Kada se rodi,
svako dijete dobije olovku
kojom crta svoj život
Zamislite da je život crtež. Zatekao si se pred čistim praznim listom papira za crtanje. Slično, ali ne sasvim, kao slikar koji zamišljen stoji pred praznim bijelim platnom na slikarskom štafelaju. Svaki slikar može spakovati pribor i odložiti slikanje bijelog platna do neke bolje prilike. Ni jedan čovjek ne može ispustiti iz ruke onu olovku; dok je živ, svakog trenutka tom olovkom čovjek crta svoj život po bijelom papiru svog života.
Život je crtež koji niko ne može nacrtati umjesto tebe. Crtež koji moraš nacrtati sam. Ne traži svoj život kao već gotov crtež. Ne možeš ga pronaći ni izabrati ni u jednoj galeriji svijeta – nema ga dok ga ti ne nacrtaš. To je jedini crtež koji je apsolutno unikatan: niko ne može napraviti plagijat od tog tvog crteža. Šta ćeš crtati, kako ćeš crtati, tvoj je izbor. Naravno, crtaćeš ono što ti se dešava, to je tvoj materijal, sadržaj tvog iskustva, dio života! Imaj na umu da svega negdje oko 5% – 10% toga ulazi u tvoj crtež; mali procent ali apsolutno neophodan. Ostalih 90%- 95% tog crteža čini tvoja reakcija na to što ti se dešava.
Šta ćeš unijeti u tvoj crteš, šta izostaviti, to je tvoja stvar. Najvažnije je da u crtanju svog života moraš zaboraviti na gumicu. Nema gumice. Ništa od nacrtanog ne može se izbrisati. Život je crtež koji se crta bez gumice za brisanje. Ali, ako se ništa ne može izbrisati, ne mora se sve ni unijeti. Ako u taj crtež uneseš sve, tvoj život će postati obična mapa. Karta u omjeru 1:1, na kojoj će biti ucrtano sve što ti se desilo – samo tebe neće biti na tom crtežu. Samo ti ćeš nedostajati iz svog života. Zapamti: šta god nacrtao, nemoj izostaviti sebe. To je suština umjetnosti crtanja sopstvenog života.
Na primjer, živimo sa premalo ljepote. A život se može opravdati samo kao estetski fenomen – ljepotom! Zato daj svom životu što više ljepote. Unesi gdje god možeš (a možeš to svugdje, u svaki detalj!), u taj crtež što više ljepote. Naglasi bjelinu trešnjinog cvijeta, zagasiti odsjaj osmjeha, gracioznu liniju tijela tvoje drage, čvrstim potezima iscrtaj ruku prijatelja. Ali ne zanemaruj ni duboke, tamne sjenke. Biće ti posebno dragocjene da naglase svjetlost vedrih trenutaka.
Zato ne potcjenjuj svoj život, ne harči ga uludo, ne ponižavaj ga. Ne proćerdavaj ga crtajući pretjerane izlaske i prazne razgovore, ne harči papir svog života na svakodnevne budalaštine, ne dopuštaj da tvoju olovku iz tvojih ruku uzima ko god stigne.
Da ti crtanje ne dosadi, da ti život ne postane tuđ toliko da više ne znaš čiji život živiš.
Ne možeš od početka znati šta će sve biti na tom crtežu. Planiraj, vizueliziraj ali ne do poslednje sitnice. Cjelina je važna, moraš imati predstavu o cjelini – o smislu cjeline! Ne opterećuj se smislom fiksiranim do detalja, ne robuj planiranom, otvori se za dar nepredviđenog, jer te takav smisao može otjerati u ludilo. Ali, po svaku cijenu sačuvaj smisao samog čina crtanja. Kakav god bio, šta god predstavljao, crtež treba biti lijep. Crta se da bi crtež bio lijep. To je smisao crtanja, smisao života kao crteža. Neka ti smisao bude – ljepota.
Jer život bez ikakvog smisla je čemer i jad. Čovjek bez smisla je kao riječ bez snage. Njegov život je prazan nemir i šuplja žudnja; ne može zaboraviti želju a ne smije se usuditi.
Kao brod koji čezne za morem ali strijepi od plovidbe.
Čovjekov krajnji cilj, smisao svakog smisla, njegova entelehija, nije ni da vidi, ni da nauči, ni da zaradi, ni da uradi što više; čovjekov najviši cilj je da bude, da postane onaj koji sebe zna, koji zna šta hoće i šta neće; šta poštuje i šta prezire; šta voli i šta ne voli. Onaj koji je sam nacrtao crtež svog života, bez gumice za brisanje.
Ako na tom crtežu i nije sve lijepo, želja i pokušaj da bude lijepo vide se u svemu.
Ferid MUHIĆ