INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Izbori, jedino pošteno rješenje

Objavljeno prije
4 godinena
Objavio:
Monitor online
Samo je pitanje da li treba, u međuvremenu, da se formira neka prelazna Vlada sa zadatkom smanjenja tenzija i podjela u crnogorskom društvu
MONITOR: Evropska unija, u strahu od političke reakcije u državama članicama, ne može više da garantuje sigurno članstvo u budućnosti za šest balkanskih država, kojima je svojevremeno to obećano, prenio je Rojters iz internih diplomatskih akata. Kako Vi to vidite i sta to znači za budućnost ove zemlje?
ULJAREVIĆ: Mislim da je predsjednica Evropske komisija (EK), Ursula fon der Lajen, dala jasnu poruku prilikom posjete Podgorici kada je rekla da nas žele u Uniji, da je njen obilazak regiona jedan vid ohrabrenja i podstreka, kao i da svi rade na pristupanju u EU iako to podrazumijeva nekad i suočavanje sa preprekama. Prethodno je tu ocjenu Rojtersa demantovala i portparolka EK, Ana Pisonero Hernandez, navodeći da je EK čvrsto posvećena unaprjeđenju pristupnog procesa zemalja Zapadnog Balkana, uključujući Albaniju i Sjevernu Makedoniju.
Vjerujem da EU postaje svjesna i da je neophodno uvažiti napredak svake zemlje pojedinačno i po tome cijeniti dinamiku proširenja, jer samo time može sačuvati kredibilitet.
MONITOR: Da li to znači da nije do EU nego do nas?
ULJAREVIĆ: Činjenica je da EU ima dosta unutrašnjih turbulencija, da se mijenjanju i neke političke konstelacije unutar Unije, i da, konačno, postoje države članice EU koje nijesu oduševljene proširenjem. Međutim, činjenica je i da konkretno Crna Gora to do sada praktično ni u čemu nije osjetila, da je čak imala dugo i nezaslužen vjetar u leđa jer je EU htjela uspješnu priču u regionu.
Nažalost, to je prethodna vlast bagatelisala i uspjela i u takvom kontekstu, vrlo pozitivnog stava EU i regionalnog okruženja u kojem se isticala, da dovede državu u situaciju da smo imali nezvaničnu klauzulu balansa. Nova vlast nije napravila pomake, sem u dijelu koji se odnosi na nekoliko uspješnih policijskih akcija u borbi protiv organizovanog kriminala, a istovremeno je pokazala da može biti i veće regresije nego u vrijeme ranije vlasti.
Znači, sad nije pitanje – da li je EU spremna i otvorena za nas? Sad je ključno pitanje – da li crnogorske vlasti istinski žele da uvedu Crnu Goru u EU? To se mjeri rezultatima, a ne populističim obećanjima kojima smo sad zatrpani, dok rezultate ni lupom ne možemo uočiti.
Važno je razbijati taj narativ euroskeptika i političara nevoljnih da se odreknu monopola moći kako je problem u EU, dok se problemi gomilaju u našoj kući i dvorištu.
MONITOR: Koliko je Crna Gora zapravo daleko od evropske budućnosti?
ULJAREVIĆ: Najveća greška prethodne vlasti bila je što nije iskoristila talas entuzijazma i posvećenosti, koji je strujao u čitavom društvu od otvaranja pregovora do negdje 2014/15, kako bi nas približili više EU. Već se tada nešto što je trebalo biti inkluzivno institucionalno i društveno pregnuće počelo rastakati pred opredjeljnjem te vlasti da štiteći nepotističko-koruptivne i klijentelističke mreže čuva pozicije moći na štetu javnog interesa.
Nova vlast je nastavila da se deklarativno zalaže za EU, dok na svakom koraku naše društvo gura ka nekom rigidnom, na razlike krajnje netolerantnom, okviru koji u svom središtu ima crkvu i pravoslavlje.
Nedavno je izvjestilac Evropskog parlamenta za Crnu Goru, Tonino Picula, u nekoliko navrata ocijenio da politizirana crkva i klerikalizirana politika ne mogu biti promoteri ideja koje formalno zagovaraju, referirajući na naš put ka EU i trenutno stanje u državi. Nisam sigurna da je dovoljno ozbiljno shvaćen od strane donosilaca odluka u vlasti kojima je, izgleda, mnogo važnije da nečim ne izazovu gnjev SPC-a, nego da rade u javnom interesu svih građana i građanki Crne Gore.
A što manje se radi u interesu svih građana i građanki, što se više podjele produbljuju, što se više demonstrira moć i bahatost, to smo dalje od razvijenih demokratskih društava. Na ovo ukazuju i sve češće kolege iz NVO sektora, u okviru onih pitanja koja prate, a gdje ne vide ne samo pomake, nego nerijetko registruju i jačanje ranijih negativnih praksi.
MONITOR: Pomenuli ste uticaj crkve, konkretnije SPC-a. Kakav je taj uticaj i gdje ga vidite?
ULJAREVIĆ: Ova Vlada, ali i čitava vladajuća koalicija, servilnošću pred SPC-om, ozbiljno ugrožavaju građanski karakter države Crne Gore. Građani i građanke su prevareni pričom da SPC traži samo izmjene prethodnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je izazvao kontroverze, ali i predstavljao sredstvo manipulacije. Taj Zakon je prioritetno izmijenjen u decembru 2020. godine, i bio je, zamislite, u jednoj državi sekularnog ustrojstva, prioritetniji nego Zakon o budžetu i mnogi drugi zakonski tekstovi koji direktno utiču na kvalitet života naših građana.
Osim što je SPC učestvovala direktno u formiranju ove Vlade o kojoj su lideri vladajućih koalicija pregovore vodili u vjerskim objektima, ona je nastavila da kadrira po svim nivoima i da demonstrira svoju moć dok istovremeno gledamo kako su pred njom nemoćni donosioci odluka i kako se, odavno slabe, institicije dodatno urušavaju. Pri tom, ista SPC je jasno podvukla da joj je centrala u Beogradu i da se tamo donose ključne odluke. Cijenim da takav uticaj ne može biti dobar za Crnu Goru i crnogorsko društvo.
MONITOR: U kontekstu uticaja crkve, CGO je nedavno reagovao samostalno i sa drugim NVO na najave uvođenja vjeronauke u obrazovni sistem. Zašto to vidite kao opasnost?
ULJAREVIĆ: Formalni obrazovni sistem je presudno važan u svakom društvu, a posebno u društvima koja se suočavaju sa ovim stepenom radikalizacije i ekstremizma koji mi imamo danas, a u čijoj osnovi je i snažna religijska potka. U tom kontekstu je naglašena obaveza svih institucija, da u okvirima svojih nadležnosti, doprinesu da se striktno poštuje Ustav i zakon, kako bi se očuvao građanski karakter države Crne Gore.
Naš Ustav propisuje da su vjerske zajednice odvojene od države. Takođe, Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju propisuje svjetovni karakter javnih ustanova i ustanova kojima je dodijeljena koncesija za izvođenje javnog obrazovnog programa i zabranjuje religijsko djelovanje u školama, koje nisu licencirane kao srednje vjerske škole.
Uvođenje vjeronauke bi urušilo sekularni karakter obrazovanja, jer obrazovanje bi moralo biti okvir u kojem se nove generacije uče različitostima i toleranciji, a ne okvir u kojem se vrši segregacija djece i omladine u zavisnosti od toga kojoj religiji izražavaju pripadnost. Obrazovanje je javno dobro i niko od donosilaca odluka nema prava da taj prostor kroji shodno svojim uvjerenjima.
I da napomenem, vjersko podučavanje djece i omladine već je obezbijeđeno kroz mogućnost vjerskih organizacija da takvu edukaciju vrše u okvirima svojih zajednica. To se zasniva na principu fakultativnosti takvog obrazovanja, odnosno djeci i njihovim roditeljima ostavljena je mogućnost izbora učešća ili neučešća u takvim programima, a u skladu sa interesovanjima za ovaj vid nastave i u njihovo slobodno vrijeme.
MONITOR: Podnijeli ste i Inicijativu Ministarsvu prosvjete, nauke, kulture i sporta o uklanjanju religijskih obilježja iz škola?
ULJAREVIĆ: Podjednako je neodgovorno, u ovako polarizovanom društvu, u javne vaspitno-obrazovne ustanove unositi religijska obilježja, a što je i važnije – to je nezakonito. Postavlja se i pitanje: ko su i kakvi su to vjernici koji svjesno zakon krše? Nisam sigurna da to ijedna vjera propovijeda.
Uostalom, na ovakvim stvarima će se mjeriti i da li su vlasti privržene vladavini prava, ali i da li imaju senzibiliteta za osjetiljivost i složenost situacije u kojoj se danas nalazimo.
MONITOR: Rekli ste, komentarišući moguću rekonstrukciju Vlade, da bi ulazak DF-a u Vladu, mogao da promijeni i spoljnopolitički kurs zemlje. Šta bi to značilo u svjetlu evropskih integracija i nove evropske politike pridruživanja?
ULJAREVIĆ: Vidjećemo što će biti od te ideje do kraja. Međutim, ako se ona realizuje nesumnjivo će premijer Krivokapić izgubiti i ovu ograničenu moć koju ima, a Crna Gora će biti sasvim drugim očima posmatrana od strane EU, ali i drugih važnih zapadnih partnera, poput SAD-a. Podsjetiću vas da je Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik State Deparmenta i njihov novi izaslanik za Zapadni Balkan, u refleksiji na djelovanje Rusije i vezanih aktera, apostrofirao Crnu Goru ocjenjujući da je taj uticaj destabilirajući i da vodi udaljenju od puta evropskih integracija i multietničkog pomirenja.
Neke partije vlasti će morati podvući crtu jer se ne može više sjedati na više stolica.
MONITOR: Kako će se razriješiti nova u nizu kriza vlasti od avgusta prošle godine, odnosno što bi bio najbolji model?
ULJAREVIĆ: Jedino pošteno rješenje su izbori. Samo je otvoreno pitanje da li treba, u međuvremenu, da se formira neka prelazna Vlada sa zadatkom smanjenja tenzija i podjela u crnogorskom društvu.
MONITOR: Između čega bi građani birali u slučaju tih vanrednih izbora? Kako vidite političku ponudu?
ULJAREVIĆ: Što ova nova Vlada duže ima vlast, to DPS i SDP izgledaju prihvatljiviji. To je veliki paradoks crnogorskog društva i raspršenih velikih očekivanja od nove vlasti koja svojim djelovanjem bolji posao radi za opoziciju nego što je to opozicija kadra za sebe učiniti.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
7 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
MONITOR: Važne obaveze koje moramo ispuniti koje se tiču Reformske agende, čekaju. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju evropski put?
ULJAREVIĆ: Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a.To je trebalo da bude podsticaj da se radi više, sadržajnije i kvalitetnije, da sistem bude transparentniji, da se podstiče inkluzivan dijalog sa različitim stranama kako bi evropska posla koja su domaća posla nosio što širi dio društva.
Vlast je sve to bagatelizovala kroz jeftini marketing za svoje partikularne potrebe, još više se zatvorila kad je riječ u uvidima u procese donošenja odluka i od sebe udaljila sve one koji ne pristaju da budu podrška njihovom površnom i populističkom pristupu. Zato se dragocjena energija gubi na dnevnopolitičke igre između koalicionih partnera vlasti, koja više liči na raštimovani orkestar nego na političku snagu spremnu da povuče zemlju naprijed, jer su povezani isključivo željom da zadrže kontrolu nad državnim resursima.
Osim što vlast nije otvorila javne konsultacije oko Reformske agende niti usvojila sugestije van svog malog i u kapacitetima ograničenog kruga, njenoj primjeni se pristupa formalistički- Time se gubi šansa da građani osjete konkretne koristi i rizikuje dodatno usporavanje procesa.
MONITOR: A gdje smo kada je u pitanju region, koji pumpaju Aleksandar Vučić i Milorad Dodik?
ULJAREVIĆ: Crna Gora se u regionalnim odnosima nalazi na klackalici između deklarativne posvećenosti evropskim vrijednostima i sve izraženijeg uticaja političkih struktura koje destabilizuju region.
Ako ne ojačamo sopstvene institucije, nećemo imati ni rezistentnost prema tim negativnim spoljnim pritiscima, bilo da dolaze iz Beograda, Banjaluke ili drugih sličnih centara moći. No, to postaje Gordijev čvor, jer su mnoge od tih institucija pod značajnim uticajem tzv. veto-igrača koji koče demokratizaciju i evropeizaciju Crne Gore.
MONITOR: Studentski protesti u Beogradu pokazuju najljepše evropsko lice Srbije. No, šta dalje?
ULJAREVIĆ: Ti protesti vraćaju nadu da u Srbiji postoji snaga koja vjeruje u slobodu, odgovornost i demokratiju. Nose novu, do sad neviđenu energiju, sa potencijolom da se prelije i izvan Srbije. Njihova snaga je u tome što su se kapilarno proširili – do djelova Srbije gdje je takav otpor bio nezamisliv, kao i do grupa koje su ranije bile pasivne, oblikujući stavove prema vlasti. Ovo je istaklo integritet akademske zajednice u Srbiji, koja je većinski stala uz studente – za razliku od od iskustva u Crnoj Gori, gdje je takva podrška tokom posljednjih studentskih protesta izostala.
Ipak, bez organizovanog političkog odgovora teško je zamisliti širu sistemsku transformaciju. Građanski bunt je sjeme promjene, studenti su uzdrmali režim i artikulisali potrebu za reformama i balansom vlasti. Imaju široku podršku, ali potrebna je politička artikulacija kako bi se sve to pretočilo u institucionalni okvir. Vjerujem da će ta artikulacija doći, u nekom obliku i kroz neke nove ljude. Pitanje je samo kada, ali je jasno da je Vučićeva piramida vlast na staklenim nogama i da je odbrojavanje njenog kraja počelo. Demokratski svijet to ne gleda bez emocije, iako su zvanične rekacije međunarodnih aktera za sad suzdržane upravo zato što ne vide ko može da zamijeni Vučića.
MONITOR: Region ubija korupcija, nalaz je nakon još jedne tragedije, ovog puta u Makedoniji. Kuda ide region?
ULJAREVIĆ: Korupcija je zajednički imenitelj gotovo svih skorašnjih tragedija u regionu, izazivajući ogorčenje i frustraciju građana i građanki. Manje vidljivo ali vrlo razorno – korupcija podriva institucije, normalizuje kriminalizaciju društva, potiskuje mlade i talentovane, urušava povjerenje i ugrožava samo tkivo zajednice.
Dok god političke strukture na vlasti korupciju dominantno vide kao alat za očuvanje moći, a ne kao direktnu prijetnju životima i dostojanstvu građana i građanki, region će se kretati unazad. Riječ je o sistemskom problemu, a ne samo o „lošim pojedincima“. Zato nije dovoljna promjena vlasti – potrebna je promjena kvaliteta političkih struktura.
Primjer Crne Gore pokazuje da ni dolazak tzv. „novih snaga“ nije donio poboljšanje. Naprotiv, mnogi su nastavili i intenzivirali loše prakse, a u brojnim segmentima pokazali veći stepen neodgovornosti, bahatosti i otvorenosti prema koruptivnom ponašanju.
Bez sistemske i dubinske promjene političke kulture, region ostaje talac istih obrazaca koji ga decenijama drže zarobljenim.
MONITOR: Nakon trageije na Cetinju, pa i uprkos ovdašnjim protestima, izostala je odgovornost ?
ULJAREVIĆ: To je tužan i porazan primjer neodgovornosti vlasti, čak i u trenucima najteže tragedije. Ovaj slučaj je posebno upečatljiv jer se radi o ponovljenom izostanku reakcije, nisu se izvukle lekcije iz prethodne tragedije na Cetinju niti je došlo do suštinskih, sistemskih promjena, kako u sektoru bezbjednosti, tako i u drugim povezanim oblastima.
Nalazi našeg CG Pulsa, iz marta ove godine, ukazuju da gotovo 60 posto građana i građanki smatra da neko mora snositi odgovornost za događaje od 1. januara, što podvlači potrebu za političkom i institucionalnom odgovornošću. Ovaj se stav ne odnosi na jednu demografsku, političku ili regionalnu grupu – već predstavlja šire društveno očekivanje. Odgovornost se u javnosti prvenstveno locira u državnim institucijama, a naročito u Upravi policije, dok se kao lično odgovorna figura najčešće pominje ministar unutrašnjih poslova. To sugeriše da se ovaj događaj ne percipira kao izolovani incident, već kao simptom sistemske disfunkcionalnosti unutar bezbjednosnog sektora.
Ni tri mjeseca kasnije vlast nije pokazala nikakav osjećaj odgovornosti. Zastrušujuće je i odsustvo empatije koju su pojedini predstavnici vlasti demonstrirali prema žrtvama ovog masakra.Počevši od toga da nijesu prisustvovali ni komemoraciji, ni sahranama stradalih, da ne ulazimo u to kako su se odnijeli prema onima koji su se trudili pobuditi kod njih osjećaj odgovornost ili empatiju.
MONITOR: Kako povratak Mila Đukanovića na političku scenu utiče na stanje u DPS-u, ali i generalno na političu scenu?
ULJAREVIĆ: Njegovo pozicioniranje na funkciji počasnog predsjednika DPS-a najviše govori o stanju unutar te partije, koja i dalje ne prepoznaje potrebu za unutrašnjom reformom, smjenom generacija i novim pristupom politici. Iako trenutno većina birača DPS-a podržava ovu odluku, nesumnjivo su time usporeni procesi nužni za redefinisanje partije.
Važno je ovo sagledati i šire. Šta god neko mislio o Đukanoviću, činjenica je da on već godinama nije na vlasti i da nema formalne poluge moći. Odgovornost za (ne)demokratizaciju društva danas leži na onima koji vrše vlast, a kojih ima dovoljno da, uz političku volju i konsenzus, mogu aktivno oblikovati otvoreno, evropsko i građansko društvo, kada bi zaista baštinili te vrijednosti i imali kapacitet da ih sprovedu. Njima je ova pozicija Đukanovića novi izgovor za nekompetentnost ili nedostatak političke hrabrosti.
Crna Gora danas stagnira zbog sadašnjih aktera koji ne pokazuju spremnost da (iz)grade funkcionalne institucije i kulturu odgovornosti, a to ponajmanje zavisi od DPS-a.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
7 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
MONITOR: U 2009. godini pojavila se Vaša knjiga „Akteri bez društva“, koja sumira efekte 20 godina od masovnije pojave organizacija civilnog društva. Da li je uticaj NVO u međuvremenu u nekom pravcu bitnije promijenjen i kako gledate na pojavu plenuma i zborova kao pokušaja direktne demokratije u Srbiji?
DVORNIK: Treba bitno razlikovati NVO-e i civilno društvo. Civilno društvo je prešutno u mnogo širem dijelu svijeta usvojeno kao oznaka za društvo koje se aktivno, ali bez borbe za vlast (kao partije) ili za neke regulativne funkcije (poput sindikata) postavlja prema “javnim stvarima”. Bilo sudionički, bilo javno kritički ili na druge načine. NVO-i su samo institucionaliziran vid organiziranja nekih od tih aktivnosti po modelu poduzeća, ali neprofitnog, bez nekog velikog aktivnog članstva. Utoliko, one su i jedan oblik otuđenja djelatnog potencijala od samog civilnog društva, često bliže fondacijama i državnim agencijama. One utječu više pregovaranjem s državnim institucijama nego javnom mobilizacijom.
Plenumi i zborovi izraz su nastojanja da građanke i građani zainteresirani za javna pitanja (dakle, civilno društvo) ostanu redovno okupljeni i aktivno prisutni. Održavanje takvog djelovanja traži veliku energiju i angažman, pa teško mogu postati stalan dio sistema. Sada su se u Srbiji neočekivano pokazali kao široko usvojena forma, ali nitko ne može prognozirati koliko će uspjeti. Zasad, potencijala ima.
MONITOR: Zagreb je sigurno zainteresovan za razvoj krize u BiH. Dok Milorad Dodik lamentira nad svojom borbom za prava Hrvata u BiH, šef HDZ-BiH Dragan Čović je Dodikov SNSD nazvao „prethodnim partnerom“.. Ko bi mogao biti „naredni partner“ Čoviću?
DVORNIK: HDZ se iz ideoloških razloga ne može odreći podrške “hrvatskom entitetu “, ali ekonomski i pragmatično-politički Hrvatska već i sada ima u BiH – uključujući RS – sasvim povoljnu situaciju za svoje, prije svega, ekonomske interese. Kako se BiH ipak postupno pluralizira i unutar etničkih “zajednica “, raste i broj mogućih kombinacija, a stvari ne poznajem dovoljno detaljno da bih mogao procijeniti kako će se one kretati.
MONITOR: Neizvjesnost američke spoljne politike sve se više osjeća. Kako ocjenjujete istovremeno taktiziranje EU sa SAD i širenje fronta „voljnih“ i jačanje pozicije Kira Starmera i UK u brizi za Ukrajinu i krizi transatlantskog partnerstva?
DVORNIK: O vanjskoj politici premalo znam, ali po dojmu iz medija čini se da je onima kojima je u interesu da EU postane djelatno tijelo a ne labava konfederacija nacionalnih vlada, ovo dobro došla prilika da razviju sistem odlučivanja na području obrane. Budući da Trumpova politika obezvređuje međunarodne organizacije – ne samo EU nego i NATO – te se zemlje konačno moraju organizirati same. Do toga je još daleko, ali je možda početak. Pogotovu ako se na putu oslobode dviju predrasuda – da je Rusija strahovito nadmoćan opasan neprijatelj, a da su SAD ipak još uvijek nekakav saveznik. Trumpova politika ne čini mi se toliko ekspanzionistička koliko bezobzirna spram ikakvih međunarodnih normi.
MONITOR: Tramp kaže da Putinu nije dao nikakav rok u vezi sa prekidom vatre u Ukrajini . Primirje u Gazi se ne obnavlja. I dalje se gine. Ima li šanse da UN preuzmu predvodništvo u efikasnijim mirovnim pregovorima?
DVORNIK: UN može djelovati samo ako postoji kompromis između SAD, Kine i Rusije – dakle zadugo nikako. Trumpova politika samo formalno nastupa kao da traži sporazuman prekid sukoba, ali pritom bezočno favorizira jače – Izrael i Rusiju – jer one više kontroliraju situaciju, čineći pritom ogromne zločine. Trumpova vrhuška po svemu sudeći svemu tome pristupa poslovno, radi političkog i ekonomskog profita, posve neimpresionirana ikakvim pravom i pravdom.
Sklapanje sporazuma poput ovog Hrvatske sa Albanijom i Kosovom nije čudno
MONITOR: Nedavno je sklopljen regionalni bezbjednosni sporazum između Hrvatske, Albanije i Kosova, što je naišlo na nezadovoljstvo i protest Beograda. Kako razumijete interese ove tri zemlje za ovakvom vrstom povezivanja- da li se radi i o interesu NATO, s obzirom da su Hrvatska i Albanija članice, a Kosovo nije?
DVORNIK: U paraleli s EU, nije čudno sklapanje takvih sporazuma, koji su dio postupnog integriranja u širi savez. Sličnih je npr. trgovinskih ili energetskih sporazuma već bilo s potencijalnim članicama EU. Oni mogu imati neki funkcionalan značaj, premda su često samo formalni, pa i simboličko ‘potvrđivanje identiteta’. NATO uglavnom ne zna što bi sa sobom, a neka racionalna reakcija na stvarnu opasnost od agresije (dakako-od Srbije, o Rusiji da ne govorimo) može postojati samo u glavama paranoidnih nacionalista.
Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici
MONITOR: Hrvatska je imala niz izbora 2024-25. Na čelu države je ostao dvojac Andrej Plenković-Zoran Milanović. A iznenađenje je koalicija HDZ sa Domovinskim pokretom. Možemo nije napravilo značajniji prodor. Zašto je hrvatska politička scena ukopana u jednu vrstu dvostranačja?
DVORNIK: Jer stupove političkog organiziranja još nije dotakao pluralizam: HDZ je utemeljen u nacionalizmu, SDP u potrebi za sigurnošću. Zbog toga u SDP-u više nije ostalo ništa od ljevice, ništa što ide dalje od defanzivne sigurnosti naspram nacionalističkog porobljavanja države, sa svim njenim institucijama, javnim službama, medijima. Liberalni centar se nije mogao razviti jer nema samostalne poduzetničke – kapitalističke klase.
Novije (za zapadni svijet već stare) alternative poput zelenih se probijaju sporo i mukotrpno, kako društvu postaje jasno da ono najpoželjnije – ekonomski prosperitet – ujedno ubija i potkopava prirodnu osnovu samog života. Većini je još uvijek na prvom mjestu materijalna sigurnost i potiskivanje sjećanja na siromaštvo.
Najviše je pluralizma, paradoksalno, na desnici, gdje niču stalno novi kandidati za ulogu nacionalnog šampiona, uvijek na istoj podlozi – talambasanja o nacionalnoj ugroženosti i zazivanja autoritarnog poretka. Samo su nekoć glavni neprijatelji, jedno žrtve unutrašnjeg nasilja tokom rata i nakon njega, bili Srbi, a danas su to izbjeglice iz siromašnih zemalja globalnog jugoistoka.
U tom otimanju oko uskog skupa nekih tobože temeljnih vrijednosti, najbliži su istodobno i najveći neprijatelji. HDZ-ov režim-primjerice, po svemu je sudeći odgovoran za smrt dvojice prvaka Stranke prava u 90-ima. Zbog toga se i može činiti da je koalicija s Domovinskim pokretom neobična, obzirom na žestinu međusobnih verbalnih napada. No, taj “pokret” nema ništa osim ekstremnije varijante ideologije HDZ-a i sada, kad ima udio u vlasti i mora zaboraviti ekstremizam, utopit će se u HDZ, a vlastitim aferama izgubiti privid čistoće. Kao što je već prije 30 godina doživio i sam HDZ. Jedina mu je šansa da sada iznutra ukazuje na korupcijske afere, ali tako ne može dugo opstati u koaliciji.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


PRIJAVA PROTIV BIVŠEG I AKTUELNOG VRHA UPRAVE CARINA: Zviždač o carinskim prevarama

ODLAZAK SVETLANE BROZ: Preko rijeke

Preteći vokali
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja