Povežite se sa nama

INTERVJU

CVIJETIN MILIVOJEVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR IZ BEOGRADA: Univerzalni Vrhovnik Srbije

Objavljeno prije

5 godina

na

Aleksandar Vučić je istovremeno i predsjednik Vlade, i ministar unutrašnjih i spoljnih poslova, i popečitelj finansija, i guverner  Narodne banke, i predsjednik Ustavnog suda, i gradnonačelnik svih 200 gradova i opština u Srbiji, i prvi policajac Srbije i prvi kadija i prvi tužilac…

 

 

MONITOR: Koji su događaji u Srbiji proteklih dana privukli najveću pažnju javnosti?

MILIVOJEVIĆ: Afera, spin, “afera” za natkrivanje afere, otkrivanje “zavere”, kontraspin, najava atentata jedna afera, najava atentata druga, afera, “atentat, al’ zamalo”, pa opet afera, pa spin… Investicije, rekordi, rezultati i podvizi nezabeleženi u istoriji… pa, senzacionalna otkrića stotina i stotina primera “povampirenog fašizma i neviđenog kriminala” u opoziciji… pa, 16 puta se video s Putinom, 14 puta sa Angelom, dvared-trired sa Si Đing Pingom, pa nekoliko minuta (ukupno) u nekoliko navrata sa Trampom, te s ovim, te s onim… te, u samo 12 meseci izgrađeno više kilometara auto-puteva nego, u dvovekovnoj istoriji, pod Karađorđevićima, Obrenovićima, Titom, Slobom, Koštunicom, Đinđićem i Tadićem zajedno!  Pa, hajde vi proberite među tolikom količinom i kakvoćom!

MONITOR: U Srbiji se, kažu  analitičari, živi epoha zamrznutog sukoba ili doba neodrživog primirja. Pri tom navode da su samo 2016. i 2017. godine provladini tabloidi najavili 265 ratova, a tokom 2018. u dvije trećine naslova o Srbima i Albancima sugerisali neophodnost policijskih, vojnih ili paravojnih intervencija.

MILIVOJEVIĆ: Izvinite, ali zar baš taj naprednjački režim nije objavio javni rat upravo svima nama, “pristalicama zamrznutog sukoba”, tj. protivnicima tzv. razgraničenja, ma šta Vrhovnik (tako ja razumem funkciju formalnog predsednika Republike Srbije!) pod tim podrazumevao? Paradoksalno je da su na tu temu u Srbiji, kao oni koji “ruše državu”, javno diskvalifikovani i prokuženi svi oni koji ne podržavaju idiotski stav predsednice Vlade Ane Brnabić (a po Ustavu Srbije, Vlada je ta koja bi trebalo da vlada) da ona “ne zna šta je politika Vlade Srbije o Kosovu, ali zna da predsednik Vučić najbolje zna šta je najbolje”! I to, u najširem dijapazonu, od vladika Atanasija i mitropolita Amfilohija preko Rade Trajković, Boška Obradovića, Sergeja Trifunovića, do Đilasa, Jeremića, Matije Bećkovića i Aljbina Kurtija!

Ti tablodi, malo-malo, od zagovornika rata po svaku cenu, preko noći, postaju “jastebovi mira” i huškači na kapitulaciju po svaku cenu. Već zavisno od toga šta im je, na radnom doručku, za taj dan zadao Vrhovnikov propagandni stožer. Dakle, nema tu nikakve vizije ili konzistencije, a nekmoli strategije – to je (ne)ratnohuškačka politika koja je iz politike “100 (nesrba) za jednoga (Srbina)”, samo silom evoluirala u “100 nepoćudnih Srba za jednog naprednog Srbina.

MONITOR: Jesu li u pravu analitičari koji tvrde da Srbija sve čini da se navodno evropeizuje, a faktički da u Evropu nikada ne uđe?

MILIVOJEVIĆ: Prvo, da li će Srbija (i Zapadni Balkan) uopšte, i u kom agregatnom stanju, ući u EU ili, makar, “razvojnu, treću, zonsku ligu EU”, najmanje se pitamo svi mi, ovde, u zapećku Evrope. Drugo, Srbija, sve i da ispuni 34 poglavlja, ima onaj poslednji, ključni kvalifikacioni 35. uslov koji od nje traži da prihvati odricanje od 17 odsto svoje teritorije koje joj je garantovala čak i Badinterova komisija u svojim kriterijumima za “razdruživanje” pokojne SFRJ. I, treće, najvažnije: Srpska napredna stranka, niti na jednim izborima od 2012. nije pobedila tako što je, recimo, biračima kandidovala prioritet “EU pre Kosova i Metohije”. Šta više, njeno biračko telo je bivše radikalsko, i tri četvrtine tih glasača smatra da, ako mora da se prethodno odrekne Kosova, Srbija ne treba ni da uđe u EU, čak i da joj se to ponudi. To ovaj režim koristi tako što ispipava granice popustljivosti Brisela. Brisel Vučiću daje sve nove i nove šanse, a ovaj to koristi za nedemokratski, a neretko i  brutalni, obračun sa političkim neistomišljenicima i na desnici i na levici, ali i sa kritičkim javnim mnenjem.

MONITOR: Ima li Aleksandar Vučić zaista podršku u Moskvi, Berlinu, Parizu…?

MILIVOJEVIĆ: Da, još je ima u dovoljnim količinama… On je, zahvaljujući toj podršci (tu su i Vašigton i Peking, koje ste preskočili), 2012. i zaseo na vlast u Srbiji, iako je na tim izborima poražen, kao kandidat za gradonačelnika Beograda. On je iskočio na krilima izborne pobede Tomislava Nikolića (nad Borisom Tadićem), istog Nikolića koga je, kao Brut, dva meseca potom “pomeo” sa mesta šefa stranke. A onda je bildovao svoj rejting kamuflažnom “borbom protiv korupcije”. Inače, ne zaboravite da je u maju 2012. naprednjacima iz Brisela stigla čestitka “za pobedu”, u 15 sati, iako su biračka mesta bila otvorena do 20 časova. Briselu i Vašingtonu su se “preumljeni” (neki od njih ucenjeni i pretnjama međunarodnih tribunala) radikali učinili kao “kooperativniji” partner za odricanje od Kosova nego li prethodna vlast oko Demokratske stranke.

MONITOR: Kako uspijeva Vučiću da, kao predsjednik koji po zakonu ima  skromna ovlašćenja, vodi politiku Srbije i da javnu funkciju podredi svojoj partiji?

MILIVOJEVIĆ: Prosto tako što je od sudija Ustavnog suda napravio bosonoge “sestre karmelićanke” koje, za dobru apanažu, žive u svom “samostanu ćutnje”. Podsetiću da, prema Ustavu Srbije, predsednik Republike ima sedam-osam isključivo protokolarnih nadležnosti, on nije nikakav “vrhovni komandant” (osim, ne dao Bog, u ratu), kako ga njegove evet-efendije oslovljavaju… Ali, u praksi, Aleksandar Vučić je istovremeno i predsednik Vlade, i ministar unutrašnjih i spoljnih poslova, i popečitelj finansija, i guverner  Narodne banke, i predsednik Ustavnog suda, i gradnonačelnik svih 200 gradova i opština u Srbiji, i prvi policajac Srbije i prvi kadija i prvi tužilac, i glavni arhitekta grada Beograda, a usput stigne da gradi i auto-puteve, dovodi strane, subvencionisane investitore, ali i da očitava rezultate poligrafa na koje se doborovljno javljaju njegovi najbliži saradnici, pa čak i sastavlja tim “Zvezde” u Ligi šampiona.

MONITOR: Zašto se Vučić najviše plaši dva zahtjeva opozicije – slobodnih i fer izbornih uslova i slobode medija?

MILIVOJEVIĆ: Ja sam rodonačelnik teze da opozicija može odmah da zaboravi svojih “42 + 6 zahteva”, a OEBS svojih 36 sugestija za popravljanje izbornih uslova u Srbiji. Bez oslobađanja ili, da je prava i pravde u Srbiji, “privođenje poznaniju prava” javne (TV) kuće RTS i najuticajnije (“ružičaste”) televizije sa nacionalnom frekvencijom, prava opozicija bi na izborima Vrhovniku ponudila “svoju glavu na panj”. Ogromna većina građana Srbije svoju odluku da li će izaći na izbore i, ako izađe, za koga će glasati – donosi, prevashodno, na osnovu onoga što im sugeriše RTS-ov “Dnevnik” u pola osam i celodnevni “rijeliti” na Ružičanstvenoj. Dakle, sve i da, pod pritiskom, evropskih posrednika Vučić ispuni sve zahteve opozicije, a javna i ružičanstvena kuća ostanu iste – opozicija je “džaba krečila”.

MONITOR: Zašto su dvije televizije sa nacionalnom frekvencijom, kako ste ih nazvali “glavne medijske trovačice“, posljednja linija odbrane Srpske napredne stranke?

MILIVOJEVIĆ: Zato što bi se, za samo dva-tri meseca, uslovne slobode ta dva medija, Vrhovnikova Potemkinova, imaginarna Srbija potpuno urušila u percepiji prosečnog srpskog birača, a građani bi, eto, saznali da opoziciju ne vode “Fašisti”, “Tajkuni”, “Lopuže”, “Ološ”, “Siledžije”, “Narkomani”, “Ubice”, “Atentatori”, “Izdajnici”, a čuli bi i da oni ne “siluju”, “seku glave testerama” ili “vešaju” jadne, nevine naprednjake po Terazijama.

MONITOR:  Da li opozicija treba da bojkotuje naredne izbore?

MILIVOJEVIĆ: Da, pod ovakvim uslovima, prava opozicija mora da ih bojkotuje! (Da objasnim: Prava opozicija u Srbiji je onaj deo opozicije koji, za razliku od tzv. konstruktivne iliti kolaboracionističke, sme i hoće da javno kritikuje Vrhovnikovo protiustavno delovanje!)

MONITOR: Kako komentarišete stav analitičara da je bolje da opozicija ne pobijedi i ostane poražena u narednih šest godina u civilizovanim uslovima, nego da ponovo gori Skupština?

MILIVOJEVIĆ: Ako je razum uspeo da pobedi čak i u onim “Bogojavljenskim noćima”, posle 9. marta 1991, kada su neki neodgovorni roditelji sa Ušća pozivali da se krene na vlastitu decu koja su protestvovala na Terazijama, nema razloga da Skupština gori. Nisam političar, ali ako bi mene neko pitao iz vlasti i opozicije – pošto vreme uveliko ističe – predložio bih im častan kompromis, da se niko ne oseti pobeđenim: Da opozicija pristane da izađe na lokalne izbore u redovnom terminu na proleće, a da režim zauzvrat, pristane na odlaganje parlamentarnih izbora do kraja godine, dok se ne upristoje izborni uslovi.

 

Rov između vlasti i opozicije

MONITOR: Uvećava li se polarizacija između vlasti i opozicije i čime to može rezultirati?

MILIVOJEVIĆ: Nažalost, taj rov je sve dublji, ali, kako to kaže Sergej Trifunović, “okolo dođoh, vođo, potokom, topovskom rovu” – bojkot front koji je proglasio opozicioni Savez za Srbiju sve je širi. Sve je više i onih, politički nezainteresovanih, građana koji vide da je politika isuviše duboko zagazila u njihove živote, zbog naoko banalnog pitanja: da li su Srbiji potrebni demokratski uslovi za izbore ili nisu? Ali, vlast je to postavila kao pitanje života i smrti. Problem je u tom što Vrhovnik ne ume da deli vlast, a ta “bolest” ide toliko da on priznaje i hvali samo pobede sa 98 odsto podrške (kao na severu Kosova), 73 odsto, kao u Doljevcu ili nekom selu nekog Safeta Pavlovića kod Petrovca na Mlavi. On više puta ponavlja da bi pobeda sa (samo?!) 40 odsto glasova bila njegov poraz. Ne promeni li Vrhovnik takav pristup, to govore iskustva u bližoj političkoj istoriji Srbije, to ne može da izađe na dobro.

 

Kosovo bez Vučićevog parafa

MONITOR: Jesu li vlasti u Beogradu potpisivanjem Briselskog sporazuma u aprilu 2013. godine praktično priznale nezavisnost Kosova?

MILIVOJEVIĆ: Ko je pročitao tekst “Prvog briselskog sporazuma”, sve mu je jasno: u tom sporazumu se, ni na jednom mestu, ne pominje termin “Srbija”! Kad sam to, naglas, “primetio” u jednoj TV emisiji pre šest i po godina, odjedanput sam “popio” vaspitnu meru pojavljivanja u elektronskim medijima pod kontrolom Vučićevog režima… Inače, na tom sporazumu nije Vučićev nego paraf Ivice Dačića. Poznavajući Vrhovnikov prethodni politički život, pre otkrića Vebera i “preumljenja”, siguran sam da ni na budućim “genijalnim” ugovorima, kontroverznim sporazumima, kapitulantskim dogovorima, njegovog potpisa biti neće. Uvek će se tu, za svaki slučaj, naći neka Ana Brnabić.

Vrhovnik Srbije samo je jednom, bezrezervno, imenom i prezimenom, i vlastitim autoritetom, stao iza nečega. Sećate se onog “Državnog udara”, usred belog (izbornog!) dana, u Crnoj Gori? E, to je bio dokaz pravog prijateljstva, a, uz pomoć prijatelja iz Beograda, prijatelj iz Podgorice je, do uveče, uspešno dovršio (izborni) posao!

                                                            Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

MIRSAD TOKAČA, DIREKTOR ISTRAŽIVAČKO DOKUMENTACIONOG CENTRA, SARAJEVO: VP Šmit se uzdržao od korišćenja Bonskih ovlašćenja, da bi ojačalo BiH pravosuđe

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Februara, 2025

Objavio:

Dodik se pogubio u panici jer se, prvi put, susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Ovaj put on  ne može računati na jednodušnu podršku opozicije.  I njima je jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet… Populističke poruke Dodiku trebaju da bi  obezbijedio političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila

 

 

MONITOR: Milorad Dodik je prvostepeno-nepravosnažno, proglašen krivim za nepoštovanje odluka Visokog predstavnika. Skupština RS je odluku Suda BiH nazvala državnim udarom, Savjet za nacionalnu bezbjednost Srbije je reagovao sa sedam zaključaka…Očito je:   pravosuđe BiH priznaje odluke VP Kristijana Šmita kao  zakonodavne. Šmit je “pobijedio”, a da nije morao da koristi Bonska ovlašćenja?

TOKAČA: Od samog početka je jasno da se sudilo po Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine i da su dopune tog zakona koje je inicirao Visoki predstavnik zasnovane na njegvim ovlaštenjima, kao i svih njegovih prethodnika. On nije koristio Bonske ovlasti jer je intencija da se državne institucije Bosne i Hercegovine osposobe za samostalno  donošenje odluka i time ojačava vladavina zakona. Da je cilj drugačiji, bilo mu je mnogo jednostavnije da je upotrijebio Bonske ovlasti i trajno ga eliminirao iz političkog života. Mislim da je ovakav pristup  koji jača ulogu bosanskog pravosuđa potpuno ispravan.

Što se tiče marginalnih tipova koji Dodiku daju podršku, ona neće proizvesti nikakve posljedice, osim utiska koji oni žele proizvesti kod vlastite javnosti da predstavljaju nekakav politički faktor.

MONITOR: Visoki predstavnici EU parlamenta osudili su pritiske na Tužilastvo i Sud BiH, Altea snage su pomno pratile događaje…Aleksandar Vučić je, međutim, brzo došao u Banja Luku. Odluke donijete malo ranije u Beogradu  potcrtavaju stav da stranci ne bi trebalo da se miješaju u BiH prilike. Da li se Srbija- a Vučić se poziva na Deklaraciju Svesrpskog sabora, u stvari-miješa?

TOKAČA: Kada bi Bosna imala prijateljsko okruženje, a ne agresivne susjede koji imaju teritorijalne pretenzije, onda ne bi bilo ni potrebno za bilo kakvim prisustvom međunarodnog faktora. S jačanjem državnih institucija i ta uloga će slabiti. Mada je- već sada jasno, da se Bosna i sama može braniti od nasrtaja susjeda. Zar to nije dokazano devedesetih? Upravo bi Dodik i Vučić trebali biti zahvalni međunarodnim faktorima koji su bosansku armiju zaustavili pred Banja Lukom i častili ih entitetom.

Tzv. „srpski svet“ je roba upotrebljiva samo za srpsku mitomansku ideologiju. Osim toga, sva ova šarada je pokušaj Vučića i njegovog režima da skrene pažnju sa događaja u Srbiji-na jednoj strani, i testiranja bosanske odlučnosti da brani suverenitet i integritet države, na drugoj strani. Cilj je da se u miru postigne ono što nije uspjelo ratom. Ipak, svjestan je Vučić da nisu ovo devedesete. A miješanje u unutrašnja pitanja samo dugoročno šteti odnosima Bosne i Srbije.

Interesantan je sinoćnji poziv Dodika na pregovore. Svakom racionalnom je jasno da su razgovori u miru i bez tenzija i ucjena dobrodošli. Samo, on mora znati da se ti pregovori vrše unutar institucija bosanske države, u Predsjedništvu i Parlamentu. Dakle, Dodik je nenadležan i treba svoju funkciju obavljati unutar entiteta. Prije bilo kakvih pregovora mora povući sve antiustavne zaključke i odluke entitetskog parlamenta.

MONITOR: Podršku je prisustvom u Banja Luci Miloradu Dodiku, dao bivši tužilac i gradonačelnik Njujorka-a u skorije vrijeme i advokat Donalda Trampa, Rudolf Đulijani. Koliko se tu radi o motivima lične i „komercijalne“ prirode a koliko to može imati veze i sa promjenom administracije u Vašingtonu?

TOKAČA: Utopljenik se za slamku hvata. Đulijani-kao i mnogi slični njemu, ima svoje interese, a oni su striktno komercijalne prirode. Pitanje je da li ćemo ikada saznati kolika je cijena njegovog dolaska u Banja Luku?! Radi se o aktivnosti pojedinca koji, moguće, ima veze s novom administracijom, ali to neće proizvesti nikakve posljedice. Sve je to uzaludno bacanje novca poreskih obveznika.

MONITOR: Otvorenu podršku Dodiku dao je i predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović. On ovaj proces  smatra pokušajem da se Dodik „izbaci iz politike“. Milanović pominje i položaj Hrvata u Federaciji BiH. Dodik je, godinama,   rado viđen Milanovićev gost koji je podržavao intencije HDZ BiH i dijela zvanične Hrvatske, o samostalnom hrvatskom entitetu. To je savezništvo koje se, izgleda, lako ne napušta?

TOKAČA: Antibosanske snage u Hrvatskoj su uvijek na strani velikosrpskih namjera, a sve s ciljem da ostvare svoje velikohrvatske ciljeve. Takva politika je proizvela stanje u kojem trenutno u Bosni živi između 8 i  10% etničkih Hrvata, s tendencijom rapidnog smanjivanja. Ne postoji niti jedno Ustavom utvrđeno pravo Hrvata koje nije ispoštovano. Treba pogledati činjenice, jer oni na državnom nivou participiraju u vlasti s 33,33 posto a na nivou Federacije sa 50 posto.  Postoji li zemlja na svijetu u kojoj manjina ima takav stepen zastupljenosti u vlasti? Priča o novom „entitetu“ su pusti snovi, jer su i ovi koji postoje rezultat rata i zločina i nestat će, prije ili kasnije.

Što se tiče „izbacivanja iz politike“ Milorada Dodika, bilo bi interesantno čuti šta misli Milanović o učešću presuđenih kriminalaca u vlasti i političkom životu Hrvatske nakon odluka njihovih sudova?! On kao „europejac“ je valjda čuo za vladavinu zakona?! Njegovo petljanje u odluke pravosudnih institucija Bosne je diplomatski skandal i trajno remeti dobrosusjedske odnose između Bosne i Hrvatske.

MONITOR: Kako  gledate na Dodikove tvrdnje da je on bio jedini čovjek u Evropi kojem je suđeno za nepostojeće krivično djelo? Pozivao se na procedure donošenja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, a da odluke Visokog predstavnika ne spadaju u zakonsku legislativu…

TOKAČA: Pa, i Bosna je jedina država u Evropi koja ima Visokog predstavnika s neograničenim ovlastima! Sada kada je njegova koža u pitanju, on se tako zdušno i patetično poziva na Parlament i institucije države, odjednom je samarićanski spreman na razgovore i dogovore. Pri tome, svjesno ignoriše „kraljevske“ ovlasti Visokog predstavnika koji su godinama postojanja postdejtonske Bosne donosili različite odluke i zakone koji su štitili ustavni poredak i mir u Bosni. Nekada su takve odluke odgovarale nekim političkim akterima, a ponekada nekim drugim. Treba biti jasno da su to populističke poruke koje Dodiku trebaju obezbijediti političku podršku i podršku naroda. Jučerašnje okupljanje par hiljada ljudi u Banja Luci pokazalo je da je i ta podrška izlapila i da je mogao napabirčiti paritjske funkcionere i entitetske službenike te simboličan broj onih koji su dovoljno indoktrinirani njegovom retorikom koja je galimatijas bemislenih ideja-tumačenja Ustava države kako se njemu svidi, te u isto vrijeme prijetnji sukobom i poziva na mir.

MONITOR: Dodik je izjavljivao  da će se od navodnog političkog progona „boriti do kraja“. Opozicija u RS nije bila spremna na podršku ovoj najavljenoj borbi, a Dodik je čak optuživao SDS da je „izdala Radovana Karadžića“. SDS je, tražio od Dodika da podnese ostavku. Koliko se i da li, opozicija u RS, politički razlikuje od SNSD i Dodika?

TOKAČA: Ako pažljivo analizirate njegov narativ vidite da je on kontradiktoran, da čas prijeti-čas nudi razgovore, čas ucjenjuje, čas optužuje vlastitu opoziciju, a čas Sarajevo. On se potpuno pogubio u panici koja ga je uhvatila, jer se  prvi put susreće sa situacijom koju ne može kontrolisati i diktirati. Priča o pregovorima sa Federacijom je besmislena. Bilo kakvi pregovori mogu se odvijati samo u okvirima institucija države, a ne između entiteta.

Drugo,  prvi put on ne može računati na jednodušnu podršku opozicije, jer je i njima jasno da se radi o ličnom problemu Dodika, a nikako problemu koji dotiče entitet. Razlike između SNSD i opozicije svode se na metode borbe za vlast i svijest opozicije da se ciljevi koje postavlja Dodik ne mogu realizirati mirnim putem. Gospodin Mirko Šarović je u nedavnom intervjuu jasno rekao da njegove političke pristalice neće izdati Bosnu-. To je radikalno suprotno onome što i Dodik i neki iz opozicije žele, a tu izjavu nisu s radošću primili.

MONITOR: BiH je u velikom zastoju sa EU integracijama. Dodik je u svom „planu B“, kao krajnje mjere pomenuo zahtjev Srbiji za konfederacijom sa RS, a kasnije i federacijom i monetarnom unijom.  Da li su ovo sasvim nerealni planovi ili im „vetar u leđa“ daje sve komplikovanija globalna situacija, posebno lakoća sa kojom Tramp i Putin uspostavljaju vezu?

TOKAČA: Zastoj je rezultat komplikovanog političkog sistema na jednoj strani, ali i radikalno različitih političkih ciljeva aktrera u procesu EU integracija. Mi smo zarobljeni u sukobu dva nepomirljiva koncepta. Na jednoj strani je većinska Bosna koja želi uređenje države na građanskim principima i visokim standardima ljudskih prava, dok je na drugoj strani koncept etničkih zajednica i pokušaji dominacije etničkog nad građansko-liberalnim. Plan rasta je blokiran jer se u njemu koristi terminologija koja entitete tretira kao države.

Dodatno, još su prisutne političke snage koje uz pomoć instruktora iz susjedstva žele ostvariti ratne ciljeve političkim sredstvima-jer to nije uspjelo ratom, genocidom i zločinima.

Mnogo je različite retorike koju Dodik koristi u zavisnosti od toga kome se obraća. U konačnici, svjestan je on da se to ne može ostvariti bez sukoba. Sve se svodi na retoriku očajnika koji se potpuno pogubio u iščekivanju sudske presude.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADE BOJOVIĆ, IZVRŠNI KOORDINATOR GI „21.MAJ“: Cirkus ide dalje

Objavljeno prije

4 dana

na

28 Februara, 2025

Objavio:

Rješenje za crnogorski partitokratski čvor trenutno ne postoji ali je na tragu rješenja svaka građanska akcija, svaka slobodna misao i svaki politički otpor koji je posvećen raskrinkavanju i kritici političara i stranaka koji su kolektivno kontaminirali društvene i političke odnose u Crnoj Gori. Treba uvijek imati u vidu da su, bez obzira na programske razlike, vladajuće i opozicione stranke srodnog karaktera i prije svega interesne i marionetske organizacije

 

 

 

MONITOR: U ovonedjeljnom saopštenju ocijenili ste da Crnu Goru vuku unazad parlamentarne političke stranke, kriminalne grupe i korumpirane ustanove, parapolitička crkva, vladina politika, predsjednik države, predsjednik parlamenta, birači koji glasaju za ovakve partije…Nije, čini se, ostao gotovo niko od onih koji imaju političku moć?

BOJOVIĆ:  Riječ je o saopštenju GI „21.maj“ i odražava naše mišljenje o političkim i društvenim prilikama u Crnoj Gori. Crnogorsku državu i društvo decenijama guši samoživa, kleptokratska i  kolaborantska politička klasa. Kada tome dodamo SPC koja je bila i ostala političko i asimilatorsko oruđe srpskog nacionalizma, kao i većinski dio političke javnosti koja je po pravilu objekat stranačkih, tuđih ili klerikalnih interesa, onda je jasno da je tamo gdje stanuje aktuelna „politička moć“ najtanji oslonac za progresivne, pravedne i prosvijećene društvene politike. Ipak, ohrabruje činjenica da su političke stranke sve više delegitimizovane o čemu svjedoči i istorijski najniži odziv birača na proteklim parlamentarnim izborima.

MONITOR: U posljednjim javnim istupima oštro kritikujete i vlast i opoziciju. Gdje je onda rješenje?

BOJOVIĆ: Decenijama u svojim javnim nastupima govorim o pogubnoj crnogorskoj partitokratiji koja je nakon smjene DPSovog režima dodatno eskalirala. Istovremeno, dugi niz godina su vlast i opozicija dio istog problema i on se uvijek svodi na partijsku okupaciju države i marginalizaciju civilnog društva i slobodnog nestranačkog mišljenja. DPS i njegovi sateliti su tokom dugotrajne vladavine sve činili da državu prisvoje i materijalizuju, dok je današnja vlast ili dojučerašnja opozicija postala čuvar gramzivih tekovina prethodnog režima. Rješenje za crnogorski partitokratski čvor trenutno ne postoji ali je na tragu rješenja svaka građanska akcija, svaka slobodna misao i svaki politički otpor koji je posvećen raskrinkavanju i kritici političara i stranaka koji su kolektivno kontaminirali društvene i političke odnose u Crnoj Gori. Treba uvijek imati u vidu da su, bez obzira na programske razlike, vladajuće i opozicione stranke srodnog karaktera i prije svega interesne i marionetske organizacije.

MONITOR: Kako vidite i zvanični povratak Đukanovića na političku scenu i njegove razloge za to?

BOJOVIĆ: Đukanović se nikada nije ni povukao sa političke scene i sada je samo formalizovao svoj status u stranci koja inače zavisi od njega i njegove socijalne i kadrovske mreže. Što se tiče razloga za tzv.povratak njih možete tražiti u svemu osim u njegovoj „brizi“ za prosvijećeno, slobodno i pravedno društvo.

MONITOR: Ocijenili ste da je DPS bila lična Đukanovićeva partija, a da je sada njegov talac. Da li je i opozicija generalno Đukanovićev talac?

BOJOVIĆ: Opozicija je u konačnom samo produžetak DPS- a. Tzv. državotvorne stranke, mahom okupljene u koaliciji „Evropski savez“, uvijek su spremne da budu Đukanovićeva posluga, dok je kreaturna URA  otvorena za kalkulantski zagrljaj, što i nije neka novost. Međutim, problem sa ovakvom opozicijom je u tome što i bez Đukanovićeve sjenke ona nije u stanju da motiviše kritičnu masu birača. Naime, opozicija je i bez „talačkog statusa“ skupina političara i stranaka koji nijesu u stanju da godinama organizuju makar jedan rezolutan, jasan i masovan protestni skup protiv nesposobne i agenturne vlasti a kamoli da nepokolebljivim i principijelnim radom pobijedi na izborima.

MONITOR: Kakve sve implikacije na političku i društvenu scenu ukupno ima povratak višedecenijskog vođe?

BOJOVIĆ: I bez Đukanovićevog „povratka“ politička scena je groteskna slika jedne kontuzovane države i razglavljenog društva. Kada tome dodamo i brojne negativne inostrane uticaje onda je sasvim jasno da izlazak iz crnogorskih stranputica ne može biti niti brz niti lak. Naravno, to će zahtijevati prestrojavanje na političkoj sceni gdje bi se za početak makar najgori među lošima morali ukloniti sa vlasti. Taj proces mora biti pomognut od strane javnosti koja nije pod kontrolom stranaka ili bilo čijih „talačkih“ politika. Dok što se tiče dometa novog Đukanovićevog  postavljenja oni su izvjesno negativni po opoziciju i njihovu stožernu stranku ali ih amortizuje činjenica da su vladajuće partije u tolikoj mjeri degradirane da im ni Đukanović neće puno pomoći. Uostalom, vodeći triling političara u Crnoj Gori je takav da kada ih sastavite teško da ostavljaju bolji utisak od Đukanovića. Spajić, Mandić i Milatović su živopisna slika jedne amaterske, populističke i nesuverene politike.

MONITOR: Slažete li se stavom da jačanje Đukanovića jača i partije okupljene oko bivšeg Demokratskog fronta?

BOJOVIĆ: Te nacionalističke partije su tipična politička agentura kojom se upravlja iz Vučićevog kabineta. Osim što diskredituju sebe jer su trabanti tuđe države stranke bivšeg DFa su takođe, kao i gotovo sve druge partije, organizacije koje očigledno gube podršku birača i teško da će ih moći spašavati i Đukanovićev „pasivni“ povratak u politiku. Kratkoročno mogu računati na mobilizatorsku frustraciju ciljanih birača ali njihova ukupna politika je takva da ih neće ojačati prisustvo počasnog predsjednika DPS- a. U ovom trenutku za njih je veća briga sve izvjesniji slom Vučićevog režima što bi oslabilo njihov kolaborantski položaj u Crnoj Gori. U međuvremenu, dok pronađu novog gazdu u Beogradu njihovo učešće u crnogorskoj vlasti postaće upitno.

MONITOR:Kako komentarišete izjavu  predsjednika parlamenta da njegova “spaljena lutka sa karnevala u Kotoru bude buktinja koja će osvjetljavati naš evropski put”?

BOJOVIĆ: Kada bi kojim slučajem identično karnevalsko „spaljivanje“ ponovili još desetak puta sve te buktinje zajedno ne bi dobacile svjetlost ni do hrvatske granice a kamoli da bi „osvijetlile“ čak i zametak našeg evropskog puta. Tako da su Mandićeve „proevropske“ samarićanske opaske jednako uvjerljive kao četnička zaklinjanja na vjernost Titu nakon sloma njihove izdajničke politike.

MONITOR: Gdje je Crna Gora na evropskom putu?

BOJOVIĆ: Crna Gora je pod Đukanovićevim režimom brzinom kornjače išla prema EU. Danas se kreće kao pijani puž iako su očigledne namjere Brisela da pokuša od puža napraviti zeca. Za sada je to neuspješan pokušaj osim što se Spajić ponaša kao zec kada je u pitanju njegova nekoherentna, partitokratska, neuvjerljiva i od beogradskih službi izbušena vlada. Tako da je Crna Gora još uvijek daleko od nepokolebljive i istrajne proevropske politike.

MONITOR: Ministar ekonomije Nik Đeljošaj saopštio je da će Albanski forum do kraja ovog mjeseca preispitati učešće u Vladi. Nije prvi put da se takvi tonovi čuju iz Vlade, ali do sada to nije uticalo na njen sastav. Zašto?

BOJOVIĆ: Neće ni ubuduće uticati. Vlada čija ministarstva ne može nabrojati niti jedan njen član je skup niza materijalnih stranačkih i ličnih interesa koji su za sada garant njenog trulog opstanka. U tom pogledu etničke stranke su se odlično uklopile u kolorit jedne bizarne izvršne vlasti.

MONITOR: Kako vidite studentske proteste organizacije Kamo sjutra i odnos vlasti prema njima? 

BOJOVIĆ: Svaki protest pa i ovaj organizacije „Kamo sjutra“ koji za cilj ima pitanje političke i etičke odgovornosti javnih funkcionera je opravdan i razumljiv. Posebno kada imamo u vidu povod za proteste koje su studenti pokrenuli. Što se tiče odnosa vlasti on je očigledno ignorantski i usput praćen salvom uvreda od strane partije čiji rukovodioci su pozvani da podnesu ostavke. Način na koji su reagovale tzv. Demokrate samo potvrđuju široko prisutno mišljenje da se radi o trenutno najodvratnijoj partiji u odista snažnoj konkurenciji odvratnih stranaka.

MONITOR: Očekujete li da će vlasti, odnosno vrh bezbjednosnog sektora, ispuniti njihove zahtjeve?

BOJOVIĆ: Neće. Jer, ispunjenje zahtjeva bi značilo da ova vlada može da počne „pakovati kofere“.

MONITOR: Kako komentarišete to što se na protestima pojavljuju članovi familije Đukanović?

BOJOVIĆ: Tako što je njihova gorčina prema ovoj vlasti jača od razumne odluke da se ne pojavljuju na studentskim ili građanskim skupovima čime nesumnjivo kompromituju i organizatore i samo okupljanje. Pritom, to ide u prilog vladajućim partijama u kreiranju konstrukcija o studentima kao marionetama DPS- a, dok istovremeno demotiviše brojne građane da svojim prisustvom podrže stranački neutralne proteste.

MONITOR: Šta će donijeti povratak opozicije u parlamentarne klupe?

BOJOVIĆ: Cirkus ide dalje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Potraga za zagubljenim reformama

Objavljeno prije

2 sedmice

na

21 Februara, 2025

Objavio:

Stalno odlaganje reformskih koraka i moguće “bolnih” odluka nije dobro. Ako zaista želi da promijeni zatečeno stanje, predsjednik vlade se nekome mora i zamjeriti

 

 

MONITOR: Hrana je skupa pa, na poziv vaših imenjaka (Alternativa), neki građani bojkotuju supermarkete. Da li je država skupa i kako bi se građani trebali odnositi prema toj skupoći?

SOŠIĆ: Država je skupa, iz godine u godinu nas košta sve više, a pritisak da smanji nepotrebne troškove, da se bori sa gubicima i uzaludnim trošenjem, opada. Fokus je, možda s pravom, bio na prihodnoj strani, na razmišljanje što će nadoknaditi doprinose kojih se država odriče i koje sve nove izvore prihoda možemo pronaći i produbiti.

Valjalo bi da ova bude godina rezova i pripremnih radnji koje će učiniti da u budžetu za 2026. godinu imamo veći prostor za ulaganja u infrastrukturu, odnosno, ciljane programe socijalne podrške na račun ostvarenih ušteda u tekućem budžetu.

Kod situacije sa bojkotom, sve sličnosti prestaju sa nazivom. U svakoj vijesti o bojkoti, bilo bi ispravno reći da je organizator na parlamentarnim izborima 2023. godine bio na listi PES-a. Novinari su dužni da tu činjenicu pomenu kada izvještavaju o njihovim aktivnostima, kako bi građani dobili punu informaciju. Inače, ne mislim ništa dobro o takvom načinu djelovanja, previše je populističko u metodama i sadržaju, a to uključuje i ovu posljednju akciju. Više me brine pažnja koju im poklanjaju svi mediji – to je zabrinjavajući pokazatelj koliko je i u tom sektoru situacija loša.

MONITOR: Da ostavimo to za neku drugu priču. Državna administracija raste do mjere da, kako smo vidjeli i čuli, to ni premijer više ne može da isprati. Šta dobijamo za uzvrat?

SOŠIĆ: Predsjednik Vlade je rekao da je centralna vlast smanjila broj zaposlenih u odnosu na novembar 2023. godine za 400 zaposlenih. A, prema podacima Ministarstva finansija i Ministarstva javne uprave, broj zaposlenih u tom periodu povećan je za 617.

Spajić je, takođe, najavio tri reformske mjere: smanjenje ugovora o djelu za 20 odsto, smanjenje broja zaposlenih na centralnom nivou za 20 odsto i zamrzavanje novih zapošljavanja u upravi. Mi smo u Institutu alternativa bili iznenađeni tim najavama, jer par mjeseci ranije, kada smo slične akcije sa sistemskim obrazloženjem predlagali za Fiskalnu strategiju, Vlada je iste odbila.

Iako broj zaposlenih u javnom sektoru stalno raste, Ministarstvo javne uprave uspijeva da to prikaže kao pozitivan indikator u svojoj refomi. Trik je sledeći: MJU mjeri procentualno učešće zaposlenih u upravi na centralnom i lokalnom nivou u ukupnom broju zaposlenih u Crnoj Gori. To znači da ako ukupna zaposlenost  raste, a raste zbog raznih faktora, onda će njihov indikator biti pozitivan i pored novih zapošljavanja,  pošto će pomenuti odnos, procentualno, biti u padu. Na sličan način su vlade DPS-a pokušavale da manipulišu, prikazujuću broj zaposlenih kroz udio troškova za plate u BDP-u.

U stvarnosti: prema mjerenju primjene principa javne uprave OECD SIGMA za potrebe Evropske komisije (januar 2025.), Crna Gora je u oblasti “upravljanje ljudskim resursima” najgora u regionu. Najgore su ocijenjeni zapošljavanje, tranparentnost postupka, kao i stručno usavršavanje i učinak državnih službenika.

MONITOR: Šta tu može da se uradi?

SOŠIĆ: Započet je rad na nekoliko važnih zakona – prije svega mislim na Zakon o javnim ustanovama i Zakon o javnim preduzećima. Valjalo bi iskoristiti tu šansu da se stvore temelji za reformu tih sektora.

Zakon o javnim ustanovama je možda važniji jer će se odnositi na naveći broj zaposlenih u javnom sektoru. Da pojasnim: Zakon o državnim službenicima i namještenicima, sa svojim procedurama kadrovskog planiranja te zapošljavanje uz testiranje i transparentnost, odnosi se tek na oko 10 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru, ili 10.200 službenika i namještenika. Svi ostali se zapošljavaju i rade primarno na osnovu opštih propisa o radu (Zakona o radu).

Tako, od 47.284 zaposlenih na centralnom nivou, 30.700 rade u javnim ustanovama (zdravstvo, prosvjeta, kultura…). Svi oni zasnivaju radni odnos u skladu sa Zakonom o radu, kao i zaposleni u privatnom sektoru. To znači da nema procedura javnih konkursa, kadrovskih planova, testiranja, kategorisanja radnih mjesta, precizno definisanih uslova… Najveći dio zapošljavanja obavlja se po pojednostavljenim procedurama koje su podložne zloupotrebama.

Crna Gora je jedina zemlja u regionu koja nema ili zakon o javnim ustanovama ili propis kojim je definisano zapošljavanje u ovom sektoru na detaljniji način od opštih propisa o radu.

MONITOR: To nas dovodi do sistema obračuna zarada u javnom sektoru i pitanja njegove pravičnosti?

SOŠIĆ: Tražiti logiku u sistemu zarada u javnom sektoru Crne Gore je uzaludan posao. A stalno odlaganje reformskih koraka i moguće “bolnih” odluka nije dobro. Ako zaista želi da promijeni zatečeno stanje, predsjednik vlade se nekome mora i zamjeriti.

Spajić  je krajem godine objavio da se odustalo od izmjena zakona o zaradama u javnom sektoru, dok se ne sprovedu analiza svih primanja u javnom sektoru. Mi smo mislili da to rade još od kada su prije godinu dana formirali radnu grupu za izmjenu ovog zakona. Iako su gotovo svi članovi Vlade početkom prošle godine najavljivali radikalne izmjene koje bi zauzdale prohtjeve sinidkata javnog sektora, na kraju je objavljen nacrt zakona koji se, gotovo u potpunosti, bavi samo povećanjima zarada rukovodnog kadra i javnih funkcionera.

Kako će se odraditi analiza koju najavljuju ja nisam siguran – Ministarstvo finansija ne vodi registar zarada svih zaposlenih u javnom sektoru, iako mu je to zakonska obaveza. Istovremeno, projekat centralizovanog obračuna zarada nije zaživio – još uvijek su čak i neka ministarstva van ovog sistema, a ustanove nisu ni krenule da se integrišu (na primjer, svaka od oko 250 obrazovnih javnih ustanova sama obračunava zarade za svojih oko 20 hiljada zaposlenih). Sem što ovo dovodi do grešaka, nepotpune evidencije, tužbi protiv države, to onemogućava da se donose razumne, podacima potkrijepljene, odluke jer da bismo reformisali sistem prvo bi valjalo da znamo osnovne podatke o njemu, a to sada nije slučaj.

MONITOR: Da pređemo onda na bolje vijesti – nedavno smo dobili budžet za ovu godinu. Šta nam on donosi?

SOŠIĆ: Budžet je samo odraz politika Vlade – ništa se u njemu ne odlučuje nego se pravi plan za finansiranje već donijetih odluka. Stoga je sada glavno pokrenuti mjere koje će učiniti da budžet za 2026. godinu izgleda drugačije.

Tu prije svega mislim na potrebu da se na osnovu analiza potrošnje uđe u hrabrije rezove tekućeg budžeta i troškova adminstrativnog aparata. Predlagali smo analize potrošnje (spending reviews) za fiskalnu strategiju i tada nam je rečeno da prijedlog nije prihvaćen, ali da će oni svakako raditi nešto slično. Čekamo na takvu inicijativu već godinama ali, iako može zvučati čudno, Ministarstvo finansija se mnogo ne obazire na štednju i čuvanje novca.

Nema boljeg primjera od informacija koje Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa kvartalno dostavlja i koje niko ne čita. Gotovo 20 miliona našeg novca je u 2024. godini otišlo za izgubljene sporove i troškove sudskih postupaka. U posljednjem Izvještaju podvukli su i boldovali da se uporno obraćaju institucijama, ali ih svi ignorišu i direktno proizvode štetu po budžet bez ikakve odgovornosti. Da bi se taj problem riješio nije dovoljno da neko smanji potrošnju. Potrebno je da se cijeli  proces okrene naglavačke i vrati u normalu.

To nisu jednostavne radnje u kojima će neko da odluči i kroz prijedlog budžeta predvidi da će se u narednoj godini trošiti manje na nekoj poziciji. Ovdje se radi o potrebi iskorjenjivanja dubokih problema koji su metastazirali i zahtijevaju sistemski rad – novi propisi, novi ljudi, nove prakse.

Osim ovoga, nadam se da će se nešto raditi i na nadzoru budžetske potrošnje.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Mislim da je jedna od ključnih stvari na dnevnom redu reforma kapitalnog budžeta. Vrijeme je da se podvuče crta i da se jasno kaže da je način na koji se do sada radilo besmislen – skup, komplikovan, nedjelotvoran, pa građani treba da budu ljuti što decenije prolaze od ideje do realizacije.

U kapitalnom budžetu za ovu godinu evidentiramo dodatno pogoršanje situacije. Imamo ogroman broj projekata – 346 projekata (prošle godine ih je bilo 332), a tome treba dodati i čak 180 manjih projekata koje su poslanici u posljednjem trenutku dodali kroz zaključak budžeta. I sve to treba da sprovode dvije Uprave i da o tome izvještavaju.

Ove godine uz kapitalni budžet nije usvojen zaključak Skupštine koji smo imali u 2024. godini, a obavezivao je Vladu da kvartalno izvještava o izvedenom stanju po pojedinačnim projektima. Nadam se da će, pored toga, poslanici naći način da razmotre potrošnju i da će se usredsrediti na sistemske promjene – kako učiniti da sa ograničenim sredstvima koja imamo gradimo brže i bolje i da građani što prije osjete korist od tih ulaganja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo