Povežite se sa nama

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA CGO: Sve antikoruptivne institucije pale na ispitu

Objavljeno prije

5 godina

na

Daliborka Uljarevic direktorica CGO Centar za gradjansko obrazovanje CGO konferencija u hotelu CenteVille Podgorica -film o ljudskim pravima Foto BORIS PEJOVIC

Poslanici DPS-a su svih ovih godina kada su kritički orijentisane NVO, mediji i opozicija ukazivali na hronične nedostatnosti u Tužilaštvu, bez ijedne zamjerke glasali za izvještaje o radu Tužilaštva. Sad se stiče utisak kao da je neko nevrijeme preko noći pogodilo i Tužilaštvo, ili da je jedini problem Ivica Stanković

 

MONITOR: Posljednja afera i hapšenje građevinskih inspektora Vladana Juretića i Zorana Boškovića novo je svjedočanstvo korupcije koja razjeda ovdašnje institucije i društvo. Afera je pokazala ne samo kako funkcioniše dio inspekcije nego i da je Tužilaštvo o svemu ćutalo, a u toku je prepucavanje saopštenjima dijela Vlade, na čelu sa premijerom, sa vrhom Tužilaštva. Da li su institucije uopšte više u mogućnosti da rješavaju ovakve slučajeve, i problem korupcije, obzirom da su upravo one te koje korupcija jede?

ULJAREVIĆ: Mislim da je dobro što se u posljednje vrijeme intenzivno ogoljava Tužilaštvo jer to ne može proći bez posljedica. Problemi u Tužilaštvu nijesu od juče a ni mali, niti za njih postoje jednostavna i brza rješenja sa kojima sad neki žure. Na primjer, vlast kroz ovo pokušava da dokaže da Ustav ne valja, da ga treba hitno mijenjati kako bi u toj brzoj akciji izbrisali 2/3 većinu kao deblokirajući mehanizam, a samim tim praktično u cjelosti otvorili sebi put da pokore Tužilaštvo. To treba spriječiti i naći način da ni ova, niti neka buduća vlast ne bude u mogućnosti da samostalno uređuje Tužilaštvo kroz izbor VDT-a.

Moramo se i podsjetiti da su poslanici DPS-a, svih ovih godina kada su kritički orijentisane NVO, mediji i opozicija ukazivali na hronične nedostatnosti u Tužilaštvu, bez ijedne zamjerke glasali za izvještaje o radu Tužilaštva u Skupštini. Sad se stiče utisak kao da je neko nevrijeme preko noći pogodilo i Tužilaštvo, ili da je jedini problem Ivica Stanković. Nesporno je da Stanković mora da ode, to je preduslov svih daljih akcija. Ali, potrebno je mnogo opreza i šire saglasnosti donosilaca odluka o načinima kako da se ova institucija počne vraćati na mjesto zaštitnika prava i javnog interesa.

A učinci u borbi protiv korupcije ili bolje rečeno nedopustivi izostanak rezultata u toj borbi porazni su pokazatelji da su sve antikoruptivne institucije u Crnoj Gori pale na ispitu demonstrirajući ozbiljna ograničenja da svoj posao obavljaju zakonito i profesioalno.

MONITOR: Ministar turizma Pavle Radulović podnio je zbog ovog slučaja ostavku. Šta vama to govori?

ULJAREVIĆ: Institut odgovornosti je prilično zaboravljena kategorija u crnogorskom institucionalno-političkom okviru. Zato je ostavka Radulovića dragocjen podsjetnik da se može i mora drugačije nekim stvarima pristupiti. Ta ostavka se sada u nekim krugovima i nepotrebno relativizira. Pošten pristup je da se neke stvari označe kao pozitivne i kad dolaze iz onih struktura koje često i s mnogo razloga kritikujemo. Mi se nismo bavili radom MORT-a, jer to nije dio našeg programskog i stručnog fokusa, vjerujem da su kolege koje su to radile svoju kritiku bazirale na argumentima ali mislim da je važno primijetiti na kraju mandata Radulovića još nešto što bi od njega mogli primijeniti i drugi ministri. Radulović je izlazio iz zone komfora iz koje većina ministara nikad ne izlazi, nije bježao od javnosti ma kako ga ta javnost kritikovala, dolazio je na javne rasprave otvorenog tipa, bio je i u provladinim i kritički orijentisanima medijima u direktnoj komunikaciji sa onima koji su žestoko osporavali njegov rad. Dobro bi bilo kada bi i drugi ministri bili otvoreni za direktne debate, a nema sumnje i da među njima ima onih koji su i prije Radulovića trebali stati u red da daju ostavku zbog objektivne odgovornosti, koja je odjednom, postala i dio javnog diskursa u kojem učestvuju najviši zvaničnici vlasti.

Vrijedi napomenuti i da je Radulovićeva ostavka treća ministarska ostavka ove Vlade i ja cijenim da je to jedan pozitivan pomak u odnosu na ranije Vlade, iako su sva tri slučaja bitno različita.

 MONITOR: Nedavno je iz CGO saopšteno  da je ASK za šest mjeseci kaznila funkcionera SDP-a dva puta, ali još nije okončala nijedan postupak protiv 25 funkcionera vladajuće koalicije. Konstatovali ste da je to školski primjer selektivnog pristupanja. Kredibilitet ove institucije odavno je poljuljan. Čini li vam se da je bilo bolje ne formirati ovu instituciju, nego je imati kao instrument vlasti?  

ULJAREVIĆ: Nema sumnje da je ASK svojim (ne)radom razočarala sve koji su vjerovali da će ta institucija biti lider u prevenciji i borbi korupcije, ali to ne znači da je nije trebalo formirati. Nama je ASK potrebna i obaveza je svih nas koji vjerujemo da se održivost društva temelji na institucijama da te institucije kontinuirano testiramo, da ih kroz različite inicijative “guramo” da rade svoj posao, da predlažemo i unaprijeđenja zakonskog okvira koji bi adresirao sve ono čime je ASK do sada u primjeni Zakona o spriječavanju korupcije manipulisala, da se zalažemo da u Savjetu ASK-a sjede ljudi sa nesumnjivim kredibilitetom i integritetom, kao i da tu instituciju vodi neko ko neće imati partijske i familijarne veze sa vlašću. I mi ćemo nastaviti kroz svoje inicijative prema ASK-u da ukazujemo na sve disfunkcionalnosti ove institucije i da prozivamo one za koje cijenimo da svoj posao ne rade.

MONITOR: A Univerzitet? Senat Univerziteta nije uspio da se izjasni da li je rad profesorice Pravnog fakulteta Bojane Lakićević Đuranović plagijat, iako se u  Izvještaju Komisije za sprovođenje postupka utvrđivanja plagijata navodi da se njen rad u 97, 7 posto poklapa sa radom studenta Đorđija Drinčića. Šta to u stvari govori?

ULJAREVIĆ: Dosta su nam senatori rekli kroz svoje postupanje u slučaju Lakićević-Đuranović, a toliko da smo cijenili potrebnim, radi dokumentovanja, objaviti saopštenje sa imenima ta 24 člana Senata kojima nije bilo jasno da je 97,7% preklapanja rada njihove koleginice sa specijalističkim radom njenog studenta plagijat, uz integralni nalaz Komisije i shodni Zakon o akademskom integritetu koji definiše plagijat. Pozivam građane i građanke da pročitaju ta imena na našem sajtu i da ih dobro upamte, jer ih oni finansiraju kroz poreze i druge namete upravo zbog njihove pretpostavljene stručnosti i isto tako pretpostavljenih kapaciteta da svoje probleme riješavaju u svojoj kući. Ti dokumenti i činjenice sami kažu sve.

MONITOR: Lakićević Đuranović je na suđenju kazala da nije plagirala rad i da je sve zavjera protiv nje u kojoj učestvuje CGO. Vaš komentar?  

ULJAREVIĆ: Mislim da u Crnoj Gori, a ni šire, ne postoji osoba koja je pratila ovaj slučaj a da se ne smije grohotom takvoj karikaturalnoj odbrani nečeg što je i laiku, a ne akademskoj i pravničkoj zajednici, jasno.  Sa tvrdnjom da su joj svi krivi za njeno nepočinstvo – i CGO koji je slučaj otkrio i pokrenuo nephodne postupke, i Vijesti koje su o tome izvještavale, i Komisija Pravnog fakulteta koja je utvrdila da se radi o plagijatu, i Tužilaštvo koje je na osnovu materijalnih dokaza i iskaza oštećenog optužilo, i na kraju, a najniže sa njene strane, i sam oštećeni student – ona zapravo ukazuje i na dublji problem sa kojim treba da se pozabavimo. Ko su ti ljudi koji predaju studentima kada su spremni ne samo ovako nešto uraditi nego i negirati na način koji vrijeđa svima zdrav um? Pred nama je, izgleda, veliki posao analize učinaka korupcije u visokom obrazovanju na koju CGO, inače, skoro deceniju ukazuje.

MONITOR: Sve češće govorimo o zarobljenim institucijama dok put u EU traje. Šta to znači? I gdje je Crna Gora danas u pregovorima sa EU?

ULJAREVIĆ: Naše institucije su nebrojeno puta dokazale da u svom postupanju prave razliku između onih koji su u strukturama vladajuće koalicije ili njima bliski, i svih ostalih a time su same sebe okarakterisale kao partijski zarobljene, a posebno prema oponentima vlasti. I zbog toga smo, između ostalog, sada usporeni u procesu pregovora, a stagnacija, čak i regresija, se konstatuje u mjerodavnim domaćim i međunarodnim izvještajima, uklučujući i one koje produkuje Evropska komisija.

Po mom sudu, za to najveću odgovornost nosi izvršna vlast, kao nosilac pregovora, a koja je taj proces svjesno i sistematski stavila iza partijskog i partikularnog interesa, a ne malu odgovornost ima i zakonodavna i sudska vlast. To sve, naravno, nije dobro za čitavo društvo jer je upravo proces pregovora bio i ostaje ključni motor demokratizacije i evropeizacije Crne Gore.

MONITOR: Klima u EU prema proširenju se mijenja. Da li će se to odraziti i na Crnu Goru?

ULJAREVIĆ: Nedavno odluka da se Sjevernoj Makedoniji i Albaniji ne da zeleno svjetlo za otvaranje pregovora nema direktan uticaj na Crnu Goru. Ali, činjenica je da se otvara u EU i dublja priča o perspektivama proširenja koja polazi ne samo od unutrašnjih turbulencija u EU već i od analize dosadašnjeg učinka pristupa koji je primijenjen na zapadnom Balkanu. I u tom kontekstu, treba imati u vidu da dio odgovornosti za najavljena razmišljanja o promjeni tog pristupa u pregovorima sa državama regiona, pa čak i nekim opasnostima da politika proširenja bude još više marginalizovana u EU, nosi i Crna Gora. Jer, da su svi domaći zadaci završeni blagovremeno i kvalitetno od strane crnogorskih vlasti to bi bilo snažno zagovaračko oruđe onima u EU koji podržavaju proširenja. Ovako je dato mnogo više materijala onima koji bi da povuku ručnu a to neće biti podsticajno ni za naše unutrašnje reforme.

Veliku je grešku napravila i EU što prošle godine nije crnorskim vlastima zaprijetila klauzulom balansa, koju mi faktički sada imamo u jednoj neformalnoj verziji i koja sada ne proizvodi ni desetinu onog efekta koju bi samo prijetnja prošle godine proizvela.

 

Najbolji odlaze

 

MONITOR: CGO je radio istraživanja koja konstatuju da veliki broj mladih želi da ode iz Crne Gore. I najnoviji podaci to potvrđuju. Gdje će nas to odvesti i mogu li se oni zadržati ovdje?

ULJAREVIĆ: Mi smo još 2016. na bazi rezultata istraživanja koje je ukazalo da 50% mladih želi napustiti državu, upozorili na taj problem i pozvali institucije da se tome ozbiljno posvete. Naši nalazi i dvije godine kasnije su ukazali da ovaj trend raste i najnovije istraživanje Vesminster fondacije, koje je izazvalo dosta pažnje, samo je dokazalo opravdanost tih naših ranijih apela. Treba napomenuti da se ovdje radi o mladima koji su na najvišim nivoima obrazovanja odnosno to su najobrazovaniji i najperspektivniji mladi ljudi, a među njima su i oni vanrednih kvaliteta, a ne vide ovaj sistem kao podsticajan za svoj lični i profesionalni razvoj. Ono što brine još više od tih podataka je i kontinuirani pokušaj vlasti da se problem stavi pod tepih, kroz osporavanje samih istraživanja, a taj problem pred našim očima opasno raste i usložnjava se.

Vjerujem da postoje načini da se mladi zadrže ali to zahtijeva radikalne promjene u sistemu obrazovanja, zapošljavanja, napredovanja itd. odnosno pretvaranje ovog klijentelističko-nepotističkog sistema u onaj koji će biti zasnovan na zaslugama.

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije

5 dana

na

28 Marta, 2025

Objavio:

Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona  bila nekoherentna

 

 

MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?

DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?

Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.

MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?

DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.

Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.

U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?

BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.

Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.

Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.

Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…

Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.

MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine  donio političkoj sceni u Crnoj Gori?

BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.

MONITOR: U Crnoj Gori  oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?

BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.

Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.

Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.

Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…

U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.

MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?

BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.

Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.

Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…

Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.

Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?

BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.

A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.

Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…

MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?

BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…

Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.

Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.

Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo