Nekadašnji Dan republike, 29. novembar, potakao je u sjećanja na SFRJ. Već postaje uobičajeno da svaki praznik nekadašnje države izazove, prije svega na društvenim mrežama, poplavu sjećanja na ,,stare dobre dane”. Mediji u nekadašnjim republikama takođe ne zaboravljaju da podsjete na ovaj datum.
O karakteru SFRJ, njenim manama i vrlinama vode se žustre, nekad i ozbiljne rasprave. Ne i u Crnoj Gori. Nama je dovoljno da nam premijer kaže kako svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo.
Horska pjesma iz onih vremena kazivala je: ,,Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja; u Jajcu je izašao proglas – naša je postala zemlja”. Formalnije govoreći, u malom gradu u Bosni i Hercegovini 29. novembra AVNOJ se konstituisao u vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo, kao vrhovni predstavnik suvereniteta naroda i države Jugoslavije. Odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a imale su ustavni karakter.
Malo ko od današnjih dvadestogodišnjaka zna da bez zamuckivanja nabroji republike bivše Jugoslavije. U njihovim sjećanjima nema ni Biljane, ni njenog platna, ni Ohridskog jezera, ni čovječje ribice iz Postojnske jame. Jesu li zato siromašniji duhom, svako sudi za sebe. Ipak, oni koji pamte SFRJ, čak i kad je smatraju ,,tamnicom naroda”, teško mogu poreći da je živjeti u republikama koje su je naslijedile ,,klaustrofobično iskustvo”.
O tome u kakvoj smo državi živjeli ovih se dana u Sloveniji i Hrvatskoj živo raspravlja. Hrvatska je naslijedila najgore od Jugoslavije, a odbacila ono dobro, naslov je jednog od tekstova u kojima se razmatra da li su u pravu dvojica slovenačkih sociologa koji tvrde da Jugoslavija nije bila totalitarna država.
Sociolozi Univerziteta u Mariboru Sergej Flere i Rudi Klanjšek, objasnili su u članku objavljenom u specijalizovanom časopisu Communist and Post-Communist Studies uglednog izdavača Elsevier, da je njihovo istraživanje podstaknuto neselektivnim etiketiranjem Titove Jugoslavije kao totalitarne države bez vremenske ili neke druge zadrške.
Analizirajući istoriju Titovog režima u skladu s literaturom o totalitarizmu, autori zaključuju da Jugoslavija nije bila totalitarna u više od polovine njenog vijeka, prenose hrvatski mediji. Premda je bio promovisan Titov kult, njegova vlast bila je ograničena federalnom prirodom države, smatraju sociolozi. To ne znači da nije postojala represija, koja je, osobito do 1953, bila usmjerena protiv vjerskih ustanova, imanentnih protivnika komunizma, političkih disidenata i uopšte na kontrolu inteligencije, napominju Flere i Klanjšek.
Od sredine 60-ih godina republike su postale uglavnom samostalni igrači i brinule se za vlastite interese, privatna preduzeća nijesu poslovala pod kontrolom državne planske ekonomije, dok je bio vidljiv kulturni i vjerski pluralizam, ističu autori. Prema njihovom mišljenju, argumenti pokazuju da ,,totalitarni diktator” nije mogao samostalno imenovati članove tijela saveznih republika, nego je to bio dugotrajan proces postizanja ,,dogovora”, usklađivanja i političkih manipulacija.
Ono što određene krugove u Hrvatskoj posebno ,,svrbi” je da Udba od 1967. nije više bila jedinstvena jugoslovenska organizacija nego u nadležnosti republika, kazao je Sergej Flere za Hinu.
Slovenački sociolozi uočili su da je kulturni život, pogotovo nakon 60-ih godina, bio vrlo raznolik i pluralan, što je potpuno strano totalitarnim sistemima. U pozorištima su redovno igrani avangardni zapadni dramatičari kao što su Jonesko, Miler ili Kami. Štampane su knjige Kamija, Sartra, Šumpetera i Markuzea.
Represija prema vjerskim zajednicama bila je snažna do 1950-ih, do kada je režim potisnuo iz javnosti sve njihove aktivnosti i oduzeo im većinu vlasništva. No, prema podacima iz članka, već 1966. vjerske zajednice izdaju 65 novina s ukupno 3,59 miliona primjeraka, a 1987. ukupno 99 novina s više od 3,7 miliona primjeraka. Za poređenje, u Sovjetskom Savezu do 1990. samo je Časopis Moskovske pravoslavne patrijaršije bio dostupan tamošnjoj javnosti.
Članak slovenskih sociologa naišao je na podijeljena mišljenja hrvatske stručne javnosti, od uvažavanja do oštre osude.
Politolog Fakulteta političkih nauka u Zagrebu Tihomir Cipek za agenciju Hina je kazao da je Jugoslavija do kraja 1960-ih bila totalitarna diktatura, a od tada autoritarna diktatura. Razlika je, kako kaže, sljedeća: totalitarni režim traži da u njega vjerujemo do kraja, a autoritarnom režimu je dovoljna poslušnost.
Neuporedivo više od klasifikacije režima običan svijet zanima kako živi. Tada su bile mnogo manje razlike u platama, kako među republikama, tako i unutar republika među djelatnostima. Autori napominju da podaci ne mogu biti sasvim precizni.
Prosječna zarada na teritoriji nekadašnje SFRJ između 1981. i 2012. povećana je za 15 odsto – sa 508 na 582 eura. Broj zaposlenih, međutim, smanjen je za petinu, sa 5,7 na 4,5 miliona, a mjesečni fond isplaćenih zarada smanjen je za 10 odsto – sa 2,9 na 2,6 milijardi eura.
Crna Gora je imala rast prosječne zarade za devet odsto – sa 455 na 497 eura, broja zaposlenih za 26 procenata – sa 133 na 167 hiljada, uz rast fonda zarada za 32 odsto – sa 61 na 80 miliona eura.
Brojke mnogo bolje govore ako se pažljivije pogledaju. Prije tridesetak godina u Crnoj Gori je u trgovini radilo oko 15 hiljada ljudi. Njihova prosječna plata bila je 409 eura. U međuvremenu je trgovina postala grana u kojoj radi ubjedljivo naviše zaposlenih u Crnoj Gori – preko 36 hiljada. Prosječna plata u toj djelatnosti sada je 362 eura. Prosječna plata u obrazovanju pala je sa 517 na 453 eura. Poslovanje nekretninama, finansijske djelatnosti i komunikacije popravljaju prosječnu platu u Crnoj Gori.
Sjećanja na nekadašnju sveprisutnu vlast Saveza komunista u Crnoj Gori nijesu dobila priliku da izblijede. Partija je promijenila ime, umjesto crvene s petokrakom podigla zastavu liberalnog kapitalizma i nastavila da niže pobjede. Zadržali smo netaknutu UDBU, kao relikte prošlosti odbacili priče o pravdi, jednakosti i solidarnosti.
Prema mišljenjima nekih od Monitorovih sagovornika današnji partijci su privilegovaniji od nekadašnjih. ,,Sad dobiješ više beneficija ako si član vladajuće parije, nego nekad kao član Saveza komunista. Pošto su u ono vrijeme svi bili članovi partije, morao si kvalitetom da se izboriš za svoje mjesto. Zapošljavalo se, na primjer, po javnom konkursu kojim su propisivani vrlo precizni uslovi. Rangirao se uspjeh u školovanju, dužina čekanja na posao, socijalne prilike u porodici”, kaže naša sagovornica.
Vladajuća stranka u Crnoj Gori stidljivo se i tek ponekad odriče nasljeđa jednopartijskog režima. Ne zato što se ne mogu odreći sebe – kad je trebalo, lagano su ovdašnji puk ubijedili kako nikad nisu napali Dubrovnik – već prije zbog toga što građani Crne Gore u dnu duše znaju da nikad nijesu bolje živjeli nego u doba Titove Jugoslavije. Bez rasprave o „totalitarizmu” ovdje je „vjera” u Jugoslaviju zamijenjena „vjerom” u EU, umjesto u komunizam, kunemo se u demokratiju i, naravno, ljubimo Mila umjesto Maršala.
Miloš BAKIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice