Imenovanja u vlasti incidentno idu po principu znanja i sposobnosti a dominantno po kriterijumu podobnosti. Partijsku knjižicu DPS-a i njihovih koalicionih partnera zamijenile su knjižice partija nove parlamentarne većine i odnos prema SPC

„Završen je medeni mjesec za Vladu. Sada će biti izložena većoj pozornosti, a posljedično i kritici, pošto joj je dat pristojan rok da pokaže kompetentnost, kapacitet i vještinu upravljanja“, kažu u razgovoru za Monitor Daliborka Uljarević. Uz upozorenje: „Slijedi novi talas partijskih pritisaka za zapošljavanja po dubini kojim se razvlašćuju ministri“.

MONITOR: Šest mjeseci od izbora i 100 dana od formiranja nove vlade – šta danas znamo što tada nismo znali?

ULJAREVIĆ: Ocjenu rada Vlade je teško dati jer nismo imali ni precizna obećanja. Njen učinak mora biti zasnovan na promjeni loše prakse i donošenju odluka koje unapređuju postojeće stanje, a ne na broju otkrivenih zloupotreba prethodnika. Podrazumijeva se da svako treba da prijavi krivično djelo kad je u saznanju da se desilo ili ima osnove sumnje, a da su službena i odgovorna lica i dužna da ih prijave. To spada u redovan posao a ne jedini ili vanredni zadatak –  kako se sticao utisak u radu određenih zvaničnika Vlade. Ubrzo niko neće pitati što su sve otkrili ministri u zaostavštini prethodne vlasti, nego što su uradili da preveniraju slično ili saniraju posljedice loše urađenog.

Vlada je imala niz objektivnih i subjektivnih prepreka, ali je utisak da je mnogo više najavljivala nego što se produkovala, pa to može biti i važna lekcija. Vlada je sama sebi napravila problem unutrašnjom reorganizacijom kojoj se sistem teško prilagođava, a ni mnogi ministri nijesu uspjeli, unutar ministarstava, izgraditi integritet. Time se gubi na učinkovitosti koja je Vladi mogla donijeti veću političku podršku za neophodne reformske zahvate.

MONITOR: Kako ocjenjujete postupanje DPS, nakon izbornog poraza? 

ULJAREVIĆ: DPS  se teško snalazi u opoziciji. Nema tu strateškog pristupa zasnovanog na realnoj procjeni situacije, niti čvrstog opredjeljenja lidera da zahtjevnim rezovima revitalizuje partiju i okrenu je u pravcu moderne, socijalističke i građanske orijentacije.

Đukanović je nesporno čovjek ozbiljnog političkog talenta i inteligencije koji je znao i imao hrabrosti za važne zaokrete u političkoj karijeri. Međutim, to ima  rok trajanja ako se ne nadograđuje. DPS je odavno postao dekadentan, njegovi funkcioneri otuđeni i često korumpirani, a Đukanović se opredijelio za autoritarno vođenje partije kroz koje je marginalizovao, politički uništio ili procesuirao one koji bi tu partiju sada mogli mijenjati.

MONITOR: Nacionalizam je opet u modi?

ULJAREVIĆ: Logičan je bijeg u epsku i nacionalističku retoriku rukovodstva DPS-a. Dio njih ne smije i ne može pričati o vladavini prava, borbi protiv korupcije, zloupotrebi državnih resursa ili mnogim drugim vezanim a važnim temama pošto bi time udarali po sebi. Drugi dio nema političke snage, pameti ili iskustva za više od onoga što izbaci kroz dnevne i neubjedljive reakcije na postojeću vlast.

Moguća su dva scenarija: da DPS tavori u opoziciji dok ne prođe par izbornih ciklusa, ili da dođe do raskola na prvom značajnom pitanju unutar partije.

MONITOR: Koliko na vlast utiče to što o Vladi i parlamentarnoj većini ne možemo govoriti kao o jednom tijelu?

ULJAREVIĆ: Mi smo ranije imali Skupštinu koja je sebe ponizila pristajući da bude Vladin protočni bojler. Sada je taj bojler pun kamenca i niko ne može sa izvjesnošću tvrditi što će biti ishod izjašnjavanja u Skupštini. Možda je to isuviše skretanje na drugi radikalan pol ali nije loše za jačanje parlamentarizma u Crnoj Gori. Da poslanici razumiju da su izabrani predstavnici građana i građanki i da to nosi ogromnu moć i odgovornost.

I odluka premijera da isključi 90 odsto parlamentarne većine iz svog kabineta proizvodi posljedice po kredibilitet i održivost Vlade. Takav eksperiment nije trebao Crnoj Gori, a u lagodnu je poziciju stavio najradikalniji i najsnažniji dio te većine – Demokratski front, koji nema nikakvu faktičku odgovornost a ima sav prostor za kontrolu vlasti i mogućnost njene destabilizacije. Premijer Krivokapić je opredjeljenjem za koncept manjinske Vlade, koja je dobila iznuđenu a ne iskrenu podršku parlamentarne većine, preuzeo odgovornost za postignuća koja bi i u boljim vremenima bila izazov, a sad su još i pod opterećenjem zdravstvene i ekonomske krize neviđenih razmjera.

MONITOR: Koliko to može trajati?

ULJAREVIĆ: Ne može trajati pun mandat, iako neki u Vladi vjeruju u to. Već je aktuelizovana rekonstrukcija Vlade i počela su se kristalisati i imena članova Vlade koji su, po mišljenju medija bliskih dijelu parlamentarne većine, podbacili i koje treba smijeniti. Za očekivati je da to dobije na dinamici nakon lokalnih izbora u Nikšiću, kao i drugih lokalnih izbora tokom godine.

MONITOR: Kohabitacija i meritornost su nove strane riječi u našem rječniku. Jesmo li pravilno shvatili njihovo značenje?

ULJAREVIĆ: Te riječ ne razumiju ili ne žele da razumiju oni koji su ključni za njihovu primjenu.

Kohabitacija je i zanimljivija kao novost jer donosi test kako za Predsjednika države tako i za Vladu i Skupštinu. Ona, razumljivo, najviše šteti Đukanoviću jer njegovu do juče neograničenu moć stavlja u sužene okvire nadležnosti predsjednika države.

Na žalost, meritornost nije postala preovlađujuća praksa. Imenovanja u vlasti incidentno idu po principu znanja i sposobnosti a dominantno po kriterijumu podobnosti. Jedina je razlika to što su partijsku knjižicu DPS-a i njihovih koalicionih partnera zamijenile knjižice partija nove parlamentarne većine, kao i odnos prema crkvi, odnosno prema SPC.

MONITOR: Mnogo se govori o uticaju crkve?

ULJAREVIĆ: Osim što je SPC aminovala sastav Vlade, i nakon izmjena  odredbi Zakona o slobodi vjeroispovjesti koje su bile povod za litije, vidljivo je i po nekim imenovanjima po dubini da je crkvena kadrovska komisija aktivna. Ostaje da se vidi nakon izbora novog mitropolita kome će od političkih aktera to dalje ići u prilog, a može to biti klizav teren i za one koji su se sada dominantno oslonili na tu kartu.

Nezavisno od toga, mi živimo u državi koja je Ustavom definisana kao građanska i takvo djelovanje crkve ne samo da nije primjereno nego nosi niz opasnosti za društva krhkih institucija a multietničke i multikonfensionalne strukture.

MONITOR: Ministar finansija je kritičarima spočitao da im smeta njegova (njihova) religioznost. Kako to komntarišete?

ULJAREVIĆ: Religija jeste nekim ljudima važan dio identiteta, ali ne može biti alibi za svjesno kršenje propisa. Funkcioneri DPS-a su svoje greške branili time što su kritičarima spočitavali da im smeta njihova ljubav prema Crnoj Gori. To se nije dobro završilo za DPS jer je taj argument bio uvredljiv za zdrav razum.

Novi ministar finansija, kao ni bilo ko iz nove Vlade, ne bi smio da koristi potpuno isti argument gdje je samo država zamijenjena religioznošću. Nikome nije smetalo što DPS voli Crnu Goru, niti ikome smeta što su članovi nove Vlada religiozni, ali mnogima i s pravom smeta kad se time brani neodbranjivo. Mogli bi se i zapitati da li su te „ljubavi“ iskrene kad se tako glasno, vidno i često (zlo)rabe u javnosti.

Mnogo je onih koji su tokom pandemije ostali bez bližnjih od kojih se nisu oprostili kako su htjeli jer su poštovali propisane mjere. Nema opravdanja kad te mjere krše oni koji ih propisuju. Tako se ohrabruje masovno kršenje mjera kojem svjedočimo i koje ima devastirajuće posljedice.

MONITOR: Tragično naslijeđe DPS-a najvidljivije je u ekonomiji. Očekivano?

ULJAREVIĆ: I prije dolaska nove Vlade znali smo svi da su navodni uspjesi crnogorske ekonomije Potemkinova sela, a najbolja ilustracija toga su  reprezenti „uspješnih biznismena“ te vlasti poput Dragana Brkovića. Sjetimo se kako je on na konsultativnom saslušanju u Skupštini kao ključni adut u raspravi o primjeni ugovora o koncesiji rekao: „Ne priznajem nikome ovdje da više voli državu Crnu Goru od mene“.

Taj profesionalni patriota je tada, po podacima Poreske uprave, dugovao 440 plaćenih studentskih godina na Harvardu ili 650 na Kembrižu, gdje su školarine između 30 i 40 hiljada eura. Te stotine naših studenata koji su mogli mijenjati ovu zemlju nabolje su, pored onih vidljivih, nevidljive žrtve onih koji su Crnu Goru tretirali kao ekonomski plijen i nemilice je iskorišćavali.

MONITOR: Od Nikšića do Cetinja dijalog se sve češće vodi kamenicama. Ko je za to zaslužan?

ULJAREVIĆ: Izbori u Nikšiću prevazilaze lokalni nivo, a to povlači i veću mobilizaciju snaga svih aktera. Kamenice nijesu došle same po sebi. Prvo je DPS, posebno posljednju deceniju, kamenice bacao na kritičare i zatrovao medijski prostor uz pomoć Vučićevih ružičastih medija. Na posljednjim izborima Vučić je praćku dao DF-u pa se sad ta dva politička dinosaurusa međusobno gađaju, ne štedeći nikog između i ograničavajući prostor za progresivni, građanski politički izraz. Retorika, ponašanje i sve što prati izbore u Nikšću mora da zabrine svakog razumnog čovjeka iako je jasno da se dio tenzija naglašava finansijski i medijski.

Među akterima nema dovoljno svijesti o tome kako je takav pristup opasna igra s vatrom koja može opeći i one koji tu vatru raspiruju.

Đukanović je više teg nego sidro DPS-a

MONITOR: Zašto Đukanović ne pravi adekvatne rezove u DPS-u?

ULJAREVIĆ: Poznata je priča da je rimski imperator Marko Aurelije vodio roba koji je imao zadatak da ga redovno podsjeća da je običan čovjek. Taj koncept je razvijen u modernim društvima u kojima lideri velikog formata imaju u svojim timovima one koji dovode u pitanje njihove odluke kako bi prošle internu provjeru prije efektuiranja. Mi nismo na toj razini političke svijesti i kulture i naši se funkcioneri okružuju onima koji im donose lijepe vijesti ili ih hrane u njihovoj samodovoljnosti.

Đukanović plaća cijenu tog okruženja koje je oblikovao, ali i umora i nedostatka kondicije da uđe u akcije za koje cijeni da bi mu bile riskantne. Uostalom, takav rez bi podrazumijevao i njegov odlazak sa mjesta predsjednika partije, na funkciju nekog počasnog predsjednika ili potpuno sklanjanje, a on i dalje vjeruje da je veće sidro nego teg toj partiji i očito nema nikog oko njega da mu kaže da to nije tako.

Vlada bez manjina – velika greška

MONITOR: Moraju li manjine opet da žive u strahu kao prije 30 godina?

ULJAREVIĆ: Nije uporedivo sadašnje stanje sa onim prije 30 godina, ali potpuno razumijem da neko može osjećati nelagodu zbog relativizacije istorije.  Ta nelagoda ne ide u prilog ni konstituentima nove vlasti jer ne treba zaboraviti da skoro četvrtinu stanovništva Crne Gore čine Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati i drugi manjinski narodi.

Nije dobro potcijeniti taj osjećaj ili ga prebaciti samo na teren iskonstruisanih incidenata, iako ne treba isključiti da i toga ima. Obaveza je svake vlasti da učini da se svaki njen građanin osjeća sigurno i da može izraziti svoj identitet bez straha.

Velika greška je napravljena i što predstavnici nacionalnih manjinskih stranaka nijesu uključeni u Vladu.

Zoran RADULOVIĆ