Pitanje šta je ono za čim žalimo kad čovjek umre, nije pitanje za naučnike i filozofe već za pjesnike

Za čim žalimo kad čovjek umre? Nije to pitanje ni za naučnike, ni za filozofe. Ne znaju oni odgovor na to pitanje. Ne znaju čak ni kako da postave pitanje. Naučnici smatraju da je već samo ovo pitanje pogrešno postavljeno. Umjesto „za čim”, oni bi ptiali „za kim” žalimo? Majka za djetetom, žena za mužem, prijatelj za prijateljem! Kada to znaš, znaš i odgovor. Ispada da za onog ko žali nekog umrlog, tu i nema nikakvog pitanja. Svako ko žali, zna za kim žali. Filozofi su ovom pitanju prišli opreznije. Stvarno, šta je to za čim žalimo kad neko umre? To može biti samo nešto što nam je neko dao, nešto što je nama značilo, što nam je bilo milo, a što više nikada nećemo imati, jer je taj neko – umro!  Dobro su počeli, ali su, poslije prvog ispravnog koraka, načinili grešku. Tipično za filozofe, počeli su tražiti zajedničku osnovu tuge, princip na kom se tuga zasniva, pa su u tom traganju za kategorijama, nagađanju o hipotezama i postulatima sasvim zabasali!

Dva tipična, reprezentativna primjera filozofa koji su filozofski prišli pitanju smrti, dovoljno će potvrditi ovaj zaključak. Prvi je njemački filozof Martin Hajdeger. Ne ulazeći u detalje njegove ozloglašeno komplikovane koncepcije, kod Hajdegera je problem smrti postavljen kao odnos dvije filozofske, polarno suprotstavljene kategorije, bića i ne-bića (bitka i ne-bitka), dodatno toliko zapetljane kroz pojam smrti kao nenamirenog duga, da ostaje nejasno ima li se uopšte za nečim žaliti ili se treba radovati kad neko umre i tako namiri svoj dug!? U knjizi Čovjek i smrt, francuski filozof Edgar Moren je smrt definisao kao gubitak individualnosti. Iz ovoga logično slijedi i njegov zaključak da „…nečija smrt izaziva žalost u nama samo ukoliko smo tu ličnost za života cijenili zbog njene individualnosti; što je ta individualnost nama više značila, što je bila više ‘jedinstvena’, utoliko je tuga zbog tog gubitka veća”. Da bi ovu tvrdnju, jasnu i djeci, dodatno (i sasvim nepotrebno) učinio još ubjedljivijom, E. Moren zaključuje: „Smrt neke filmske zvijezde, biciklističkog asa, šefa države ili susjeda sa istog sprata, ljudi doživljavaju mnogo dublje, nego vijest da je deset hiljada Indusa izgubilo život u jednoj poplavi.”

Ovaj primjer koji je toliko nesrećno formulisan da će biti mnogo bolje ako autora poštedimo analize, u osnovi samo ponavlja banalnu činjenicu da više žalimo smrt poznatih i bliskih, nego sasvim nepoznatih ljudi. Pri čemu, pitanje koje smo postavili na početku, i dalje ostaje bez odgovora. Razlog je očigledan. I Hajdeger i Moren, kao i gotovo svi filozofi, posmatraju smrt apstraktno: ili kao ontološki čin  prelaska iz bića u ne-biće; ili kao gubitak nekakve  apstraktne individualnosti, a ne kao smrt čovjeka. U oba slučaja imamo manje razloga za tugu nego dijete kojem se slomila najdraža igračka!

Pitanje šta je ono za čim žalimo kad čovjek umre, jeste pitanje za pjesnike! Jer tuga nema zajednički imenitelj, ni univerzalni princip. Italijanski dramaturg i pjesnik Luiđi Pirandelo (dodajmo: dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1934. godine), prenosi priču o iznenadnoj i naizgled neobjašnjivoj smrti jednog mladog i zdravog čovjeka. Pripovjedač je zapazio da ovaj momak nekoliko dana uzastopno provodi sate i sate u sjeni jednog hrasta. Pokazalo se da je bio obuzet nicanjem jednog nježnog cvijeta. Po cijeli dan je provodio tu, pazeći da ga ne popase neka ovca iz stada koje je tu paslo svakog dana. Upravo onog dana kada se cvijet razvio u svojoj punoj ljepoti, jedna koketna dama je prišla momku nadnesenom nad cvijetom i ne primijetivši, zgazila pravo na njegov cvijet! Desetak dana kasnije momak je umro. Nije mogao preboliti tugu za onim cvijetom.

Znajte da je vaše srce livada u kojoj je niknuo po jedan cvijet podaren od svakog živog čovjeka. Kao što je svaki čovjek pojedinac, i tuga zbog njegove smrti je lični doživljaj, žal za cvijetom koji je u našem srcu niknuo iz ljubavi i prijateljstva, cvijet kavog nema nigdje na drugom mjestu. Cvijet koji više nikada neće niknuti, kada ga jednom ubere smrt.  Kad umre jedan čovjek – jedan cvijet svene, bude zgažen ili istrgnut iz našeg srca. Eto to je ono za čim žalimo kad neko umre! Svejedno da li je umrla filmska zvijezda, biciklistički as, šef države ili susjed sa istog sprata: sa svakim od njih ostane jedan cvijet manje u našem srcu. Kao što i vijest o smrti deset hiljada Indusa u jednoj poplavi istrgne iz srca svakog živog čovjeka deset hiljada cvjetova.

O prijatelju moj, zašto si mi ostavio srce bez tvog cvijeta koji si ti posadio!?

Ferid MUHIĆ