića i njegove stare garde. Teško da DPS sa legalizovanim Đukanovićevim vođstvom može popraviti taj rezultat, a sasvim sigurno, umanjiće izglede da DPS stekne ono što mu najviše nedostaje: koalicioni kapacitet.

Još jedna zakonitost. Đukanovićev svijet hrani srpski svet. Niz posljednjih lokalnih izbora pokazuje da kad jača DPS jača i bivši Demokratski front.  Samo jedan detalj. Dovoljno je da  Đukanović dođe da proslavi Abdićevu pobjedu u Podgorici uz pjesmu Jači smo od Srbije, pa da se pojača društvena tenzija i radikalizuje javni prostor.

Profesor i metodolog Miloš Bešić objašnjava: „Nakon izbora 2020., na kojima je smijenjena trodecenijska vlast DPS-a, biračko tijelo te stranke i bivšeg DF-a se preraspodijelilo, tako što je dio glasača ta dva politička subjekta prišao ‘umjerenim građanskim opcijama”. Po njegovom mišljenju u međuvremenu su se partijske strukture oko DPS-a i DF-a konsolidovale, dok je do pada umjerenijih opcija doveo i njihov unutrašnji sukob. Povećava se i broj apstinenata, pokazujući da raste nezadovoljstvo i vlašću i opozicijom.

„Nijesam od onih koji ima ambiciju da djeluje iz sjenke. Nikada nijesam tako radio, valjda zato što sam imao dovoljno prilika da budem dio vlasti i sve što sam želio da radim, radio sam sa scene”, kazao je Đukanović na Kongresu  u nedjelju. Niko nije ni pisnuo na te riječi.

Izlazak iz sjenke višestrukog povratnika Đukanovića, samo potvrđuje ono što već znamo. Ne samo da se DPS nije reformisao, krsteći u istorijska dostignuća teret prethodne političke generacije.  Nego i da će taj teret morati da nosi i ovo društvo. Rascijepljeno između vlasti koja je nastavila masovno  da primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio i da slavi susjednog autokratu, i opozicije u sve čvršćem  Đukanovićevom zagrljaju.

Ne valja se zavaravati: ako bude  Đukanović rastao, rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije prećutna kolalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro sudbina.

Milena PEROVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAPITALNI BUDŽET ZA 2025. GODINU: Želje, obećanja i poneki projekat

Objavljeno prije

3 sedmice

na

14 Februara, 2025

Objavio:

Od 64 nova projekta u ovogodišnjem kapitalnom budžetu, samo njih 11 je prošlo zakonsku proceduru i spada u red „zrelih“ projekata spremnih za realizaciju. Većina ostalih noviteta  (28 projekata) tu su se našli na insistiranje Vlade, kao projekti „od izuzetnog značaja za državu“. Iskustvo uči da mogu proći godine dok oni ne budu konačno spremni. Ali, birači vole te priče

 

 

U nedavno usvojenom budžetu za 2025. godinu za kapitalne investicije namijenjeno je 280 miliona eura. Što bi rekli, prosječno. Tim bi novcem trebalo finansirati ovogodišnje radove na realizaciji 342 projekta ukupne vrijednosti 3,67 milijardi (3.667.000.000 eura).

„Kapitalne investicije su na rekordnom nivou i volio bih da vidim da li građani jedva čekaju da vide sve te projekte”, pohvalio se premijer Milojko Spajić na dan usvajanja budžeta. Podsjetivši, prethodno, kako je program Evropa sad 2 već doveo do obećanog povećanja plata i penzija. Činjenicu da je mnogo onih koji nijesu dobili obećano, pošto su zarade i penzije porasle u iznosu/procentu manjem od onoga koji je najavljivan sa predizbornih bilborda Pokreta Evropa sad, premijer nije komentarisao. Iako bi to iskustvo moglo biti korisno za one koji, slijedeći Spajićeva uputstva, s nestrpljenjem čekaju da vide obećane kapitalne investicije.

Uglavnom, među 342 projekta koja su se našla u ovogodišnjem kapitalnom budžetu, skoro 280 su ranije započeti – stvarno ili formalno – dok su 64 projekta, procijenjene vrijednosti od 805 miliona, prvi put u budžetu. Taj podatak nas dovodi do prve zanimljivosti  ovogodišnjeg kapitalnog budžeta.

Od pomenuta 64 projekta samo njih 11 u budžet je ušlo sa prošlogodišnje Liste prioritetnih projekata. Tu Listu  zrelih projekata sastavila je Vladina Komisija za ocjenjivanje kapitalnih projekata, u skladu sa zakonskom procedurom a na osnovu priložene dokumentacije. I na njoj su se našli samo projekti potpuno spremni za realizaciju. Kod kojih je urađen glavni projekat i riješeno pitanje eksproprijacije, ukoliko za njom postoji potreba.

Uz njih, u kapitalnom budžetu  našlo se i 28 projekata „od izuzetnog značaja za državu“. Ali, ipak, sa nepotpunom dokumentacijom. Nekoga zato može začuditi što, ako su toliko važni, ti projekti nijesu adekvatno pripremljeni za realizaciju, u skladu sa važećim propisima. Nego im Vlada fata vezu.

Konačno, tu su 22 projekta za koje su tenderi ugovoreni ili raspisani u toku prošle godine. Nije, ipak, precizirano da li se tim tenderima traže izvođači ili projektanti. Ta bi informacija ukazala na stepen njihove pripremljenosti za realizaciju. U svakom slučaju, iz dostupnih podataka proizilazi da je makar trećina novih projekata u kapitalni budžet uvršćena reda radi, sa priličnom izvjesnošću da se do kraja godine neće stići dalje od kamena temeljca. Možda ni do njega.

Među pomenutim projektima od izuzetnog značaja za državu izdvaja se  Stambeni kompleks na Veljem brdu u Podgorici. Status posebnog taj projekat zaslužuje kako namijenjenim novcem tako i evidentnom nepripremljenošću. Stambeno-poslovni kompleks na Veljem brdu je, danas, tek nešto više od ideje koju su javnosti prezentovali premijer Spajić i ministar urbanizma Slaven Radunović. Izazvavši, tako, brojne nedoumice i kontroverze.

Za pripremne radove na izgradnji budućeg (?) naselja na Veljem brdu u kapitalnom budžetu namijenjeno je 10 miliona. To je jedna šestina ukupne  vrijednosti projekta koja je, prema objavljenim podacima Parlamentarne budžetske kancelarije, procijenjena na 60 miliona eura. Prema onome što smo do sada čuli o tom projektu/ideji, stvarna vrijednost investicije morala bi biti višestruko veća.

Najvrijednija planirana investicija u ovogodišnjem kapitalnom budžetu je početak izgradnje druge dionice autoputa od Mateševa do Andrijevice. Iako je za taj posao planirano 100 miliona (više od trećine kapitalnog budžeta ali i manje od 20 odsto planirane vrijednosti tog projekta), od poslanika vladajuće većine u Skupštini čuli smo da on, možda, neće biti započet do kraja godine. Kako je muštulugdžija bio Milan Knežević, predsjednik partije (NDP) iz koje dolazi aktuelna ministarka saobraćaja Maja Vukićević,  upozorenje treba shvatiti za ozbiljno. Vladini zvaničnici se i dalje drže optimističkog scenarija, po kome će davno obećani radovi (paf-paf i ašov u zemlju, najavljivao je premijer još za lanjski septembar), početi krajem ljeta ili na jesen.

Knežević je u parlamentu problematizovao mogućnost da prošlogodišnji predkvalifikacioni tender za izvođača radova na drugoj dionici autoputa bude „poništen“. Zapravo zanemaren. Suštinski, to bi omogućilo da se na tenderu za izvođača prijave i kompanije koje nijesu učestvovale u predkvalifikacijama. Knežević je insistirao da EU i EBRD (Evropska banka za rekonstrukciju i razvoj) na taj način pokušavaju favorizovati neke evropske kompanije na račun   firmi iz Kine, Turske i Azerbejdžana. Samo nije pojasnio zbog čega bi Crnoj Gori, kao sufinansijeru tog projekta, smetala dodatna konkurencija na strani izvođača zahtjevnog i, iz ovdašnje perspektive, prilično skupog projekta. „Nama je EBRD kredibilan partner i treba da sarađujemo sa njom, ali pitanje ovog granta mi je vrlo nejasno“, kazao je Knežević, pa dodatno razradio: „ Kada vam neko daje pare on vam postavlja i neke uslove… Šta je u pitanju, vrijeme će pokazati. Ali se plašim da prije 2026. godine, ovom dinamikom, nećemo početi da gradimo tu dionicu.“

Eventualno odlaganje početka gradnje druge dionice autoputa nije jedini razlog zbog koga bi građani koji, „jedva čekaju da vide sve te projekte“, prema očekivanjima premijera Spajića, trebalo da se naoružaju strpljenjem.

Uzmimo za primjer izgradnju neophodnih škola i vrtića u Glavnom gradu. Duže od decenije slušamo kako su podgoričke škole prebukirane. Zato neke, poput Osnovne škole Milorad Musa Burzan, rade u pet smjena. Reklo bi se da su u Vladi prepoznali zlu priliku, pa krenuli da problem riješe. Ili koliko-toliko ublaže. U kapitalnom budžetu nailazimo na šest objekata obrazovanja koji će se graditi, odnosno rekonstruisati i nadograđivati uz pomoć kredita Evropske investicione banke. Gradiće se: Druga Gimnazija, osnovne škole na Zabjelu, u City kvartu i Karabuškom polju, a rekonstruisati i nadograditi vrtići na Zabjelu i Momišićima.

Isti objekti, istim redosljedom, uz istog sufinansijera, navedeni su i u kapitalnom budžetu za 2023. Prije nego počnemo klicati hvala vladi i aplaudirati skorom završetku radova – nije škola autoput da se radi duže od tri godine – nekoliko bitnih informacija. Prema Izvještaju o reviziji Predloga zakona o završnom računu budžeta za 2023, koji je prošle godine uradila Državna revizorska institucije (DRI), procenat izvršenja planiranih radova na ovim školama i vrtićima iznosi – 0,00 odsto. U kapitalnom budžetu za prošlu godinu na istim objektima planirani su isti radovi, samo je njihova vrijednost podignuta sa nepune 3,5 na pet hiljade eura. I opet ništa.

Treća –sreća. Iste škole i vrtići na popisu, ista vrijednost planiranih radova (pet hiljada eura) i plan koji mora obradovati svakog dobronamjernog stanovnika Podgorice: od opredijeljenih pet hiljada eura, za konsultantske usluge, projekte i studije namijenjeno je, šest puta po 4.998 eura (tekući izdaci). Ostatak od dva eura ide na izdatke za kapitalne objekte.Do kraja godine valjda saznamo šta se to može sagraditi za dva eura. Ako se posao, ponovo, ne prenese u narednu godinu.

Za izgradnju i rekonstrukciju dječjih vrtića u Podgorici (četiri), Baru, Beranama, Bijelom Polju i Plavu u kapitalnom budžetu za ovu godinu umjesto nekadašnjih 3.451 euro sada je planirana investicija teška pet hiljada (kapitalni izdaci –dva eura). I tako sedam puta. Tu je i jedno iznenađenje: za izgradnju vrtića u City kvartu Vlada je u ovogodišnjem kapitalnom budžetu namijenila 105.002 eura. Na sto hiljada i jedan euro procijenjena je vrijednost neophodnih konsultantskih usluga, projekata i studija. Pet hiljada i jedan euro biće utrošeni pod stavkom izdaci za građevinske objekte. Eto, konačno, i jednog kamena temeljca. Ako opet ne iskrsne nešto preče.

I u zdravstvu ista priča. Planovi o izgradnji Univerzitetsko kliničkog centra  u Podgorici i bolnice u Pljevljima našli su svoje mjesto još u kapitalnom budžetu za 2022, koji je u ime Vlade Zdravka Krivokapića, pripremio i u parlamentu branio tadašnji ministar finansija Milojko Spajić. Tender za izradu tehničke dokumentacije i izvođenje radova u Pljevljima raspisan je sredinom prošle godine. U ovogodišnjem kapitalnom budžetu za pljevaljsku bolnicu namijenjena su dva miliona. I jedan euro pride, valjda da ne zafali. Pošto je vrijednost radova za izgradnju i opremanje bolnice u Pljevljima procijenjena na 40 miliona, ovom dinamikom posao bi mogao biti završen za nekih 20 godina. Ako požure.

Podgorički Univerzitetsko klinički centar malo je komplikovanija priča. Procijenjena vrijednost 199 miliona, za ovu godinu opredijeljen milion. Namjena ista kao i prethodnih godina – konsultantske usluge, projekti, studije…

„Zakonom o budžetu Crne Gore za 2023. godinu planirani su radovi na ukupno 63 projekta“, navodi se u Izvještaju DRI o realizaciji budžeta za 2023, poslednjem koji imamo. „Bilo je ukupno 25 aktivnih projekata od kojih je 8 okončano, 17 su u toku, dok za 38 projekata za koje su planirani radovi nije bilo realizacije sredstava“. U međuvremenu, promijenili su se vlada i vladajuća većina, ali je praksa planiranja kapitalnog budžeta, izgleda, ista. Obećanja političara bila su i ostala jeftina roba.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo