Rasprostranjeno je mišljenje kako nije lako biti strani investitor u Crnoj Gori. Ko ne vjeruje neka zaviri u paradržavne medije pod kontrolom DPS-a. Još je teže, kažu dobro verzirani, onim potencijalnim investitorima što su zahvaljujući novcu i dobrim vezama zaradili crveni crnogorski pasoš.
Eto, najsvježiji primjer: Samih Saviris, predsjednik Orascom grupe i biznismen sa egipatsko-švajcarsko-crnogorskim državljanstvom. Pripitajte Egipćane, zavirite u švajcarske račune, konsultujte ovdašnje ulagače i poslovne partnere… Saviris je, valjda, posljednji čovjek na svijetu koji bi se mogao požaliti na kakve poslovne probleme. A on – tuguje. I to, ni manje ni više, nego zato što je naš – a ruku na pasoš i njegov – parlament ,,sabotirao napore Vlade da privuče investitore”.
Sve poimenice nabrajajući Katari Diar, Rojal grupu i Adriatik propertiz,neke od kompanija koje (još uvijek) nijesu uspjele obezbijediti svoj dio crnogorske obale za narednih 30 do 100 godina, Saviris jeca: ,,Vaša je Vlada veoma uspješna u privlačenju investitora koji ulažu milione i otvaraju mnoga radna mjesta. Ali zbog političkih igara sve ove investicije suočavaju se sa problemima. To nije dobro za Crnu Gori i to me rastužuje.”
Njegov Orascom, podrazumijeva se, nije dio priče o onima što su odustali. Dok na Luštici prodaje stanove i poslovne prostore, Saviris čeka da se parlament ,,pod pritiskom” predomisli i podrži sa Vladom već potpisani ugovor o višedecenijskom zakupu Mamule. I mogućem progonu domaćeg stanovništva sa te lokacije.
,,To nije bila investicija da se napravi novac, već da se podigne standard Crne Gore kao turističke destinacije. Vlada je bila veoma tvrd pregovarač i postigli su jednu dobru cijenu. Ne znam ni koga da krivim…”, žali se Saviris.
Istim povodom, član Predsjedništva DPS-a Milutin Simović tvrdi kako ,,niko neće doći u Crnu Goru ako ne bude siguran da će u njoj ostvariti profit”.
Ko ovdje ne govori istinu? Saviris kad kaže da cilj Orascomovog projekta na Lastavici nije profit već podizanje standarda, ili Simović, uvjeren da je sve oko nas stvar zarade i profita. Do te mjere da pojedini članovi Vlade – šapuće se o tome među dobro obaviještenima – od potencijalnih donatora traže proviziju kao uslov da prihvate njihov poklon.
,,Ako se oni do’vate Mamule, mi Crnogorci ćemo samo moći da je gledamo iz barke. Ako nam i to ne zabrane”, piše jedan što nema dilemu oko toga ko nam (ne)govori istinu.
Sve to nije dovoljno da razriješi godinama pitanje: da li Skupština Crne Gore – svjesno i na štetu građana – minira razvojne projekte koje su prethodno usaglasili vladini zvaničnici i njihovi potencijalni partneri, po pravilu suvlasnici i predstavnici of-šor kompanija nepoznate vlasničke strukture. Ili je parlament, zapravo, posljednja linija odbrane državnih interesa pred lakomom i(li) neznavenom izvršnom vlašću?
,,U svakoj demokratskoj zemlji Vlada polaže račune javnosti, prije svega parlamentu, kako se upravlja državnom imovinom, posebno kada su u pitanju koncesioni ugovori”, pojasnio nam je nedavno Dragan Šimrak, član Predsjedništva SDP-a. Partije koja gotovo dvije decenije unazad obezbjeđuje neophodnu parlamentarnu većinu vladama Filipa Vujanovića, pokojnog Željka Šturanovića, Igora Lukšića i, u više navrata, Mila Đukanovića. Od čega njeni funkcioneri jako dobro žive.
Šimrak nas je, istovremeno, obavijestio kako crnogorske vlade godinama unazad ignorišu svoju zakonsku obevezu i Skupštini ne podnose izvještaje o realiziciji brojnih privatizacionih i koncesionih ugovora. To bi se, najavljuje Šimrak, zahvaljujući predsjedniku parlamenta i SDP-a Ranku Krivokapiću uskoro moglo promijeniti.
Uostalom, prvi čovjek parlamenta je, koji mjesec unazad, najavio analizu efekata svih vladinih odluka koje su zaživjele nakon podrške/saglasnosti parlamenta. ,,Od zaključaka oko KAP-a, kad smo imali konsenzus sa Vladom, i njihove nerealizacije, pa dalje”, obećao je Krivokapić, ,,da vidimo koliko je to koštalo sve nas zajedno…”.
Premijer Đukanović ima, pokazalo se, bitno drugačiju ideju. On je, početkom ljeta, gostujući u parlamentu, Skupštini predložio da prihvati jedan od dva ponuđena modela: ,,Da u postojećem zakonodavnom okviru parlament napusti praksu zaustavljanja ili odlaganja vladinih razvojnih inicijativa jer je to na štetu državnih i interesa građana Crne Gore”. I drugi, kako predlaže Đukanović, ,,ukoliko parlament ne želi da snosi odgovornost za te razvojne odluke jer u njih ne vjeruje, da promijenimo jedan broj zakonskih rješenja i da prenesemo Vladi potpunu odgovornost za donošenje takvih odluka”.
Premijer poručuje kako su ,,u Vladi spremni za takvu opciju”. Nema, međutim, odgovora na pitanje – može li crnogorska javnost da podnese, i plati, sve ono što su Vlade pod komandom Đukanovića i njegovih povremenih namjesnika spremne da nam natovare na vrat.
Treba li podsjećati da smo, samo na ime bankarskih garancija datih of-šor kompanijama koje su gazdovale KAP-om i Željezarom – ne ispunjavajući ugovorene obaveze – platili preko 160 miliona eura? Treba li podsjećati da je Državna revizorska institucija (DRI) došla do zaključka da su te garancije izdate na nezakonit način? Konačno, treba li podsjećati da zbog toga niko nije podnio ostavku, bio smijenjen ili – uhapšen. Zašto Ranko Krivokapić i Milo Đukanović ne povedu debate o ovoj temi?
Umjesto toga, Đukanovićevi saradnici za posebne namjene Milutin Simović i Branimir Gvozdenović, lamentiraju nad tužnom sudbinom DPS-ovih partnera, tzv. strateških investitora. I računaju kako smo na Kraljičinoj plaži izgubili 300 miliona novih investicija, u Pljevljima (nesuđena prodaja TE Olegu Deripaski) – 400 miliona… I tako redom. Zaboravljajući da nam pomenu benefite koje su Crnoj Gori donijele privatizacije, primjera radi, samo u Bokokotorskom zalivu: Jugooceanije, Jugopetrola, HTP Boka, Fjorda, Južnog Jadrana, Montepranza, Instituta Simo Milošević…
,,Umjesto da objasnite zašto ste se zabrojali”, spočitava Simović poslanici SDP-a Draginji Vuksanović, ,,pa da saopštite koji su vas argumenti naveli da upropastite Crnoj Gori najmanje 250 miliona eura investicija i 550 novih radnih mjesta na Dubovici, Miločeru i Mamuli, vi pokušavate da me uplašite ambasadorima EU i SAD-a”.
Simović se pravi neznaven – zaboravlja on, kao, i aferu Telekom i aferu Snimak – pa se čudi čudom. ,,Nema u ovoj polemici, draga Draginja, ni milimetar prostora ni potrebe, ni za EU, ni za SAD”, piše Simović. Ima, ima dragi Milutine. Sve dok je pomoć Brisela i Vašingtona jedini način da saznamo kako smo, zašto i pošto, krčmili sve ono što su generacije prije nas gradile i krvlju branile.
Ili treba da vjerujemo patetičnim floskulama, poput one da je ,,u vrijeme vlasti DPS-a, još 1994. Crna Gora odbacila model dotacija u finansiranju javne potrošnje i prešla na račun samoizdržavanja”. Švercom. Trebalo bi da, po nazorima DPS-a, povjerujemo da je Crna Gora ,,najrazvijenija država Zapadnog Balkana” (kako bezobrazna budalaština) i da, istovremeno, prihvatimo kako nemamo ni znanja ni novca da izgradimo ili uredimo jedan turistički kompleks. ,,Da imamo novca i znanja u Crnoj Gori, najbolje bi bilo da sami napravimo turističke strukture, koje bi Crnu Goru dovele u ravan sa najprestižnijim evropskim destinacijama”, piše nam Milutin Simović, uz zaključak, ,,Nemamo”.
Znaju da vode državu, a ne umiju da upravljaju hotelom!
Premijer Đukanović, ipak, obećava: ,,Program mjera koji je Vlada usvojila uz aktivnosti koje će uslijediti na implementaciji treba da stvori uslove za otvaranje i rekonstrukciju oko 70 hotela u Crnoj Gori u srednjoročnom periodu”. Ne znamo da li se ovo obećanje odnosi na As u Perazića dolu, kotorski Fjord, HTP Planinka i Piva, Turjak, Lokve, Onogošt ili neki od mnogobrojnih ulcinjskih hotela potrošenih pod okupacijom DPS-a. I njihovih stranih plaćenika.
,,Crna Gora je postala poznata po sumnjivim i pljačkaškim privatizacijama”, cijeni predsjednik skupštinske Komisije za kontrolu privatizacije Janko Vučinić. ,,Nazovi investitori i tobožnji strateški partneri dolaze kod nas sa velikom pričom i odnose sve što valja iz Crne Gore. Obećavaju radna mjesta, ulaganja i nove objekte, a ta se priča uglavnom završava stečajem”.
Na drugoj strani, svi možete nabrojati pet, ili makar tri privatizacije, 25 godina unazad, koje slute na uspjeh. Ili, barem, još nijesu propale. Telekom, Podgorička banka, Porto Montenegro, i …
„Za jednog investitora je izvanredna mogućnost da može sjesti sa premijerom i reći mu hajde da mi sada dogovorimo poresko i radno-pravno zakonodavstvo Vaše države”. Ovako je, krajem 2011. godine, uspostavljene odnose i pravila ponašanja u Crnoj Gori opisao izvršni direktor Porto Montenegra Oliver Korlet.
Mislite li da je danas stanje gore ili bolje? Naravno, mislimo na investitore.
Zoran RADULOVIĆ
DANAS, SJUTRA3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno1 sedmica
INTERVJU3 sedmice
OKO NAS3 sedmice
ANKETA4 sedmice