Veliki uspjeh vaterpolista Crne Gore – srebrna medalja na Evropskom prvenstvu i olimpijska viza za predstojeće OI u Riju izborene su poslije velike borbe u beogradskoj Areni. Možda i neočekivano, u četvrtfinalu i polufinalu pobijeđani su Italijani i Mađari, dok je favorizovana Srbija, u finalu, skupa sa petnaest hiljada svojih navijača ,,drhtala” tri i po četvrtine…
A onda je medalja krenula kući. ,,Srebro zlatnog sjaja” ponovo je uzburkalo strasti i pružilo priliku dežurnim patriotama da ukažu na zavjeru mnogobrojnih neprijatelja. Tako su krađa, nepravda, otimačina… našle svoje mjesto u ovdašnjim naslovima.
,,Utisak je da su sudije bile najjači rival Crnogorcima”, pišu novine kojima je patriotizam postao smisao postojanja. Nezavisno od toga da li se juriša na zidine Dubrovnika, trgove Sarajeva, koš Holandije, gol Norveške i Danske (muški i ženski rukomet) ili Srbije (vaterpolo). Uzrok poraza, uglavnom, nije do nas. Sudije i(li) izdaja.
I kako sada, nakon svega što smo slušali i (manje) gledali na javnom servisu i u paradržavnim medijima, da postavimo jedno, čini se, očigledno pitanje: ,,A šta ako su najjači rivali Crnogorcima u bazenu bili – Crnogorci van njega”.
Zanemarimo na čas želju Italije da se vrati na svjetski vaterpolo vrh, i sav novac i uticaj koji su uložili u ostvarenje te želje. Pokušajmo da ignorišemo infrastrukturu koju Mađarska decenijama gradi – u naumu da sačuva svoje mjesto u svjetskom vaterpolu: Budimpešta ima više bazena (105) nego što u Crnoj Gori ima profesionalnih igrača našeg najtrofejnijeg kolektivnog sporta (u muškoj konkurenciji).
Ostavimo, zato, po strani i priču o tome ,,šta bi bilo kad bi bilo”, odnosno kako bi minuli duel vaterpolo reprezentacija Srbije i Crne Gore izgledao kada bi svi Budvani, Kotorani i Novljani igrali za istu reprezentaciju – onu kojoj Budva, Kotor i Herceg Novi pripadaju.
I postavimo najjednostavnije moguće pitanje – čime smo mi to, kao država, zaslužili evropske i svjetske medalje u vaterpolu, rukometu, atletici, borilačkim sportovima… Prošlog vikenda, i najveći laici su to vidjeli, srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu osvojila je jedina reprezentacija iz vaterpolo elite koja nema adekvatno popunjena dva od šest igračkih pozicija u prvoj postavi (fale nam dominantni centri i ljevoruki bekovi).
Kako je to moguće pita vas novinar koji u familiji, poprilično brojnoj doduše, ima tri ljevoruka momka? Da se ne mučite tražeći odgovor: vaterpolo reprezentacija Crne Gore sastavljena je isključivo od igrača iz Bokokotorskog zaliva i Budve. Na tom prostoru nalaze se svih pet klubova (Jadran, Primorac, Cataro, Bijela i Budva) i, bezmalo, svi zatvoreni bezeni u Crnoj Gori u kojima se može odigrati vaterpolo utakmica (onaj jedan izuzetak je u Nikšiću). Možete vi, dakle, biti svjetski talenat u rangu Mlađana Janovića ili Borisa Zlokovića, ali ako ste rođeni u Baru, Ulcinju, Podgorici, Bijelom Polju, Beranama, Pljevljima – svoje umijeće možete demonstrirati samo ljeti – u obližnjoj rijeci.
Razumljivo je zato što je reprezentacija Crne Gore bila ubjedljivo najstarija u Beogradu. Nasljednika nema na vidiku. Vaterpolo stručnjaci upozoravaju kako ,,svi imaju mlade igrače već odavno uključene u reprezentativne selekcije, i one koji čekaju da uđu. U tom segmentu mi smo najlošiji…”.
Nakon što su nam ajkule, samo godinu poslije državnog osamostaljenja, donijele prvu reprezentativnu medalju – ujedno i zlatnu – sa Evropskog prvenstva u Malagi 2007. godine, crnogorski vlastodršci su obećali, kroz usta Miomira Mugoše, tadašnjeg gradonačelnika Podgorice, ne jedan, nego pet bazena.
,,Bazene radimo u dvorištu OŠ Vlado Milić u Donjoj Gorici, u Tološkoj i Zlatičkoj šumi, na brdu Gorica, na Starom aerodromu. Nećemo improvizovati, bazeni će biti napravljeni prema najsavremenijim standardima”, ne trepćući okom nabrajao je gradonačelnik Mugoša. Ništa od obećanog nije ispunjeno. Nikad više nije ni pomenuto. Doduše, pri Đukanovićevom Univerzitetu Donja Gorica, preduzeće Tomislava Čelebića sprema zatvoreni bazen.
,,Više je nego jasno da su nam bazeni u očajnom stanju i da je to limitirajući faktor razvoja vaterpola”, objašnjava Petar Porobić, prvi selektor a danas direktor Vaterpolo i plivačkog saveza Crne Gore, ,,VPSCG je na tim bazenima gost iako nam klubovi omogućavaju da ne plaćamo termine na njima. Jednostavno, ne vidim kako bismo mogli da uređujemo tuđu kuću. Nažalost, mi smo jedan od rijetkih saveza koji nema svoj bazen”, nastavlja Porobić upozoravajući da su klubovi ,,u katastrofalnom stanju (osim donekle Jadran), što je više nego jasno u vaterpolo vodama Crna Gore”.
Konačno, Porobić objašnjava da VPSCG iz državnog budžeta, preko Uprave za sport i mlade, dobija sredstva od približno 250.000 eura. ,,To može da omogući da se obezbijede samo smještaj i prevoz za naše tri-četiri selekcije na godišnjem nivou”. Sve ovo, na neki način, potvrđuje i jučerašnja (srijeda) vijest iz Kotora – SO ovog grada nagradiće evropske vicešampione sa po hiljadu eura!? Ostali, za sada makar, ne obećavaju ni toliko.
Hajde da ove iznose – 250.000 odnosno hiljadu eura – ne stavljamo u kontekst priče o Limenci, koja će državni budžet koštati desetak miliona (s tim novcem bi VPSCG funkcionisao narednih 50 godina). Umjesto toga sjetimo se, primjera radi, premijerove opsesije košarkom – više klupskom nego reprezentativnom – i ogromnog novca koji je svojevremeno potrošen kako bi Budućnost uz pomoć Beograđana na privremenom radu u Podgorici (Dejan Tomašević, Dejan Milojević…) nadigrala Partizan u prvoj ligi tzv. SRJ.
Javna je tajna kako su djelići profita iz tadašnjeg duvanskog tranzita omogućili da se pojedini igrači plaćaju i po 800 hiljada maraka po sezoni (u to vrijeme bili su to ugovori među najjačih deset u Evropi). Zauzvrat, nijesmo dobili ništa.
A zamislimo da je dio tog novca – baš negdje u to vrijeme – uložen u afirmaciju i promociju budućih teniskih zvijezda Jelene Janković, Ane Ivanović i Novaka Đokovića. A da je zauzvrat, recimo, makar jedno od njih osvajalo masterse pod zastavom zemlje u kojoj su rođeni njihovi očevi, đedovi, prađedovi.
Već je (ne)sportski kliše: zamislite crnogorsku Dejvis kup reprezentaciju u kojoj igraju Novak Đoković (Srbija) i Miloš Raonić (Kanada). Ali da se mi manemo klišea: zamislite da je u jesen 2008. godine sportski svijet ostao zatečen saznanjem da je crnogorski plivač Matija Jauković oborio svjetski rekord na 50 metara leptir stilom u malim bazenima. Ali nije bilo tako. Zahvaljujući, kako se ono kaže, Vladi Crne Gore i resornom ministarstvu, svjetski rekord je oborio australijski plivač Mat Jauković, porijeklom iz Crne Gore. Mladić koji je, prethodno, duže od godinu dana molio i kumio plivačke vlasti zemlje u kojoj je rođen, i za koju je kao tinejdžer plivao, da ga prime pod svoju zastavu na svjetskom prvenstvu u Melburnu i OI u Pekingu. To je zadovoljstvo trebalo da nas košta nekih 30 hiljada eura godišnje, koliko je iznosila Jaukovićeva plivačka stipendija u Australiji. Nako je procijenio da se ta investicija ne isplati.
Nije u pitanju ista osoba, ali jeste isti karakter: Jednog od najtalentovanijih evropskih košarkaša današnjice otjerali smo da igra za reprezentaciju Španije. Nikola Mirotić, sadašnji igrač Čikago bulsa, kao 15-godišnjak otišao je u Španiju iz podgoričke škole košarke Džoker, koju vodi Jadran Vujačić. Dok smo mi tragali za američkim basketašima na popust njega je ugrabio madridski Real. I pored toga, njegova spremnost da igra za reprezentaciju Crne Gore nije dovođena u pitanje. ,,Sve dok jednog dana”, pisale su Vijesti, ,,jedan ne previše bitan lik iz crnogorske košarke, koji uzgred nema ni direktne veze sa Košarkaškim savezom, nije rekao Mirotićevom ocu: Sudbina Vašeg sina je u mojim rukama. To je bila kap koja je prelila čašu. Mirotić je prihvatio poziv selektora mlade reprezentacije Španije Huana Antonija Orenge…”.
Nakon Olimpijade u Londonu Mirotić je saopštio medijima da želi da igra za crnogorsku reprezentaciju. U Košarkaškom savezu Crne Gore (KSCG) kao da nijesu htjeli ni da čuju za tu opciju. Danilo Mitrović, nekadašnji kontrolor duvanskog tranzita a danas direktor svih košarkaških reprezentacije, kazao je kako on ne vjeruje u iskrenost Mirotićeve izjave. ,,Mirotić je ljut na špansku federaciju što nije otišao na Olimpijske igre. Vjerovatno je to rekao iz revolta”, podučio nas je Mitrović.
Uglavnom, prošle godine Nikola Mirotić je sa Španijom osvojio evropsko zlato. Naši se nijesu kvalifikovali na završni turnir.
Trenutno se u Realu i Barseloni nalaze još 3-4 podgorička tinejdžera iz Džokera. Iz prve ruke – ovdašnje košarkaške bogove (a neki od njih jedva da razlikuju koš i gol) baš i nije briga u čijem dresu će ti momci graditi svoju reprezentativnu karijeru.
A kada već pominjemo evropsko zlato sa košarkaškom reprezentacijom Srbije osvojile su i Novljanke Ana i Milica Dabović…
Da se vratimo vaterpolu, sudijskim i ostalim nepravdama. ,,U ovom momentu, s obzirom na to koliko je bazena, problem je sastaviti i mlađe selekcije”, oprezan je Petar Porobić.
Sluti li to da dolaze vremena kada ćemo se sa čežnjom sjećati utakmica koje smo izgubili zahvaljujući sudijskim greškama?
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice