Ski centri Lokve, na planini Cmiljevici kod Berana, i samo koji kilometar dalje Turjak kod Rožaja, sasvim je izvjesno, neće raditi ni ove zimske sezone, a za to niko neće snositi odgovornost. Država za ove zimske centre kao da uopšte ne mari. Na spisku crnogorskih ski centara koji će ove godine dobiti pomoć resornog ministarstva za organizovanje skijaške sezone, koji je nedavno objavljen u medijima, nema ni Lokvi ni Turjaka. Kao da ne postoje.

Kada je riječ o Lokvama, ruski biznismen Alen Alikov, koji je ovaj ugostiteljski objekat i centar zimskih sportova kupio prije skoro osam godina, odavno je zaustavio investicije i odlučio da sve stavi na prodaju. Zašto – niko ne zna. Na jednom stranom internet sajtu osvanula je i cijena. Poslije početnih milion i po, sada se sve nudi za sedamsto hiljada eura. Kupca, ipak, nema.

„Rus je digao ruke od svega. Donekle je izvedena rekonstrukcija hotela, daleko od onoga što je obećavao, ali ipak nešto je urađeno”, kaže jedan od turističkih radnika.

Kupujući ski centar Lokve, Alikovu su usta bila puna lijepih želja i obećanja.

Kada je u jesen 2006. na javnoj licitaciji platio nešto više od 500 hiljada eura za hotel Lokve, Rus je izjavio da je taj posao samo „mini biznis”, koji će mu poslužiti kao baza za dalja investiranja u Berane i Crnu Goru.

„Cilj mi je da napravim jedan moderan skijaški centar po svim evropskim standardima, i da ga jakim marketingom učinimo atraktivnim. To će nam biti baza odakle ćemo tražiti partnere i interes gdje dalje da ulažemo”, kazao je Alikov.

On je ispričao kako mu hotelijerstvo i zimski turizam nijesu strani, te da njegova porodica na Kavkazu posjeduje ski centar i hotelski kompleks sa hiljadu ležajeva. Požurio je da obeća da će u ski centar Lokve već do kraja te, 2006. uložiti milion eura u rekonstrukciju, i da će spremno dočekati narednu zimsku sezonu, a kao prioritet u prvoj fazi za cilj je postavio sanaciju postojećih kapaciteta od 180 ležajeva. Za drugu fazu najavljivao je izgradnju zatvorenog bazena, fitnes centra i svih drugih pratećih sadržaja, koji bi garantovali visok kvalitet usluge.

U Beranama nije zaboravljeno ni njegovo obećanje da će svu radnu snagu potražiti među lokalnim stanovništvom, dok će samo rukovodeće kadrove i stručnjake dovesti iz Rusije, „ako i njih ne nađe u Crnoj Gori”. Ruski biznismen je pričao i kako planira da u ski centru na Cmiljevici razvije svojevrstan socijalni program za djecu koja su talentovana u zimskim sportovima. Dodao je da računa na tržište čitavog regiona, ali i na inostranu klijentelu. Sve je, međutim, ostalo na riječima.

„Nije teško vidjeti koliko je Rus uložio. Ski centar i hotel Lokve kupio je za 500 hiljada, a danas bi ga prodao za sedamsto hiljada. Priča se da je to u Crnoj Gori za njega sitno u odnosu na ono što ima u Rusiji, pa ne želi da na tome dalje gubi vrijeme i novac. Zašto je onda uopšte kupovao i zašto nas je zamajavao sedam-osam godina”, pita se sagovornik Monitora.

Ski centar Lokve, s istoimenim hotelom nalazi se na planini Cmiljevici, na nadmorskoj visini od 1350 do 1700 metara. Hotel je lociran odmah pored magistralnog puta za Rožaje, na četrnaestom kilometru od Berana. Svoj procvat doživljavao je osamdesetih godina, kada je predstavljao otkriće za turiste iz Vojvodine, koji su, skupa s Berancima, podigli čitavo vikend naselje u njegovoj neposrednoj blizini.

Uspijevao je da radi i devedestih godina, u vremenima krize i inflacije, sve do rata na Kosovu. Tada je neko odlučio da tu smjesti izbjeglice, kada je uglavnom uništen. Istina, od novca dobijenog izdavanjem hotela na Cmiljevici i u Andrijevici, u teškim godinama, preživljavalo je kompletno hotelsko-turističko preduzeće.

Zato je 2003. godine privatizacija ove kompanije dočekana s velikim nadama, ali se ispostavilo da društvo okupljeno oko firme Euroturist GMBH nije bilo ozbiljno. Sve je vrlo brzo otišlo na doboš i pod bankarske zapljene. Tako je i ski centar Lokve poslije velike agonije, prodat Rusu Alenu Alikovu. Ovu prodaju manjinski akcionari HTP smatraju, međutim, nezakonitom, makar kada su u pitanju djelovi objekta koji nijesu bili pod fiducijom Ministarstva finansija. Zbog toga su još prije dvije godine predali i krivične prijave.

Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma nedavno je saopšteno da će hotel Lokve biti stavljen u funkciju, ali nijesu precizirani rokovi ni način na koji će to biti učinjeno. Iz Ministarstva su podsjetili da je hotel Lokve u Beranama sa skijalištem ranije bio jedna od okosnica zimskog turizma, ali da nije u funkciji od 2005. godine.

,,Hotel i skijalište privatizovani su početkom 2007. godine, kada ih je kupila kompanija DOO HTP Ariana iz Berana. Ministarstvo i dalje ulaže napore kako bi hotel bio trajno stavljen u funkciju, a kroz komunikaciju s vlasnikom saznaje se da će hotel biti ponuđen na prodaju”, potvrđeno je iz ovog Ministarstva.

Monitor je i ranije pisao o tome kako po sjeveru Crne Gore zjape prazni sumnjivo privatizovani hoteli, kapaciteta između hiljadu i dvije hiljade ležajeva. U Beranama, osim Lokvi i hotela Jelovice, tužnu sudbinu doživljava i hotel Berane, s najljepšom terasom u kontinentalnom dijelu Crne Gore. Od ovakve žalosne sudbine hotel Komovi u Andrijevici, koji je nekada pripadao beranskom HTP Berane, spasio je kupovinom jedan ugostitelj iz ove malene varošice.

Nepodijeljeno je mišljenje da su partijska pripadnost i burazerski odnosi glavni razlog katastrofalnih privatizacija nekoliko preduzeća, ski centara, hotela i motela, kojima su se ponosili turistički poslenici i u drugim sjevernim gradovima. U Kolašinu, na primjer, ni poslije toliko godina ne rade dva nadaleko poznata motela – Babljak i Manastir Morača, dok je motel Crkvine tek nedavno otvoren.

U Bijelom Polju propada hotel Bijela rada, koji sada koriste samo studenti i profesori fakultetskih jedinica u ovom gradu. Zatvoreno je i poznato izletište Kisjele vode. Na Ribarevinama, najvećoj raskrnici puteva na sjeveru Crne Gore, privatizovan je i potom srušen poznati restoran koji je pripadao bjelopoljskom HTP Brskovo, a na tom mjestu nikada ništa nije napravljeno. Plav kao grad koji je prije pet decenija bilježio veću turističku posjetu od Budve, poslije privatizacije čuvenog hotelskog kompleksa Plavsko jezero ostao je bez i jednog kreveta. Rekonstrukcija hotelskog bisera, hotela Jezero, sa dvjesta pedeset kreveta, nikada nije okončana. Da li će i kada – niko ne zna, a radnici se i dalje preganjaju s vlasnikom oko potraživanja.

Ako se, ipak, fokusiramo na zimske ski centre, onda se valja podsjetiti da je rožajsko hotelsko-turističko preduzeće Turjak kupio Safet Kalić, preko preduzeća M-petrol koje je formalno bilo u vlasništvu njegove sestre. Kalići su od hotala Rožaje u centru grada napravili ekskluzivan turistički objekat, ali je on donedavno bio pod ključem i prepušten propadanju od kada je Safet u bjekstvu, a imovina zvanično oduzeta. Sada je taj hotel zakupio jedan od Safetovih bliskih prijatelja. Kalići nijesu, međutim, stigli da završe rekonstrukciju hotela Turjak na istoimenoj planini sa dvjesta pedeset kreveta, i dva ski lifta preko puta.

Izvjesno je samo da su zatvaranjem Lokvi i Turjaka prekinuti sjajni sportski trendovi u skijanju i u Beranama i u Rožajama, gradovima koji su oduvijek davali dobre takmičare u alpskim disciplinama. Već godinama nema škola skijanja, tako da je prekinuta tradicija i stvoren veliki jaz između iskusnih, sada već starih skijača, i najmlađih generacija, koje nadomak snijega i planina, ne znaju da skijaju.

Nejasno je samo, ako već ne mogu i nemaju načina da privole vlasnike da završe i otvore hotele na Lokvama i Turjaku, zašto resorno ministarstvo ne pomogne makar aktiviranje skijaških terena na ovim predivnim planinama, kojima neki zimski centri na spisku za pomoć Ministarstva turizma nijesu ni do koljena. Jedino je objašnjenje da su Lokve i Turjak previše udaljeni od Podgorice. Daleko od pogleda, daleko od srca.

Tufik SOFTIĆ