Povežite se sa nama

MONITORING

DA LI NAM JE SPORT BOLJI NEGO ŠTO ZASLUŽUJEMO: Nije zlato sve što sija

Objavljeno prije

na

Veliki uspjeh vaterpolista Crne Gore – srebrna medalja na Evropskom prvenstvu i olimpijska viza za predstojeće OI u Riju izborene su poslije velike borbe u beogradskoj Areni. Možda i neočekivano, u četvrtfinalu i polufinalu pobijeđani su Italijani i Mađari, dok je favorizovana Srbija, u finalu, skupa sa petnaest hiljada svojih navijača ,,drhtala” tri i po četvrtine…

A onda je medalja krenula kući. ,,Srebro zlatnog sjaja” ponovo je uzburkalo strasti i pružilo priliku dežurnim patriotama da ukažu na zavjeru mnogobrojnih neprijatelja. Tako su krađa, nepravda, otimačina… našle svoje mjesto u ovdašnjim naslovima.

,,Utisak je da su sudije bile najjači rival Crnogorcima”, pišu novine kojima je patriotizam postao smisao postojanja. Nezavisno od toga da li se juriša na zidine Dubrovnika, trgove Sarajeva, koš Holandije, gol Norveške i Danske (muški i ženski rukomet) ili Srbije (vaterpolo). Uzrok poraza, uglavnom, nije do nas. Sudije i(li) izdaja.

I kako sada, nakon svega što smo slušali i (manje) gledali na javnom servisu i u paradržavnim medijima, da postavimo jedno, čini se, očigledno pitanje: ,,A šta ako su najjači rivali Crnogorcima u bazenu bili – Crnogorci van njega”.

Zanemarimo na čas želju Italije da se vrati na svjetski vaterpolo vrh, i sav novac i uticaj koji su uložili u ostvarenje te želje. Pokušajmo da ignorišemo infrastrukturu koju Mađarska decenijama gradi – u naumu da sačuva svoje mjesto u svjetskom vaterpolu: Budimpešta ima više bazena (105) nego što u Crnoj Gori ima profesionalnih igrača našeg najtrofejnijeg kolektivnog sporta (u muškoj konkurenciji).

Ostavimo, zato, po strani i priču o tome ,,šta bi bilo kad bi bilo”, odnosno kako bi minuli duel vaterpolo reprezentacija Srbije i Crne Gore izgledao kada bi svi Budvani, Kotorani i Novljani igrali za istu reprezentaciju – onu kojoj Budva, Kotor i Herceg Novi pripadaju.

I postavimo najjednostavnije moguće pitanje – čime smo mi to, kao država, zaslužili evropske i svjetske medalje u vaterpolu, rukometu, atletici, borilačkim sportovima… Prošlog vikenda, i najveći laici su to vidjeli, srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu osvojila je jedina reprezentacija iz vaterpolo elite koja nema adekvatno popunjena dva od šest igračkih pozicija u prvoj postavi (fale nam dominantni centri i ljevoruki bekovi).

Kako je to moguće pita vas novinar koji u familiji, poprilično brojnoj doduše, ima tri ljevoruka momka? Da se ne mučite tražeći odgovor: vaterpolo reprezentacija Crne Gore sastavljena je isključivo od igrača iz Bokokotorskog zaliva i Budve. Na tom prostoru nalaze se svih pet klubova (Jadran, Primorac, Cataro, Bijela i Budva) i, bezmalo, svi zatvoreni bezeni u Crnoj Gori u kojima se može odigrati vaterpolo utakmica (onaj jedan izuzetak je u Nikšiću). Možete vi, dakle, biti svjetski talenat u rangu Mlađana Janovića ili Borisa Zlokovića, ali ako ste rođeni u Baru, Ulcinju, Podgorici, Bijelom Polju, Beranama, Pljevljima – svoje umijeće možete demonstrirati samo ljeti – u obližnjoj rijeci.

Razumljivo je zato što je reprezentacija Crne Gore bila ubjedljivo najstarija u Beogradu. Nasljednika nema na vidiku. Vaterpolo stručnjaci upozoravaju kako ,,svi imaju mlade igrače već odavno uključene u reprezentativne selekcije, i one koji čekaju da uđu. U tom segmentu mi smo najlošiji…”.

Nakon što su nam ajkule, samo godinu poslije državnog osamostaljenja, donijele prvu reprezentativnu medalju – ujedno i zlatnu – sa Evropskog prvenstva u Malagi 2007. godine, crnogorski vlastodršci su obećali, kroz usta Miomira Mugoše, tadašnjeg gradonačelnika Podgorice, ne jedan, nego pet bazena.

,,Bazene radimo u dvorištu OŠ Vlado Milić u Donjoj Gorici, u Tološkoj i Zlatičkoj šumi, na brdu Gorica, na Starom aerodromu. Nećemo improvizovati, bazeni će biti napravljeni prema najsavremenijim standardima”, ne trepćući okom nabrajao je gradonačelnik Mugoša. Ništa od obećanog nije ispunjeno. Nikad više nije ni pomenuto. Doduše, pri Đukanovićevom Univerzitetu Donja Gorica, preduzeće Tomislava Čelebića sprema zatvoreni bazen.

,,Više je nego jasno da su nam bazeni u očajnom stanju i da je to limitirajući faktor razvoja vaterpola”, objašnjava Petar Porobić, prvi selektor a danas direktor Vaterpolo i plivačkog saveza Crne Gore, ,,VPSCG je na tim bazenima gost iako nam klubovi omogućavaju da ne plaćamo termine na njima. Jednostavno, ne vidim kako bismo mogli da uređujemo tuđu kuću. Nažalost, mi smo jedan od rijetkih saveza koji nema svoj bazen”, nastavlja Porobić upozoravajući da su klubovi ,,u katastrofalnom stanju (osim donekle Jadran), što je više nego jasno u vaterpolo vodama Crna Gore”.

Konačno, Porobić objašnjava da VPSCG iz državnog budžeta, preko Uprave za sport i mlade, dobija sredstva od približno 250.000 eura. ,,To može da omogući da se obezbijede samo smještaj i prevoz za naše tri-četiri selekcije na godišnjem nivou”. Sve ovo, na neki način, potvrđuje i jučerašnja (srijeda) vijest iz Kotora – SO ovog grada nagradiće evropske vicešampione sa po hiljadu eura!? Ostali, za sada makar, ne obećavaju ni toliko.

Hajde da ove iznose – 250.000 odnosno hiljadu eura – ne stavljamo u kontekst priče o Limenci, koja će državni budžet koštati desetak miliona (s tim novcem bi VPSCG funkcionisao narednih 50 godina). Umjesto toga sjetimo se, primjera radi, premijerove opsesije košarkom – više klupskom nego reprezentativnom – i ogromnog novca koji je svojevremeno potrošen kako bi Budućnost uz pomoć Beograđana na privremenom radu u Podgorici (Dejan Tomašević, Dejan Milojević…) nadigrala Partizan u prvoj ligi tzv. SRJ.

Javna je tajna kako su djelići profita iz tadašnjeg duvanskog tranzita omogućili da se pojedini igrači plaćaju i po 800 hiljada maraka po sezoni (u to vrijeme bili su to ugovori među najjačih deset u Evropi). Zauzvrat, nijesmo dobili ništa.

A zamislimo da je dio tog novca – baš negdje u to vrijeme – uložen u afirmaciju i promociju budućih teniskih zvijezda Jelene Janković, Ane Ivanović i Novaka Đokovića. A da je zauzvrat, recimo, makar jedno od njih osvajalo masterse pod zastavom zemlje u kojoj su rođeni njihovi očevi, đedovi, prađedovi.

Već je (ne)sportski kliše: zamislite crnogorsku Dejvis kup reprezentaciju u kojoj igraju Novak Đoković (Srbija) i Miloš Raonić (Kanada). Ali da se mi manemo klišea: zamislite da je u jesen 2008. godine sportski svijet ostao zatečen saznanjem da je crnogorski plivač Matija Jauković oborio svjetski rekord na 50 metara leptir stilom u malim bazenima. Ali nije bilo tako. Zahvaljujući, kako se ono kaže, Vladi Crne Gore i resornom ministarstvu, svjetski rekord je oborio australijski plivač Mat Jauković, porijeklom iz Crne Gore. Mladić koji je, prethodno, duže od godinu dana molio i kumio plivačke vlasti zemlje u kojoj je rođen, i za koju je kao tinejdžer plivao, da ga prime pod svoju zastavu na svjetskom prvenstvu u Melburnu i OI u Pekingu. To je zadovoljstvo trebalo da nas košta nekih 30 hiljada eura godišnje, koliko je iznosila Jaukovićeva plivačka stipendija u Australiji. Nako je procijenio da se ta investicija ne isplati.

Nije u pitanju ista osoba, ali jeste isti karakter: Jednog od najtalentovanijih evropskih košarkaša današnjice otjerali smo da igra za reprezentaciju Španije. Nikola Mirotić, sadašnji igrač Čikago bulsa, kao 15-godišnjak otišao je u Španiju iz podgoričke škole košarke Džoker, koju vodi Jadran Vujačić. Dok smo mi tragali za američkim basketašima na popust njega je ugrabio madridski Real. I pored toga, njegova spremnost da igra za reprezentaciju Crne Gore nije dovođena u pitanje. ,,Sve dok jednog dana”, pisale su Vijesti, ,,jedan ne previše bitan lik iz crnogorske košarke, koji uzgred nema ni direktne veze sa Košarkaškim savezom, nije rekao Mirotićevom ocu: Sudbina Vašeg sina je u mojim rukama. To je bila kap koja je prelila čašu. Mirotić je prihvatio poziv selektora mlade reprezentacije Španije Huana Antonija Orenge…”.

Nakon Olimpijade u Londonu Mirotić je saopštio medijima da želi da igra za crnogorsku reprezentaciju. U Košarkaškom savezu Crne Gore (KSCG) kao da nijesu htjeli ni da čuju za tu opciju. Danilo Mitrović, nekadašnji kontrolor duvanskog tranzita a danas direktor svih košarkaških reprezentacije, kazao je kako on ne vjeruje u iskrenost Mirotićeve izjave. ,,Mirotić je ljut na špansku federaciju što nije otišao na Olimpijske igre. Vjerovatno je to rekao iz revolta”, podučio nas je Mitrović.

Uglavnom, prošle godine Nikola Mirotić je sa Španijom osvojio evropsko zlato. Naši se nijesu kvalifikovali na završni turnir.

Trenutno se u Realu i Barseloni nalaze još 3-4 podgorička tinejdžera iz Džokera. Iz prve ruke – ovdašnje košarkaške bogove (a neki od njih jedva da razlikuju koš i gol) baš i nije briga u čijem dresu će ti momci graditi svoju reprezentativnu karijeru.

A kada već pominjemo evropsko zlato sa košarkaškom reprezentacijom Srbije osvojile su i Novljanke Ana i Milica Dabović…

Da se vratimo vaterpolu, sudijskim i ostalim nepravdama. ,,U ovom momentu, s obzirom na to koliko je bazena, problem je sastaviti i mlađe selekcije”, oprezan je Petar Porobić.

Sluti li to da dolaze vremena kada ćemo se sa čežnjom sjećati utakmica koje smo izgubili zahvaljujući sudijskim greškama?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Joanikije  Mićović je nakon izbora za mitroplita ostao vjeran ideji i srpskog i ruskog sveta. Od šestorice arhijereja potpisnika pisma, kojim su dali podršku studentima u Srbiji, Joanikijev potpis je izazvao najviše iznenađenja, kako kod javnosti, tako i kod beogradskih vlasti

 

 

Kako raste nervoza srbijanskog režima zbog studentskih protesta u zemlji i povećanja uloga i tenzija u Bosni, usljed protivustavnih mjera vlasti u Banja Luci, dio arhijereja Srpske crkve (SPC) je opet javno oponirao beogradsku centralu (i svjetovnu i duhovnu). Mitropoliti njemački Grigorije Durić, crnogorski Joanikije Mićović, žički Justin Stefanović, hercegovački Dimitrije Rađenović i episkopi zapadnoamerički Maksim Vasiljević i istočnoamerički Irinej Dobrijević uputili su krajem februara otvoreno pismo javnosti. Reakcija je uslijedila nakon “različitih optužbi na račun studenata” režimskih medija ali i “crkvenih velikodostojnika…i putem zvaničnih glasila SPC”. Šestorica su pozvala na “poštovanje studenata i njihove pravedne i dostojanstvene borbe, kao i na odgovorno izražavanje i izveštavanje”. Usprotivili su se njihovom “dehumanizovanju”, “ponižavanju”,  “stavljanju u kontekst ‘obojene revolucije’“ i “srpskih ustaša“. Studentima je epitet “ustaša” stigao nekoliko dana ranije sa portala Eparhije kruševačke u kojoj stoluje, režimu odani, David Perović. U svom tekstu mitropolit David je podržao tezu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da je studentski protest zapravo „obojena revolucija“. U tvrdio je da studenti imaju mentore “koji ih obučavaju kako da postanu ‘srpske ustaše’ i novi zlodusi Lubjanke (sjedište zloglasnog KGB-a ispod koga je i zatvor)“.

Mitropolit David je slovio za nasljednika Amfilohija Radovića kao kandidat Vučića i Irineja Bulovića, moćnog episkopa bačkog i uzdanicu Kremlja. Vlada premijera Zdravka Krivokapića nije bila za to rješenje i, uz lobiranje pojedinih uticajnih zapadnih ambasadora kod Vučića, ishodovano je  da Joanikije preuzme Mitropoliju crnogorsko – primorsku (MCP).  Vučić i Patrijaršija su ukinuli Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, uklonili mitropolitu titulu arhiepiskopa cetinjskog i sve ostale oblike autonomije koje je Amfilohije posljednjih godina počeo omeđavati u odnosu na Beograd i Vučića. Vučićev odboj prema Joanikiju je dodatno pojačan njegovim odbijanjem da predsjedniku Srbije dozvoli održati govor na sahrani u Podgorici budući da je za života s Amfilohijem bio u lošim odnosima. Vučić je javno negirao da je tražio da govori. Monitor je tada pisao da je imao uvid u brojne tekstualne poruke savjetnika predsjednika poslatih Joanikijevom najbližem okruženju u kojima se, maltene prijeteći, insistiralo da se Vučiću da riječ.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ozbiljan, zahtjevan i vrlo odgovoran posao, rad Odbora je oročen na tri mjeseca, sa mogućnošću produženja od 15 dana. Kako će se u tako kratkom roku uraditi ono što nova vlast nije uspjela za posljednje četiri godine, ostaje da se vidi. Za sada javnost nije detaljnije obavještena ni o načinu njegovog rada

 

 

 

Za šefa Anketnog odbora koji će se baviti istraživanjem politički motivisanih ubistava i napada na novinare i intelektualce iza kojih navodno stoje policijski službenici poznati kao Crne trojke,
Demokratska partija socijalista (DPS) predložila je šefa svog poslaničkog kluba Andriju Nikolića.DPS je to učinio nakon što im je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio dopis u kom je naveo da imaju pravo da, kao najjača opoziciona stranka, predlože da čelnik odbora bude jedan od njihova dva člana tog tijela. Za drugog člana predložili su poslanika Oskara Hutera.

Iz DPS-a su razjasnili da pristanak da učestvuju u radu anketnog odbora ne znači povratak redovnom radu u Skupštini. Ponovili su svoj stav da je formiranje Anketnog odbora izraz političke nemoći trenutne vlasti da obezbijedi efikasan i nezavisan rad institucija. Pojašnjavaju da su se za učešće u radu odlučili da ne bi ostavljali prostor manipulacijama da nemaju političku volju ili institucionalnu odgovornost da se uključe u razgovor o događajima koji će biti u fokusu rada ovog parlamentarnog radnog tijela.

Odgovornost za nepočinstva čelnika ove partije tokom trodecenijske vladavine još uvijek nije institucionalno utvrđena.

Mandić je ranije najavljivao da će to tijelo voditi poslanik opozicione Ujedinjene Crne Gore Vladimir Dobričanin. Opozicija je poručivala da neće učestvovati u radu odbora ako ga Dobričanin bude vodio, uz opasku da on kao i njegova partija nijesu opozicioni već su dio vlasti.

Pet članova anketnog odbora biraće Administrativni odbor iz opozicije, a pet iz vladajuće većine.

Odluku o formiranju Anketnog odbora Skupština je donijela 20. februara – bez prisustva opozicije i rasprave. Najavljeno je da će se odbor baviti istragama slučajeva ubistva nekadašnjeg saveznog ministra odbrane Pavla Bulatovića i bivšeg urednika lista Dan Duška Jovanovića, policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića, te o slučajevima napada na novinareTufika Softića, Oliveru Lakić, Željka Ivanovića, torturom u slučajevima Orlov let i Lim

Mandić je otvarajući ove bolne teme poručio da se ne radi o političkoj priči niti prostoj proceduri već o „istorijskoj odluci“. Obećao je i rezultate kojima će se Crnoj Gori vratiti dostojanstvo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠTA UTIČE NA VISOKE CIJENE U NAŠIM TRGOVINAMA: Između njive i trpeze – država kupi kajmak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijeru Spajiću ponovo je zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje  konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone

 

 

Jednonedjeljni bojkot najvećeg trgovinskog lanca u Crnoj Gori (Voli), uz brojne polemike koje je izazvao, doprinio je makar jednom: proširio se fokus priče o previsokim cijenama i maržama u maloprodaji. Sada se, makar uz manjak preciznih podataka, pažnja pomjerila i na proizvođačke cijene, domaće i uvozne, marže uvoznika i veletrgovaca i, konačno, na poziciju države u lancima snabdijevanja i podjeli zarade ostvarene u razlici između proizvodne i prodajne cijene.

Zanimljiva je pozicija države, odnosno Vlade, u aktuelnom sukobu kupaca nezadovoljnih previsokim cijenama i trgovačkih lanaca stiješnjenih, kako tvrde, visokim troškovima nabavke i velikim državnim dažbinama. Ako bi zbog bojkota potrošača ili iz nekih drugih razloga koji sada nijesu vidljivi ni na horizontu, maloprodajni lanci značajnije snizili svoje cijene, zadržavajući profit od nekih tri odsto (zvanični podaci), država bi se našla u ozbiljnim finansijskim problemima.

Prema računici koju nam je predočio Miloš Vuković, izvršni direktor Fideliti konsaltinga, Vlada je prošle godine na ime poreza na dodatu vrijednost (PDV) prihodovala 1,22 milijarde eura. Još 370 miliona donijela joj je naplata akciza, dok je na ime poreza na međunarodnu trgovinu i transakcije u državnu kasu ušlo još 60 miliona. Ukupno, 1,65 milijardi eura ili, približno, dvije trećine  budžetskih prihoda.

Vlada očekuje da će se tokom ove godine, na ime istih prihoda, u državnu kasu sliti makar 200 miliona više. Uslov za ostvarenje tih planova je da potrošnja nastavi da raste a da cijene ne budu bitno niže od aktuelnih. U suprotnom, mrka kapa za državnu kasu. A možda i za neke od  onih koji se iz nje finansiraju preko isplate plata, penzija, ugovora o djelu, izvođača kapitalnih investicija… Samo bi zajmodavci zadovoljno trljali ruke.

Međutim, računica ima i drugi dio. Vuković  pomenutih 1,65 milijardi državnog prihoda od PDV-a i akciza stavlja u srazmjeru sa ličnom potrošnjom građana koja, prema podacima Monstata, iznosi 5,5 hiljada eura godišnje (u prosjeku). Rezultat kaže da više od 30 odsto te potrošnje završi u državnoj kasi. Preciznije, da svaki stanovnik Crne Gore, plaćajući PDV i akcize tokom svakodnevnih kupovina, u državnu kasu tokom godine proslijedi, u prosjeku, 1.800 eura. “Proizilazi da država ima veću maržu od trgovinskih lanaca”, zaključuje osnivač Fideliti konsaltinga.

Tih 1.800 eura predstavljaju iznos identičan sa tri minimalne neto zarade. Proizilazi pride, pošto se Monstatova računica o prosječnoj ličnoj potrošnji ne odnosi samo na građane koji imaju redovna primanja (plate ili penzije), već i na one bez njih,  da zapošljeni i penzioneri, preko modela oporezivanja potrošnje svih članova njihovog domaćinstva, državi daju još veći dio ličnih prihoda.

Otud je konstituentima vladajuće većine jasno da, uz postojeće troškove života, njihov rad ne može dobiti prelaznu ocjenu. Posebno kada je najveći dio priče o uspjesima Vlade Milojka Spajića zasnovan na tvrdnjama da je, povećanjem plata i penzija, značajno povećan standard građana Crne Gore. Dok svaki odlazak u trgovinu tu priču dovodi u pitanje.

Zato nam sada izgleda kako su uhvaćeni u tamnom vilajetu vlastitog populizma. Utiču li svojim odlukama na pad cijena u maloprodaji imaće zadovoljnije građane ali će u državnoj kasi faliti još više novca za plaćenje sve većih obaveza. Na drugoj strani, nastavi li se dalji rast troškova života – kao što to obećava i najavljena stopa ovogodišnje inflacije od oko četiri odsto (pokazalo se da cijene hrane u Crnoj Gori rastu brže od zvanične stope inflacije) – imaće sve nezadovoljnije građane/glasače. Šta god urade, neće biti bez glavobolje. Ni oni ni mi.

Da se vratimo cijenama. I pomalo neobičnoj situaciji u kojoj nam se vlasnik najvećeg maloprodajnog lanca u Crnoj Gori Dragan Bokan žali na činjenicu da je “sve poskupjelo”, premijer podržava bojkot trgovina, dok resorni podpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj ubjeđuje javnost da je akcija limitirane cijene “ubjedljivo uticala na stabilizaciju cijena osnovnih životnih namirnica, kao i na ukupnu nisku stopu inflacije”. Pa na šta se to onda, i kome, žalimo?

Prema podacima Monstata, cijene hrane u Crnoj Gori povećane su u periodu od 2021- 2024. za 41 odsto, znatno više od ukupne inflacije koja je, u istom periodu, iznosila 30,5 odsto. Najviše su, prema tim podacima, poskupjeli mlječni proizvodi i  jaja (blizu 50 odsto) pa meso (skoro 40 odsto), dok su najmanje porasle cijene voća (21,5 odsto).

Rast cijena hrane je globalna pojava, dok su pandemija i rat u Ukrajini, pokazalo se, glavni izgovori. Međutim, prema izvještaju Oksfama iz 2023, koji nosi naslov Profitiranje od bola, na tome skoku cijena ekstremno je profitiralo”samo četiri do šest” dominantnih firmi koje, zaključili su, globalno kontrolišu svaki aspekt prehrambene industrije, od proizvodnje poljoprivrednih mašina do izrade farmaceutskih proizvoda za životinje. U tom izvještaju piše kako su baroni hrane „maksimalno iskoristili sveobuhvatne krize kako bi još jače stisli svaku kariku u industrijskom lancu ishrane”, dok su time, uz potrošače, podrivena i “prava seljaka, malih zemljoposjednika, ribara i stočara koji proizvode hranu za svoje zajednicee”. Na drugoj strani, ti su baroni hrane  uvećavali svoje bogatstvo, između 2020. i 2022. godine, za milijardu dolara na svaka dva dana.

Jedina moguća odbrana od te pošasti je domaća proizvodnja hrane. A ona je u Crnoj Gori – u padu. Pride, kada uvoznicima dozvole da ubiju proizvodnju neke poljoprivredne kulture, ovdašnje vlasti zadrže uvedene carine. Da krajnji potrošači, prilikom kupovine uvezenih proizvoda, još jedan dio svog novca proslijede državi. Na jedan takav slučaj podsjetio je Nik Đeljošaj. Nakon konstatacije Miloša Vukovića (Reflektor, TV Vijesti) da smo 2019. mogli da kupimo gajbu domaćeg paradajza za 1,5 euro, a sada za te pare ne možemo kupiti ni jedan kilogram, Đeljošaj je najavio da će Vlada, pošto domaće proizvodnje paradajza više nema (besmisleno je proizvoditi gubitke) razmotriti mogućnost ukidanja postojeće carine od 30 euro centi po kilogramu.

Potpredsjednik Vlade dodatno nas je obradovao najavom mogućeg smanjenja stope PDV-a na voće i povrće. I ta najava je iznuđena, pošto je ovdašnja javnost od trgovaca saznala da su stope PDV-a koje se u Crnoj Gori obračunavaju na voće, povrće i  ribu preko četiri puta veće od onih u Hrvatskoj, kao najbližoj članici EU (21 naspram pet odsto). Opet, ta nas najava vraća na postavljeno pitanje: kolike gubitke u prihodima ovogodišnjeg budžeta Vlada smije sebi dozvoliti a da to ne proizvede potrebu dodatnog i neplaranog zaduženja?

Iz Volija pod bojkotom dobili smo i podatak da približno 900 proizvoda sa njihovih rafova u svojoj cijeni, uz PDV, sadrži i dodatne državne namete (carine, akcize) koji utiču na konačnu cijenu proizvoda. Država na te prozivke uglavnom ćuti, baš kao i ostali trgovinski lanci koji se, valjda, nadaju da se neće naći pod bojkotom ukoliko budu dovoljno tihi. I, eventualno, prošire katalog proizvoda na cjenovnim akcijama.

Sa aktuelnom skupoćom nije se tako lako izboriti.

Analiza Ekonomskog fakulteta u Podgorici, urađena prošle godine na inicijativu Privredne komore, pokazala je da su marže uvoznika i veletrgovaca slične ili čak veće od onih koje se zaračunavaju u maloprodaji. Dok im je ostvarena profitna stopa znatno veća. Prema tim podacima, prosječna bruto marža uvoznika, distributera i veleprodavaca u 2021. godini iznosila je 19,92 odsto, u 2022. – 19,48, a u 2023. godini je narasla na 23,54 odsto.  Paralelno, rasla je čista zarada koja je u svakoj od analiziranih godina bila značajno veća od stopa profita kod maloprodajnih lanaca. Prosječna profitna neto marža uvoznika i distributera u 2021. godini iznosila je 3,62 odsto, u 2022. bila je 3,34 odsto da bi u 2023. narasla na 5,6 odsto, konstatuje se u Analizi.

Rasle su dakle: nabavne cijene, troškovi transporta, povećale su se marže uvoznika i veleprodavaca, država je dosljedno ubirala svoj dio kolača, a ponegdje dodala i nove namete. Vlasnici maloprodajnih lanaca su, uglavnom, zadržali ili donekle smanjili svoje marže ali im je to, zbog većih cijena, donosilo veći prihod i profit.

“Glavni razlog rasta cijena prehrambenih proizvoda u periodu 2021-2023. godine je povećanje proizvođačkih i uvoznih cijena, dok je povećanje marži kod velikih trgovaca izazvano rastom bruto troškova za zarade koji je u 2024. u odnosu na 2021. godinu bio veći prosječno za 42 odsto i pored smanjenja dažbina na zarade”, navodi se u Analizi. Uz konstataciju da je produktivnost za to vrijeme – padala.

Pokazalo se da su detalji Analize Ekonomskog fakulteta najviše pogodili premijera Milojka Spajića. Dokument je nazvao “sramotnim” i, gostujući u Uniji poslodavaca,  najavio: “Popričaću sa tim ljudima koji su je radili, jer je to čista laž”.

Premijeru je ponovo zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje – praktično do jedne – konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone. Jednako, analitičari smatraju da će Evropa sad 2 cijene pogurati u istom smjeru – na gore – samo nešto manjim intenzitetom.

Premijerova ljutnja teško da može spriječiti dalji rast cijena. Mada, možda, može uticati na to da neke druge važne teme ostanu van fokusa javnosti. Recimo, podaci Uprave prihoda koji pokazuju da tri četvrtine zapošljenih u Crnoj Gori prima platu manju od prosječne. Dok se polovina njih nalazi između dva vladina minimalca (600 i 800 eura). Upravo te ljude, uz penzionere i nezaposlene, najviše pogađaju visoke cijene osnovnih životnih namirnica. Dok vlada sprema analize. I skida kajmak.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo