Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Da je pisac hteo nešto da kaže, ne bi napisao

Objavljeno prije

na

Život nam na licu ostavi otiske svojih đonova. I tačno se vidi preko koga je pregazio strojevim korakom, a preko koga je prešao na vrhovima prstiju

 

Nedavno su crvena formula, omiljeni kačket i plastični vojnici, napustili detinjstvo mog sina. Kad deca prerastu neke stvari, odlaze od njih sa lakoćom i bez muke, iako su im nekad bile najvažnije na svetu. Odrastanjem čovek gubi tu čarobnu sposobnost. Život nam poklanja uspomene napravljene po našoj kreaciji. Otud nemamo pravo na žalbu.

Juriš sve te stvari, za koje misliš da će ti doneti sreću. I, na kraju, kad ih konačno stigneš i dosegneš, shvatiš da u rukama imaš prazninu. A sreća? Sreća se uveliko koketno smeši i izmiče nekom drugom, na nekom drugom, novom ćošku… Da sam cvet, cvetala bih veoma retko, u visovima, kršu i karstu, na područjima nedostupnim čoveku. I latice bi mi se, to je gotovo sigurno, otvarale samo noću. Okreću ljudi glavu od tuđe brige, tuđe bolesti, tuge ili smrti. Neće čovek da pruži ruku čoveku. Odakle mu hrabrost, ili možda gotovo besramna ležernost da pomisli da sutra to neće možda biti on? Egoizam srećnih? Nečoveštvo? Ili samo – čovek? Ovo poslednje mi uvek utera strah u kosti. Zaustavite Zemlju! Ne, neću da siđem, hoću da gurnem neke koji mi idu na nerve. Kad ne pristaješ na manje, ne dobiješ ništa, ali imaš neki osećaj pobede, i slobode.

U životu svi ponekad padnemo. Razliku naprave samo oni koji ustanu i pruže ruku onima koji to ne mogu sami. A onda pustiš omiljenu pesmu, da ponovo doživiš ono što se nije desilo. Život nam na licu ostavi otiske svojih đonova. I tačno se vidi preko koga je pregazio strojevim korakom, a preko koga je prešao na vrhovima prstiju. Ovako je govorio Duško Radović još 1979. godine: „Ozbiljni ljudi su usamljeni. Oni ne pripadaju ovom masovnom pokretu lakomislenosti i površnosti. Poraženi su pamet i ozbiljnost i nastalo je veliko narodno veselje“.

Teško je ostati normalan u moderno doba, jer se normalnost redefiniše gotovo iz dana u dan, dok nam na kraju sve ne postane normalno, što je ultimativni plan ili možda konačni nivo spoznaje života kao takvog. Ako vam je udobno, pustite život neka prolazi. Ili nemojte. Možda bi vas to umrtvilo. Možda baš treba ustati i porvati se s njim, da se osetiš živ. Individualno je to. Ma individualno je sve. Man’te se opštih saveta.

Volela bih da nađem libreto koji je Glen Guld pisao za životinje i da ga prezentujem jednom stadu talentovanih goveda na jednom proplanku koji sam videla samo na slici. I samo je potreban čovek bez uglova odakle gleda, ogoljen bez interesa, koji nosi u novčaniku samo široku sliku lepote, svakome poklonjenu, da je grlimo i u njoj se ušuškamo. Nije on retkost, samo se plaši da prizna da je zalutao među kurjake.Vreme je da se vratimo kući. U svoju pesmu, na svoju zemlju, u svoje snove. U stvarnost kakvu zaslužujemo. Pa da ponovo napišemo korake, želje, otkucaje i ljubav. Žive i slobodne.

Dubok san na jastuku plovi po moru svojih fantazija. Nešto je puklo u daljini. Srećom dovoljno daleko. I srećom, konačno.

P.S. Plaše me ljudi kojima je problem to što se rečca NE od glagola odvaja, a od glagolske imenice i prideva ne.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Sve je ovo kačji mašalj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sjećanja, poslije te polivaju vodom kad je već kasno

 

 

Noćas sam sanjala kako idem na pregled kod oftalmologa da dobijem nova sočiva (koja ne nosim) autobusom u neko selo kod Šapca i autobus prošiša stanicu i odvede me deset kilometara dalje, a narednog nema satima, kasnim… i sad, ako ponovo zaspim opet ću da se vozim nepoznatim predelima unedogled. „Obožavam san“, kaže Bunjuel, „čak i onda kada su moji snovi more, što je najčešći slučaj, i ta luda ljubav prema snu, oslobođena svakog pokušaja da se objasni, jedna je od dubokih sklonosti koji su me približili nadrealizmu“. Kad bi meni dali jedan san, ja bih ga razbila, da opipam dan!

I tako, ono što smo nekada nazivali klišeima, sada postane životna filozofija, samo sa više kafe ujutru i nekoliko oporavljenih živaca. Bez ustezanja za sebe štrpnem od dana trenutke u kojima se osećam dobro. Uzmeš malo sad, dodaš mrvičak odmah, udesiš to lepo i onda može da traje duuuuugo, možda i zauvek. Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sećanja, posle te polivaju vodom kad je već kasno.

– Nije to feniks. To je žar-ptica.

– Pa, valjda je to isto.

– Nije. Ovo drugo je lepše. Mnogo je to nadanja za jedno tako nežno i krhko osećanje.

Ipak, čvrsto verujem da mu je snaga glavna odlika. Imam jednu svoju  boju koju, s vremena na vreme, ubacim u neke  reči, samo da  ih lepše vidim, a manje razumem. Ne volim kad je sve jasno, jer onda nemam manevarski prostor. Ne mogu ni da pokvarim, ni da popravim istinu.

– Zašto toliko psuješ dok voziš?, pitam sina.

– Jesi li ti čuo za izraz “psuje ko kočijaš“? E, sad su ti konji pod haubom, sve ostalo je isto. Lako se čovek otme kontroli, pa tako poraste u sopstvenim očima do nedodirljivosti. A onda se otme i samokontroli i izgubi se u vremenu i prostoru. Neki sebe nađu, neki sebe izgube zauvek. Čuvajte sebe od sebe.

Čudo jedno kako se čovek strašno umori od ničega. Ne ni od čega. Nego baš od ničega. Čuđenja na pretek, obrve u intenzivnom treningu, gore-dole-gore. Živimo na produžetke, dok očekujemo tri na karte.

P.S. Kakvi ste bre, što me niko ne podseti da sam stavila ručak da se kuva…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Žvaće nas krezubo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čovjeka da pronađe dovoljno uvjerljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vrijeme nastani

 

 

Pogledom kroz pendžer utvrdila sam da se svanuće dogodilo. Okružena sam ljudima koji biju male i velike bitke sa sobom, okruženjem, sistemom i nisam dobra podrška jer me nema dovoljno. Kada neke stvari nisu baš najjasnije, najbolje je pomeriti se malo… Da li ću jednog dana žaliti što nisam rekla sve što sam imala, ili će vreme pokazati da je to ipak bila dobra odluka? Dileme kišnog ponedeljka, a i inače.

Sluđuje me stalni osećaj izmeštenosti. Moje želje i potrebe krojile su stvari i dovele me ovde gde sam. Za dobro i loše odgovorna sam sama i nemam nikome drugom bilo šta da prebacim. Izađem do grada, gužva u saobraćaju, ljudi non stop kukaju, buka i stigne me umor. Dođem kući, raskomotim se, u frižideru hladno mleko, omiljena serija ili dobra knjiga. Tako sam ukapirala da nisam asocijalna. Ja sam srećna. Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čoveka da pronađe dovoljno uverljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vreme nastani.

Trebalo bi da bude kao u bajci „Baš Čelik“, koja, između ostalog, govori i o tome da harmonična društvena zajednica nije ona u kojoj nema zla, nego ona u kojoj zlo postoji, ali je zatvoreno, žedno i svezano. To uostalom važi i za čoveka, valja prvo biti svestan zla u sebi, a onda imati i snage da ga kontrolišeš. Ne znam sad da li da idem u p… peršun, peršun, ili na kraj sveta, uvek neka teška pitanja. Ako je jezik bogata trpeza sa koje misao izabira sastojke kojima će utoliti svoj izražajni apetit, psovke su smeštene među delikatesom, pod oznakom: verbalna aroma. Što bi Edgar Allan Poe rekao: „Reči nemaju moć da zadive um bez finog užasa svoje stvarnosti“. Imam pravo da kažem… bez dlake na jeziku i mozga u glavi… Nekako uvek ide zajedno. „Pravo štiti ličnost od pretenzija zle volje. Pravo čini slobodu ljudske ličnosti nezavisnom od vrlina i poroka drugih ljudi, od njihovog moralnog nivoa, od njihove samovolje. Pravo omogućava slobodu ličnosti čak i kada je tu opaka zla volja ljudska.“, Berđajev, Filozofija nejednakosti.

Idu neki bolji dani. Grčevito ću se držati za tu misao.

Zaroniš u dobar razgovor, uživaš malo, posle te dizalicom izvuku i srećnog ostave da se sušiš na suncu.

P.S. Kod komšije otirač večito stoji ukrivo. To mi namerno radi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Stranputice uspomena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tijesna i previše često mi se samo žmuri

 

 

Ubrala sam divno poljsko cveće danas. Cvet po cvet, i dobiješ buket svojih radosti, osmeha i prepuštanja. Navikneš da budu tu, u tvom životnom prostoru, pa se sve šareni i miriše na sunce i svetlost. I odjednom, za drugo i ne znaš. Čak i kad se naoblači, oblake više ni ne vidiš, od prelamanja boja u svojoj duši.

Slava svim voćkicama postradalim u aprilskom mrazu. Prvo je došao po kajsije, šljive su ćutale, kad je došao po šljive, višnje su ćutale, sad kad dolazi po višnje, jabuke ćute… I jutros je onaj čudni i sve manje ofucani pas došao da ga nahranim. Oči ima svetle i u njima najtužniju bosa novu, to pseto je videlo svašta!

Danas nisam kliknula niti na jedan članak koji bi me snabdeo krajnje nebitnim informacijama iz sfere koju ne pratim i koja me ne zanima. Mom putu duhovnog uzdizanja je konačno došao kraj. Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tesna i previše često mi se samo žmuri. Kad razmišljam namrštim se, a brdo između obrva raste kao perunike u proleće. Misaoni tok (monolog u glavi) tokom razgovora u poslednje vreme: „Preskoči tu prvu rečenicu što ti je pala na pamet. O, preskoči i tu drugu. I treću. I četvrtu. Znaš šta? Samo stegni zube da ne izleti nešto i lagano klimni glavom.“ Savetujem i svakom svom detetu: „Ni slučajno nemoj da razmisliš, proveriš, bar udahneš. Skači odmah na prvu, prosipaj žuč, drvlje i kamenje i ne razmišljaj o posledicama. Najgore što može da se desi je da se vidi koliko si glup/a. Kao da je to nešto strašno…“ Malo sam ovakva zbog prirode i genetike, mnogo više zato što sam tako htela.

Iza nepoznavanja istorije vreba mogućnost za ponavljanje grešaka, iza poznavanja strah od ponavljanja, pa onda i propuštanje prilika. Neka dva vuka u meni, nebitno. „Država je u krizi ako mora da šteluje svoje izbore, al je u mnogo većoj krizi kad hoće, a ne  može da ih našteluje“, tutnuo mi je ove reči jednom priliko deda, ne pridajući im ni sam značaj, izgovarajući ih skoro kao da ih krije, kao da mi daje neki dinar “da mi se nađe“.

Umorna sam… Samo nisam bila svesna, koliko. Koliko me nema… Koliko me je ostalo, negde, usput… Makar mirše poljsko cveće.

P. S. Neki pričaju, a neki samo umeju da govore, pa to zloupotrebljavaju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo